Što je prethodilo oružanim obračunima Rusije s Ukrajinom
Vrijeme:22 min, 15 sec
Hrvatsko nebo prenosi ovdje dio iz „velikog razgovora“ sa Zdravkom Gavranom što ga je portal hkv.hr objavio prije tri i pol godine, 6. rujna 2018.: „Započelo mijenjanje svijeta kakav smo poznavali, i to u njegovim temeljima“.
Razgovor je vodio Davor Dijanović, urednik portala. On je na početku svog sugovornika predstavio ovako:
Iako po zvanju profesor hrvatskog jezika i književnosti i komparativne književnosti, Zdravko Gavran čovjek je kojemu je razmišljanje o politici i bavljenje politikom životna strast i jedan od nekoliko glavnih interesa, a već blizu tri desetljeća i sastavni dio profesionalnog zanimanja. Njome se bavio kao publicist i književnik (autor devet knjiga i priređivač više njih), kao novinar i urednik, početkom 1990-ih i kao savjetnik predsjednika Tuđmana za političku analitiku medija, a tijekom posljednje 23 godine bavi se primarno hrvatskom vanjskom politikom i međunarodnim odnosima kao visokorangirani diplomat (opunomoćeni ministar) u našoj službi vanjskih poslova. U njoj posljednjih šest godina radi na mjestu analitičara međunarodnih odnosa, na kojem je dosad, uz ostalo, načinio desetke analiza o zbivanjima u raznim dijelovima svijeta i o raznim aspektima, promjenama, procesima i trendovima u Europi, na Bliskom istoku i drugdje po svijetu.
U ovom intervjuu sve što je rekao iznio je kao svoje mišljenje, a ne kao službena stajališta MVEP-a, te se dani odgovori, kako mi reče u šali, mogu „(zlo)upotrijebiti“ jedino protiv njega.
Cijeli tadašnji razgovor iz kojega prenosimo prvi dio može se pročitati ovdje:
Bio je to prvi u nizu koji se sastojao od triju dugih intervjua o temama međunarodnih odnosa, koji su obasezao oko 80 autorskih kartica. Drugi je objavljen 8. listopada 2018. pod naslovom „Razgovor sa Zdravkom Gavranom o geopolitičkim igrama na tzv. Zapadnom Balkanu“:
https://www.hkv.hr/razgovori/30398-naslov-3.html
Treći intervju objavljen je na istom portalu 25. studenoga 2018. pod naslovom „Veliki razgovor sa Z. Gavranom o odnosu Hrvatske i srednje Europe“
Sva tri intervjua tvore zapravo cjelinu, u kojoj su osvijetljena pitanja i područja međunarodnih odnosa i procesa koja su tada bila u žarištu zanimanja, a koja su doživjela nastavak. Izneseni uvidi, ocjene i predviđanja još su aktualnija danas nego što su bila tada. Ovdje je stoga odabran upravo dio razgovora koji se izravno odnosi na ono što je prethodilo sadašnjoj oružanoj agresiji Putinove Rusije na Ukrajinu. Ispravili smo uočene zatipke.
Darko Daran Bašić, glavni urednik portala Hrvatsko nebo
Započelo mijenjanje svijeta kakav smo poznavali, i to u njegovim temeljima“
Svjedoci smo raznih političkih potresa, oružanih sukoba i novih savezništava, pri čemu se sve više pokazuje da nema više nijednoga jakog centra, a ni saveza koji bi globalno uređivao zbivanja po svojoj volji. Radije, na svim stranama vidimo suprotstavljanja podjednako ili nejednako moćnih sila i saveza. Svijet kao da je izgubio i ono minimalno jedinstvo, kojemu su jamac bili i trebali biti Ujedinjeni narodi, napose Vijeće sigurnosti, uz prešutni pristanak na dominantnu ulogu SAD-a i njegovih saveznika. Idemo li prema multipolarnom svijetu, odnosno prema raspadu dosadašnjega „svjetskog poretka“?
