Šiljo: Rat u Ukrajini i razdori u pravoslavlju
Vrijeme:10 min, 1 sec
U pravoslavnom svijetu imamo i dalje situaciju da jedino rusko i srpsko pravoslavlje ima jurisdikciju nad pravoslavnim biskupijama i metropolijama u drugim državama. Da bi zadržalo takvu prevlast nad drugima, ogorčeno se protivi priznavanju autokefalnosti Crkava u Bjelorusiji, Ukrajini, Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj i u drugim državama u kojima postoje pravoslavne metropolije. Razdor unutar pravoslavlja dubinski je povezan s razdorom među nacionalnim interesima; umjesto da svim pravoslavcima bude – kao kršćanima – zajednički „pravoslavni svijet“, koji bi se jednoga dana mogao spojiti s „katoličkim svijetom“ u neki oblik žuđenoga crkvenog jedinstva, imamo duboke i sve dublje razdore između hegemonijske i tutorske „ruske“ i „srpske“ Crkve s jedne, i pravoslavlja u nizu (osamostaljenih) država s druge strane.
U složenom kontekstu rata u Ukrajini malo se govori o vjerskom činiocu, koji nipošto nije nevažan u onome što se događa.
Bartolomej I. zahtijeva da se zaustavi rat, Kiril govori o „ujedinjenom prostoru Ruske pravoslavne Crkve“
Ruski pravoslavni patrijarh Kiril u obraćanju u Katedrali Krista Spasitelja u Moskvi 27. veljače komentirao je rat u Ukrajini riječima: „Neka Gospodin zaštiti narode koji su dio ujedinjenog prostora Ruske pravoslavne Crkve od međusobne borbe“; “Ne dao Bog da se trenutna politička situacija u Ukrajini, bratskoj zemlji nama bliskoj, iskoristi kako bi sile zla, koje se oduvijek bore protiv jedinstva Rusije i Ruske Crkve, pobijedile”; „Mračne sile zla jesu one koje se bore protiv jedinstva Ruske pravoslavne Crkve i zemalja proisteklih iz ruske srednjovjekovne države“; “Moramo sve učiniti da očuvamo mir između naših dvaju naroda i istočasno zaštitimo našu zajedničku domovinu od svih vanjskih činilaca koji bi mogli uništiti naše jedinstvo”.
Ekumenski carigradski patrijarh Bartolomej, koji je 2019. priznao autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve unatoč protivljenju Rusije, i koji je duhovni vođa i simbol jedinstva oko 300 milijuna pravoslavnih kršćana u svijetu, pozvao je na prekid rata: “Odašiljemo novi poziv da se rat zaustavi odmah. Da se smjesta obustavi nasilje, sve što uzrokuje bol i smrt.” Izrazio je solidarnost i potporu Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi i ukrajinskom narodu. Bartolomej je vrhovni poglavar Ekumenske carigradske patrijarhije i “prvi među jednakima” pravoslavnim patrijarsima i biskupima. Ima duhovnu vlast, ali najveća realna vlast unutar pravoslavnog svijeta u rukama je ruskog patrijarha Kirila. A koji je odan predsjedniku svoje države, Putinu, i „majčici Rusiji“ – mnogo više nego ideji sloge i razumijevanja unutar pravoslavlja i različitih naroda u kojemu je ono većinska religija.
Nakon raspada SSSR-a u Ukrajini uspostavljene četiri Crkve
Nakon raspada SSSR-a vjerska slika Ukrajine promijenila se s uspostavom četiriju većinskih Crkava, triju pravoslavnih i jedne katoličke. Do tada svi su pravoslavni bili u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi. Moskovska patrijarhija uspostavila je 1990. „Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu Moskovske patrijarhije“ i dala joj je nov, samoupravni status, ali pod jurisdikcijom odnosno vrhovništvom Moskovske patrijarhije. Ta krajevna Crkva donedavno je bila jedina priznata od ostalih pravoslavnih Crkava. Njoj su se pridružile dvije Crkve koje nisu priznate od ostalih: „Ukrajinska pravoslavna Crkva Kijevske/Kijivske patrijarhije“, koju je Moskovska patrijarhija proglasila „raskolničkom“, i „Autokefalna ukrajinska Crkva“, koja je za vrijeme SSSR-a postojala u emigraciji, a godine 1990. vratila se u Ukrajinu. Četvrta je „Grkokatolička ukrajinska Crkva“, koja je prihvatila vrhovništvo pape i time ušla u katoličko jedinstvo, zadržavši svoj tradicionalni istočni obred. Ona je postojala već stoljećima, ali je u komunističkom SSSR-u bila ukinuta te je živjela “u katakombama”.
