D. Dijanović: Zašto se Srbiji dopušta naoružavanje, a Hrvatskoj ne?

Još od vremena srbijanskoga predsjednika Vlade Vojislava Koštunice Srbija nastoji voditi bizantinski lukavu multivektorsku vanjsku politiku. Riječ je o tzv. politici „4 stuba“, a stupovi srbijanske vanjske politike su Rusija, Kina, EU i SAD. Srbijanske vladajuće elite i narod većinski su proruski i prokineski orijentirani, no financijska pipa za Srbiju je uglavnom na Zapadu i Srbi je se ne žele odreći. Dok s jedne strane priželjkuje pad zapadne moći, jer si utvara da će jačanjem Kine i Rusije moći realizirati svoje ambicije na prostoru bivše Jugoslavije, s druge strane Srbija koristi sve pogodnosti „trulog Zapada“.

Ipak, sukob u Ukrajini je – o čemu smo pisali u jednome od prethodnih brojeva – postavio pitanje srbijanskog geopolitičkog svrstavanja. Iako više investicija u Srbiju dolazi iz zapadnih zemalja, Aleksandar Vučić ne želi odustati od oslanjanja na Rusiju i Kinu. Plan je da se pad globalne moći Zapada i posljedično jačanje utjecaja Kine i Rusije iskoristi za regionalne velikosrpske apetite na području bivše Jugoslavije. A ti su apetiti posljednjih godina dobili formu tzv. „srpskoga sveta” koji prema Aleksandru Vulinu podrazumijeva jedan državni prostor.

Kako bi „srpski svet” trebao izgledati skicirao je najutjecajniji srpski geopolitičar dr. Milomir Stepić. Pišući o rekonfiguraciji postjugoslavenskog prostora on zagovara komadanje današnje Republike Hrvatske pa bi tako Dalmacija postala samostalnom državom, a obuhvaćala bi i današnje hrvatske etničke prostore na području zapadne Hercegovine. I mnogi drugi dijelovi Hrvatske postali bi sastavnim dijelom „Srpske Federacije“.

Stepićeva skica geopolitičke rekonfiguracije postjugoslavenskog prostora danas se čini posve nerealnom. No ono na što velikosrpska politika računa je promjena globalnih geopolitičkih okolnosti što bi dovelo do dominacije euroazijskih njima sklonih sila. „U geopolitičkom smislu, Srpska Federacija bi predstavljala balkanskog eksponenta i simbol postameričkog poretka u kome će dominirati euroazijske sile, te ključni čimbenik prave, a ne lažne stabilizacije Balkana. Također, njena uloga bit će da zadržava njemačke ekspanzionističke ambicije dalje prema jugoistoku, prodor neoosmanizma posredstvom balkanskih ‘pega’ islamiziranog stanovništva i prozelitske rimokatoličke ‘pipke’ sa apeninske strane Jadrana. Istovremeno, trpjet će stalne pritiske i prijetnje s tih strana, kojima će, htjela ne htjela, imati zadatak i kapacitet da se suprotstavi samo u novom globalnom i euroazijskom geopolitičkom kontekstu, tj. uz konkretnu rusko-kinesku potporu“, piše Stepić.

Za 70 posto povećana ulaganja u srpsku vojsku

Srbija danas nema vojne, političke i ekonomske kapacitete za izazivanje snažnije destabilizacije na području bivše Jugoslavije. Sve države koje bi mogle predstavljati potencijalne mete Beograda su u NATO-u. Iznimka je Kosovo, no tamo je izgrađen Bond Steel, jedna od najvećih američkih vojnih baza u Europi. No ne treba skrenuti s uma da velikosrpska ideja, osim što se temelji na lažima, nasilju i dubokoj iracionalnosti, je i vrlo uporna.

Kad je u pitanju velikosrpski destabilizacijski faktor, treba upozoriti na to kako posljednjih godina Srbija snažno jača svoju vojsku. Od 2015. do 2021. ulaganja u vojsku su povećana za oko 70 posto. Uz pomoć Rusije i Bjelorusije Srbija je obnovila ratno zrakoplovstvo, od Rusije je kupila i helikoptere te tenkove i borbena vozila, od Francuske PZO sustave Mistral, a od Kine oklopne dronove.

Nedavno je na beogradski civilni aerodrom sletjelo šest velikih transportera kineskog ratnog zrakoplovstva.

Transporteri su doveli sofisticirane proturaketne sustave HQ 22. Iako manjeg dometa i kvalitete, ovi proturaketni sustavi, ističu vojni analitičari, na neki su način pandan ruskome sustavu S-300 odnosno američkom Patriotu.

Zašto Hrvatska nije smjela kupiti M-270?

Kad je Hrvatska početkom 2016. izrazila želju da od SAD-a kupi višecjevne raketne lansere M-270, to je izazvalo pravu paniku i histeriju u Srbiji, do te mjere da je srbijanska diplomacija učinila sve da SAD odustane od prodaje M-270 Hrvatskoj. Amerika je na kraju i odustala, a upućeni su autoru ovih redaka rekli da je to bila upravo zasluga lobiranja srbijanske diplomacije u Pentagonu.

Šest godina kasnije Srbija se naoružala proturaketnim sustavima bez velike pozornosti Hrvatske i bez prevelikog zgražanja Zapada iako je nedvojbeno riječ o događaju koji mijenja vojnu ravnotežu na prostoru bivše Jugoslavije u korist Srbije koja je pred trideset godina pokrenula spiralu nasilja na ovim prostorima. Isporuka kineskog oružja išla je preko dvije članice NATO-a, što predstavlja jasnu poruku Pekinga i demonstraciju moći.

Treba dodati i to da je Srbija najavila da će od Turske kupiti efektivne borbene dronove Baryaktar (pokazali se iznimno uspješnima prilikom rata u Gorskom Karabahu 2020.), a izrazila je i želju za kupnjom francuskih Rafala, i to ne polovnih kao Hrvatska, nego novih.

Kako to da države članice NATO-a prodaju naoružanje rusko-kineskoj ekspozituri na području Europe?

Zašto se u isto vrijeme Hrvatskoj onemogućila kupnja raketnih sustava?

Pad besposadne letjelice ukazao je na potrebu modernizacije hrvatskih sustava protuzračne obrane. Nedostaju nam protuzračni sustavi srednjeg i dalekog dometa. MiG-ovi ne mogu funkcionirati po noći, a Rafali će biti operabilni tek kroz koju godinu. Hrvatska treba i sustave srednjeg dometa. Nabavu Bradleya treba pozdraviti, no Hrvatskoj još više trebaju moderniji tenkovi. Samo manji broj Patrija je naoružan, a tvornice streljiva, iako se trebala graditi u Kerestincu, i dalje nemamo.

Sadašnja situacija je i zadnjim naivcima trebala pokazati da je krajnje vrijeme da se Hrvatska naoruža do zuba. Bez sigurnosti u kratkom roku sve dolazi u pitanje, a sigurnost je temeljna funkcija države.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo