OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (7)

OTPOR U DOMOVINI PROTIV NASILJA

Novi hrvatski nacionalizam

Političke posljedice Titova državnog udara

Tri generacije na hrvatskoj ljevici

 “Ali, dragi brate, zasužnjeni narodi se svagdje bore, svijet je u pokretu.”

Kenneth Kaunda

 Novi hrvatski nacionalizam

I odviše često čitamo u emigrantskom tisku jadopojke da se emigracija otuđila od domovine i da nema interesa za domovinski politički razvitak, nego da se bavi samo svojim međusobnim nevažnim svađama i ekonomskim poslovima. Iz toga se povlači zaključak da je emigracija mrtva grana i da nestaje kao politički čimbenik.

Ovo je mišljenje pogrešno kako u premisama tako i u zaključcima. Nije točno da emigracija nema interesa za razvitak u domovini. Štoviše, nekada taj interes može upravo iznenaditi. Intervju dr. Vladimira Bakarića pobudio je toliki interes, da su o njemu pisale sve emigrantske publikacije i donosile svoje analize i zaključke. U tome nema izuzetaka. Stranački opredijeljeni kao i neopredijeljeni časopisi jednako su posvetili pažnju tom događaju i time jasno dokazali, koliko je netočna tvrdnja o pomanjkanju interesa.

Isto tako je netočna tvrdnja da se emigrantski tisak bavi samo međusobnim svađama i da zbog toga možemo zaključiti da je emigracija umrla kao politički čimbenik i pretvorila se u ekonomsku emigraciju. Međusobne rasprave, pa i prepirke, ukoliko nisu čisto osobne naravi, ne predstavljaju simptome umiranja nego su znak života i zanimanja za hrvatske probleme, jer dokazuju da su pojedina pitanja još toliko živa, da se ljudi i emotivno vežu za njih, a ne samo intelektualno i objektivno. Znači da ta pitanja žive u njima i ne dopuštaju im da se pretvore u ekonomske emigrante.

Ekonomski se emigranti ne svađaju zbog ideja, nego naprotiv oni su za mir i slogu, za mrtvilo, jer samo tako imaju dovoljno snaga za svoje poslove. Osim toga oni hrvatska pitanja više ne osjećaju, te se zbog pomanjkanja osjećaja ne mogu ni toliko zagrijati da bi se istaknuli u kakvoj raspravi ili prepirci.

*

Izjave dr. Bakarića nisu po svom sadržaju ništa osobito i ne prelaze razinu sličnih izjava dr. Vladka Mačeka za vrijeme kraljevske diktature. Štoviše, one po svom obliku predstavljaju mnogo umjereniju kritiku, dok su mu zaključci daleko skromniji nego što su bili zaključci dr. Mačeka u sličnom položaju. Važnost tih izjava je samo u činjenici da je čovjek kompromisa i karijerist kao što je Bakarić osjetio potrebu da dade oduška do tada zataškanim nacionalnim problemima Hrvatske i da umjerenim zastupanjem nekih hrvatskih zahtjeva stekne bar djelomično zaleđe naroda, koje bi mu koristilo u borbi za položaje unutar komunističke partije.