U skladu s demokratski utvrđenim pravilima, pravoslavne parohije u samostalnoj Ukrajini koje pripadaju jednoj imaju pravo pridružiti se nekoj drugoj denominaciji, zajedno sa svojom imovinom.
U prvim stoljećima kršćanska Crkva bila je organizirana u peterim patrijarhijama (patrijarhatima)
Davne godine 1054. Crkva se podijelila na Istočnu, sa sjedištem u Carigradu, koja je evangelizirala slavenske narode, i Zapadnu, sa sjedištem u Rimu. Rimska i carigradska patrijarhija (patrijarhat) nastale su već na početku širenja nove vjere i ustrojavanja Crkve Kristove. Osim njih, postojale su, u smislu podjele upravnim nadležnosti nad određenim, međusobno razgraničenim područjima, još tri: jeruzalemska, antiohijska i aleksandrijska. Te tri patrijarhije s vremenom su otpale od crkvenog jedinstva, jedna je bila uništena od islamskih osvajača (poslije je formalno obnovljena), a već prije toga rimski biskup i patrijarh – papa – stekao je i svi su mu priznali status „prvoga među jednakima“ – status vrhovnog poglavara sveopće (katoličke) Crkve.
Car Konstantin Veliki premjestio je g. 330. prijestolnicu Rimskoga Carstva u „Novi Rim“ (Konstantinopol, Carigrad), ali je unatoč tomu u Crkvi i dalje priznavano prvenstvo rimskog patrijarha – pape, koji je nazivan „primus inter pares“ – prvi među ravnopravnim patrijarsima, i prvi među svim biskupima.
Crkva se g. 1054. „istočnim raskolom“ podijelila na katoličku i pravoslavnu
Poslije „stari“ Rim – stojećima glavni grad Rimskog Carstva – politički, pa i fizički, propada, a Carigrad, nova prijestolnica Istočnoga Rimskog Carstva, odnosno „Bizanta“, opstaje i doživljava u sljedećem razdoblju procvat i blagostanje. Ondje jaka carska vlast nastoji sebi podvrgnuti Crkvu, i ujedno ojačati „vlastitu“ patrijarhiju, a oslabiti crkvenu premoć i samo prvenstvo rimskoga pape. Nastaje i sprega carskoga „trona i oltara“, koju se naziva „cezaropapizam“.
S vremenom dolazi i do razilaženja u kršćanskom naučavanju između carigradske i rimske Crkve. U zaleđu su snažni politički interesi i ambicije, pretežno na bizantskoj strani, koji nalaze odraza i u teologiji odnosno u razumijevanju i formuliranju nekih temeljnih vjerskih istina. Nakon dugotrajnih raspri, natezanja, intriga i raznovrsnih obračuna između prelata i unutar samih sinoda odnosno koncila, do formalnog raspada crkvenog jedinstva – poznatoga kao „veliki Istočni raskol“ – dolazi g. 1054. Otad se dvije patrijarhije, rimska i carigradska, razvijaju kao dvije posve odvojene Crkve: kao katolička (zapadna, latinska) i kao pravoslavna (ortodoksna, istočna, grčka).
Moskva još davno svrgnula kijevskog/kijivskog metropolita kada je on potpisao ujedinjenje s Katoličkom crkvom
Godina 1054. iznimno je važna da bi se razumjelo mnogo toga u dosadašnjoj povijesti, pa i današnje unutarukrajinske i druge odnose. Tradicionalno je glava Pravoslavne Crkve među istočnim Slavenima bio kijevski/kijivski metropolit. No kada je taj sredinom XV. stoljeća – u nastojanju da se obnovi crkveno jedinstvo (ekumena) istočne i zapadne Crkve – potpisao ujedinjenje s Rimom, s Katoličkom Crkvom, Moskva ga je svrgnula. Morao je otići u egzil. Uskoro je u Moskvi stvoreno novo metropolitansko sjedište, no ono nije odmah bilo priznato od ostatka pravoslavnog svijeta odnosno od carigradske patrijarhije.
