ŠILJO: Dvadeset treća godina političko-izbornog zlostavljanja Hrvata u BiH (3)

Vrijeme:13 min, 55 sec

 

Iako su strani diplomati i posrednici obično uvijali istinu u celofan ili prikrivali ono što žele kada se to što doista misle mnogima ne bi svidjelo čuti, opće ozračje na prijelomu prošloga i ovog stoljeća odnosno tisućljeća bilo je takvo da se nerijetko i nisu skrivale namjere i ciljevi. Iako zaslužan što je jugoslavensko-srpski agresor zaustavljen i vojno poražen, osobito u Oluji i njezinim protegama na području BiH, temeljem čega su u BiH spašene, nakon Srebrenice, dvije ’zaštićene zone’ UN-a s uglavnom muslimanskim prebivalstvom, Žepa i Bihaćko-cazinska krajina, zatim sklopljen Daytonski sporazum te Erdutski sporazum o mirnoj reintegraciji Podunavlja u državni sustav RH, Franjo Tuđman nije dobio Nobelovu nagradu za mir, koju je nedvojbeno zaslužio. Naprotiv, uspjesi hrvatskog naroda pod njegovim vodstvom i njegov hrvatski nacionalizam smetali su, unatoč njegovoj razumnosti, miroljubivosti i kooperativnosti, mnogima u svijetu, što se vidjelo i po (ne)dolasku na njegov sprovod u prosincu 1999. A još se više vidjelo po svrgavanju dotad vladajuće stranke u Hrvatskoj na izborima 3. siječnja 2000. te po udaru na istoimenu stranku i na hrvatske samosvjesne nacionalne snage u bivšoj Herceg-Bosni nedugo nakon Šuškove i Tuđmanove (prerane) smrti. Ovdje podastiremo i Barryjevo priznanje da je bilo tako.

 

U takvim okolnostima, kada su moćni centri iz Sjedinjenih Država  i drugih zapadnih metropola, uz asistenciju i tada kooperativne ruske diplomacije, nastojali ’okrenuti mlin na svoju vodu’ skidale su se diplomatske rukavice. Nije se odviše skrivalo da se „veliki svijet“ grubo miješa u nove demokracije te ih hoće preurediti i u njima ostvarivati na formalno slobodnim izborima rezultate po svojoj mjeri i ukusu. ’Čarobne riječi’ bile su tada „demokracija“, „europske i euroatlantske integracije“, „otvoreno društvo“ i „regionalna suradnja“. U ime tako postavljenih ciljeva i svrha nastojalo se slomiti nacionalno-nacionalističke otpore, na legalne i ilegalne načine, vidljivim i nevidljivim sredstvima i metodama. Hrvatski narod, njegova glavnina, našao se je u BiH na udaru kao čimbenik koji se nije uklapao u „novi svjetski poredak“ (izraz Georgea Busha starijega g. 1990. u Aspenu.) odnosno u novi europski i novi „regionalni“ poredak, koji se otad već tridesetak godina nastoji stvoriti ili obnoviti. I dan-danas, ako se izuzme izvana smekšanu i pokorenu, a iznutra preotetu Hrvatsku, bez uspjeha!

Petritsch nastojao izbornim inženjeringom postignuti to da što manje Hrvata glasuje za HDZ

Visoki povjerenik za Bosnu i Hercegovinu Wolfgang Petritsch, koji je bio prijenosnik političke volje SAD-a i velikih europskih sila i međunarodnih struktura, mogao je u takvim okolnostima otvoreno govoriti što se zapravo hoće. On je to i činio. Tako je u intervjuu za zagrebački Jutarnji list od 28. studenoga 2000., u razdoblju u kojem je u Hrvatskoj trajala intenzivna „detuđmanizacija“, zapravo dekroatizacija i neokomunizacija u liberalnom ruhu, precizno objasnio što i zašto poduzima u Bosni i Hercegovini. Petritsch je to učinio nedugo nakon općih izbora, održanih 11. studenoga. Bila je riječ o petim izborima, a svih pet organizirao je OESS. Evo citata:

