ŠILJO: Dvadeset treća godina političko-izbornog zlostavljanja Hrvata u BiH (2)

Vrijeme:9 min, 46 sec

 

…Bosna i Hercegovina sadržajno je suverena država i demokracija, a formalno je i dalje država pod protektoratom odnosno pod dosta jakim, višestrukim i višerazinskim nadzorom međunarodne zajednice: pravnim, financijskim, vojnim, diplomatskim, političkim, obavještajnim, medijskim i drugim. Premda, tvrde bosanske glave znaju i zaprkositi međunarodnoj volji…, što ponekad kod promatrača stvori dojam ili navede na zaključak da je međunarodna zajednica u „tamnom vilajetu“ praktički nemoćna provesti što bi i kako bi htjela. Točnije, takve situacije dovode nas u dvojbu, pa nismo više posve sigurni je li to neki domaći (uglavnom politički Srbi i Bošnjaci) ne slušaju strane ili se strani, po potrebi, skrivaju iza naoko svojeglavih domaćih.

No vratimo se mi na godinu 2000. – toliko važnu za razumijevanje i onoga što se događa upravo prošle i ove godine na planu izbornog sustava i općih političkih odnosa u BiH. Tada je naime počelo pravno-političko dekonstituiranje Hrvata u BiH u sferi izbornih pravila pod dirigentskom palicom ovlaštenih zastupnika tzv. međunarodne zajednice, to jest njezinih točno određenih dužnosnika i organizacija. Na udaru je bio tuđmanovski, nacionalno orijentirani HDZ – podjednako u Hrvatskoj kao i u BiH.

 

Predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva BiH (izabran na obje dužnosti 1998.) bio je tada Ante Jelavić, na početku hvaljen zbog svoje kooperativnosti u pitanjima kao što je povratak izbjeglica – a što je bio jedan od glavnih ciljeva u provedbi Daytonskog sporazuma i međunarodne nazočnosti. Hercegovina je prihvatila mnogo više izbjeglica nego druga područja, no povratak Hrvata u Republiku Srpsku i na neka područja u Federaciji bio je sporadičan, tj. praktički ga nije bilo. Bile su žive i brojne ratne rane, traume i podjele, koje su u znatnoj mjeri određivale odnose u daytonskoj tvorevini. Razdoblje 1996.-1999. obilježio je novostvoreni mir i poratni polet, no balasti su bili veliki, a akteri iz međunarodne zajednice nastojali su stanje izmijeniti po svojim zamislima. Za njih su neprijatelji bili oni koji najmanje pristaju uz njihove namjere i ciljeve.

Početak dekonstituiranja Hrvata, Ante Jelavić i utemeljenje HNS-a

Odnosi su se počeli pogoršavati kada su hrvatske stranke, osobito HDZ BiH, pokazale spremnost koristiti se svojim pravom na veto u Domu naroda Federacije BiH. Domaći i međunarodni protivnici tada su zaključili da se Hrvatima to pravo treba umanjiti ili posve oduzeti. Da hrvatski narod treba početi praktički ’dekonstituirati’. Realno jedini način da se to ostvari bio je mijenjanje izbornog sustava na njihovu štetu.

Ante Jelavić predsjedao je Predsjedništvu BiH od 15. lipnja 1999. do 14. veljače 2000. Pokazao se je u prvo vrijeme razuman te prema stranim inicijativama konstruktivan. Bio je potpisnik Newyorške deklaracije iz studenoga 1999. kojom je omogućeno utemeljenje Granične policije BiH i Tajništva Predsjedništva BiH. Inicirao je proces jačanje sustava obrane BiH, koji je doveo do ukidanja vojne moći entiteta u korist BiH; izvršen je prijenos nadležnosti na području obrane s entitetske na državnu razinu. No kada je vidio kamo stvari idu, Jelavić je poduzimao korake u smjeru odlučnije obrane hrvatskih prava, koja su osporavana. On je tako uoči lokalnih izbora u studenomu 2000. kao odgovor na proces slabljenja političkih prava hrvatskog naroda u BiH (što će se u ovom prikazu uskoro obraditi potanje) sazvao prvo zasjedanje (utemeljiteljsku sjednicu) Hrvatskog narodnog sabora. Održana je 28. listopada 2000. u Novom Travniku. Na njoj je donesena Deklaracija o pravima i položaju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, a Jelavić je izabran za predsjednika HNS-a.

Kao član Predsjedništva BiH Jelavić je 6. prosinca 2000. podnio zahtjev Ustavnom sudu BiH za ocjenu ustavnosti pojedinih novih odredaba izbornih pravila i propisa po kojima bi se ubuduće imali birati izaslanici u Dom naroda Parlamenta FBiH i u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH iz reda hrvatskog naroda. Zahtjev je dopunio 22. prosinca 2000. prijedlogom izdavanja privremene mjere neprimjenjivanja pravila kojima bi bili oštećeni Hrvati. No taj je zahtjev Ustavni sud BiH nadglasavanjem pet naspram četiri uz potporu trojice stranih sudaca i izdvojena mišljenja četvorice domaćih (hrvatskih i srpskih) sudaca odbacio zbog tobožnje nenadležnosti u tom predmetu.

Nametanje „Barryjevih amandmana“ ključni je negativni događaj na planu izbornih pravila

Što je konkretno pokretalo Jelavića i HNS da se usprotive međunarodnoj volji? U listopadu te crne godine 2000. šef izaslanstva OESS-a Robert Barry podnio je amandmane na propise Privremenoga izbornog povjerenstva. Učinio je to na prijedlog Kårea Vollana, konzultanta kojeg je poslušao. O obojici će još biti riječi u nastavku. Amandmanima je Barry nametnuo pravila po kojima izaslanike u Dom naroda Parlamenta FBiH, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, mogu predlagati i birati svi zastupnici u skupštinama županija Federacije BiH. Drugim riječima, Hrvati nisu više autonomno birali svoje izaslanike, nego je njihov izbor bio posredovan i podijeljen s drugima. To zaslužuje detaljniji osvrt.

Do tog trenutka za Federaciju BiH vrijedila su izborna pravila utvrđena Washingtonskim sporazumom o utemeljenju Federacije BiH iz ožujka 1994. Po njemu se federalni gornji dom birao u županijskim skupštinama, a odredbe su imale za cilj to da se u Domu naroda izjednači predstavnike brojčano slabijih Hrvata unutar bošnjačko-hrvatske federacije. Dom se sastojao od 30 bošnjačkih, 30 hrvatskih i 12 delegata koji su predstavljali Ostale. Pri izboru je vrijedilo ključno načelo koje je štitilo malobrojnije: Bošnjaci biraju bošnjačke, a Hrvati hrvatske izaslanike. To načelo bilo je ugrađeno u Ustav FBiH, Članak IV A 2. 8., koji je glasio:

„Broj izaslanika koji se bira za Dom naroda u svakom kantonu razmjeran je nacionalnom sastavu pučanstva kantona. U okviru tog broja, postotak bošnjačkih, hrvatskih i drugih izaslanika kantona odgovara, što je više moguće, postotku bošnjačkih, hrvatskih i drugih zastupnika u zakonodavnom tijelu dotičnog kantona. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan izaslanik drugog naroda iz svakog kantona koji imaju barem jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu, a ukupni broj izaslanika Bošnjaka, Hrvata i drugih bit će u skladu sa člankom IV. A. 6. Bošnjačke, hrvatske i druge izaslanike iz svakog kantona biraju odgovarajući zastupnici u zakonodavnom tijelu dotičnog kantona.”

No Barryjeva pravila narušila su ne samo hrvatsku jednakopravnost u toj dimenziji političkog odlučivanja, nego su bila i nevjerojatno zamršena i teško razumljiva. Evo kako je izbor po županijskim skupštinama otad morao izgledati (i kako je doista neko vrijeme izgledao):

“Za svaku županiju, broj stanovništva prema popisu iz 1991. godine se dijeli brojem mjesta dodijeljenih županiji prema Članku 1203, par. 1. i 2. Pravila i Propisa. Dobiveni broj se naziva županijska kvota. Cjelokupni broj stanovnika svakog konstitutivnog naroda se dijeli cjelokupnim brojem mjesta tog konstitutivnog naroda u Federaciji. Dobiveni brojevi se nazivaju koeficijentima konstitutivnih naroda. Cjelokupni broj stanovnika Federacije se dijeli cjelokupnim brojem mjesta iz svih županija (80). Dobiveni broj se naziva prosječni koeficijent. Koeficijent konstitutivnog naroda se dijeli prosječnim koeficijentom. Dobiveni broj se naziva kvotom konstitutivnog naroda. Županijska kvota se množi kvotom konstitutivnog naroda i dobiveni broj se naziva kombiniranom kvotom županije i konstitutivnog naroda.”

Po Barryjevim amandmanima broj izaslanika svakog naroda smanjen je na 17. Uvedeno je – sukladno novoproglašenoj suverenosti triju narodi u obama entitetima – u gornjem domu Federacije BiH i 17 izaslanika Srba te sedam izaslanika „Ostalih”; ukupno je to 58 izaslanika.

Iako je većina članova Privremenog izbornog povjerenstva bila protiv predloženih promjena, Barry je u ulozi predsjedatelja presudio i nametnuo ih. Glavna odredba glasila je: „Svaki izaslanik u kantonalnoj skupštini dat će jedan glas za listu.” Svi su time imali pravo glasovati za sve, a ne kao prije: Hrvati za hrvatske, a Bošnjaci za bošnjačke izaslanike. To je omogućilo većini zastupnika u svakom pojedinom kantonu (županiji) da odabere i jedne i druge za izaslanike u Dom naroda. Time se Dom naroda faktički pretvaralo u još jednu inačicu Zastupničkog doma, biranoga po građanskom načelu, u koji zastupnike birači biraju neovisno o nacionalnim kvotama. Tako su i „podobni” Hrvati koji ne uživaju stvarnu potporu hrvatskoga biračkog tijela („Alijini Hrvati”) mogli biti izabrani u gornji dom, što je otvorilo vrata i manipuliranju nacionalnom pripadnošću i (lažnim) hrvatskim identitetom.

Iako je Barry bio svjestan da „postoji krilo unutar Izetbegovićeve stranke koje je oduvijek željelo te i dalje želi islamsku državu pod šerijatskim zakonom“, udario je na Hrvate…

To što je za BiH godine 2000., valjda „u brišućem međunarodnom letu”, predložio Vollan, a prihvatio i primijenio Barry – a na što je presudno utjecao visoki predstavnik Petritsch – bilo je povrh svega rečenoga nevjerojatno zamršeno i prepuno teško razumljivih detalja. A svaki od njih mogao je imati i te kako velik utjecaj na manipuliranje biračkom voljom Hrvata i na delegiranje izaslanika/zastupnika. Bilo je to što je smislio toliko zamršeno da ni mnogi domaći i strani dužnosnici i stručnjaci, pa ni ljudi iz vodstva izaslanstva OESS-a, nisu uspijevali razumjeti propisane matematičke izračune odnosno tehniku i provedbu u praksi, a još manje političke posljedice i implikacije novog izbornog sustava.

Samo hiper-birokratizirani, izvitopereni i ujedno politički perfidni tehnokratsko-globalistički um mogao je proizvesti i domaćim narodima nametnuti tako dvojben i zamršen i mutan i dubiozan i manipulativan sustav kakav je smislio Vollan, a nametnuo Barry. Tko su bila njih dvojica?

Rober Barry diplomirao je na američkom koledžu Dartmouth g. 1956. To je jedno od najstarijih američkih učilišta, osnovano još dok je SAD bio britanska kolonija. Nije nikada doktorirao (magistrirao je na Sveučilištu Columbia g. 1962.). No očito kao priznanje za ono što je učinio u BiH i drugdje po svijetu matični mu je koledž 50 godina nakon diplome dodijelio, 2006., počasni doktorat prava. U svojoj diplomatskoj karijeri bio je veleposlanik SAD-a u Bugarskoj od 1981. do 1984. te u Indoneziji od 1992. do 1995. U međuvremenu je bio voditelj američkog izaslanstva na Stockholmskoj konferenciji o razoružanju u Europi (što upućuje na njegovu bliskost s američkim vojnim i sigurnosnim strukturama i na njihovo povjerenje u njega), koja je trajala od 1985. do 1987., zatim zamjenik ravnatelja Glasa Amerike 1988.-1990. pa koordinator „američke pomoći za Istočnu Europu” 1990.-1992. Nakon odlaska u diplomatsku mirovinu bio je odabran za voditelja izaslanstva OESS-a u Bosni i Hercegovini (1998.-2001.). Poslije toga bio je, uz ostalo, član upravnog odbora Britansko-američkog vijeća za sigurnosne informacije (BASIC).

Još u srpnju 1999. Barry je, u njemačkom FAZ-u, ovako ocijenio stanje i potrebe u BiH:

„Organizirani kriminal i korupcija ozbiljnija su prijetnja sigurnosti i stabilnosti negoli vojne snage. Sve veća sprega između ekstremističkih političara, organiziranog kriminala i bivših komunističkih obavještajnih službi postaje sve čvršća, i to je najveća pojedinačna prijetnja demokratskoj reformi, gospodarskim investicijama i članstvu u euroatlantskim institucijama. Slabljenje mafije mora biti središnji cilj Pakta o stabilnosti, NATO-a, EU-a i OESS-a.“

Zanimljivo, takve pozitivne ciljeve Barry je nastojao ostvariti slabljenjem jednakopravnosti hrvatskog naroda, odnosno slabljenjem (tobože: „demonopolizacijom“) HDZ-a BiH kao stranke s izrazito većinskom potporom među Hrvatima. On je tako djelovao iako je bio svjestan, kako je iznio u jednom intervjuu, da „postoji krilo unutar Izetbegovićeve stranke koje je oduvijek željelo te i dalje želi islamsku državu pod šerijatskim zakonom koja bi značila stvaranje unutar Federacije strogo islamske države pomoću izgona Hrvata i Srba itd. Ti ljudi jačali su unutar SDA-e kako je vrijeme protjecalo, no kako su oni jačali, ta je stranka slabjela.“

Koliko je SDA zaista slabjela i do 2022. oslabjela, svi dobro znamo; Barry se pokazao kao loš prorok. A znamo i to da bošnjačko-bosanske i lijeve stranke koje su alternativa SAD-u nisu nimalo „mekše“ prema legitimnim hrvatskim zahtijevanjima. Naprotiv, neke od njih zastupaju još ekstremnija i prema Hrvatstvu u BiH isključivija politička gledišta i koncepte. No potrebno je, budući da u ovom feljtonu osvjetljujemo zbivanja od prije dvadesetak godina i njihove razloge i nositelje iz međunarodne zajednice, još se pozabaviti Barryjem i Vollanom. To ćemo učiniti u sljedećem nastavku. Otkrit ćemo i vrlo kobne izvore i stereotipe, predrasude i političke ideje kao glavne razloge i pokretače Barryjeve i općenito međunarodne protuhrvatske djelatnosti tada.

(Nastavit će se)

ŠILJO: Dvadeset treća godina političko-izbornog zlostavljanja Hrvata u BiH (1)

 

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.