Vladimir Trkmić: Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?

Nekada nam se čini kao da se loše stvari događaju samo dobrim ljudima, a da loši ljudi u osobnom životu prolaze puno bolje. To je sigurno samo privid. Za neke ljude je nažalost to kruta, pa čak i pesimistična realnost. Oni poput starozavjetnog Joba tonu u mraku razmišljanja o mukotrpnom životu koji ih je snašao. Pesimizam dakako ne bi trebao biti naša životna opcija, naše opredjeljenje i opterećenje. Biti katolik i k tome još veliki pesimist, to baš ne ide nikako zajedno. Ruka spasa je uvijek u Božjim rukama, u njegovoj providnosti. A providnost je filozofsko teološki pojam o kojem suvremeni čovjek vrlo malo, ili gotovo ništa ne zna. O providnosti je pisao filozof Seneka. A Katolička crkva je u svom krilu, svojoj povijesti imala sveca Božje providnosti. Sveca koji je baš sve u svom životu prepuštao Božjoj providnosti. Mi bismo trebali puno više znati o Božjoj providnosti, i na nju se u osobnom životu oslanjati.

Seneka i providnost

Senekino djelo De Providentia ili „Quare bonis viris multa mala accidant, cum sit providentia (“Zašto se nesreće događaju dobrim ljudima, ako providnost postoji”). Djelo je objavljeno 64. godine poslije Isusa Krista. Ovaj duži naslov odražava pravu temu eseja koji se ne bavi toliko providnošću , već teodicejom i pitanjem zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima. Dijalog otvara Lucilije prigovarajući svom prijatelju Seneki da se nevolje i nesreće mogu dogoditi i dobrim ljudima. Kako se to može uklopiti s dobrotom povezanom s nacrtom providnosti? Seneka odgovara prema stoičkom stajalištu. Dobrom čovjeku (mudrom čovjeku) se zapravo ništa loše ne može dogoditi jer se suprotnosti ne miješaju. Ono što izgleda kao nevolja je zapravo sredstvo kojim čovjek pokazuje svoje vrline. Kao takav, može izaći iz iskušenja jači nego prije. Dakle, u savršenom skladu sa stoičkom filozofijom, Seneka objašnjava da se istinski mudar čovjek nikada ne može predati pred nesrećama, već kako će uvijek prolaziti kroz njih, pa čak i ako padne, nastavit će se boriti na koljenima (” si cecidit de genu pugnat “). Mudar čovjek razumije sudbinu i njenu zamisao i stoga se nema čega bojati budućnosti. Ni on se ničemu ne nada, jer već ima sve što mu treba – dobro ponašanje. Zaključak je da se dobrim ljudima zapravo ništa loše ne događa. Treba samo razumjeti što znači loše: loše bi za mudra čovjeka bilo imati loše misli, činiti zločine, željeti novac ili slavu. Tko se mudro ponaša već ima sve moguće dobro.

Mudrost se Božja očituje u djelima njegove moći

Pesimizam starozavjetnog Joba

Job 14:1-22

1.  Čovjek, kojeg je rodila žena,

kratka je vijeka i život mu je pun nevolja.

2.  Kao cvijet nikne, a onda uvene*,

kao sjena bježi i nestaje.

3.  Da, na takvoga si upravio pogled

i vodiš ga* na sud da se parniči s tobom.

4.  Može li onaj tko je nečist donijeti na svijet čistoga?

Ne može!

5.  Ograničen je čovjekov životni vijek,

u tvojoj je vlasti broj mjeseci njegovog života.

Postavio si mu granicu preko koje ne može prijeći.

6.  Skini svoj pogled s njega da se odmori

i pusti ga da, poput najamnika, završi svoj radni dan.

7. Jer i za drvo ima nade.

Ako se posiječe, opet će potjerati izdanke,

nove će mladice iz njega rasti.

8. Ako mu korijen ostari u zemlji

i panj mu odumre u tlu,

9.  potjerat će izdanke kad osjeti vodu

i pustit će grane kao mlada biljka.

10.  Ali kad čovjek umre, iščezne sva njegova snaga.

Nakon što čovjek izdahne, gdje je on tada?

11.  Vode nestaju iz mora,

rijeka otječe i presušuje.

12. Tako i čovjek – kad legne, više ne ustaje.

Dok neba ne nestane, neće se probuditi

niti će se prenuti iz sna.

13. O, kad bi me u grob* sklonio,

kad bi me sakrio dok se ne utiša tvoj gnjev,

kad bi mi rok odredio i onda me se sjetio!

14. Kad čovjek umre, može li se vratiti u život?

Čekat ću sve dane svog ropstva*

dok ne dođe moje oslobođenje.

15.  Zazvat ćeš, i ja ću ti se odazvati.

Djelo svojih ruku poželjet ćeš.*

16.  A sada brojiš moje korake,

zapažaš samo moje grijehe.

17.  Moj je prijestup zapečaćen u vreći,

ti si pohranio moj grijeh i zapečatio ga ljepilom.

18. Kao što se gora ruši i raspada,

kao što se stijena odvaljuje sa svog mjesta,

19.  kao što voda dere kamenje

i potoci odnose zemlju,

tako ti uništavaš nadu smrtnog čovjeka.

20.  Nadjačavaš ga dok ne nestane,

izobličuješ ga i šalješ ga u grob.

21. Ako su njegovi sinovi poštovani, on to ne zna.

Ako su prezreni, on nije svjestan toga.

22.  On osjeća bol samo dok je živ,

tuguje samo dok u njemu ima života.

 Svetac koji je odbijao donacije i vjerovao samo u Božju Providnost

Sveti Josip Benedikt Cottolengo rodio se 3. svibnja 1786. u gradiću Bra u Piemontu kao najstariji sin jednog poreskog činovnika. Kad je već bio svećenik i kanonik, vraćao se jednog rujanskog dana godine 1827. iz zborne crkve Corpus Christi u Torinu prema svome stanu. I tada je bio iznenada pozvan k smrtnoj postelji jedne Francuskinje, koja je bila s mužem i troje djece na putu iz Milana u Lyon. Na putu se teško razboljela, ali ni u jednoj bolnici za nju nije bilo mjesta. Cottolengo je u Torinu bio opće poznat kao čovjek i svećenik koji je uvijek spreman svakome priteći u pomoć. Taj susret s bolesnom ženom, za koju nije bilo mjesta u bolnici, postade povodom da je Božji čovjek počeo osnivati karitativnu ustanovu koju nazva Mala kuća Božje providnosti, a time htjede reći da je njezin temelj i jamac dobri nebeski Otac, koji se za svakoga brine. Početak je velikog Cottolengova djela bio vrlo skroman. On najprije unajmi nekoliko soba za bolesnike. Namještaj, krevete i posteljinu isprosi od dobrih torinskih građana. Jedan liječnik i apotekar staviše mu se također besplatno na raspolaganje.

Sam Cottolengo bio je upravitelj, njegovatelj bolesnika i kućni kapelan bolnice u jednoj te istoj osobi. Nestašica novca i sredstava nije ga nikada previše zabrinjavala, a još manje bacala izvan kolotečine. On je sve svoje velike i male brige vjerom i pouzdanjem stavljao u ruke Božje providnosti i odatle njegov mir i sigurnost. Bog će se brinuti za sve stanovnike njegove ustanove i to za sve što im bude trebalo. Pouzdanje u Providnost Cottolenga nije varalo, jer se njegova Mala kuća iz godine u godinu sve više povećavala da naraste u pravi grad, div dobrotvornih ustanova svake vrste.” Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji” (Ps 127,1). Cottolengo je vjerovao u istinitost Božjih riječi i stoga je svoje djelo na njemu gradio. On je bio samo jedan radostan, nesebičan i požrtvovan Božji pomagač. Svoj veliki organizatorski talenat želio je, Boga radi, iskoristiti u službi onih najpotrebnijih.

Kad se neprestano proširivala i nadograđivala Mala kuća Božje providnosti, ako je netko tražio Cottolenga, obično ga je našao na poslu kako miješa vapno ili tovari kamen ili na kojem drugom poslu u kojoj radionici ili u staji ili kako krpa cipele ili kako s duševno nerazvijenima igra “na boće”. On se nije bojao ni jednog posla, nijednog tereta, nijedne usluge. Njegovo je djelo živo još i danas, a zbrinjava 10.000 bolesnika i nevoljnika svake vrste. Tu su bogalji, gluhonijemi, slijepci, padavičari, duševno bolesne osobe. Ima ih starih i mladih, takvih za koje se nitko više nije htio brinuti. Za njih se brine 1.000 sestara iz više kongregacija. Prema želji osnivača toga velikog djela, dok jedne sestre rade, druge mole pred Presvetim. On je znao da će njegovo djelo uspijevati jedino ako ga bude pratio Božji blagoslov.

Klanjatelji i klanjateljice Presv. Sakramenta neprestano mole za taj blagoslov. Cottolengova je vjera u Božju providnost bila izvanredno velika. Ona je za njega bila veća i sigurnija stvarnost nego Torino, u kome je živio i po kome se kretao. Njegovo je načelo bilo ovo: “Mi ne smijemo moliti na određene nakane niti za potrebe Male kuće, već jedino za Božju dobrohotnost prema nama te da se uvijek i svagdje izvršava Njegova volja. Naš Gospodin nas je učio da tražimo najprije kraljevstvo Božje, a sve ostalo će nam se nadodati.” Evo još nekih svečevih načela koja je preporučivao i sam ih se držao: “Što bude dano za siromahe, valja za njih odmah i izdati. Ako nešto sačuvamo, Božja providnost neće nam drugo poslati, jer zna da još nešto imamo. Naše je samo da podijelimo što danas primismo i da ne mislimo na sutrašnji dan. – Ako je u kući nečega vrlo odmjereno, tada moramo dati ono što imamo, jer ako nam Božja providnost šalje stvari, onda sve mora biti ispražnjeno. – Budite sigurni da Božja providnost neće nikada zakazati. Ono što zataji jesu ljudi a ne Providnost. Ona nije nikada doživjela bankrot i njoj nije ništa teže prehranjivati 5.000 ljudi nego samo 500. Ako nam kada što nedostaje, onda to možemo pripisati samo nedostatku svoga pouzdanja. Na obično pouzdanje u svoju Providnost Bog odgovara jedino na običan način, naprotiv za one koji se neobično pouzdaju u Providnost Bog se i brine na izvanredan način.”

Bog je na svečevo pouzdanje, doista, i odgovarao pravim čudesima. Piemontski kralj Albert, videći svečevu izvanrednu socijalnu djelatnost, htio je njegovo djelo osigurati stalnim dohocima. Svetac je to odbio jer je želio da se za njegovo djelo brine Kralj kraljeva. Zato je i običavao govoriti: “U Maloj se kući ide naprijed tako dugo dok se ništa ne posjeduje, a počinje se nazadovati kad nadođu dotacije.” Kralj ga je jednom upitao: “A što će biti s vašim djelom nakon vaše smrti?” – Svetac je odgovorio: “Veličanstvo, sumnjate li u Božju providnost? Pogledajte na trg pred palačom! Baš se sada izmjenjuje straža: jedan vojnik šapće drugome nešto u uho, drugi vješa pušku na rame, a treći odlazi. Straža se pred palačom mijenja i ako se tome i ne posvećuje pažnja. Isto će tako biti i s Malom kućom. Ja sam jedno ništavilo, kad Providnost bude rekla samo jednu riječ, drugi će preuzeti moje mjesto i straža će dalje nastaviti sa svojim poslom.”

Kad je Cottolengo osjetio da mu se bliži kraj, jer su mu sile klonule i želio se još malo odmoriti u rodnom kraju kod svoga brata, predao je upravu Male kuće Božje providnosti svome nasljedniku. Penjući se na kola koja su došla po njega čuo je kako jedna sestra u suzama zapomaže: “Oče, što će biti od nas?” – Odgovorio joj je: “Budite mirni, kad budem u nebu, gdje se sve zna, pomagat ću vas još više nego do sada. Čvrsto ću se držati uz plašt Majke Božje, a svoje oči neću od vas odvraćati. Ne zaboravite što sam vam rekao, ja, siromašni čovjek!” Posljednje dane života Svetac je proveo na krevetu kod svoga brata Alojzija u Chieriu. Često je uzdisao: “Ružna zemljo, lijepo nebo!” U subotu 30. travnja 1842., ne navršivši ni 56 godina života, i ponavljajući molitvu: “Majko moja, Marijo! Majko moja, Marijo!” – dodao još riječi 122. hodočasničkog psalma: “Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodnji!” – te sa smiješkom na usnama usnu u Gospodinu.” Gospodin je zamijenio stražu nad Malom kućom Božje providnosti, ali ga duh koji je Cottolengo ulio u svoje djelo ne prestaje oživljavati. Mala je kuća Božje providnosti nastavila svoj čudesni razvoj prema linijama koje joj je zacrtao njezin otac, čije tijelo bi ukopano pod Gospinim oltarom, kako je sam želio, u glavnoj crkvi njegove ustanove” (José Cottino). Cottolenga je proglasio blaženim 29. travnja 1917. papa Benedikt XV., a svetim na Josipovo 1934. papa Pio XI. Isti ga je Papa nazvao “genijem dobra”. I s pravom, jer Cottolengo spada među najveće karitativne radnike Crkve. Pobožnost prema tome velikom Svecu Božje providnosti i prijatelju bolesnika proširila se po čitavoj Italiji, a posvuda je šire njegove duhovne kćeri koje rade u bolnicama i dobrotvornim ustanovama. Prihvaćen je kao zaštitnik od raznih bolesti jetre, gluhonijemosti i zaraznih bolesti.

Cottolengova je vjera u Božju providnost bila izvanredno velika. Ona je za njega bila veća i sigurnija stvarnost nego Torino, u kome je živio i po kome se kretao. Njegovo je načelo bilo ovo: “Mi ne smijemo moliti na određene nakane niti za potrebe Male kuće, već jedino za Božju dobrohotnost prema nama te da se uvijek i svagdje izvršava Njegova volja. Naš Gospodin nas je učio da tražimo najprije kraljevstvo Božje, a sve ostalo će nam se nadodati.”

Ako nešto sačuvamo, Božja providnost neće nam drugo poslati, jer zna da još nešto imamo. Naše je samo da podijelimo što danas primismo i da ne mislimo na sutrašnji dan.

Ako nam kada što nedostaje, onda to možemo pripisati samo nedostatku svoga pouzdanja. Na obično pouzdanje u svoju Providnost Bog odgovara jedino na običan način, naprotiv za one koji se neobično pouzdaju u Providnost Bog se i brine na izvanredan način.”

Molitva Božanskoj providnosti

Božanska Providnosti, moćna djeliteljice svih dobara, klanjamo ti se i ljubimo Te. Stavljamo u tebe sve svoje pouzdanje. Budi naša jakost i naša svjetlost, naše blago i naša nada, naša hrana i naš život. Izlij svoje milosrđe na nas i smiluj nam se. Amen.

Hrvatsko nebo