Od autokefalnosti do nacionalizma, politike i svetosavlja
Iako se u povijesti događalo svakojakih situacija, u osnovi je vrijedilo pravilo da se izdvajanje određene metropolije ili više njih u zasebnu (nacionalnu) Crkvu dogodi kada joj autokefalnost dodijeli Crkva-majka, to jest ekumenski patrijarhat odnosno Sinod u Carigradu. Takva Crkva ustrojava se dokumentom zvanim „tomos“ unutar granice određene države: na to se misli kada se kaže da je postala „autokefalna“ (samo-upravna, upravno samostalna). Ona time, u praksi, dobiva i izrazitu nacionalnu dimenziju, jer se praktički počinje smatrati nositeljem i jamcem i određenoga (kršćanskog) nacionalnog identiteta.
Ujedno, sve takve pravoslavne Crkve postaju na neki način „državne Crkve“: brinu se za dobrobit države, to jest državne vlasti; s druge strane, država se brine za njih (i plaća biskupe i svećenike), štiti ih i daje im statusne i druge povlastice. Pritom državne vlasti – u pravilu – nastoje podvrgnuti djelovanje takvih Crkava svojoj volji i političkim interesima. Visoki pravoslavni kler nastoji pak osim crkvene vlasti imati ili povećati i svoju svjetovnu i političku moć te utjecati na političku orijentaciju i postupke svjetovnih vladara. Dolazi nerijetko do prevelike simbioze između crkvenoga i političkoga, vjerskoga i svjetovnoga. A dolazi i do takvih fenomena kao što je (srpsko) „svetosavlje“ – nacionalna ideologija koja je primarno nacionalistička, zaogrnuta u vjersko ruho, ideologija koja uvelike odstupa od temeljnih kršćanskih načela odnosno podređuje ih i stavlja u funkciju nacionalno-etničkih ideja. Time dolazi i do „opoganjenja“ Crkve kao zajednice i vodstva kojima bi vjerske istine, vjerski nauk i duh, kršćanski moral i krjepostan život poradi spasenja duša morali biti apsolutni prioritet.
Mora se još istaknuti da „autokefalnost“ ne znači okupljanje pravoslavnih vjernika po etničkom načelu, dakle ne kao vjersko organiziranje njih kao recimo Rumunja ili Grka, nego kao svih pravoslavaca koji prebivaju u Rumunjskoj ili Grčkoj.
Čim se raspao Sovjetski savez, u samostalnoj Ukrajini ustanovljena je „Ukrajinska pravoslavna crkva“
„Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske/Kijivske patrijarhije“ ustanovljena je unutar pravoslavlja na tlu Ukrajine svega jednu godinu nakon raspada SSSR-a – 1992. Pojednostavljeno rečeno, metropolit se proglasio patrijarhom, a time je metropolija u glavnom gradu Ukrajine prestala priznavati Moskovsku patrijarhiju kao sebi nadređenu crkvenu vlast.
U kontekstu političkih zbivanja iz godine 2014., kada se većinski rusko ili proruski orijentirano pučanstvo pobunilo na istoku i uz pomoć Rusije uspostavilo nasilnim putem vlast na manjim istočnim dijelovima ukrajinskog teritorija, dok je Rusija izvršila invaziju na Rusima većinski nastanjeni Krim i pripojila ga sebi, među Ukrajincima je ojačala svijest da je njihovoj domovini potrebna vlastita teritorijalno-nacionalna (autokefalna) Crkva. Slijedom takva raspoloženja i htijenja, predsjednik Petro Porošenko zatražio je g. 2018. od carigradske ekumenske patrijarhije odnosno patrijarha autokefalnost za Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu.
Pravoslavna Crkva Kijivske patrijarhije i Autokefalna pravoslavna Crkva poduprle su tu molbu. Carigradski ekumenski patrijarhat odnosno Sinod – u skladu s pravoslavnom tradicijom po kojoj je poželjno da svaki neovisni teritorij ima svoju vlastitu autokefalnu Crkvu – tu je molbu odobrio. Priznao je „Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu“ kao autokefalnu.
Mnogi u Ukrajini to su razumjeli kao dodatno distanciranje od Rusije. Crkva u Ukrajini htjela je biti autonomna, ravnopravna s ostalim autokefalnim Crkvama kao što su one u Rusiji, Grčkoj ili Srbiji.
