Davor Velnić: Zokija na gredu

petak, 17 srpnja 2026

Katran, perje i greda alati su jedne prilično ultimativne metode javnog poniženja i okrutna pučka kazna. Takva se penalizacija kroz povijest koristila protiv osoba koji su prekršile sve moralne i društvene norme; najčešće protiv gnusoba od kojih je pravosuđe diglo ruke i prepustilo ih gnjevu raspojasane rulje. Prevarant se skidao do gola, premazivao vrućim katranom – nečim ljepljivim pa je i borova smola mogla poslužiti – a potom uvaljao u perje. U opeklinama, oblijepljen perjem izgledao je raspršeno poput ofurene ptice.

Ipak sâm prizor nije bio dovoljno ponižavajući pa se tako pernat i ljepljiv postavljao se na gredu i masa ga je nosila ulicama s namjerom da ga osramoćenog i poniženog vidi što više ljudi. Na kraju općeg veselja „pticu“ bi iznijeli iz grada i protjerali. Danas je od takvog živopisnog kažnjavanja ostala fraza: „namazati katranom, posuti perjem i posjesti na gredu“ i vrst povijesne uspomene na neka vremena kad je kazna bila bliska pravednosti, promptna i primjerena zločinu.

Nije takvo kažnjavanje bilo odraz nesnalaženja i nemoći ondašnjeg pravosuđa na raznim zemljopisnim dužinama i širinama; upravo suprotno, stoljećima je vlast počesto žmirila na jedno ili oba oka, dajući do znanja da se radi o situacija kad zakon ne želi svojim slovom, tj. presudom dodirnuti okorjele varalice i društvene štetočine, nego takve prepušta sudu puka i na volju (ogorčenog) naroda, ponajviše neugasivom bijesu nasamarenih. Kad je pravosuđe bivalo zgađeno okorjelim varalicama, njihovim prijevarama, i najrigidnije zakonodavstvo pribjegavalo je pučkoj pravici i pravednosti starozavjetnog predznaka. Približna je situacija s Zoranom Milanovićem od prvog dana njegovog prvog mandata do danas s razlikom da naš pravni poredak nije zgađen već nemoćan i predsjednik Republike Hrvatske zaslužuje da se njime pozabavi javno mnijenje i pučka pravda općeg konsenzusa. Danas, i već posljednjih 150 godina, više nema kažnjavanja katranom i perjem, preostaje samo kažnjavanje dubokim prijezirom.

Najlošijeg predsjednika Vlade nekad, čuvenog elegičara poze i patetike, a bezveznog predsjednika Republike Hrvatske danas, partijskog gojenca Zorana Milanovića, ne može se optužiti ni za vele i ni za malo izdaju, a zlonamjernost prema vlastitoj državi – makar još uvijek ne znamo je li ova „slučajna država“ njegova država ili posjeduje i neko drugo državljanstvo? – teško je dokaziva. Lupetanja kolosalnog egoista i njegovi postupci su iritantni, izazivaju mučninu i čovjek ne vjeruje vlastitim ušima, ali opet: njegov grijeh blebetanja je nekažnjiv slično kao i povraćanje teško alkoholiziranog čovjeka ili uvreda štićenika duševne ustanove. Teško bi se objektivno dokazala oligofrenija ili psihoza kao  mogući politički ili ustavni prekršaj. Ništa od toga što Milanović izgovori nije kažnjivo pogotovo ne njegova logoreja na trenutke slična suženoj svijesti – ali se smije i može liječiti. Sve što je do sada lupetao i činio kao predsjednik Republike Hrvatske može sličiti sabotaži i nespojivo je s dužnosti predsjednika Republike. Izaziva zgražanje i prijezir, ali nije ni izdaja ni pokušaj državnog udara. Sramota je velika, ali nije samo njegova.

Stoga ne treba postaviti pitanje tko je Zoran Milanović, već što je Zoran Milanović? On je dešperatan jadnik podle naravi i profesionalni politički bezveznjak. I tu nema velike pomoći. Kršćanski bi mogli sažalijevati umišljenog partijskog aristokrata, međutim problem je negdje drugdje i daleko je krupniji. Zoran Milanović je cjelovita dijagnoza stanja za onih 1034000 birača u prvom i 1122000 u drugom predsjedničkom mandatu, svih koji su glasovali za njega. Tko je on nije retoričko pitanje: on je utjelovljenje neobrazovanog lupetala i partijskog aparatčika. Nedostaju mu samo čekistička kožnata kravata i prsluk s pletenim
rukavima. Nije strašno, i takva se osoba može zdravstveno zbrinuti, no ovih milijun i nešto njegovih glasača… velik je to broj i zastrašujuća slika uznapredovale nekroze hrvatskog društva. Oni su dokaz da gangrenozno tkivo u hrvatskom korpusu buja i ugrožava njegove vitalne funkcije. Njegovo glasačko tijelo je uteg u razvoju hrvatskog građanskog društva, a nije to jadnik Zoran Milanović, mladić obilježen kvartovskim nasiljem, svojom trećerazdrednošću i kopunskim izgledom. On je tek personifikacija sluzi u hrvatskim plućima i samo je o tom gnoju riječ i kako ga iskašljati. Na izborima su ga zaokružili jugofiličari ili
potomci miješanih brakova, ali svakako hrvatski građani koji i nakon trideset godina moderne Hrvatske sumnjaju u njezinu povijesnu realnost i žele sve osim suverene Republike Hrvatske.