Bakarićev nastup ne otkriva ništa nova hrvatskoj emigraciji, a još manje hrvatskom narodu u domovini, ali zato, jer se radi o jednom od nosilaca vlasti, predstavlja otkriće za jedan dio inozemnog javnog mišljenja. U komunističkom taboru, kako onom oko Moskve tako i u onom oko Pekinga, Bakarićeva izjava ne može imati nikakva odjeka, jer tamo dobro poznaju nacionalni sastav Jugoslavije i bit hrvatskog pitanja. Još iz vremena 3. internacionale postoje rasprave o tim nacionalnim suprotnostima i o mogućnosti njihova iskorištavanja u općoj komunističkoj strategiji, te je prema tome potpuno jasno da pod istim prilikama mora nastati isti otpor, tek što se sad nacionalno pitanje Jugoslavije odražava ne protiv monarhističkog, nego protiv vladajućeg komunističkog režima. Jedino na Zapadu, i to ponajviše u liberalnim i ljevičarskim krugovima koji su slijepo vjerovali da je Titov federalizam riješio nacionalne suprotnosti u Jugoslaviji, Bakarićeva kritika znači neko otkriće. Ti su naime krugovi bili toliko “jugoslavenski”, da jednostavno nisu mogli vidjeti ni one činjenice koje su ležale na dlanu. Ni Bleiburg, ni marševi smrti, ni Stepinac, ni stalno bježanje iz Jugoslavije, nisu im bili dovoljni znakovi da u Jugoslaviji nešto nije u redu, pa zato im kritika jednog priznatog “jugoslavenskog” političara zvuči toliko senzacionalno.

Ali, ne smijemo pretjeravati u davanju važnosti Bakarićevim izjavama s gledišta hrvatske borbe za oslobođenje. Njegove su izjave daleko umjerenije nego svojedobna izjava dr. Mačeka “Petit Parisienu”, koja ionako nije imala jačeg djelovanja, te ne prelaze razinu “novosti” za pojedine političke publikacije liberalnih krugova.

Veoma je opasno u politici praviti previše analogija, jer se  položaj mijenja te naoko slične pojave odgovaraju različitim uzrocima. No u slučaju Bakarićeve izjave nije pogrešno povući analogiju s izjavama dr. Mačeka, ako se uzmu u obzir razlike u položaju. Dr. Maček je govorio iz opozicije i tek na koncu s vlasti, dok Bakarić govori s vlasti ili, ako bismo htjeli biti potpuno točni, Bakarić je “pri vlasti”. Bakarićevo nenadano otkriće da još uvijek postoji hrvatski nacionalni problem i da je politika Beograda u neku ruku slična politici Pere Živkovića, dokazuje samo da ni dvadeset godina komunističke vlasti nije uspjelo riješiti hrvatsko pitanje u smislu jugoslavenske koncepcije, unatoč metoda koje su daleko savršenije i okrutnije nego što su bile metode kraljevske diktature. Kao što je 1929. godine prekinut hrvatski politički život i uništeni su stari politički  oblici, tako je i 1945. godine ponovno uništen hrvatski politički život, samo mnogo radikalnije nego 1929. godine, te je sustavni pritisak vlasti mnogo dulje potrajao nego u doba “ličnog režima”. Nakon smrti kralja Aleksandra nisu se pojavile sve stare stranke, jer su doista bile uništene, ali glavne ideje, koje su odgovarale na pitanja narodnog opstanka, ipak su se ponovno pojavile i razbijale su okvir jedinstvene političke organizacije u koju se zbog diktature bila pretvorila Hrvatska seljačka stranka. Vodstvo stranke je tada te pojave omalovažavalo kao ostatke prošlosti, iako su ih u većini slučajeva nosila najmlađa pokoljenja, dakle ona koja nisu politički živjela prije 1929. godine. Sličnu pojavu vidimo i kod Bakarića. I on osjeća da se stare, zatomljene ideje bude i da njegovo kompromisno stajalište ne odgovara željama širih slojeva naroda. No i on odbacuje tu pojavu tvrdnjom da se radi o ostacima prošlosti, iako je ta prošlost, u svojim nosiocima, fizički likvidirana i pojavljuje se uglavnom samo u onim godištima koja u času propasti Nezavisne Države Hrvatske uopće još nisu išla u osnovnu školu.

Da li se uopće može govoriti o ostacima prošlosti? Mislim da je to danas isto tako pogrešno kao što je bilo pogrešno 1935. godine. Kao i tada, i sada je novo pokoljenje osjetilo da je hrvatski narod, kao oblikovana narodna zajednica, lišen preduvjeta za slobodan razvitak, te je reakcija mladeži ista kao pobuna onog pokoljenja koje je došlo do političke zrelosti 1935. godine. Pa kao što je ono pokoljenje tražilo u prošlosti samo formulacije za svoje mišljenje | našlo ih u Starčevićevim idejama (ali ne u ostacima organizacije Hrvatske stranke prava), tako je i današnje, novo pokoljenje došlo do istih rezultata i preuzelo iste formulacije, a da time nije preuzelo nikakve organizatorne oblike prošlosti. Iste prilike dovele su do iste reakcije i do istih formulacija. Da li se Hrvatsku uništava u ime carskog i kraljevskog veličanstva u Beču ili u ime kraljevskog veličanstva iz Beograda ili u ime Centralnog komiteta također iz Beograda, reakcija mora biti jednaka i “ostaci prošlosti” u tome imaju veoma malo riječi. Eventualno mogu poslužiti kao uzor i dati neke temeljne formulacije, ali dinamika nije u njima, nego u novim pokoljenjima koja sazrijevaju pod pritiskom uništavanja hrvatskog naroda.

Nacionalističko pokoljenje, koje je stupilo u život poslije 5. svibnja 1935., bilo je odgajano u najekstremnijem jugoslavenskom duhu. Šestosiječanjski odgoj puni im glave krvavim djelima Karađorđa i Miloša Obrenovića, četničkim junaštvima za balkanskih ratova i atentatom Gavrila Principa i drugova. Nasilno oslobođenje srpskog naroda od stranog jarma bilo je središnja misao političkog odgoja koji je u obliku “nacionalne istorije” davan mladim hrvatskim pokoljenjima. Kojeg li čuda da su ta nova pokoljenja, kad su progledala, počela primjenjivati školsko znanje na prilike u vlastitom narodu  došla do zaključka da je sila, revolucionarna borba, jedini put do oslobođenja. Austrougarski mentalitet dr. Mačeka nije mogao odgovarati novom pokoljenju, koje je naučilo u školi da je narodno oslobođenje najviša vrijednost za koju se mora sve žrtvovati i da je sila jedini put kojim se dolazi do narodne slobode. Zato se novo pokoljenje nikada nije oduševilo za obnovu Stranke prava, koja je njemu bila isto tako strana, austrougarska, kao i Seljačka stranka, dok je spremno prihvatilo temeljne ideje starčevićanstva i mnoge Radićeve misli.

Isti proces odvija se i sada. Unatoč Bakarićeva mišljenja da se radi o ostacima prošlosti, taj je proces izravna posljedica komunističke diktature i komunističkog odgoja. Od hrvatske mladeži traži se da se oduševljava za Lumumbu i druge borce za nezavisnost afričkih naroda i područja, govori joj se neprekidno o krvavim partizanskim borbama i junaštvima, o žrtvama za “oslobođenje”, o pravu naroda na nezavisnost, o ukidanju eksploatacije čovjeka po čovjeku, o borbi protiv imperijalizma. Što mora misliti tako odgojena mladež? Jednostavno, primjenjujući samo ono što je čula u školi i u komunističkim omladinskim organizacijama, mora doći do zaključka da je oružana borba, revolucija, jedini put do slobode, a kako vidi u svakodnevnom životu da Hrvatska nije slobodna, da u njoj vlada privilegirana klasa koja eksploatira narod, nužno dolazi do zaključka da je hrvatski put jednak onom afričkih naroda koje mora slaviti, i da su joj glavni ciljevi oslobođenje od srpskog imperijalizma i ukidanje eksploatacije čovjeka po čovjeku, što u njezinom konkretnom slučaju znači uništenje vladajuće klase komunističkih rukovodilaca koji su jedini očiti slučaj eksploatacije čovjeka po čovjeku koji ta mladež vidi.