Moskovski patrijarh izopćio kijivskoga; započelo promicanje „ruskog svijeta“
Nasuprot njima, Moskovska patrijarhija, koja se takvoj namjeri žestoko protivila, sazvala je odmah svoju Sinodu u Minsku, koja je u dugoj izjavi ekskomunicirala (izopćila) novoproglašenog ukrajinskog patrijarha Filareta g. 1997. Povrh toga, odlučeno je da kler pod jurisdikcijom moskovskog patrijarha Kirila ne će više moći zajedno s klerom carigradskog patrijarha Bartolomeja I. sudjelovati u dijeljenju sakramenata pričesti, krsta i vjenčanja u grčkim crkvama.
Carigradski patrijarh morao je nakon toga izopćenog ukrajinskog patrijarha Filareta formalno „vratiti“ u Pravoslavnu Crkvu i ponovno im podijeliti sakramente biskupskoga odnosno svećeničkoga reda.
Otad je „Ruska pravoslavna Crkva“ počela propovijedati „jedinstvo velikoga ruskog naroda“, stanovnika “ruskog svijeta”, dakle svojevrsnu “Veliku Rusiju”, koja da će od „trulog Zapada“ braniti vlastite tradicije. Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu optuživalo se kao „petu kolonu u pravoslavlju“. Bilo je sve to skupa, naravno, u skladu s riječima ruskog predsjednika Putina, koji je prije ove sada vojne invazije opisao Ukrajinu kao „neotuđiv dio“ ruske „povijesti, kulture i duhovnog prostora“.
Ako današnji sukob učvrsti ukrajinski nacionalizam među Ukrajincima te Ukrajina unatoč sadašnjoj agresiji i ugroženoj cjelovitosti i samoj državnosti ipak završi nekako u orbiti Zapada, može se očekivati da će i ona grana Pravoslavne Crkve u Ukrajini koja je ostala lojalna Moskovskoj patrijarhiji ići prema autokefalnosti, a moguće i prema ujedinjenje s Ukrajinskom pravoslavnom Crkvom. To bi bitno oslabilo Moskovsku patrijarhiju među pravoslavnim Crkvama, ali i njezin status jakog partnera i sugovornika s Kremljem. Bilo bi to svakako važno i za obnovu institucionalnog i vjerskog života ruske Crkve.
U zaleđu su različite nacionalne svijesti i politički interesi
Evolucija ukrajinskog nacionalizma ponešto je „zakasnjeli“ povijesni fenomen. On svjedoči o snažnoj želji za napuštanjem pripadnosti ukrajinskih pravoslavaca „velikoj ruskoj naciji“. Crkveni razdor između ruskog i ukrajinskog pravoslavlja pokazatelj je razdora između nositelja ruske i nositelja ukrajinske nacionalne svijesti. No on je i pokazatelj opravdane potrebe da ukupno pravoslavlje, kada je već davno krenulo tim putem „autokefalizacije“, bude ustrojeno kao niz samostalnih Crkava, dakle „patrijarhija“ čija se jurisdikcija poklapa s jurisdikcijom isključivo nad biskupijama koje postoje ne teritoriju svake pojedine države.
U Katoličkoj crkvi takvu ulogu imaju u novijoj povijesti nacionalne biskupske konferencije. A katoličke Crkve u nekim zemljama poznaju i pojam „primasa“ – prvoga među svim biskupima, recimo „primasa Poljske“.
U pravoslavnom svijetu imamo i dalje situaciju da jedino rusko i srpsko pravoslavlje ima jurisdikciju nad pravoslavnim biskupijama i metropolijama u drugim državama. Da bi zadržalo takvu prevlast nad drugima, ogorčeno se protivi priznavanju autokefalnosti Crkava u Bjelorusiji, Ukrajini, Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj i u drugim državama u kojima postoje pravoslavne metropolije. Razdor unutar pravoslavlja dubinski je povezan s razdorom među nacionalnim interesima; umjesto da svim pravoslavcima bude – kao kršćanima – zajednički „pravoslavni svijet“, koji bi se jednoga dana mogao spojiti s „katoličkim svijetom“ u neki oblik žuđenoga crkvenog jedinstva, imamo duboke i sve dublje razdore između hegemonističke i tutorske „ruske“ i „srpske“ Crkve s jedne, i pravoslavlja u nizu (osamostaljenih) država s druge strane.
