Nataša Božinović: Okupacija uma

Uz najavu ili opis  Zafranovićeva filma Okupacija u 26 slika(1978.),  pročitat ćete i tobože objektivnu najavu  kontroverzi koje ga terete. Jedni smatraju da je izrazito antihrvatski dok drugi smatraju da glavni lik Hrvat Niko, pokazuje da se eto i međ’ tijem kleroustaško-fašističkim kukoljem mogao naći antifašistički cvijetak. Glumi ga maneken Frano Lasić.  Zato nam, uz svakodnevno prekomjerno cvjetanje, zapravo nekontrolirano bujanje  antifašizma u modernoj Hrvatskoj gdje nezavisni promatrač može zaključiti da drugoga unosnijeg posla u Hrvatskoj osim detekcije fašizma nikada nije bilo, niti će ikada biti, HRT 3 u petak 6. svibnja, servira, blago rečeno kontroverznu Okupaciju.

Stanovita je to HRT-ova najava proslave Dana Europe, 9. svibnja, baš onako kako ga i Sovjeti slave. HRT-ova Okupacija uma. Hrvatska javna televizija zaključi  svaki puta kada i zadnji Hrvat u zadnjoj misli pomisli da je fašizam, te posljedični antifašizam passe, da je nužno uskrsnuti Lordana Zafranovića i njegovo kvazi antifašističko tumačenje zbilje od ’41.-’45.

Naši su se ljudi htjeli prikačiti na vječno aktualni vlak antifašizma, pa su devedesete opisivali osim kao borbu protiv pomahnitale srpske agresije i kao borbu protiv crvenoga fašizma. Nije da nije bilo tako. Međutim, neki od danas najgorljivijih antifašista, molili su Miloševića da tenkovi što prije krenu u razaranje Hrvatske. Otvoreno su stali na stranu crvenih fašista tako da im taj antifašistički opis Domovinskoga rata nimalo ne odgovara. Stvarnost koja im se događala pred očima pobijala je svakodnevno njihov smisao i djelovanje i dok su se ozbiljni Hrvati bavili ozbiljnim stvarima, samozvani antifašisti su pričali priče, bajke, basne, uspavanke, epove, drame i scenarije.

Ozbiljni Hrvati su kao protutežu tim, pričiginašima, dali jednako neozbiljan karakter, misleći; klin se klinom izbija. Ne znam otkud im pomisao da će janjetina i Za dom spremni (uz dužno poštivanje spram časnoga pozdrava), izbit antifašistički nabujali preserans kod svih priča i pričica što nam pričiginaši ispričaše u svim umjetničkim formama, a da su nas pri tom u 90% slučajeva ostavili gladnima i žednima prave umjetnosti.

Kako su sami nesposobni kvazi antifašističke, danas transrodne, LGBT, migrantske, feminističke i svake druge zadate teme, teme koje muzu lovu državnih institucija bez obzira na kvalitetu sadržaja, izvesti u zanimljivom ruhu, normalno je da će revitalizirati klasike. A Lordan, htjeli ne htjeli, spada u hrvatske filmske klasike.

Politički, Zafranović spada u prvoklasne hrvatske izdajnike i promotore srpskih fašističkih mitova. Stoga je  neprihvatljivo da bilo kakav opis filma bude mlakast: „ neki ga smatraju antihrvatskim“ i  potom mirne duše stavljen na HRT 3 s opravdanjem da jedan maneken antifašist dokazuje da nisu svi Hrvati zločinci. Samo njih 0.1%. Dakle film govori: Svi su Hrvati svirepi zločinci. Svi su Hrvati onako kako nas srpska politika percipira. Svi zaslužuju da im se vrati 45.i 91. i razaranje Vukovara, Dubrovnika, pokolj na Ovčari i svi drugi pokolji.

Film opravdava svaki zločin nad Hrvatima. Izaziva ponovnu agresiju nakon koje bi Pusićka, Beljak, Stazić i drugovi rekli: Pa nisu ubijeni nevini nego oni koji su to zaslužili. Oni koje je Lordan lijepo opisao u deset minutnoj sceni: autobus po vrletima iznad Dubrovnika. Oni koji su pokupili Židove, Rome, Srbe, ruskoga popa.. i što već nije stalo u maleni autobuščić, te ih klali onako kako se u svakome srpskome selu  s koljena na koljeno pripovijedalo generacijama i generacijama: zakucavanje maljem, debeli čavao u čelo, rezanje dijelova tijela, silovanje, vađenje očiju…

Na stranu velikosrpski pričigin. Imamo mi goldsteine, klasiće, markovine, jakovine tzv. hrvatske povjesničare koji  grade karijeru na adaptaciji, prepričiginu velikosrpskoga pričigina. I kad njih čujete zar ne pomislite da hrvatski zlotvori  zaslužuju da ih se neometano u svakoj budućoj, a poslije i povijesnoj prigodi, kolje?

Kako bi se stravična laž učvrstila, na početku Okupacije u 26 slika, piše da se  priča  bazira na dokumentima, arhivima… Nitko pametan ne može vjerovati da ova umjetnička vizija ima i zrno istine, ali HRT treba imati na umu da ima i glupih, nezrelih i neprijatelja. Umjesto da prije puštanja u promet, film prođe stanovitu lustraciju, da se označi uratkom iz totalitarnog doba koji je lišen svake povijesne istine u svrhu nametanja krivnje hrvatskome narodu, mi dobijemo identično propagandno djelovanje iz vremena kada je film nastao.

Generacije devedesetih, dvije tisućitih imale su priliku toga petka „obrazovati  se“ zločinačkim propagandnim uratkom koji se bez presedana izdajnički bijedno dodvorava totalitarnome režimu i srpskoj politici degradacije hrvatskoga nacionalnoga bića „da se nikada ne zaboravi“ LAŽ!.

Ono što je srpski redatelj Antonijević pokušao prikazati u Dari iz Jasenovca, to je hrvatski u Okupaciji davno prije njega sabio i nabio u desetominutnoj vožnji autobusom puno autentičnije i vjerodostojnije. Jer, ako ti Hrvat tako pripovijeda o samome sebi, pa džabe ti je čitav SANU i njihovih milijun knjiga o milijun srpskih žrtava u Jasenovcu.  Džabe ti je i Kusturičina izložba u zgradi UN-a „Istina o Jasenovcu“ i  sve ti je to badava ako nemaš Hrvata Lordana i njegov autobuščić koji je u voznom stanju i osamdeset godina poslije, 2022. na HRT-u 3. U njega metaforički stane svih tih  milijun i kusur kostiju koje su Srbi brižljivo proizvodili nakon drugoga svjetskoga rata.

Drugim riječima, može ti Srbin: Vučić, Dodik,  Dačić, koji bilo, držati govore nad praznim jamama o krvavim ustaškim rukama, kadenama, pepeljarama, rećinama od srpskih očiju i ušiju, ali sve ti je to ništa u usporedbi kad ti  Hrvat Josipović  čitav Kneset isprepada s proždrljivom ustaškom gujom koja puzi dan danas poput Lordanova autobuščića. Gmiže u svakom kutku Lijepe Naše. Puzi po vrletima i jamama, a najviše blizu  janjetine.

Nastavak Lordanove umjetničke fascinacije ustašama kao sotonama, a partizanima kao anđelima možete  pogledati i u njegovu filmu Pad Italije. Da nam repriziranje Lordanovih kvazi povijesnih filmova ne svjedoči trenutak, bilo bi lakše podnijeti. No hrvatski “zločini“ i dalje su aktualni. Ako bivši branitelji ne mlate i ne udaraju žene u cajkaškome ritmu, mladi nam momci u plavome, na granicama pendrecima boje  migrante u plavo. Sve to po zadatku mora dobiti i umjetnički izraz.

Uzimajući nagradu Držić na otvorenju ovogodišnjih Marulićevih dana u Splitu na račun profitabilne  teme o migrantskoj krizi i “nasilju koje se događa na granicama“, Monika Herceg reče i ostane živa:“ Mislim da trebamo shvatiti kako je licemjerno da otvaramo granice ukoliko dolazi do krize kada dolaze ljudi slični nama, iz bližih regija, a ne kada dolaze iz daleka poput Sirije“. Ne mogu ulaziti u literarnu kvalitetu i osmišljenost isfucane teme, ali ako joj je ovo pouka, teško da je ostvarila i dosegla umjetničku vrijednost djela.

Međutim, ovo njeno ubojito neznanje i ne razlikovanje ljudi u nevolji s imenom i prezimenom na putovnicama, žena i djece Ukrajinaca od horde vojno sposobnih muškaraca namjerno izgubljenih putovnica, pokazuje destrukcijsku opasnost ljevičarskih, tzv. socijalno osviještenih ili u duhu teksta, pričiginaških metoda.

Izjednačit će se, pa čak i dati prednost potencijalnome terorizmu u odnosu na bezopasnu ukrajinsku majku s djecom koja u izbjeglištvu strepi za muža i oca u ratu i jedva se čeka vratiti svojoj domovini.

Uspoređujući današnju generaciju pričiginaša i onu prije u SFRJ, čovjek se zapita koje su razlike. Tko je od njih imao više šanse za odmak od stereotipa ponašanja koji se nameće različito u različitim dobima s istom zlokobnom porukom. Možda su jednostavno neki ljudi predodređeni za upijanje takvih poruka pa je razlika samo u umjetničkoj kvaliteti koja je u totalitarnome društvu, uz podobnost,  donekle i bila kriterij.  Danas je jedini kriterij izbor teme. Filmovi iz SFRJ: Lisice, Samo jednom se ljubi i na samome koncu režima Sokol ga nije volio, su rijetkost jer se odmiču od zadatih pravila, kritiziraju sustav, a imaju i umjetničku vrijednost. Danas nema konstruktivne kritike sustava nego se radi o pljuvanju po samoj ideji postojanja hrvatske države na način da se svaka tema elaborira tako što su protagonisti ugroženi postojanjem hrvatske države. Migranti, lezbijke, homoseksualci kao novi fenomeni uz bok uvijek aktualnim ugroženostima Srba, Roma i  Židova.

Ne znam je li Lordan Zafranović dobio kakav srpski orden za promicanje i širenje srpskih mitova, ali to je manje bitno. Ako nije, bacih bubu našim aktivistima da, ako nisu, već to i potaknu u našem domu. Tek tada, ima smisla i odjeka.

Kao da prikazivanje njegova filma na hrvatskoj televiziji nije dovoljno. Ali isto, ne bi me čudilo da Nina Obuljen, ministrica za kulturu, neće oćutjeti svu izvornost Okupacije u 26 slika te potrebu za dodjelom ordena autoru. Radnja samoga filma je smještena u njenom rodnom gradu Dubrovniku. Ako ne oćuti svih 26, sigurno će se zakačiti za onu jednu, ultra queer i aktualnu sliku gdje fašist Štrljić, pomalo pederski siše krv s lica komunista Lasića. A mi se  Hrvati onda možemo slikat. S janjetinom il’ sa Skejom. Oni „lukaviji“ i s trećim zaokruženim.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo