ZORICA VUKOVIĆ: PROTUZRAČNA OBRANA KRATKOROČNOG I SREDNJEROČNOG DOMETA

Na stranicama Družbe misionara Krvi Kristove pročitah zanimljivu tvrdnju koja kaže da je suvremeni poljski filozof u jednoj televizijskoj emisiji rekao da su osobe s višim obrazovanjem, a koje do trećeg koljena potječu iz radničkih ili seoskih obitelji, ološ (‘isprdak’), a ne intelektualci. Izazvalo je to ogromnu buru među ‘crvenima’ jer spomenuti filozof simpatizer je ljevice.

Nažalost svaki smo dan svjedoci ovog ‘intelektualnog’ sučeljavanja na ljevici. Njihove sukobe na brvnu uveseljavaju i rastužuju narod poput nogometne utakmice, pa jedan dan plješću jednom, a drugi dan drugom sudioniku.

 Herman Vukušić, psihijatar, na FB 12.11.2021. se hvali: „Švicarski dnevni list Tages Anzeiger, druge najčitanije novine u njemačkom kantonu te zemlje, u naslovu i zaključku svojeg članka o predsjedniku RH, Zoranu Milanoviću, koriste moju rečenicu iz emisije RTL Direkt od prije nekoliko dana: ‘Sretan sam što nema atomsku bombu!’ Dobar glas daleko se čuje…“

Bijah sigurna da je taj citat prenio netko ‘s ovih prostora’. I doista u listu Tages Anzeiger 10.11., pod naslovom: ‘Zum Glück hat er keine Atombombe’, piše: „Zoran Milanovic war einst ein Sozialdemokrat, als Premier hat er Kroatien in die EU geführt. Nun schlägt der Staatschef populistische Töne an, hofiert Kriegsverbrecher und beleidigt die bosnischen Muslime.“ (Sada šef države usvaja populističke tonove, udvara se ratnim zločincima i vrijeđa bosanske muslimane.) Pisac članka nije odolio, pa ga je nadopunio citatom doktora Vukušića, ne navodeći autora. On je ‘švicarac’ Enver Robelli rođen 1973. godine na Kosovu.

Tada Milanović objavi: „Hrvatska prije svega, a onda druga savezništva i lojalnosti,“ na što dr. Vukušić 28.4.2022. objavljuje: „U puno toga se ne slažem s njim, ali  ovo mu potpisujem…“

Mnogi postavljaju Milanovića na pijedestal, posebno kad se govori o Hrvatima u BiH. No treba biti oprezan. Godine 2010. kaže: „Dolazim kao prijatelj, kao europski socijaldemokrat da pružim podršku pravim ljudima, Željku Komšiću za člana Predsjedništva BiH.“, da bi 2021. komentirao: „Komšić nije predstavnik hrvatskog naroda, a člana Predsjedništva BiH moraju birati građani hrvatske nacionalnosti.“

Ovih dana opet je aktualan izborni zakon u BiH. Stoga Milanović smatra da treba blokirati ulazak Švedske i Finske u NATO dok se ne razjasni situacija Hrvata u BiH. Naravno, ovaj puta ga napada ‘plačko’ Pupi: „On ima pretenzije da blokira ulazak pojedinih zemalja članica Europske unije u NATO, zato što misli da će se na taj način izboriti za ravnopravan položaj u izbornom procesu Hrvata u BiH? Ne, on će samo naštetiti tome.“ Iako se zna zašto je to Milanović rekao, glavni vladajući ga naziva ruskim agentom, a netko ga u Ukrajini stavlja zbog toga na listu za odstrel.