“Mnogo tjedana prije izbora znao sam da vodstvo HDZ-a planira neku vrstu snažne akcije kako bi se vratila podrška birača koji su apstinirali lokalne izbore u travnju. Pravila OESS-a, kada su donešena, zapravo nisu sadržavala ništa novo. Ante Jelavić je bio taj koji je tražio promjenu pravila. Na kraju mu se nije svidjela promjena, ali pravila su bila uključena u nacrt Izbornog zakona. Ideja je bila da onaj tko brani interese Hrvata ne mora nužno biti HDZ-ov političar, da može biti političar druge stranke, Hrvat iz SDP-a ili čak, idealno govoreći, netko tko nije iz hrvatske zajednice, ali bi pravedno branio prava svih građana. Pokušavamo razviti građansko društvo, građansku državu. To je koncept, koji prevladava u ostatku Europe i koji je potpuno suprotan kolektivističkom pristupu, kojeg njeguju HDZ i druge nacionalističke stranke. Stoga se radi o stvarima koje su dublje od odluke o promjeni pravila.“

Bila je riječ o prijevremenim izborima (prethodni su održani 1998.). Na lokalnim izborima, koji su također bili prijevremeni, a održani su 8. travnja 2000., HDZ je dosta loše prošao, pa mu se planiralo zadati udarac na općim izborima te godine. Na udaru se našla i SDA, kao nacionalistička stranka, a u korist „građanskih“ socijaldemokrata. Na općim izborima, u skladu s trendom u Hrvatskoj, Socijaldemokratska stranka osvojila je najviše mandata za donji dom savezne države, osam, jednoga više nego dotad dominantna SDA. HDZ je – unatoč svem trudu Petritscha i njegovih „svirača“, osvojio solidnih pet mandata, Stranka za BiH četiri, a ostale stranke, među kojima i Zubakova Nezavisna hrvatska inicijativa, uglavnom svega po jednog zastupnika.

Na tim istim izborima u natjecanju za Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH SDA je osvojila 38, SDP 37, HDZ solidnih 25, Stranka za Bosnu i Hercegovinu 21, Nova hrvatska inicijativa 2.

Na razini kantonalnih skupština SDA i SDP plasirali su se na lokalnim izborima podjednako (70:71), HDZ je osvojio uvjerljivih 59 mandata, Nova hrvatska inicijativa šest, a Hrvatska stranka prava četiri. U Republici Srpskoj kandidat SDS-a (ratne stranke smijenjenog Radovana Karadžića) za predsjednika tog entiteta Mirko Šarović osvojio je dvaput veći postotak od Milorada Dodika, kandidata Stranke nezavisnih socijaldemokrata, a Šarovićeva stranka osvojila je gotovo trostruko više mandata od Dodikove. Politički kontinuitet prevlasti Karadžićeve stranke među Srbima  održao se je.

Nitko Petritschu ni svima njima nema pravo osporavati pravo na njihova mišljenja, pa ni na njihovu preuzetnost, redovni aktivizam ili na njihove očite zablude. No jedno je pravo na mišljenje i zakonito djelovanje, a drugo je zadiranje u demokratsko iskazivanje volje birača. Iz citirane izjave vidljivo je što je Petritschu i svekolikima zapravo smetalo: „kolektivistički pristup“ i „nacionalističke stranke“. A vidljivo je i što se htjelo u BiH razviti: „građansko društvo, građansku državu“. Danas, pune dvadeset dvije godine poslije toga, hrvatski narod suočen je s istim neprijateljskim konceptom. Taj neprijateljski koncept nije problematičan samo zato što potire nacionalnu posebnost kao „kolektivitet“, nego još više zato što slabeći prava hrvatskog naroda kao kolektiviteta u BiH dopušta jednom drugom, ništa manje nacionalističkom, kolektivitetu, onomu „bošnjačkomu“, da uspostavi svoju prevlast u Federaciji BiH. Pod maskom koncepta „građanskog društva“. No vratimo se još malo na idejnog tvorca Barryjevih amandmana, donesenih pod Petritschevim „visokim“ pokroviteljstvom.

Globalni Norvežanin Vollan u službi stvaranja „novoga svjetskog poretka“

Kåre Vollan

Kåre Vollan, koji je za inače realističnijeg Barryja priredio one zamršene amandmane, bio je globalni Norvežanin. Predstavljan je kao direktor tvrtke Quality AS iz Osla, no o njemu i o njoj podatci dostupni na internetu vrlo su oskudni. Unatoč takvoj „anonimnosti“, uživao je u službenim krugovima teško objašnjivo protežiranje: radio je u svojstvu izaslanika ili eksperta na izbornoj problematici u više od 30 država odnosno teritorija. Između 1996. i 2009. predvodio je čak 12 izaslanstava za promatranje izbora u raznim zemljama diljem svijeta. Obavivši „posao“ u BiH, otišao je dalje obavljati slične „poslove“, osobito brižan za prava manjinskih i marginaliziranih skupina. Već 15. veljače 2002. norveška je vlada poslala skupinu od 25 promatrača na predsjedničke izbore u Zimbabveu, koja će ondje ostati do 13. ožujka. Zanimljivo, na čelu izaslanstva našao se upravo „naš” Kåre Vollan. Poslije toga, od g. 2003., izrađivao je nacrte mišljenja o izbornim zakonima za Venecijansku komisiju, autonomno stručno tijelo Vijeća Europe ovlašteno za izborne sustave. Ono je, kao što znamo, i ove godine dalo svoje mišljenje o reformi izbornog sustava u BiH, i mora se priznati da je (ovaj put) mišljenje Venecijanske komisije bilo nešto pozitivnije za Hrvate od svega ostaloga je dolazilo od zapadnih organizacija i aktera.

Vollan je od 2006. do 2016. bio savjetnik izbornog povjerenstva i nekih političara u dalekom Nepalu, posebice radeći na sustavu reprezentativnosti. Ondje se bavio takozvanim „postkonfliktnim izborima i dijeljenjem moći/vlasti” (sličnost s BiH g. 2000. više je no vidljiva), o čemu je g. 2015. objavio studiju „Identificiranje politički isključenih skupina – Studija o rezultatima parlamentarnih izbora od 1991. do 2013.”. Iste godine potpisao se i kao su-autor tada publicirane studije „Dijeljenje moći/vlasti u društvima razdiranima sukobima”. Sve to netko stručan među Hrvatima mogao bi i trebao proučiti.

Barry u internom intervjuu razotkrio razloge za protuhrvatski antidemokratski plan

Razumljivo je da po međunarodnim organizacijama svatko zastupa koncepte i interese šire ili drukčije od domaćih nacionalnih. No izrazito negativan odnos međunarodnih posrednika, nadglednika i ostalih prema Hrvatima trajniji je od njih. Kako razumjeti toliki stupanj nerazumijevanja za prava i interese i potrebe Hrvata u novijoj povijesti općenito?

Dragocjen ključ za razumijevanje mogao bi se pronaći u opširnu slijedu razgovora s Barryjem, od 1996. do 2003., o njegovim polazištima, ciljevima i spoznajama stečenima radom u OESS-u. Razgovore je obavio i priredio neki njemu blizak druškan, Charles Stuart Kennedy. Dostupni su u knjižnici američkog Kongresa, a srećom i na mreži:

 

https://memory.loc.gov/service/mss/mfdip/2004/2004bar10/2004bar10.pdf

 

 

 

Čitav taj razgovor (a ima takvih dokumenata po arhivima i drugdje jako mnogo) hrvatski bi stručnjaci i oni koji se bave najnovijom prošlošću morali svakako proučiti i raščlaniti. Dotad, osvijetlimo samo jedan manji, ali za Hrvate u BiH i u Hrvatskoj, a i za ostale, dragocjen dio. Evo stoga tih nekoliko najvažnijih Kennedyjevih pitanja i Barryjevih odgovora u prijevodu na hrvatski u kojima se otkrivaju motivi diskriminacijskih i protudemokratskih postupaka od prije dvadesetak godina kojima se u ovom feljtonu bavimo, a koji se nisu bitno promijenili do danas:

– Spomenuli ste i to da ste imali posla s Hrvatima. Kako su se oni ponašali dok ste bili ondje?

Barry: Dakle, pretpostavljam da je to bio na neki način najteži problem što smo ga imali. Hrvati su se osjećali kao ugrožena manjina. HDZ je bio izrazito centraliziran, izrazito paramilitarna stranka, posebice nakon udara unutar stranke g. 1999. u kojemu je vojno krilo stranke preuzelo vlast uz Tuđmanovo pokroviteljstvo. Osjećali su se prevareni Daytonskim sporazumom. Osjećali su da im je potreban njihov vlastiti entitet i mnogi od njih osjećali su da se trebaju odcijepiti i pripojiti Hrvatskoj, što je Tuđman pozdravljao, ali je, naravno, posttuđmanovska vlast zgoljno mrzila tu ideju.