„Multipolarni“ svijet termin je iz najnovije ruske vanjskopolitičke i sigurnosne doktrine, kojim se hoće reći da svijet 21. stoljeća više nije i ne može biti ni „bipolarni“ (Zapad ili NATO nasuprot komunističkom bloku, koji se raspao), ali ni „unipolarni“, u smislu da bi SAD sam ili skupa sa svojim europskim i drugim saveznicima imao dominaciju, hegemoniju i slično. Hoće se reći: u međuvremenu su gospodarski, politički i vojno ojačale ili obnovile izgubljenu snagu i neke druge velike sile, primarno se misli na Kinu i Rusiju kao super-sile, ali i na niz regionalnih sila, kao što su Indija, Pakistan, Japan, Iran ili Turska, odnosno na postojeće ili moguće regionalne saveze (europski, arapski, pacifički, afričke, latinoameričke i sl.). Ideja „multipolarnosti“, ma koliko izgledala novom, neki misle i originalnom, u svojoj se srži uvelike nastavlja na dva desetljeća stariju tezu konzervativnog američkog političkog teoretičara S. Huntingtona. On je naime ideju o nužnosti raspada globalnoga poretka kojem su temelji udareni nakon II. svjetskog rata te nadolaska „sukoba/sudara civilizacija/kultura/uljudaba“ i o „preuređenju svjetskog poretka“ iznio g. 1996. u sada već glasovitoj knjizi The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order. Njegove zamisli predviđaju da će se ratovi u budućnosti voditi među tako grupiranim skupinama država.
S druge strane, svijet se od 1945. naovamo, a osobito tijekom posljednjih triju desetljeća, gospodarski, demografski i u drugim aspektima bitno promijenio, niz nacija iz onog većinskog broja država koje se prethodno nazivalo „Treći svijet“ ili „zemlje u razvoju“, među kojima prednjači Kina, zatim Indija te Indonezija, Brazil, Meksiko, Nigerija…, ojačao je u svakom pogledu. U međunarodnom žargonu te sve jače zemlje naziva se emerging nations – što bi se imalo razumjeti u smislu gospodarski naglo rastućih država koje polažu pravo na mnogo veće značenje u međunarodnim odnosima nego što im je ono pripadalo u drugoj polovini XX. stoljeća. Prva faza bila je simbolizirana okupljanjem najrazvijenijih u OECD i G7, a druga u G20, Brics (u kojem je više od 40 posto svjetske populacije) i slično.
S treće strane, još donedavno od SAD-a i Zapadnjaka agresivno i nekritički propagirane ideje multikulturalizma, demokratizacije, „izvoza demokracije“ odnosno preuređivanja cijeloga svijeta u skladu sa zapadnim standardima pokazuju se posljednjih godina sve više kao utopijske. Sve je više onih koji takvim nastojanjima pružaju otvoren otpor s pozicija suverenizma i legitimnosti različitih modela vladavine, kao što je, recimo, kineski model kombinacija tržišnog kapitalizma, etatizma i ograničene demokracije u okviru jednopartijskog („komunističkog“) sustava.
Idemo li dakle prema „multipolarnom“ svijetu i raspadu „svjetskog poretka“? Nedvojbeno, idemo. No kako će taj nastajući svijet doista izgledati, koji će se blokovi formirati odnosno raspasti, kuda će prolaziti granice među novonastajućim blokovima i zonama utjecaja, koliko će trebati vremena da se nove „demarkacijske linije“ uspostave i ustale, koliko će to izazvati kompeticije, trgovinskih ratova, sukobljavanja, unutarnjih lomova i ideoloških sukobljavanja, koji će narodi i države biti veliki dobitnici, a koji gubitnici, hoće li doći do osvajačkih ratova i masovnih migracija odnosno invazija u svrhu širenja vlastitog Lebensrauma itd. – to je još više no otvoreno polje…
Treba upozoriti da je mnogo čimbenika i aspekata u igri: od geopolitičkih i geoekonomskih, preko populacijskih i kulturološko-religijskih, energetičkih pa sve do ekoloških, klimatskih i zdravstvenih (suše, manjkovi hrane i pitke vode i time izazvane migracije, moguće i „ratovi za vodu“ te za plodnu zemlju, zatim prirodne katastrofe, epidemije i pandemije i sl.) i znanstveno-tehničkih (treća tehnološka – informatička – revolucija i cyber-ratovi, naglo nadiruća umjetna inteligencija, robotizacija, učinci svega toga na ljudsku vrstu i njezino psihofizičko zdravlje, na habitat, na biljni i životinjski svijet itd.).
Na europskom kontinentu najveće su političke napetosti, osim sve jačih unutarnjih, one između zapadnih sila i Rusije, a sve više i Turske. Zašto je i kako do takvih napetosti došlo?