Dok Milanović bez imalo dubrovačke diplomatske vještine, tepe što mu taj dan padne na um, k’o Antuntun iz poznate pjesme Grigora Viteza (1911. – 1966.), dotle Plenković uporno nosi zastavu Novog svjetskog poretka, ne prezajući ni pred čim. Taj nikada nije odgovorio na oporbena zastupnička pitanja u Saboru. Umjesto toga vrijeđa postavljača pitanja na svim razinama: naslijeđe, fizički izgled, intelektualno…

Malo su mu pomutili račune njegovi lumeni u ministarstvima. Ekonomist, ministar obrane Mario Banožić (1979.) spominje nabavu ‘protuzračne obrane srednjoročnog i kratkoročnog dometa’, a novokomponirani ministar privrede, energetike i koječega izv. prof. dr. sc. Davor Filipović (1984.) se, nakon ustoličenja u ministarsku fotelju, hvali 27.4.2022.: „Kad sam prvi put došao u Ameriku, dobili smo jasnu uputu da se ne smiju kršiti pravila jer se može izgubiti stipendija. Kako je moja stipendija bila 35 000 dolara godišnje, pazio sam na svaki detalj pa i na prelazak ulice. Tako sam jednom 15 – 20 minuta stajao na semaforu, nigdje nije bilo žive duše, dok se nije pojavio jedan čovjek i pritisnuo ono što mi danas imamo i upalilo se zeleno svjetlo. Međutim, 2002. godine nije bilo takvih semafora kod nas u Zagrebu, a ja sam se striktno držao pravila.“

Blago nama. Pa i vrane su pametnije. One na semaforu tijekom crvenog svjetla bacaju orahe. Kad se upali zeleno, automobili ih pregaze, a kad se ponovo upali crveno, slete pojesti jezgre smrvljenih oraha.

Gordan Grlić Radman (1958.), ministar vanjskih poslova RH uoči 30. godišnjice uspostave diplomatskih odnosa s Rusijom, sredinom siječnja o. g., boravio je u Moskvi i hvalio se kako je s kolegom Sergejem Lavrovim (1950.) deklamirao stihove. Naime, Rusija je RH priznala 17. veljače 1992., dva mjeseca prije USA-e. Lavrov je kazao kako Rusiju i Hrvatsku vidi kao poštovanog europskog partnera s kojim je vežu povijesne i kulturne veze.

„Hrvatska je u ovih 30 godina uspjela ostvariti velika postignuća, a Rusija je uvijek bila tu kad je to bilo potrebno i hvala vam još jednom na tome,” rekao je Grlić Radman, naglasivši da dobri odnosi Hrvatske s Ukrajinom ne isključuju dobre odnose s Rusijom.

‘Krhko je znanje’, kaže hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić (1902. – 1980.), pa su tako krhka i prijateljstva i sve se pretvori u nešto za što možemo reći da su nas naši političari uvukli u neizvjesnost svojih nediplomatskih vještina. Tome je i svjedočila letjelica koja se srondala kod muškog paviljona studentskog doma na Jarunu u Zagrebu. Stradalo je, na svu sreću, samo drvo, a ekipa je promatrala rupčagu koju je napravila letjelica, koju nježno nazvaše dron. Od kud je neopaženo doletjela i koju je poruku donijela nismo uspjeli saznati. Mi mali obični ljudi.

Ništa neobično. U laganom zatišju, nakon početka rata u veljači, isplivalo nebesko plavetnilo, avioni ostavljaju kratke tragove, a onda opet učestali kemijski tragovi ‘aviona-komaraca’, jedva vidljivih. Pa zato valjda nisu zapazili ni taj ‘dron’. Možda netko upita ministre Božinovića ili Banožića zašto nas truju iz zraka. Ali svi šute k’o zaliveni: od sabornika do novinara.

1882. D. Roosevelt (1882. – 1945.): „Ako se nešto dogodi, možeš se okladiti, da je baš tako bilo planirano.“

Remnant, tradicionalističke katoličke novine, koje izlaze dva puta mjesečno u USA, 13.3. o. g. pišu, a potpisuje urednik Michael J. Matt:  „U Ukrajini je kriza, ali tko koga točno napada i kada je zapravo počela? Dok se tijela herojskih Ukrajinaca gomilaju, pažljivo promatram kako smo došli ovdje.