Ovaj pritisak odozdo, posljedica takvog dvadesetgodišnjeg političkog odgoja, kao i reakcija na određeni državni i politički sustav, nema nikakve organizatorne veze s prošlošću i nastao bi i da nema nijednog hrvatskog političkog emigranta. Pojava nacionalnog otpora nije posljedica emigrantskog rada, ni dobrog ni lošeg, ni sustavnog ni nesustavnog, nego izravna posljedica vladajućeg političkog režima. Temeljno u nacionalnim pitanjima između emigracije i domovinskog otpora samo je posljedica sličnih prilika pod kojima su se obje generacije razvijale. Kao što je kraljevska diktatura stvorila nacionalističko pokoljenje od 1935. godine, koje je našlo svoj politički izraz u Ustaškom pokretu, tako je opet nacionalno ugnjetavanje koje se vrši u Titovoj Jugoslaviji dovelo do pojave novog nacionalističkog pokoljenja, koje za sada još nema organizirane političke oblike, ali koje u mnogim stvarima gleda jednako kao i prošla pokoljenja. No novi nacionalisti su samostalna pojava i njih se može razumjeti samo ako se pođe s te premise.

*

U toj spontanoj pojavi novog nacionalizma u domovini leži i velika opasnost za budući razvitak hrvatske političke borbe. I opet se moramo poslužiti analogijom da bismo mogli procijeniti opasnost koja prijeti.

Nacionalizam se 1935. godine pojavio u Hrvatskoj u prvom redu kao pobuna protiv jugoslavenskog nacionalizma, utjelovljenog u kralju Aleksandru, srpskim četnicima, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i hrvatskim renegatima većinom okupljenim u Jugoslavenskom sokolu. Od njih je pokupio i mnoge odlike, ili bolje reći mane, jer je posve prirodno da se reakcija razvija u istim kategorijama kao i prilike koje su dovele do nje i da primjer najviše potiče na daljnji razvitak. Zbog toga su se u tadanjem hrvatskom nacionalizmu rodile neke pojave koje su prije bile nepoznate ili veoma slabo razvijene u hrvatskom političkom životu, kao na primjer sklonost diktaturi (posljedica “ličnog režima”), težnja za nasilnim rješavanjem nacionalnog pitanja (opjevani četnički i komitski primjeri), iskorištavanje vjere za političke svrhe (primjer državne ili, kako se reklo, “nacionalne”’ srpske crkve) i politički pragmatizam (primjer oportunizma koji su davali hrvatski jugosokoli). Da bi se suzbio utjecaj tih štetnih primjera, bilo je potrebno da oni hrvatski krugovi, koji su se nalazili izvan neposrednog dohvata jugoslavenske odgojne politike, pojačaju svoj rad i spontanu reakciju pročiste od ovih stranih natruha. Kao takvi mogući krugovi bili su tada samo hrvatska emigracija i starija hrvatska godišta koja više nisu mogla promijeniti svoj način mišljenja, jer su bila duhovno oblikovana.

Mislim da nije pretjerano reći, da ustaška emigracija nije u intelektualnom pogledu davala ništa osobito. Iz emigracije nije dolazilo upravo ništa što bi moglo utjecati na ideološki razvitak u domovini i spriječiti balkanizaciju hrvatskog političkog života. Nije bilo nijedne knjige, nijednog eseja, nijednog časopisa, koji bi bar nešto pokušavao dati. Štoviše, emigracija je u ideološkom pogledu, ukoliko je radila i razvijala se, sve formulacije primala iz domovine, te je njezin utjecaj na ideološki razvitak hrvatskog nacionalizma bio sveden na čistu simboliku.

Starija hrvatska godišta bila su poslije 1935. godine prilično neaktivna u ideološkom razvitku, ali je ipak među njima bilo nekoliko javnih radnika različitih struja koji su djelovali  na novi, nacionalistički pokret. Potpuno su zatajili samo oni, koji su tada bili u Hrvatskoj seljačkoj stranci i koji su se bavili konkretnim političkim poslom (kortešacijom), dok su unutar stranke prepustili svaki ideološki rad bilo potpuno nespremnim ljudima i demagozima (kao npr. Rudolf Herceg i skupina oko “Seljačke Sloge”), bilo infiltriranim komunistima (kao dr. Rudolf Bićanić i skupina oko “Gospodarske Sloge”). Izvan Hrvatske seljačke stranke bilo je više djelatnosti, i u tome su se isticali neki katolički intelektualci, uglavnom oni iz bivšeg Hrvatskog orla, te jedan dio Hrvatskog katoličkog seniorata (dok je drugi dio, nakon propasti službenog jugoslavenstva seniorata, bio ideološki neaktivan), liberalni krugovi iz bivše Hrvatske federalističke stranke, te veoma malobrojni članovi bivše Hrvatske stranke prava. (Kako se ovdje govori o ideološkom radu, a ne o političkim organizacijama, mora se uloga članova Stranke prava doista postaviti na posljednje mjesto, dok su u nekim konkretnim političkim i revolucionarnim djelatnostima bili daleko jači.) Zahvaljujući utjecaju tih starijih godišta, hrvatski je nacionalizam postepeno svladao balkanske komponente koje su ga rodile, i počeo se povezivati sa slobodarskom prošlošću hrvatske politike. Taj je proces 1941. bio u punom tijeku, ali nije bio dovršen, radi čega je za vrijeme rata balkanska komponenta došla do svog neželjenog izražaja. Šest godina idejno-političkog rada nije bilo dovoljno da se spontana reakcija civilizira i da bez gubitka svoje prirodne prodornosti dođe do potpuno zrelih političkih formulacija.

Moramo se ponovno vratiti na Bakarićeve izjave kao i na izjave drugih hrvatskih komunista. Danas opet postoji iskonski nacionalizam u Hrvatskoj, prirodna reakcija na ugnjetavanje  koje je vršeno 20 godina, te je razumljivo da je taj iskonski nacionalizam isto tako poprimio oznake od sile koja ga je rodila, kao što je nacionalizam 1935. godine poprimio mnoge oznake četničkog nacionalizma (“Na ljutu ranu, ljutu travu!”) koji ga je začeo. Kao što sam gore naveo, sila komunističkog režima bila je oštrija, sustavnija i dulja nego što je bila sila kraljevske diktature, te je zato moguće predvidjeti da su u novom hrvatskom nacionalizmu crte nasilja i diktature po prirodi stvari jače, nego što su bile nakon Jeftićevih izbora. Pogotovo je isticanje revolucionarnosti komunističke vladavine pogodovalo stvaranju revolucionarnog duha u hrvatskom nacionalizmu u domovini, što se jasno očituje u svim političkim procesima koji su vođeni, kao i u zahtjevima najnovijih izbjeglica da se jedinstveno (dakle monolitno) i revolucionarno (dakle fizičkom silom) odupremo komunističkoj vladavini.

Pitanje je sada da li će nova nacionalistička pobuna doći pod utjecaj koji će iz nje izgraditi zreo politički pokret, ili će ostati samo kao negativna, neizgrađena pojava. Da li je Bakarić s vlasti u stanju staviti se na čelo toga pokreta, kad Maček iz opozicije nije to mogao učiniti? Nije potrebno mnogo raspravljati o toj mogućnosti, jer i najpovršnije čitanje Bakarićevih izjava odaje čovjeka kompromisa i karijere koji želi tu reakciju upotrijebiti u korist postojeće vlasti, a ne da je sruši ili bar radikalno izmijeni. Time je Bakarić, isto kao i cijela sadanja komunistička ekipa, isključen kao možebitni čimbenik u razvitku novog hrvatskog nacionalizma.

Isto tako nije vidljivo da bi među hrvatskim komunistima postojala jača struja povezana s kineskim oblikom komunizma, koja bi onda oslonivši se na Peking i preko njega na Tiranu iskoristila i politički oblikovala ovu nacionalističku reakciju u smislu rušenja Titove poburžujene, dolarske diktature i stvaranja komunističke Hrvatske unutar kineskog tabora. Pojedini slučajevi takve koncepcije ne javljaju se među komunistima, nego među veoma rijetkim, politički neizgrađenim emigrantima, koji u najbolju ruku mogu težiti da budu sitni agenti u velikoj igri između Moskve i Pekinga, a da uopće ne budu od neke koristi svom narodu.

Drugi krug, koji bi mogao utjecati na političko oblikovanje hrvatskog nacionalizma u domovini, bila bi starija godišta koja su se odgojila prije 1945. godine. No njihove su mogućnosti neusporedivo slabije, nego što su bile mogućnosti starijih godišta poslije 1935. godine. U prvom redu, jer su starija politička godišta bila većim dijelom ubijena, a manjim dijelom zatvorima i progonima duševno toliko slomljena da se ne može previše od njih očekivati. Zatim je i vremenski razmak daleko veći. Zbog čega bi i bez fizičkog i duševnog uništenja njihov broj bio manji nego poslije pada “ličnog režima”. Konačno se ne smije smetnuti s uma da je 1935. godine čovjek od 35 godina bio politički izobražen i oblikovan usred bujnog hrvatskog političkog života prije diktature, dok ti isti ljudi danas imaju oko 60 godina, čime su njihova prodornost i mogućnost utjecaja na nova pokoljenja znatno smanjene. S druge strane ljudi od 45 godina, koji su se spasili i zadržali dovoljno duševne snage da bi politički djelovali na mlađa godišta, doživljavali su izgradnju nakon kraljevske diktature kad se tek počeo obnavljati hrvatski politički život, dakle ne mogu toliko davati da bi njihov utjecaj u smislu političke izgradnje novog nacionalizma bio odlučan.

Ostaje samo još politička emigracija, koja je danas brojnija i intelektualno spremnija nego što je bila ustaška emigracija tridesetih godina. Ova je emigracija imala mogućnost daljnjeg, slobodnog političkog razvitka u zemljama u kojima se našla, što pojačava njezinu vrijednost u izgrađivanju nacionalizma u smislu suvremene, slobodarske političke struje. Ali činjenica da se nalazi izvan svog prirodnog kruga, i utjecaji stranih sredina koji se sve više osjećaju kod pojedinih intelektualaca, smanjuju vrijednost emigracije u hrvatskom političkom razvitku. Hrvatski se nacionalizam ne smije razvijati u nekom zatvorenom krugu nego naprotiv mora biti otvoren europskim i svjetskim utjecajima, kao što je bio otvoren hrvatski nacionalizam između 1935. i 1941. godine, ali rješenja moraju biti hrvatska, a ne kozmopolitska, tuđinska, ako se želi postići bitni cilj novoga pokreta. Pojave i ideologije moraju se promatrati s hrvatskog, a ne sa stranog stajališta, pa i rješenja moraju biti hrvatska, a ne tuđa.

U tom pogledu još uvijek nije dovoljan rad hrvatske emigracije, jer prečesto zaboravlja da u emigraciji treba činiti ono što nije moguće u domovini, a ne ići posebnim putovima na onim poljima na kojima se u domovini daleko bolje može djelovati. Ovo vrijedi ne samo za čisto kulturni rad, nego pogotovo za neposrednu revolucionarnu djelatnost, koja je sasvim naravno daleko više korisna u domovini, nego u tuđim zemljama gdje katkad može biti štetna. Dok se gube sile na nekim područjima, na kojima emigracija ne može koristiti, ideološko-politički rad još uvijek nije dovoljno razvijen, iako je daleko jači nego što je bio u ustaškoj emigraciji. Baš zato, što se danas u domovini ideološko-politički može manje djelovati nego pod vladom Stojadinovića i Cvetkovića, jer su komunisti svjesni važnosti ideološke pripreme pa je sprečavaju, dok je vladama od 1935. do 1941. “para”’ bila sve, potrebno je danas sav taj rad vršiti u emigraciji i slati u domovinu, a iz domovine primati stalne poticaje i podatke za taj rad. U takvoj simbiozi između emigracije i domovine, u toj duhovnoj vezi i toj podjeli rada može se i hrvatski nacionalizam razviti i izgraditi, da se ne bi u danim političkim prilikama izrazio kao hrvatsko i antikomunističko utjelovljenje onog duha i diktature koje nose komunizam i jugoslavenstvo.

Prigovor da bi takav rad predstavljao strančarstvo i spremanje na preuzimanje vlasti u oslobođenoj domovini može biti samo izraz nepoznavanja socioloških zakona ili zlonamjerna želja da se onemogući zdravi razvitak novonastalog hrvatskog nacionalizma u domovini. Po svim sociološkim zakonima emigracija nakon duljeg vremena počinje nestajati, njeni nosioci stare, ukoliko se prije toga ne prilagode novim sredinama, te kao cjelina emigracija uopće ne želi neku vlast, kao što zapravo ne želi ni povratak.

*

Ako dakle u emigrantskom političkom radu vidimo samo nadopunu domovinske politike, koju bismo mogli nazvati kvascem idejnog razvitka i slobodnom političkom tribunom za domovinske pokrete, lako ćemo uočiti neke pojave koje su suprotne temeljnim interesima domovinske političke borbe. Iako se ne smije isključiti mogućnost komunističke infiltracije i utjecaj jugoslavenske komunističke vlasti na pojedine pojave, nije potrebno smatrati da ih sve izravno inspiriraju komunisti, jer glupost može biti i spontana, a ne samo od drugih nametnuta.

U prvo doba jedna od takvih negativnih pojava bilo je bezuvjetno održavanje prošlih političkih oblika i izrazita tendencija da se sva politika emigracije usmjeri prema povratku na staro, dakle u biti politika restauracije. Iako se pri tome obično misli na ustaške organizacije, takvo je mišljenje pogrešno, jer niti su svi ustaše bili uvijek pobornici povratka na staro, niti su druge političke struje, kao na primjer Hrvatska seljačka stranka i neki “nezavisni” elementi, bile slobodne od tih “povratničkih” tendencija. Inercija je u tom pogledu igrala važnu ulogu, a pomanjkanje veza s domovinom, pogotovo prvih godina, održavalo je duh “staroga” i onemogućavalo jači prodor novih političkih pogleda. Danas je ta bolest velikim dijelom prebrođena, te su legitimizam i legalizam uglavnom odbačeni, premda se formalno još drže. Ukoliko se danas pojavljuju takvi izraziti povratnički kompleksi, mogu se dosta lako svesti na pokušaj komunista da zaustave idejno-politički razvitak hrvatske emigracije i da se ona bezuvjetnom obranom zastarjelih političkih oblika što više otuđi od novog nacionalizma u domovini, čime se ovome oduzima važna mogućnost izgradnje idejnih temelja.

Druga pojava, koja se u prvi mah čini potpuno nedužna, ali nosi u sebi veliku opasnost za političko djelovanje u emigraciji, leži u isticanju kulturnog rada. I ovdje je potrebno dobro razlikovati da se ne bi s nezdravim pojavama istodobno uništile korisne akcije. Ako se pod kulturnim radom razumijeva kritičko praćenje kulturnog razvitka u domovini, pa i popunjavanje toga rada, što je osobito važno u historiografiji, onda je taj kulturni rad samo nadopuna političko-ideološkog rada i neophodno potreban za ispravno shvaćanje narodnog života u domovini, te se ne smije dovoditi u suprotnost s političkim radom. No ako se tim radom želi isključiti politički rad, odnosno nadomjestiti politički rad kulturnim manifestacijama bilo kakve vrste, onda se nalazimo pred svjesnom ili nesvjesnom diverzantskom akcijom koju je potrebno radikalno isključiti iz emigrantskog života.