Nerazumijevanja i zatezanja užeta koje se događa između glavnih sila Zapada odnosno EU-a i NATO-a s jedne i Rusije s druge strane već dugi niz godina nešto je što ima duboke i uvelike nerazvidne uzroke i što je prilično zloslutno, iako još ne mora biti kobno. A kako je do sadašnjeg stanja odnosa došlo, najbolje je promotriti na nekim konkretnim primjerima, jer ćemo se inače izgubiti u nagađanjima i spekulacijama.
U godinama predsjednikovanja Borisa Jeljcina (1991. – 2000.) dogodile su se velike promjene, obračun sa sovjetskim reakcionarno-komunističkim snagama, demokratizacija i okretanje Rusije Zapadu. No u tom razdoblju izrazite „divlje“ privatizacije i kapitalizacije ojačali su oligarsi, koji su crpili iz zemlje i sklanjali u inozemstvo velike zarade ostvarene na ruskim prirodnim izvorima, a koje je Putin (predsjednik, pa predsjednik vlade, pa opet predsjednik Ruske Federacije od 2000. do danas), uz potporu struktura iz svojega bivšeg KGB-a i KP-a, odlučio ili „staviti pod kontrolu“ svoje vlasti ili ih „eliminirati“. Tako je započela „sječa knezova“ (oligarha), u kojoj su se jedni „predali“, a drugi bili osuđeni na zatvorske kazne i pozatvarani.
Najpoznatiji od ovih drugih bio je M. Hodorskovski, koji je od 2005. do 2013. odležao u ruskim uzama, a tada bio pod zapadnim pritiscima pušten te se preselio u Englesku. Istodobno, drugi ruski tajkun, Berezovski, prešao je 2000. u oporbu Putinu (kojeg prethodno bijaše podupro u izborima za Dumu), umaknuo na vrijeme u Englesku da ne bude suđen, ali je suđeno njegovoj imovini, te je sudskim putem bio razvlašten svoga poslovnog imperija što ga je stekao ili stvorio u privatizaciji. I on je umro u okolnostima koje nisu dokraja razjašnjene (open verdict), 2013. (izgledalo je kao da se objesio).
Još krajem 2006. smrt bivšeg ruskog agenta/prebjega Litvinenka u Londonu uzburkala je svjetsku medijsku i diplomatsku javnost. Utvrđeno je da je vjerojatno otrovan radioaktivnim izotopom polonijem 210, koji mu je ubačen u čaj. Nakon što je Moskva odbila prilično drske zahtjeve Londona u smislu pravne pomoći s ciljem odmotavanja klupka i dolaženja do počinitelja istragama u samoj Rusiji, diplomatsko-politički rat između Londona i Moskve pojačao se je. Londonu su stranu, razumije se, držali Washington te članice NATO-a i Europske unije…
Hoćete reći da su događaji na tom planu bitno utjecali na sve ostale?
Da, na pojavnoj razini to je bilo tako. Diplomatsko-obavještajni rat bio je samo uvod u šire pogoršanje odnosa Zapada i Moskve. Prekinuti su primjerice uobičajeni redovni oblici sastajanja na visokoj razini EU–Rusija, pojačao se propagandni rat, zapadne sile i Soros pojačali su financijsku i drugu potporu ruskoj oporbi, pokušavajući pomoći da neke druge stranke preuzmu vlast u Moskvi, no Putin ih je uspio neutralizirati i pobijediti. Sve to višegodišnje natezanje kulminiralo je masovnim prosvjedima u Kijevu, sa snajperistima i skrivenom umiješanošću raznih tajnih službi i specijalaca. Njima je prethodilo odustajanje predsjednika Ukrajine Janukoviča od već usuglašenog sporazuma o posebnim odnosima EU-a i Ukrajine (Deep and Comprehensive Free Trade Area – DCFTA), kakav je EU nastojao ili uspio sklopiti s nekoliko zemalja tzv. Istočnog partnerstva, a kojim se derogiralo velik dio dotadašnjih odnosa slobodne trgovine i gospodarske suradnje između Ukrajine i Rusije.
Na Janukovičevo otkazivanje, točnije: odgodu, potpisivanja toga sporazuma reagirali su odmah zatim, u prosincu 2013., organizatori sve masovnijih prosvjeda, koji su kulminirali svrgavanjem predsjednika Janukoviča u veljači 2014. To je pak izazvalo odcjepljenje Krima i oružanu pobunu u Donbasu, koja je rezultirala stvaranjem dviju odmetnutih „krajina“ na području Donečke i Luhanske oblasti, na kojem je živjelo svega 55% (etničkih) Ukrajinaca i na kojem su i bila jaka proruska politička raspoloženja i tomu odgovarajuća svijest.
Kosovo kao opravdanje za aneksiju Krima
Tvrdite, dakle, da su zapadne sile bitno utjecale na razvoj događaja u Ukrajini?
Da, što manjim dijelom svjesne, a što većim dijelom nesvjesne mogućih opasnih posljedica i neželjenih reperkusija. Zapadni mediji iznijeli su podatke po kojima su EU i SAD u aktivnosti s ciljem svrgavanja proruskog predsjednika uložile pet milijarda dolara. Isto tako, iznijeli su s druge strane procjene po kojima je on sa svojim političko-poslovnim ortacima iz ukrajinskog proračuna otuđio više od 70 milijarda dolara. U ožujku 2014. na Krim su ušle (doduše bez oznaka) ruske trupe, u travnju je proveden ad hoc referendum te je Krim, koji je od 1954. pripadao („administrativno“) Ukrajini, navodno većinskom voljom birača (?) pripojen Ruskoj Federaciji.
A kako sve što se u međunarodnim odnosima „lomi preko koljena“ dolazi na naplatu, pokazalo se je i u toj situaciji. Prethodno, jednostrano odcjepljenje Kosova od Srbije, pod pokroviteljstvom SAD-a, a mimo UN-a i međunarodnoga prava Moskvi je poslužilo kao presedan na koji se uporno pozivala da bi opravdala aneksiju Krima. Zatim je došlo do pobune u Donbasu i krvavog što građanskog, što zamjenskog (proxy) rata, okončanog nakon brojnih nastojanja krhkim primirjem i sporazumom iz Minska. Taj sporazum omogućio je krhki i nepostojani mir, poput onih „primirja“ kakva smo imali u Hrvatskoj 1991.-1995., ali ne više od toga. Ukrajinski čvor daleko je od razrješenja i trajno je žarište te mogući povod novih lokalnih, regionalnih i kontinentalnih reperkusija, sukobljavanja, pa i re-pozicioniranja. OESS je taj koji na terenu posreduje i nadgleda primirje, ali nije u stanju fizički ga jamčiti.
SAD, EU i mnoge druge zemlje otad su na Rusiju pritiskali diplomatskim sredstvima i sankcijama, no Moskva nije ustuknula. U Ukrajini je stanje ostalo iznimno teško i polukaotično. Nakon određenih ruskih popuštanja, došlo je do stagnacije sankcija, no Trumpov SAD sada je sankcije opet pojačao.
Dodamo li svemu tomu i ovogodišnji slučaj narazjašnjenog (navodnog) trovanja kemijskim otrovima u Engleskoj, za koje je London optužio Putinove obavještajne službe i čak ispostavio kao počinitelje dvojicu njihovih agenata s imenom i prezimenom, potvrđuje se da nekim silama i dalje i nipošto ne odgovara poboljšavanja odnosa Rusije sa Zapadom. Riječ je o navodnom trovanju bivšeg ruskog vojnog obavještajca koji je kao dvostruki agent britanskoj obavještajnog službi MI6 odao imena više ruskih agenata u Britaniji, zbog čega je 2006. u Rusiji osuđen na dugogodišnju kaznu za izdaju, ali je već 2010. razmijenjen u najvećoj razmjeni otkrivenih špijuna između Rusije i Zapada od kraja Hladnog rata. Obavještajne, dakle, igre u funkciji određenih politika, a i politike kao posljedice obavještajnih nadigravanja sastavni su dijelovi priče u kojoj smo skloni više vjerovati da se takvim događajima zapravo manipulira nego da bi oni sami po sebi bili uzročnici pogoršavanja ukupnih odnosa.
Iznijeli ste neke primjere koji pokazuju kako su se odnosi pogoršavali, a dali ste naslutiti i dublje, mutnije ili posve nevidljive slojeve na kojima su se događali neki prijelomni događaji. Sigurno biste mogli iznijeti još mnogo primjera. No što nam možete reći o dubljim namjerama i geopolitičkim ciljevima svih tih događanja?
Ja i inače, a posebice s obzirom na hrvatsku diplomatsku službu u kojoj radim, pa ni kada kao u ovom intervjuu iznosim samo svoja osobna mišljenja i ocjene, nisam sklon olakom i paušalnom davanju objašnjenja o najdubljim razlozima ili o (ne)razvidnim ciljevima iniciranja određenih procesa. A mnogi ljudi, pa i oni s oskudnim znanjima i uvidima, žele upravo to: žele si „sve“ razjasniti odnosno da im se to što ih zanima razjasni. Naravno, neke temeljne činjenice i njihovi razlozi vidljivi su svima i „iz aviona“. No svaka ozbiljna nacionalna politika, a posebice politike velikih sila i nedržavnih čimbenika u kompleksnim suvremenim konstelacijama nisu tako jednostavne ni jednoznačne, a još manje razvidne „običnim smrtnicima“ kao što si mnogi umišljaju da jesu i da ih dokraja razumiju.
Tomu bih dodao napomenu: Najdublji, „strateški“ ciljevi najviše se skrivaju, a javnostima se i manipulira. „Hibridni rat“, koji se prije nazivao „propagandni rat“, a koji je sada proširen na područje kibernetskog rata i raznih drugih sredstava što ih izumljuju suvremeni znanstvenici, inženjeri i informatičari, najviše u vojnom sektoru, služi upravo tomu: da se najdublje razloge određenih postupanja prikrije onim što nam se gura u prvi plan, kao „prašina u oči“. Ponekad su glavni razlozi politički, ponekad ekonomski, vojni, sigurnosni, ponekad osobno-interesni (korupcija, potkupljivanje, osobno bogaćenje ili očuvanje bogatstva), ponekad države i drugi međunarodni subjekti i čimbenici obavljaju usluge korporacijama ili nevidljivim centrima moći, svakako je važan i rat za kontrolu nad energentima i prirodnim bogatstvima…
Ponekad su vidljivi fenomeni podređeni nekim sasvim drugim razlozima, čak razlozima koji se uopće izravno ne tiču dotičnoga područja na kojemu se vode diplomatski ili fizički bojevi, nego se tiču stavljanja tih područja ili prijepora u funkciju nekih sasvim drugih (egzogenih) ciljeva. Sve ovisi o prioritetima, a mi obično ne znamo, bar ne pouzdano, što su čiji skriveni prioriteti…
Moguća nova migracijska bomba
Dobro, to razumijem, ali ipak, to što se tiče odnosa s Rusijom nije toliko misteriozno da se ne bi moglo dati bar osnovna objašnjenja i moguće projekcije…
U pravu ste, neka objašnjenja mogu se dati i ja ih mogu izreći. Da ne idemo predaleko, držimo se onoga konkretnoga što znamo i onoga što do nas dođe iz prašnjavih ili ’procurjelih’ arhiva. U nedavno otkrivenim razgovorima tadašnjih predsjednika Jeljcina i Clintona, o čemu je nedavno pisao izvrstan geopolitičar Zoran Meter na portalu geopolitika.news, a kojeg ste i Vi nedavno intervjuirali, Jeljcin je uvjeravao Clintona da će njegov nasljednik Putin (tada tek imenovan za predsjednika vlade, a uskoro za privremenog predsjednika Ruske Federacije) biti kvalitetan državnik koji će jačati demokraciju i dobre odnose sa Zapadom. U to doba, i tijekom sljedećih godina, Zapad je inzistirao na tomu da Rusija, a i mnogi drugi, prihvate i ostvare u što većoj mjeri zapadne demokratske standarde i vrjednote i kriterije, uljučujući i one na planu izjednačavanja pripadnih prava homoseksualnih osoba s pravima heteroseksualnih. Sjećamo se da je i Hrvatska bila pod silnim pritiscima upravo na takvim postavkama na kojima je inzistirao Zapad, na kojima inzistira i danas, ali svjestan da su se neke države, pa i neke članice EU-a i NATO-a, otele ili se otimaju onomu što doktrina i službena politika, da ne kažem nova „dogmatika“ liberalnodemokratskog Zapada – od njih zahtijevaju.
Pokazalo se je, dakle, da Putin, iako je pokazivao dobru volju, ne želi ili ne može „plesati“, bar ne u onomu što je za njega odnosno za Rusiju bitno, onako kako Amerika i Britanija i ostali „sviraju“. Zapadne su sile (iako ne sve, a dio njih nevoljko) na razne načine pokušavale oslabiti njegovu vlast ili pomoći u njegovu „svrgavanju“, ali u tomu nisu dosad uspjele. Posljednji ozbiljni pokušaj bio je sa sankcijama, koje su trebale Rusiju financijski slomiti, što bi izazvalo gospodarski slom, socijalni kaos i, kao posljedicu, svrgavanje Putina. No to se nije dogodilo. Putin je samo učvršćivao svoju vlast, unatoč objektivno pogoršanim okolnostima. Bilo je za nj najkritične razdoblje jeftine nafte, no i ona je sada prošlost.
Istodobno, bitno se je promijenila, nekako ispod vidnog polja zapadnih obavještajnih radara, operativna sposobnost ruske vojske, koju se nakon propasti Sovjetskog saveza dugo smatralo da velikom hrpom zastarjelog željeza i birokratizirano-korumpiranog zapovjednog kadra. Ruska je vojska raspolagala razmjerno skromnim proračunskim sredstvima, bila devastirana tehnički i organizacijski, te nesposobna vojno se suprotstaviti Zapadu. U prvim godinama sirijskoga sukoba Moskva je ustuknula pred zapadnom samouvjerenošću i odlučnošću prema Siriji.
Takvi su bili vojni odnosi snaga ako, dakako, ne unesemo u jednadžbu snagu nuklearnog naoružanja. No prešutna je pretpostavka da bi samo luđak za njim posegnuo. Dakle, nuklearni rat općenito se isključuje kao opcija. Iako se, razumljivo, pazi i na to da se „vraga“ koji raspolaže nuklearnim oružjem ne „povlači previše za rep“ (primjer Sjeverne Koreje, pa Izraela, Pakistana-Indije i dr.) kako ga ne bi u krajnjoj nuždi bio prisiljen upotrijebiti.
Potiho, dakle, nekako ispod zapadnih obavještajnih radara, obnovljena i modernizirana ruska vojska demonstrirala je u posljednje dvije godine u Siriji svoju novodosegnutu razinu osposobljenosti i vrhunske tehničke opremljenosti i koordiniranosti. Moskva se pokazala i diplomatski spretnom (a istodobno je bila konstruktivna prema Zapadu i prema nekim drugim dijelovima svijeta, recimo prema Afganistanu, ili u borbi protiv terorizma). Rezultat je bio taj da je Asad, koji se našao na rubu poraza i odlaska s vlasti (sve su ga zapadne sile još 2011. bile „prekrižile“ i osporile mu legitimitet), primarno uz pomoć vojne pomoći i intervencije Rusije, te Irana i Hezbolaha, totalno preokrenuo stanje na bojištima. Osvojio je mnoga izgubljena područja, osim Idliba i područja na sjeveroistoku pod kurdskom kontrolom, koja tek čekaju razrješenje, i pokazao se kao pobjednik. SAD ondje nije više bio dominantna sila. To je na Bliskom istoku nešto sasvim novo od dosad viđenoga.
Najnovije gomilanje sirijskih snaga s ciljem zauzimanja pokrajine Idlib na sjeverozapadu, uz granicu s Turskom, te američkog, ruskog i ostalog raketnog i drugog naoružanja i vojnih snaga oko Sirije i na Mediteranu – pred početak najavljene velike vojne akcije – ispunja nas zebnjom. Na to razmjerno malo područje zbilo se čak oko tri i pol milijuna ljudi, većinom izbjeglica iz drugih dijelova Sirije. Njima prijeti masovna ljudska katastrofa, i to je moguća nova migracijska bomba. I ruske vojne vježbe od 1. do 8. rujna u istočnom dijelu Sredozemlja ispunjavaju nas vrlo ozbiljnim strepnjama. U njima sudjeluje 26 brodova Sjeverne, Baltičke i Crnomorske flote te Kaspijske flotile, a naoružani su uz ostalo i krstarećim raketama „Kalibr“. Prvoga pak dana rujna u Sredozemlje je kod Gibraltara uplovila američka podmornica na atomski pogon „Newport News“, naoružana krstarećim raketama „Tomahawk“. A pritom u sjeni čekaju svoj rasplet iznova opasno zaoštreni izraelsko-iranski, izraelsko-sirijski, američko-iranski i arapsko-iranski odnosi…
Vidim da smo se s područja Europe preselili na Bliski istok…
Da, upravo zato što je sve jedno s drugim i s trećim (Pacifik) i četvrtim (Afrika) povezano, i što demonstracija moći, (re)pozicioniranja i odnosi snaga na Bliskom istoku utječu i na europske i ukupne svjetske odnose.
Moramo se zato prisjetiti i onoga što je prethodilo građanskom, a uskoro i regionalnom i zamjenskom ratu u Siriji: prethodilo mu je tzv. Arapsko proljeće. Ono je kao gotovo jedan i istovjetan val u kretanju započelo u Tunisu u prosincu 2010. (dakle četiri godine prije „narančaste revolucije“ u Ukrajini), a zatim se „selilo“ prema (Bliskom) istoku, preko Libije i Egipta. Sve oči Zapadnjaka i ljudi demokratske orijentacije bile su uprte u ta događanja s velikim (i naivnim) očekivanjima: da će pasti islamsko-autokratski režimi, i da će se po sjevernoj Africi i Bliskom istoku, dakle poglavito u arapsko-islamskomu svijetu, sada uspostaviti demokratski sustavi po zapadnoj mjeri i ukusu, a i sukladno (slabo prikrivenim) zapadnim interesima.
Sjetimo se samo tih dana euforije, koje su u međuvremenu svi mediji bacili u sustavni zaborav – zato što je uglavnom ispalo sve suprotno tomu čemu smo se (su se) nadali… Ojačao je ekstremni islamizam, autokrati stari ili novi preuzeli su opet poluge vlasti, Libija se je pretvorila u kaotičnu državu u kojoj se više frakcija bori za prevlast, samoproglašena „Islamska država Sirije i Levanta“ (ISIL) izazvala je veliku gužvu u Iraku i Siriji te prouzročila silne ljudske žrtve, migracije i opustošenja, a dragovoljci sa svih strana svijeta gdje ima muslimana mobilizirali su se i pohrlili onamo boriti se za novoproglašeni „kalifat“ (u međuvremenu su se mnogi džihadisti, često s obiteljima, vratili u svoje zemlje ili se premjestili na neka druga područja)… Stihijski i masovan priljev migranata iz Azije i Afrike, a u novije vrijeme i iz Latinske Amerike, izazvao je među građanima Europske unije takvu dramatizaciju i takve političke pomake da je Europsku uniju suočio s „provjerom (unutarnje i vanjske) izdržljivosti“ kakvu dosad nije doživjela…
Tri dubinski povezana događaja
Vratili smo se u Europu… U njoj su se doista mnoge stvari na političkom planu zakomplicirale, osobito nakon masovnog priljeva ilegalnih migranata i izbjeglica u Europu posljednjih godina?
Sve prethodno morao sam iznijeti da bismo zatvorili krug koji je počeo s prvom godinom ovog tisućljeća. Šok s terorističkim rušenjem Twin towersa pretočio se je u „borbu protiv međunarodnog terorizma“. Ona je najprije dovela do vojne intervencije u Afganistanu i Iraku, a krug se nastavio s Arapskim proljećem i ratom u Siriji i Iraku. Slijed se destabilizirajućih događaja vratio na EU-ovo Istočno partnerstvo i na prevratna zbivanja u Ukrajini, nastavio se migracijskom najezdom na Europu i uzdrmao EU… On je pak izazvao i ono što etablirani (mainstream) mediji i etablirane stranke ljevice, centra i liberalne desnice podrugljivo nazivaju jačanjem populizma i desnog radikalizma odnosno ekstremizma, a izazvao je i velike nesporazume i prijepore među državama članicama EU-a, za koje još nije izvjesno kako će i hoće li uopće biti prevladani.
Činjenično gledano, stvari su unatrag tri godine tekle ovako: Svega nekoliko mjeseci nakon što se Europa krajem 2015. i početkom 2016. suočila s onim što nazivam „invazija (ilegalnih) migranata“ – a koja protivno svim dotadašnjim pravilima za prelaženje granica, osobito schengenske granice, nije bila ničim fizički sprječavana sve dok mađarski premijer Orban nije počeo postavljati žilet-žicu – svega dakle nekoliko mjeseci nakon vrhunca migrantske invazije održan je referendum o brexitu, s rezultatom suprotnim očekivanjima i procjeni onoga koji ga je odlučio raspisati – proeuropski orijentiranog konzervativca Camerona.
Da nije tih mjeseci raspiren strah od tolikih migracija (u kombinaciji s nezadovoljstvom brojnih Britanaca prevelikim priljevom migranata-državljana drugih članica EU-a, a i onih prijašnjih iz Indije itd.), zacijelo bi referendumska volja bila obrnuta od one koja je očitovana. Iste te jeseni na izborima u SAD-u izabran je za predsjednika nepredvidivi i impulzivni „tvrdolinijaš“ Trump, na užas liberalnodemokratskog establishmenta kako u Sjevernoj Americi, tako i u Europi i drugdje po svijetu.
Ta tri događaja – migracijska najezda na Europu, Brexit i izbor „konzervativca“ i tvrdo kuhanog pragmatista za predsjednika najmoćnije sile svijeta – naoko nisu u međusobnoj svezi. No ne treba imati nekih velikih analitičkih sposobnosti da se zaključi kako oni nužno jesu dubinski povezani, možda čak i od određenih moćnih centara koordinirani, iako s takvom ocjenom ulazimo u onu sferu koja nam je „zabranjena“ – u „teorije zavjere“. Ništa stoga u tom smislu ne tvrdim, jer nemam opipljivih potkrjepa, no razvidno je da sve te tri pojave, a i mnogo drugoga, jesu u najmanju ruku simptomi „tektonskog“ i globalnog potresa, dakle pokazatelji mijenjanja odnosa snaga u svijetu i donedavno dominantne pozicije „demokratskog Zapada“. Na Zapadu – nešto novo! I te kako novo!
Na što bi to upućivalo? Što bi to imalo značiti?
To bi imalo značiti da je započelo mijenjanje svijeta kakav smo poznavali, i to u njegovim temeljima. Globalizacija je dosegnula svoje domete dok su njome upravljali SAD i moćni zapadni saveznici i dok je globalizacija u kombinaciji s liberalizmom, s doktrinom otvorenog društva i idealom uklanjanja „graničnih barijera“ pred očima pogodovala SAD-u i zapadnoj supremaciji. Sada se pak Zapad podijelio na one koji smatraju da takvu globalizaciju treba napustiti te da je nužno prihvatiti novu paradigmu, takvu sukladno kojoj će se države ili savezi zatvarati u svoje granice, braneći „blokovske“ interese od globalne kompeticije, i na one koji i dalje ustraju na dosadašnjem konceptu (uz minimalne korekcije) odnosno na ideji jačanja svih oblika multilateralizma, slobodne trgovine, liberalne demokracije i multi-kulti doktrine kao glavnim postulatima.
Predsjednik Trump postao je – suprotno predviđanjima i anketama – američkim predsjednikom te se nameće kao „kolovođa“ toga novog koncepta međunarodnih odnosa. Kao branitelji pak i stupovi onoga starog koncepta spominju se sadašnja kancelarka Merkel i sadašnji predsjednik Macron. Osim toga, tu je još jedan problem: na raznim stranama jačaju „autokrati“, strongmen, dakle vladari koji se nipošto ne uklapaju u dosadašnje demokratske obrasce, nego ih ugrožavaju. Njima pak, makar se međusobno i sukobljavali zbog različitih nacionalnih interesa, „intimno“ je bliži Trump, nego oni koji snuju kako bi ih zamijenili njihovim „demokratskim“ antipodima.
Kako će to hrvanje u SAD-u, Europi i po svijetu među najmoćnijima završiti, i dalje je neizvjesno… Osobno bih, i to uvjetno (ovisi mnogo o ovogodišnjim među-izborima za Kongres) rekao da „Trumpov koncept“ ima veće izglede. No ne bih isključio ni mogućnost obrata u SAD-u ili u Europi, u smislu da se združi i ljevica i liberalna desnica u otporu „desnom populizmu“, ili da svi skupa sklepaju svojevrsni i privremeni kompromis, ili kakvu „sintezu“ (po logici teza-antiteza-sinteza) kako produbljivanje unutarnjih polarizacija ne bi dovelo do kaotičnih situacija, kakve smo ovih dana promatrali na ulicama saskoga grada Chemnitza…
Hrvatsko nebo