– Zašto ju je mrzila?

Barry: Hrvati i Bosna [vjerojatno je Barry rekao: Hrvati iz Bosne – napomena Šiljina] poznati su kao svojevrsni seljačine Hrvatske [ili: zaostali, zatucani, primitivni, natražni gorštaci: as sort of hillbillies of Croatia – Š.], kao tvrdoglavci, upetljani u sve vrste kriminalnih aktivnosti, pa bi to bilo nešto poput pozivanja mafije na večeru. Socijaldemokrati posebice u Hrvatskoj ne mogu ih smisliti. To bi [ako bi HDZ BiH zadržao vodeću ulogu u svojoj zemlji – S.] ujedno promijenilo ravnotežu u korist starog HDZ-a u Hrvatskoj, koji je bio stran(k)a na odlasku. Bilo je ondje [Barry se vraća na područje BiH] vrlo mnogo ljudi u političkom životu koji zaslužuju da ih se optuži, a neki od njih vjerojatno će tek biti optuženi. Hrvatski generali, Tuđmanovi generali bili su jako praktički uključeni u hrvatsku politiku ondje u Bosni. Na ministra vanjskih poslova [vjerojatno misli na ministra-Hrvata iz BiH, dakle na J. Prlića, a ne na ministra vanjskih poslova Hrvatske, M. Granića – Š.], primjerice, posvuda se sumnjalo da se nalazi na popisu ljudi koji bi trebali biti optuženi za ratne zločine. Jako smo se trudili da bismo iskorijenili neke od tih ljudi, pa su neka od pravila za izbore bila smišljena i postavljena tako da potkopaju monopolnu ulogu HDZ-a [misli vjerojatno, ali ne samo, na BiH – Š.] u hrvatskoj politici. Praktički, na izborima g. 2000. [misli na izbore u BiH za gornji dom Federacije BiH] učinili smo nešto prema čemu sam ja tada bio suzdržan, no visoki predstavnik [W. Petritsch] bio je za to i upravni odbor [Vijeća za provedbu mira] bio je za to. Promijenili smo jedno pravilo koje je jako odgovaralo Hrvatima i koje je u biti davalo HDZ-u monopol u gornjem domu parlamenta Federacije te je mogao blokirati sve što je prolazilo kroza nj. Oni su tada pozvali na referendum na sam dan izbora, koji bi bio referendum kojim se podupire ideja o neovisnosti bosanskih Hrvata. Rekli smo da oni to ne mogu učiniti na dan izbora, no oni su išli dalje te su to ipak učinili. Mi smo tada uklonili stanovit broj ljudi s dužnosti i oduzeli smo neke mandate HDZ-u, što je izazvalo veliku svađu s međunarodnom zajednicom. Jako smo nastojali raditi s umjerenima; naravno, Hrvate možete podijeliti po tomu gdje žive. Ako su živjeli u isključivo hrvatskim područjima koja se uvelike poklapaju s onim što se naziva Hercegovina, obalno područje, bili su svi u velikoj mjeri tvrdolinijaši, pa čak i franjevački svećenici ondje bijahu tvrdolinijaši i bijahu to od dana Ante Pavelića.

– O moj Bože, da, mislim da znadete kako je spaljivanje crkve u Glini s time povezano [završetak rečenice u izvorniku ima zatipak pa nije sasvim razumljiv – Š.]. Mala smeđa braća [očito misli na franjevce, ’malu braću’, u smeđim habitima] nisu bili dobri ljudi [Šiljina napomena: Niti Glina ima ikakve veze s Hercegovinom, niti franjevci s navodnim pokoljem nad pravoslavcima u Glini].

Barry: Sada su oni posvuda u tom kraju, ondje ima spomenika borcima za slobodu Ante Pavelića. No ljudi koji su živjeli u mješovitim krajevima bili su mnogo umjereniji, među njima i kardinal i svećenici koji su živjeli ondje i tako dalje. Tako se dogodilo da su umjerenjeci stvorili novu političku stranku, NHI [Nova hrvatska stranka Krešimira Zubaka iz Doboja, Šiljina napomena], no ona nije nikada postala privlačnom u većini hrvatskih područja, koja su i dalje čvrsto tvrdolinijaška.

– A što je sa situacijom u Mostaru? Mislim, on je nekakva ružna pojava, s križem na jednoj strani i s Bošnjacima na drugoj?

Barry: Mnogo smo vremena utrošili na to. Imali smo Amerikance koji vode OSCE u Mostaru, kao što je Gary Matthews. S vremenom se stanje poboljšalo, ali naravno, dođete li u Mostar, to je kao Galipolje [misli na Galipoljsku bitku, jednu od najkrvavijih bitaka I. svjetskog rata – Š.]. Oni su jedni protiv drugih s druge strane ulice vodili bitke dvije i pol godine, i razaranja su bila golema. Tako se dugo smatralo da ako si Bošnjak s one strane rijeke stavljaš život na kocku dođeš li na hrvatsku stranu. Sponzorirali smo i poduprli umjerenog Hrvata Nevena Tomića, koji je radio s jednim umjerenim Bošnjakom koji su pokušavali ujediniti upravu u gradu i tako dalje. No Tomić je naposljetku bio izbačen iz HDZ-a zato što je bio previše umjeren, a umjereni Bošnjak bio je u sukobu s ostatkom SDA-e, tako da je put održavanja te podjele bio u interesu obiju nacionalisitčkih stranaka.

Barry je sam otkrio da je diskriminirao i kolektivno okrivljivao skupine, da je dakle imao rasistički pristup

Onomu tko išta razumije, Barryjevi odgovori, koliko god bili šturi, eliptični, skokoviti i ponešto zbrkani, no nedvojbeno i gorko iskreni (očito je riječ o razgovornim izažetcima iz opširnijih pisanih izvješća što ih je interno podnosio svojim … mentorima), dovoljni su da uočimo neke ključne neuralgične točke. Dovoljni su za razumijevanje dubljih razloga, povoda, tumačenja i strategija prisutnih u kontinuitetu u europsko-američkom transnacionalnom establišmentu prema Hrvatima općenito, napose prema Hrvatima iz „Hercegovine“.

Pred očima su nam njegova otvorena očitovanja o razlozima njegova i njihova protuhrvatstva. Pred očima nam je dokument u kojem predstavnik međunarodne zajednice priznaje svjesno i plansko narušavanje načela demokratičnosti u izbornom procesu u BiH, u kojem priznaje da se bavio izbornim inženjeringom i tumači kako se njime bavio. On  u intimnom razgovoru u Americi pokazuje i priznaje da je činio kolektivnu diskriminaciju prema jednoj regionalnoj („Hercegovci“) i narodnoj (Hrvati određene političke orijentacije) skupini, da je na nju gledao rasistički i da je na nju prenosio kolektivnu krivnju iz prošlosti za ono za što njezini pripadnici nisu bili ni kolektivno ni individualno krivi ni odgovorni.

Barryjeva objašnjenja ujedno su solidno polazište i za ozbiljnije istraživanje odnosa „međunarodne zajednice“ ne samo prema Hrvatima, nego i prema drugim narodima u BiH, i prema narodima, skupinama i politikama u drugim zemljama u kojima je službovao ili se njima bavio. Analiziranje tih objašnjenja i polazišta na kojima počivaju tako nakaradne, štetne i nerealističke politike prepustimo drugima. Imamo uostalom toliko instituta, katedara, stručnjaka, doktora i sveučilišnih profesora osposobljenih za znanstveno kompetentne prouke!

Mi se pak, u sljedećem nastavku, vraćamo na temu feljtona, a to je problematika  izbornog sustava u BiH, napose u Federaciji BiH, s hrvatskoga gledišta, prije dvadesetak godina. Bile su to godine u kojima su vodeće snage u međunarodnim organizacijama htjele preurediti iznutra i prema van i Republiku Hrvatsku i daytonsku Bosnu i Hercegovinu i čitavo područje bivše Jugoslavije, „Zapadnog Balkana“, „regiona“ tako kako je njima odgovaralo. A odgovaralo im je slabiti nacionalističke snage i jačati „građanske“. To su činili, to čine i danas, unatoč tomu što su znali tada i znaju danas da se u BiH „građanskom“ kabanicom zakrivaju većinom primitivne, isključive, nacionalističko-bošnjačke, islamističke, unitarno-„bosanske“, neojugoslavenske i neoboljševičke snage i takvi politički nazori i interesi.

 (Nastavit će se)

ŠILJO: Dvadeset treća godina političko-izbornog zlostavljanja Hrvata u BiH (2)

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.