Posebno je pitanje tzv. kulturnog rada odnosno uspjeha hrvatskih emigranata na kulturnom području drugih naroda. Takvi uspjesi ne spadaju u hrvatski kulturni rad, nego su osobni uspjesi pojedinaca koji nemaju veće nacionalno-političke vrijednosti od gospodarskih uspjeha drugih hrvatskih emigranata.

Treća pojava, koja nosi u sebi veliku opasnost za budući razvitak hrvatskog narodnog života, leži u ponovnoj pojavi pokrajinskih partikularizama u hrvatskoj emigraciji. Hrvatski je narod radi pomanjkanja svoje države i jer je stoljećima bio podijeljen između različnih stranih državnih jedinica, daleko zaostaliji u shvaćanju pojma narodne cjeline nego oni narodi koji su dulje vremena živjeli u svojoj narodnoj državi i koji su zato uspjeli usvijestiti ideju cjeline, tako da ni u časovima političkih poteškoća ili ratnih nevolja jedinstvo naroda ne bude ugroženo. Kao posljedica hrvatskog poraza nastala je težnja izvući se iz poražene cjeline pozivajući se na pokrajinski partikularizam. Naravno da se pri tome nikada ne upotrebljavaju iskreni argumenti, jer ti su toliko nezgodni da ih nitko ne želi priznati, nego se upotrebljavaju drugotni argumenti koji uvijek sadržavaju neko zrno istine, ali nikada cijelu istinu. Ovo jačanje centrifugalnih pojava predstavlja cijenu gubitka rata, pogotovo, kao što sam rekao, kad jedan narod nije dovoljno dugo imao vlastitu državu da bi izgradio ideju cjeline. Dok se ovakvi partikularizmi mogu razumjeti i u slobodarskom poretku odobravati ako idu za čišćenjem pojmova o obliku vlasti i o stupnju pokrajinskih i mjesnih samouprava, čim se pretvore u nijekanje pripadnosti narodnoj cjelini, postaju veoma štetni. U današnjem času, dok se hrvatski nacionalizam u domovini trudi da pod pritiskom teške diktature podigne cijeli narod da dođe do svoje slobode, takvi partikularizmi u emigraciji, bez obzira odakle dolazili, smetaju narodnoj borbi. Nije stoga čudo da baš najveći protivnici hrvatske borbe odobravaju takve partikularističke pokrete, jer shvaćaju tešku hipoteku koju ti pokreti predstavljaju za hrvatski narod.

*

Dvadeset godina nakon sloma hrvatske države, unatoč fizičkog uništavanja naroda u domovini i prirodnog trošenja njegove političke emigracije, pojava novog hrvatskog nacionalizma u samoj domovini, što danas priznaju i komunistički “rukovodioci”, te duboko, pa i emotivno zanimanje koje je taj nacionalizam probudio u emigraciji, govore o vitalnosti hrvatskog naroda kao i o njegovoj sposobnosti da se održi i pobijedi pod takvim prilikama, domaćim i međunarodnim, pod kojima bi se rijetko koji drugi narod održao. Otpor je nastao kao izraz vitalnosti hrvatskog naroda. Potrebno je vidjeti da li će njegov slobodni dio, emigracija, moći svojim radom dopuniti i izgraditi taj iskonski otpor u smislu suvremenih, slobodarskih političkih pokreta, da hrvatska revolucija, kad bukne, ne bude samo rušilačka nego i stvaralačka.

“Republika Hrvatska” br. 61 (10. travnja 1965.), str. 3-13.

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (1)

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo