Govoriti nam je i probijati izolaciju koju proizvodi šutnja!

Vrijeme:2 min, 44 sec

 

Možda je za borbu protiv političke korektnosti, odnosno za istinu, važnije razumjeti da ju moramo voditi ondje gdje možemo, u interakciji s ljudima s kojima komuniciramo svakodnevno ili često. Svatko na viđenje ostalih utječe razgovorom, iznoseći svoje poglede pred onima koji nas poznaju, koji nam vjeruju, koji su kao mi ili se s nama poistovjećuju.

Osvrnuvši se na slučaj trudnice koja nosi bolesno dijete, te se odlučila za postupak feticida (usmrćivanja djeteta), riječki nadbiskup Mate Uzinić rekao je: “Iskreno priznajem da nemam odgovor na ovu situaciju.”

Umirovljeni mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić zapitao se nije li Uzinićev komentar “abdikacija ne samo od zdrava razuma nego i od cijele Objave i od Crkvenoga učiteljstva“, te kako to da Crkva “iz svoga dvomilenijskoga magisterijskoga repertoara“ ne bi imala odgovor na traženo moralno pitanje. I dodao: “Treće, novi, i svaki drugi posvjetovljeni medij kao da jedva čeka takav zbunjujući odgovor da može zaključiti i svojim čitateljima suflirati: ako jedan ugledan crkveni Predstojnik katoličke i apostolske vjere, koji, između svih hrvatskih Prelata, dominira medijskom scenom, nema odgovora na ovu situaciju, imamo mi, sekularizirano i pluralno društvo: ubiti dijete i – mirna Hrvatska!“.

Svi smo svjesni da je „slučaj Čavajda“ iskorišten za još jedan napad protiv ključnih istina katoličanstva. Današnji svijet napada brak i seksualnu etiku, svetost života i kršćansku obvezu evangeliziranja. I to ne samo bezbožnici, nego i mnogi katolički laici, „katolički“ političari, klerici koji su se pobunili protiv katoličkog nauka ili jednostavno izbjegavaju govoriti o tim temama.  Ako smo katolici, red bi bio da si međusobno kažemo istinu i da prihvatimo rizik javnog izgovaranje istine, i posljedice, naravno. Nećemo ulaziti u „razmjenu paljbe“ između dvojice biskupa, samo ćemo primijetiti da objektivna istina postoji i uvijek pobjeđuje. No ono što se provlači kroz ove polemike jest, između ostaloga, pitanje političke korektnosti.

Politička korektnost nije nastala ni spontano ni slučajno, a iskoristili su je i iskorištavaju dežurni vladari, strani i domaći. Razvoj i prevlast političke korektnosti na Zapadu jesu posljedica psihosocijalne manipulacije medija. Politička korektnost hrani se strahom od izražavanja stajališta koja nisu politički korektna, straha od protivljenja nametnutoj “istini”. Da bismo se suprotstavili manipulativnim snagama političke korektnosti, potrebno je govoriti i probijati izolaciju koju proizvodi šutnja. Pitamo se od kuda dolazi taj strah i koji je izvor prevladavajućih stajališta kojima se bojimo suprotstaviti. Javno mnijenje oblikuje se zasićivanjem i represijom. Ponavlja se neka prijevara do iznemoglosti kako bi bila prihvaćena kao istina uz pomoć kontroliranih glavnih medija. Istočasno se provodi represija protiv onih koji bi se mogli suprotstaviti onomu što se želi nametnuti. Optužuju ih za netoleranciju, govor mržnje, etiketira ih se, sotonizira, marginalizira, itd.

Pod paljbom mnogi se prestaju ponašati kao slobodno misleći ljudi pa se, umjesto na istinu, usredotočuju na društveni opstanak. Iako misle drukčije, šute, jer se boje društvene marginalizacije. Zaboravljaju da je politička korektnost jako ranjiva, inače se sva mašinerija  političke korektnosti ne bi se toliko usredotočila na represiju politički nekorektnih ideja i ljudi koji ih predstavljaju.

Možda je za borbu protiv političke korektnosti, odnosno za istinu, važnije razumjeti da ju moramo voditi ondje gdje možemo, u interakciji s ljudima s kojima komuniciramo svakodnevno ili često. Svatko na viđenje ostalih utječe razgovorom, iznoseći svoje poglede pred onima koji nas poznaju, koji nam vjeruju, koji su kao mi ili se s nama poistovjećuju.

 

M. O./Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.