Šiljo: Od Rusije do Eurazije i natrag do katarze u Europi

Što nakon svega reći? Prvo, da nitko ne može predvidjeti budućnost. Drugo, da svatko sebe precjenjuje (i Rusija, i EU, i SAD, i Kina; i Zapad i Eurazija). Treće, da obnova ili daljnje razaranje i komadanje Ukrajine i eskalacija rata visi o dosta tankoj niti. Četvrto, da „u svemu ovom ludilu“ ipak „ima nekog sistema“. Peto, da svijet ne će nikada više biti ustrojen onako kao što je to bio u razdoblju 1990.-2020. Šesto, da je još uvijek otvorena mogućnost da se Rusija vrati u krilo Zapada, koliko god bilo izglednije da će se odmaknuti ili biti odgurnuta od Zapada te pasti u krilo Kine i novoga azijsko-kineskog Istoka. Sedmo, do novog razgraničenja u preraspodjeli svijeta između velikih sila i novih blokova može doći postupno i većinom na miran način, no moguće je da rat u Ukrajini bude samo prvi u nizu onih kojima će se „na terenu“ provjeriti i onda utvrditi „što je čije“ odnosno „što je komu pripalo“. Osmo, iz svega skupa konačni rezultat može biti taj da Kina postane ’gazda’ svijeta u 21. stoljeću. No moguće je, kao deveto, i to da moć i Kine i Rusije i čitave „Eurazije“ bude neusporedivo slabija, a politički, gospodarski i drugi djelokrug znatno uži nego što to Karaganov predviđa. Deseto, Europa će svakako loše proći, ma kako sve skupa „ispalo“. Jedanaesto, u svakom slučaju, kršćanskoj se vjeri i ljudskoj i nacionalnoj slobodi i blagostanju „ne piše dobro“, osim ako bi Europa doživjela unutarnju katarzu i vratila se svojim kršćansko-humanističko-socijalnim „korijenima“, odbacila liberalnu demokraciju i tehnokraciju, zombizaciju i dekadenciju, ukinula monopolistički postkapitalizam te se iznova uspostavila na čvrstim i zdravim nacionalnim podlogama kao sustav i savez narodnih demokracija koji je u partnerstvu i s Amerikom i s Eurazijom i s drugim dijelovima svijeta.

Kako na stvari gleda kremaljski veleum iz sjene, Sergej Karaganov

U odgovoru na jedno pitanje dopisnika američkoga glasila New Statesman kremaljski je mastermind/veleum iz sjene Sergej Karaganov objasnio kako sada stoje stvari u ratu u Ukrajini:

Ne znam kakav će biti ishod ovog rata, no mislim da će uključivati podjelu Ukrajine, na ovaj ili onaj način. Nadajmo se da će na kraju i dalje preostati nešto što se zove Ukrajina. No Rusija si ne može priuštiti to da „izgubi“, stoga nam je potrebna neka vrsta pobjede. A ako se stekne osjećaj da gubimo rat, tada, mislim, definitivno postoji mogućnost eskalacije. Ovaj rat svojevrstan je zamjenski rat (proxy war) između Zapada i ostatka – pri čemu je Rusija, kao što je to bivalo u povijesti, vršak tog „ostatka“ – za novi svjetski poredak. Ulozi su za rusku elitu vrlo visoki – za nju je ovo rat za opstanak.

U ostatku razgovora

https://www.newstatesman.com/world/europe/ukraine/2022/04/russia-cannot-afford-to-lose-so-we-need-a-kind-of-a-victory-sergey-karaganov-on-what-putin-wants

razmotreno je sve što je prethodilo, ono što se hoće, ono što se ne će, i ono čega bi moglo dalje biti. Ruski napad na Ukrajinu objašnjen je tako da je njime samo preveniran odnosno na susjednu i „bratsku“ zemlju prebačen rat koji bi za koju godinu nužno počeo, ali tada na teritoriju Rusije. Temeljna poruka koju je ruski strateg zapravo odaslao zapadnim javnostima sažeto je formulirana u ovoj njegovoj rečenici:

Ako mi, na neki način, ne pobijedimo, tada ćemo, mislim, imati svakojake nepredviđene političke reperkusije, koje će biti mnogo gore od onih na početku 1990-ih.

Mračne procjene o mogućnosti eskalacije rata

Najstrašnije je to što Karaganov iznosi i mračne procjene o mogućnosti eskalacije, pa i uporabe nuklearnog oružja u slučaju da prevlada dojam kako je Rusija poražena u ratu u Ukrajini. 

Sve drugo njegove su geopolitičke spekulacije, koje otkrivaju praktički srž kremaljske geopolitike. U središtu svega jest zapravo zaustavljanje širenja NATO-a, kojemu se Rusija fizički suprotstavila prvi put u Ukrajini, a zapravo odbijanje priznavanja Amerike kao svjetske velevlasti, koja u strategijskim pitanjima upravlja i Europskom unijom. 

Američko-europskom svijetu intelektualni, politički, obavještajni i vojni stratezi u Moskvi već dugo suprotstavljaju Duginovu i Karaganovljevu koncepciju buduće „višepolarnosti“ svijeta i „Eurazije“ kao novoga bloka i nove snage u globalnim razmjerima, a u nekom „novom svjetskom poretku“, kako ga je prije dva-tri dana u Pekingu nazvao ruski ministar vanjskih poslova Lavrov. Dinamiku, pravila i temeljne međusobne odnose te daljnji razvoj svijeta ne bi više diktirao američki Uncle Sam, nego bi prevlasti SAD-a suprotstavio euroazijski blok, u kojem bi bila Rusija, Kina i niz drugih azijskih i poneka europska država. Za što se već godina obavljaju razne priprave i u kojem smislu već postoje djelomični gospodarski i vojni savezi.

Karaganov ne govori napamet ni uprazno, i ne protivi se onomu što upravo čini službena vlast u Moskvi, iako mu je stalo pokazati da je on samo voditelj moskovske nevladine mislionice (think tank) koja se zove „Vijeće za vanjsku i obrambenu politiku“. No očito je da je on i dalje u vrlo bliskim vezama i razmjeni ideja, ocjena, sugestija i planova s Putinom i prvim ešalonom ruske države. On je u ovom razgovoru, obavljenom u Moskvi 28. ožujka, iznio ideju koja se posljednjih dana provlači kao ključ za de-eskalaciju. To je ideja po kojoj Rusija „ne smije ispasti poražena“ ako želimo doći do primirja i nekog političkog rješenja te ako ne želimo eskalaciju odnosno proširenje rata.

SAD ne će braniti europske saveznike nuklearnim oružjem?!

Karaganov ne iznosi detalje kako bi ta eskalacija kojom on uvijeno prijeti zapadnim zemljama mogla izgledati, u kojem bi obliku i na koju stranu snažniji udar ruske vojno-oružane sile mogao krenuti. On iznosi stratešku procjenu da SAD, unatoč obvezi po članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora, ne će ući u obranu europskih saveznika nuklearnim oružjem:

Znadem iz povijesti američke nuklearne strategije i to kako nije izgledno da će SAD braniti Europu nuklearnim oružjem. Unatoč tomu, ipak postoje izgledi da ovdje dođe do eskalacije, dakle to je scenarij pada u ponor pa se nadam da možemo postići neku vrstu mirovnog sporazuma između nas i SAD-a, te između nas i Ukrajine prije no što se ode dalje u ovaj nezamislivo pogibeljan svijet.

Kremaljski veleum nije precizirao na koju bi se zemlju u Europi Rusija mogla sljedeću ustremiti bude li se osjetila poraženom u Ukrajini. Ipak, pokušao je perfidno „uvući“ neke zemlje u buduću podjelu Ukrajine odnosno komadanje onoga što od nje ostane nakon ruskog odvajanja – očito južnih i istočnih – dijelova njezina teritorija:

Poljska će rado uzeti natrag neke dijelove na zapadu, možda će to učiniti i Rumunji i Mađari, budući da je mađarska manjina u Ukrajini pritisnuta skupa s drugim manjinama. No mi smo u ratu koji se rasplamsao; preteško je bilo što pretkazivati. Rat je priča s otvorenim završetkom.

Za njega, ipak, nema smisla da rat u Ukrajini dugo potraje, a ni to da ju Rusija drži pod okupacijom. Naprotiv, radije bi da najprije Rusija pobijedi („mi trebamo pobjedu“), no ni okupaciju čitave Ukrajine ne bi smatrao pobjedom. Naprotiv, radije bi da se odmah zatim uspostavi vlast u Kijivu koja bi bila „pro-moskovska“ i koja bi rasteretila Rusiju brige za zemlju opustošenu, po njegovoj ocjeni, dosadašnjom lošom vladavinom te ovim sada ratnim štetama i razaranjima.

Veliki gubitnici za Karaganova su Ukrajina i Europa, „a najveći je pobjednik Kina“

Zamoljen za pojasni na što misli kada govori o eskalaciji, Karaganov je objasnio kako u slučaju „ne-pobjede“ ili „nečega što se smatra porazom“ Rusija može rat proširiti, „a postoje desetci mjesta u svijetu gdje bi ona imala izravan sukob sa Sjedinjenim Državama“. On pritom ne isključuje ni uporabu nuklearnog oružja, s lakonskim objašnjenjem: „Živimo u absolutno novoj strategijskoj situaciji.“

U svakom slučaju, po njegovu mišljenju, snaga će i sjaj Zapada venuti, SAD će slabjeti, europske će demokracije atrofirati ili prelaziti u autokracije, Rusija će nastaviti postojati kao jaka vojna sila, a Kina će postati „prvorazredna vojna sila“. 

Svakako je zanimljiva njegova ocjena o tomu tko od ovoga rata trenutno ima više koristi, a tko više štete, te kako bi u slučaju postizanja mirovnog rješenja budućnost mogla pozitivno izgledati. Veliki gubitnici za njega su Ukrajina i Europa, osobito ako se bude htjela lišiti ruske energije. Rusija će biti gubitnik, a Europa „veliki gubitnik“. Sjedinjene Države ponešto će izgubiti, no one će moći vrlo dobro preživjeti kao velik otok s druge strane oceana. A najveći je pobjednik Kina.

On je time otvoreno rekao ono to je ostajalo u sjedni ovoga rata, a to je da je Kina ta koja bi iz ovoga rata mogla izvući najveću geopolitičku i geoekonomsku korist.

„Europi je potrebno razvijati odnose s Velikom Eurazijom“

Sve u svemu, čitava geopolitička filozofija i Karaganova i Putinove Rusije svodi se na procjenu da će Europa i Amerika nužno slabjeti, a Kina i Euroazija jačati. Tako se može razumjeti odakle izvire i zaključna prognoza u ovom razgovoru: 

Stoga, Zapad se ne će nikada oporaviti, a koga briga ako i umre: Zapadna civilizacija donijela nam je svima velike dobrobiti, no sada ljudi poput mene i drugih dovode u pitanje temelje morala zapadne civilizacije. Mislim da će u geopolitičkom pogledu Zapad iskusiti i uspone i padove. Možda bi šokovi koje upravo proživljavamo mogli povratiti neke bolje kakvoće zapadne civilizacije, tako da opet vidimo u njihovim uredima ljude poput Roosevelta, Churchilla, Adenauera, de Gaullea i Brandta. No stalni šokovi svakako će značiti da demokracija u svojem sadašnjem obliku ne će u većini europskih zemalja preživjeti, zato što u okolnostima velike napetosti demokracije uvijek sahnu ili postaju autokracije. Te su promjene neminovne. 

Nakon tako mračne prognoze, Karaganov je budućoj Europi da i novu šansu. Ovu:

Ako bismo mogli ovu krizu riješiti na miran način, uopće nije upitno to da će se dijelovi Europe orijentirati ne prema Rusiji, nego prema Velikoj Euraziji, koje će Rusija biti ključni dio. Taj je scenarij sada odgođen, no Europi je potrebno razvijati odnose s Velikom Eurazijom. Proživjeli smo svjetske ratove i hladne ratove, a onda smo ponovno izgradili naše odnose. Nadam se da ćemo to učiniti za deset godina. Nadam se da ću to vidjeti prije nego što preminem.

Jedanaest zaključaka

Što nakon svega toga reći? Kako razumjeti i protumačiti sve to što se u Moskvi (i ne samo u njoj!) već dugo misli i na što se računa kao na nešto neminovno, a što je sada sažeto iznio Karaganov? Prvo, da nitko ne može predvidjeti budućnost. Drugo, da svatko sebe precjenjuje (i Rusija, i EU, i SAD, i Kina; i Zapad i Eurazija). Treće, da obnova ili daljnje razaranje i komadanje Ukrajine i eskalacija rata visi o dosta tankoj niti. Četvrto, da „u svemu ovom ludilu“ ipak „ima nekog sistema“. Peto, da svijet ne će nikada više biti ustrojen onako kao što je to bio u razdoblju 1990.-2020. Šesto, da je još uvijek otvorena mogućnost da se Rusija vrati u krilo Zapada, koliko god bilo izglednije da će se odmaknuti ili biti odgurnuta od Zapada te pasti u krilo Kine i novoga azijsko-kineskog Istoka. Sedmo, do novog razgraničenja u preraspodjeli svijeta između velikih sila i novih blokova može doći postupno i većinom na miran način, no moguće je da rat u Ukrajini bude samo prvi u nizu onih kojima će se „na terenu“ provjeriti i onda utvrditi „što je čije“ odnosno „što je komu pripalo“. Osmo, iz svega skupa konačni rezultat može biti taj da Kina postane ’gazda’ svijeta u 21. stoljeću. No moguće je, kao deveto, i to da moć i Kine i Rusije i čitave „Eurazije“ bude neusporedivo slabija, a politički, gospodarski i drugi djelokrug znatno uži nego što to Karaganov predviđa. Deseto, Europa će svakako loše proći, ma kako sve skupa „ispalo“. Jedanaesto, u svakom slučaju, kršćanskoj se vjeri i ljudskoj i nacionalnoj slobodi i blagostanju „ne piše dobro“, osim ako bi Europa doživjela unutarnju katarzu i vratila se svojim kršćansko-humanističko-socijalnim „korijenima“, odbacila liberalnu demokraciju i tehnokraciju, zombizaciju i dekadenciju, ukinula monopolistički postkapitalizam te se iznova uspostavila na čvrstim i zdravim nacionalnim podlogama kao sustav i savez narodnih demokracija koji je u partnerstvu i s Amerikom i s Eurazijom i s drugim dijelovima svijeta.

Šiljo, Hrvatsko nebo