Još 2014., kada je Jen Psaki bila glasnogovornica State Departmenta Hillary Clinton, pitali su je o planovima za tajni američki državni udar u Ukrajini koji su procurili u tisak. Godinu dana kasnije, Obamina administracija pomogla je uspostaviti novu, antirusku vladu. U 2015., vrhunski ukrajinski politički analitičar napisao je pismo Georgeu Sorosu u kojem mu se zahvaljuje što je potrošio stotine milijuna dolara na obnovu Ukrajine, a zatim postavljao posebne operativce i političke aktiviste diljem zemlje. Zatim su 2017. senatori Lindsey Graham i John McCain otputovali u Ukrajinu i obećali najvišim vojnim čelnicima da će im SAD dati ‘sve što im treba’ da krenu u rat protiv Vladimira Putina. A sada vrhunski savjetnik Klausa Schwaba kaže da će rat u Ukrajini ujediniti svijet protiv plina i nafte kako bi svjetska ekonomija konačno mogla ‘postati zelena’.“

U članku  Wladimir Putin und die Gefahr eines Dritten Weltkriegs , 11. ožujka 2022. piše sveznajući George Soros: „Ruska invazija na Ukrajinu 24. veljače označila je početak Trećeg svjetskog rata koji ima potencijal uništiti našu civilizaciju. Invazija je uslijedila nakon dugotrajnog sastanka ruskog predsjednika Vladimira Putina i kineskog predsjednika Xija Jinpinga 4. veljače – početka proslave kineske lunarne nove godine i Zimskih olimpijskih igara u Pekingu. Na kraju tog sastanka, njih dvojica objavili su pažljivo izrađenu izjavu od 5 000 riječi u kojoj proglašavaju blisko partnerstvo između njihove dvije zemlje. Dokument je bogatiji od bilo kojeg ugovora i zacijelo su mu prethodili detaljni pregovori.

Nakon što je dobio Xijevu podršku, Putin je nevjerojatnom brutalnošću krenuo u realizaciju svog životnog sna. Star gotovo 70 godina, Putin smatra da, ako želi ostaviti trag u ruskoj povijesti, to je sada ili nikad. Ali on ima iskrivljenu koncepciju uloge Rusije u svijetu. Čini se da vjeruje da ruski narod treba cara kojeg će slijepo slijediti. To je potpuna suprotnost demokratskom društvu, a to je vizija koja iskrivljuje rusku ‘dušu’, koja je emocionalna do sentimentalnosti…

…Kao dijete imao sam mnogo susreta s ruskim vojnicima kada su 1945. okupirali Mađasku. Iz ovoga sam naučio da bi s vama podijelili svoj posljednji komad kruha ako biste to zamolili. Kasnije, početkom osamdesetih, započeo sam svoje političko-filantropske pothvate.“

 Malo je u javnosti poznato da je na prijedlog Europske komisije, Vijeće Europske unije donijelo je 14. srpnja 2020. godine Uredbu kojom se privremeno ukidaju zakonske odredbe o namjernom uvođenju genetski modificiranih organizama (GMO-a) u okoliš. To je učinjeno kako bi se genski modificirano cjepivo moglo primjenjivati.

Prema dosadašnjoj Direktivi, prije odobrenja bilo kojega medicinskoga proizvoda koji sadrži GM, nužna je procjena rizika za okoliš. O tome u Glasu koncila 24.4. 2022. piše prof. dr. sc. Valerije Vrček: „Sada to više nije potrebno. Uredba o ukidanju procjene rizika za okoliš vrijedi sve dok netko u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji ne odluči da je pandemija prestala. Budući da je početak pandemije proglašen na temelju procjene, očekuje se da će i završetak pandemije biti – procjena. Ili, kako to u priopćenju Vijeća EU-a za medije piše: ‘Uredba će se primjenjivati samo dok Svjetska zdravstvena organizacija bude smatrala COVID-19 pandemijom.’ To znači da funkcioniranje europskoga zakonodavstva i poštivanje donesenih zakona ovisi o birokratima i stručnjacima jedne međunarodne organizacije.“

Uredba je donesena u tihoj proceduri tijekom plandemijske buke u  Europskom parlamentu, a Vlada RH iz Vijeća za GMO Hrvatske smijenila je one članove koji su bili najaktivniji, postavljali pitanja i izražavali stajališta. Među njima je i prof. Vrček i dr. Lidija Gajski. Sada će sve rješavati ministrica poljoprivrede, ekonomistica mr. sc. Marija Vučković (1974.). Dobro nam došli GM usjevi, pesticidi i ostali otrovi, pa se pitajmo onda otkud bolesti. Otkud masovni pomori pčela, posebno u Međimurju?

Dok u ‘šarmantnoj pozi, moderni poganac’ skuplja bodove za novu titulu i zajedno s ostalim ‘šarmerima’ smišlja nove paklene planove za porobljavanje Eu naroda, u Francuskoj je, gle ‘demokracije’, na vlast ponovo došao Macron kojeg je ‘najmio’ Schwab. Slično je ‘izabrala’ i Slovenija, nekakvog Roberta Goluba (1967.) koji je ‘odabrao’ četiri čovjeka s kojim bi rado surađivao. To su: papa Franjo (1936.) jer zna uspostaviti dijalog, Greta Thunberg  (2003.) jer zna što misli mlada generacija, Elon Musk (1971.) jer poznaje nove tehnologije za ključan razvoj čovječanstva i Yuval Noah Harari (1976.) jer poznaje povijest, zna kako se razvija ljudska civilizacija i zalaže se da vlade znaju što nam se događa u tijelu, jer smatra da smo životinje i da ne postoji slobodna volja.

Rektor Sveučilišta u Zagrebu u vrijeme sedamdesetih bio je Ivan Supek (1915. – 2007.). U svom djelu ‘Na atomskim vulkanima’ on ukazuje da na svom vrhuncu civilizacija propada. Supek je bio od onih koji su imali javna predavanja na koja se slobodno moglo doći i bez cenzure postavljati pitanja. Bio je protivnik globalizacije, a nakon 1971. na popisu je nepoželjnih osoba punih 18 godina. Često je kritizirao političare tvrdeći da su intelektualno potkapacitirani jer poput papiga ponavljaju jedno te isto: „Moramo se pomiriti s time da će političari biti pretežno osrednje inteligencije i poštenja, a natprosječnih pohlepa za vlašću, slavom i novcem.“

Nije lako biti političar i ostati pošten i domoljuban. Jer iznad njihovih glava lebdi ‘mač’ koji ih upozorava da su sklopili ‘pakt’ i da im se može svašta dogoditi. Doista, nije im lako. Nije to ni Plenkoviću. Vidjelo se to kad mu je Ante Prkačin (1953.) kao saborski zastupnik ponovio pitanje postavljeno odmah na početku ovog saziva Sabora, a na koje nije bilo odgovora. Plenković je petljao. Možda je to mali dio odgovora na tzv. zastupnička pitanja kad je ostao zbunjen i rastrgan između odgovora i koalicijskog partnera.

https://www.facebook.com/watch/live/?ref=watch_permalink&v=3907983579425761

Često puta Prkačin spominje da je Srpska pravoslavna crkva glavni neprijatelj Hrvatske posljednjih sto godina. Je li baš tako? Tko joj daje takvu moć da laže i izmišlja? Nije li sam Milanović spominjao laži iz Valerijanova  memoranduma  kojim se blati Hrvate za genocid još od 1941. godine i za otvaranje prvog koncentracijskog logora u Europi u to vrijeme? Zato valjda ide u Jasenovac i Istru da tamo u Puli 5.5. o. g. prosipa neistine: „Istra nije bila isključivo hrvatski etnički prostor, Pula posebno; u Puli su Hrvati bili manjina. Moramo biti pošteni prema sebi da bi drugi bili pošteni prema nama, odnosno da bismo mogli reći da je ovdje došlo do promjene stanovništva i do nečega što bi se danas zvalo malo drukčije. To je nešto što stalno moramo imati pred očima. Nešto što je tada bilo normalno, danas bi bila humanitarna katastrofa,“ rekao je Milanović. Nije Milanović spominjao mnoge Hrvate koje su talijanski fašisti protjerali iz Istre nakon što im ju je ta angloamerička bratija nakon 1. svj. rata poklonila. Neki su završili u Makedoniji gdje njihovi potomci i sada žive, a neki su nasilu ili svojevoljno bili talijanizirani izmjenom imena i prezimena. Nije Milanović spomenuo svoga prezimenjaka svećenika Božu Milanovića (1890. – 1980.), a nije spomenuo ni blaženog Miroslava Bulešića (1920. – 1947.) koji su dokazima izborili pripajanje Istre matici zemlji.

O fašistima, od kojih je morao pobjeći iz Istre, piše ekonomist i pjesnik Mijo Mirković – Mate Balota (1898. – 1963.), u tekstu Tekovina talijanske civilizacije iz 1937. godine. On navodi da se umjesto tradicionalne nošnje prihvaća nekvalitetna roba po modi, da mladi to prihvaćaju jer ne znaju za drugo, da se na svadbama pjevaju talijanske pjesme. Poznato? Danas se ‘guraju cajke’, svastike na Poljudu i Istanbulka…

Mirkovićev nećak, sin njegove najstarije sestre, nosi talijansko ime Aldo Emilio. „Djedovi po majci i po ocu toga moga nećaka su Hrvati, dapače ‘tvrdi Hrvati’, koji još uvijek nose staru suknenu nošnju. Baba mu je Hrvatica i nepismena seljanka, kao i moja mati, koja nosi suknene modrne i ore teškim plugom kao muški. O ‘rasnom’ porijeklu tog mog nećaka ne može biti sumnje. Otac maloga Alda Emilija je Tone, koji jedva umije napisati ime. Bijesan, mlad, punokrvan naš čovjek. Ali taj čovjek ima imanje, dugove, poslove. Ima svoj mali kamenolom, a sada je rudarski radnik, zajedno s bratom i ocem. I član je uprave, čovjek pun ambicije, koji svim silama hoće da se socijalno podigne, da otplati dugove, da se istakne više od drugih, da se reprezentira. Jedan od načina da se istakne je stjecanje veza. Jedna veza može biti i seoska učiteljica. Učiteljica pristaje da mu kumuje djetetu. I zato dijete dobije ime Aldo Emilio.

Mali Aldo Emilio ne zna ništa. On plače noću i siše mlijeko moje sestre. On je neodgovoran. On je upao na ovaj svijet u tom našem dalekom kamenitom selu. Oko kuće gdje se on rodio nalaze se gromače kamenja, vrtli su zapušteni i škaljavi. Ja znam da će njega i mati i obadvije babe, i tetke i ujak zvati Mile. Ali on je u knjigu rođenih zaveden kao Aldo Emilio, iako to može biti i nije bilo tako ugodno popu koji ga je krstio i u knjigu zavodio. Na njegovo čelo je udaren službeni žig.“

 Koliko je takvih Alda Emilia u Istri i u drugim dijelovima Hrvatske?

I baš ovih dana opet se spominje Lojbaško polje pored Bleiburga kad je počelo nemilosrdno ubijanje razoružane hrvatske vojske i civila. Pod čijom naredbom? Uz čiji blagoslov? Još uvijek kriče na žrtve nasljednici, bilo biološki, bilo ideološki onih koji su bili sudionici počinjenja tih zločina. A među njima bijahu i nečasne sluge, pripadnika hrvatskog naroda – do danas zaštićeni od bilo kakve osude, ali i od vlastitog kajanja.

„Taj klatež, što o pravdi blebeće,

on za korist tuđu laže, kleveće.“ A.G.M.

 „Ovo je nešto u što se mora uključiti država. Argumenti su tako čvrsto i tako neosporno na našoj strani i ovdje sada Europa ima priliku pokazati da sve one rezolucije koje je donijela o zataškavanju komunističkih zločina može i želi primijeniti. Nije ovo test za Hrvatsku, ovo je test za Europu. Hrvatske institucije trebaju podnijeti cijeli niz tužbi na europske institucije i definirati ovo pitanje na razini legaliteta komemoriranja komunističkih zločina, ma gdje se on dogodio,“ rekla je prof. povijesti doc. dr. sc. Vlatka Vukelić.

Hoće li to učiniti? Gdje je Grlić Radman i njegovi i predsjednikovi diplomati?  Već godinama sadašnje austrijske vlasti teroriziraju obilježavanje počasti žrtvama, a hrvatski političari uglavnom s glavom u blatu. Nije Hrvatska izuzetak. Naši političari, željni moći i aplauza, samo se prilagođavaju trendovima: kulturi otkazivanja (cancel culture). Što su radili sve ove godine otkako ‘crveni’ gromoglasno urlaju, lažući?

Profesor na Jagielonskom sveučilištu u Krakovu, zastupnik u Europskom parlamentu, pisac knjige Demon u demokraciji,  Ryszard Antoni Legutko (1949.) kaže: „U napadu na Trumpa sva moguća moralna, društvena i zakonska pravila bila su prekršena. Ni jedna laž ili uvreda nije izrečena bez potpunoga odobravanja ‘establišmenta’ – medija, korporacija, sveučilišta, nevladinih udruga… I milijunima ljudi, kao i najmoćnijim institucijama, takvo nešto nije zasmetalo. Oni su to, zapravo, nastavili poticati. Protutrumpovski križarski rat daje strašnu sliku premoćne političke i ideološke moći koja može činiti što god joj se prohtije jer ne postoji nitko tko bi joj se uspješno suprotstavio. Isto se događa u Europi i u Europskoj uniji, gdje se bilo što može reći i učiniti protiv onih koji ne pripadaju ‘establišmentu’. 

 Prije dvije godine doživio je neugodno iskustvo na Sveučilištu Middlebury u američkom Vermontu kada je uprava te institucije, pod pritiskom skupine ‘progresivnih’ studenata, pokušala otkazati njegovo predavanje zbog kojega je došao iz Europe. O tome Legutko kaže: „Sada je jasno da, kada god susretnemo neko tijelo ili organizaciju koja u svom nazivu ima riječi kao što su pluralizam, otvorenost, različitost, od njih valja bježati glavom bez obzira jer nameću cenzuru, traže potencijalne disidente i ubijaju svaki oblik slobodnoga mišljenja

No zapravo me iznenadila šokantna razina kukavičluka akademskoga osoblja i uprave. Njihovo ulagivanje radikalima koji su se zapravo ponašali kao huligani jednostavno je patetično. Imam osjećaj da ta vrsta ideološkoga huliganizma postaje integralni dio modernoga sveučilišta.“

Kod nas se ovakve situacije događaju svakodnevno. Baš kao što doktor pita pacijenta kakva je slika bolesti u njegovoj obitelji i je li moguća genetska predispozicija da od nečeg sličnog oboli, baš tako postoji i predispozicija oboljenja od ravnodušnosti spram grijeha. Kao što navodi filozof s početka članka, da su osobe s višim obrazovanjem, a koje do trećeg koljena potječu iz radničkih ili seoskih obitelji, ološ (‘isprdak’), a ne intelektualci, dodala bih tome da se kod nas radi o ‘intelektualcima’ potomcima komunističkih predaka.

Plenković je pobjegao iz Hrvatske devedesetih, a sad daje podršku Zelenskom. Je li išao dati potporu Hrvatima u BiH oko izbornog zakona svih ovih godina? Je li se zalagao kod svojih  prijatelja u EU? Suho Pupijevo zlato 11.4.2022. povodom obilježavanja HOS-ove obljetnice u Splitu i riječi umirovljenog brigadira, pionira hrvatskog ratnog zrakoplovstva, Matka Raosa da ‘ne bi bilo današnje Hrvatske da  nije bilo 10. travnja 1941.’ reče: „Riječ je o jednoj nepromišljenoj i neprimjerenoj izjavi od koje se ministarstvo (Ministarstvo hrvatskih branitelja) još jučer ogradilo. To nije nikakav stav Vlade niti bilo koga u Vladi. …To je bila fašistička, totalitarna država trajno obilježena zločinima i terorima. Svako povezivanje današnje Hrvatske s njom je neprihvatljivo.“

Vezano za zabranu pozdrava ‘Za dom spremni’, Plenković je ponovio da je on već danas suprotan Ustavu i zakonu navodeći kako je stvar samo kako se to primjenjuje od strane pojedinih sudova. Poručio je i da je na Vrhovnom sudu da ujednačava sudsku praksu. „To je i danas zabranjeno,“ istaknuo je. Nije. On ne govori istinu, ali ni ne spominje rezolucije Vijeća Europe o totalitarnim režimima. A osim toga NDH nikada nije bila fašistička država. Bitno je da se Pupi pohvalio da je sa Suhim Zlatom dogovorio prikazivanje Klasićeva pamfleta o NDH na HRT-u.

To tako ide, a poslušnike se uredno zbrinjava. Bivši ministar Tomislav Ćorić (1979.) čiji je ministarski mandat prekriven eventualnim skandalima oko energenata, nagrađen je odlaskom u HNB biti viceguverner. Ivan Tepeš (1980.), nekada domoljubni pravaš sad je zbrinut u Hrvatskoj matici iseljenika, Branko Hrg (1961.), nekadašnji HSS-ovac sada je državni tajnik u Ministarstvu obrane, Josip Salapić (1976.) HDSSB sada je državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa… Na zbrinjavanje čekaju Hrvoje Zekanović (1974.) slalomaš u raznim strankama i Marijana Petir (1975.) nesuđena ‘seljančica’.

Nejasno je otišao i Pupijev diler vladinih potpora ‘ugroženima’, a na njegovo mjesto dovedena je osoba iz šiprage koja iz dna duše mrzi sve hrvatsko.

I baš ovih dana Roman Leljak (1964.) izvještava o iskapanjima kod Krškog u Sloveniji, uz Savu. Do 3. svibnja o. g. ekshumirano je oko 300 žrtava partizanskog terora. Očekuje se oko 3 000.

O poratnim i ratnim  žrtvama Drugog svjetskog rata napisano je mnogo knjiga. S dokazima. Ali još uvijek vladajući provlače laži, skrivajući zločine svojih predaka. Bilo izvršitelja ili podupiratelja. Čita li netko u Vladi, Saboru ili na Pantovčaku neku od tih knjiga?

I dok neki uspoređuju rat u Ukrajini s velikosrpskom agresijom na Hrvatsku, mogu reći da je zajedničko samo stradavanje ljudi.

Ukrajinu podržava Zapad, dok je nas sotonizirao. Posebnu su ulogu odigrali Amerikanci kad su državnog tajnika Jamesa Addisona Bakera III. (1930.) poslali Miloševiću 21.6.1991., koji je u javnoj izjavi, rekao da Amerika podupire ‘jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije’.

Sjetimo se i talijanskog ministra vanjskih poslova Giannia De Michelisa (1940. – 2019.), švedskog političara Carla Bilda (1949.), britanskog lorda Carringtona (1919. – 2018.) koji se silno zalagao za opstanak Jugoslavije, glavne haške tužiteljice Carle Del Ponte (1947.), te tzv. promatrača Europske Zajednice, kolokvijalno nazvanih sladoledari…

Uspoređujući rat u Ukrajini s Domovinskim ratom Marino Restrepo (1951.) obraćeni kolumbijski glumac i producent u Hollywoodu, a sada evangelizator, u nedavnom je posjetu Hrvatskoj rekao da je baš nedostatak oružja, bojkot međunarodne zajednice, a hrabrost i odvažnost hrvatskog naroda, kroz molitvu, dokaz da je sloboda Hrvatske izborena uz Božju pomoć. Kako je moguće, da smo nakon te pobjede, izabrali bezbožnike i mrzitelje Hrvatske za vođe?

U Podcastu Velebit novinar Marko Jurič (1963.) 2. svibnja o. g. pita: „Kako s lošim ljudima napraviti dobru državu?“ Odgovora nema…

Hrvatsko nebo