Najlakše je reći predsjednik Milanović je negativac i ridikul… možda, ali nije sve tako bezazleno i bez namjere, njegovi podupiratelji su svi oni (nevidljivi) koji su mu dali svoj glas: naši ukućani, susjedi, prijatelji i poznanici sa svojim zatajenim mišljenjem. Ljudi koji se pred ekranima oblače u crvene kockice, viču i urlaju „Hrvatska, Hrvatska“, odlaze na crkvene procesije i obožavaju festivno katoličanstvo, kriješte o svom domoljublju i puna su im usta Hrvatske – a opet ustrajno zaokružuju Mesiće, Josipoviće i Milanoviće. Ima ih posvuda: u bračnom krevetu, prijateljskom zagrljaju, za stolom, u uredu, osmjehu… najviše u neiskrenosti, prijetvornosti i bezazlenom osmjehu. Može im Plenković povećavati plaće i mirovine svaki mjesec, ali ih nikad ne može odobrovoljiti i osvijestiti, to su ljudi koji ne smiju na rendgen da im se petokraka na srcu ne otkrije.

Da su ratna vremena, onda se lakše zna lijek svakoj bolesti i stvari su u ratu daleko jasnije nego u tzv. demokraciji, a katran i perje na dohvat su ruke. Strpljenja, treba malo pričekati, situacija se u svijetu i Europi intenzivira i Zokijeva samodopadnost neće odoljeti izazovima vanjske politike, ili će se za otkazivanje kočnica već netko iz njegova užeg kruga pobrinuti. U Hrvatskoj je na djelu neprestana izdaja, ona je uterus hrvatske političke elite iz kojeg gmizavo izlaze sva druga hrvatska zla.

Budimo načas iskreni, Milanovićevim dišpetima u vanjskoj politici Republika Hrvatska ne gubi previše na međunarodnoj reputaciji niti će itko iz EU-a i NATO-a bilo što ozbiljno zamjeriti Republici Hrvatskoj. I svejedno je li predsjednik Vlade u Pariz poslao policajce ili vatrogasce, neizbrisiva mrlja je Milanovićeva. Važno da Ustavni sud presudi je li Zoran Milanović prekršio Zakon, jer to je put u pravnu državu, nitko ponad Zakona, ponajmanje oni koji su prisegli provoditi ga. Međunarodna politička javnost bolje je od nas upoznata tko je i što Zoran Milanović. Tako se s njim i ophodi. Može on obići sve seoske kotlovine diljem
Hrvatske, i vidim da mu dobro ide, ali je u inozemstvu ima štirku u ustima. Sve mu to traje dok ne padne riječ preko koje mnogi neće htjeti proći. A to je upravo pravac kretanja otromboljenog pospanka. Spirala neisperive gorčine i obilnih obroka više je nego uočljiva,destiliranje dokolice pogubno: lijepo podbuhao dobio je na masi i sve teže krije gorčinu beznačajne „slučajne osobe“ gdje god se pojavi.

I neće biti ni perja ni katrana, taj ogledni primjerak kukavice naših prostora nije vrijedan sramoćenja perjem ni dostojan drvene grede. Nije vrijedan čak ni prijezira. On, predsjednik-jadnik, minorna hrvatska pojava, daleko je beznačajnija od sljedbe koja ga je birala. S njim smo opečaćeni za sva vremena kao narod koji je nakon velike ratne žrtve i sjajne pobjede u Domovinskom ratu sebi legalno izabrao niškoristi za predsjednika. Svemu dođe kraj pa i mandatu, osim ako u svojoj narcisoidnosti ne povjeruje u uličarsku moć svog glasačkog tijela i borbene agitpropovske medije pa izvede kakav cirkusantski državni udar.

Možemo li zamisliti ikakvu ratnu ugrozu s predsjednikom kukavicom na čelu države i oružanih snaga? Zapravo možemo. Rat je otac svemu, kaže Efaženin, nama je Domovinski rat dao prigodu da se izborimo za suverenu Republiku Hrvatsku. To smo pobjednički učinili, no tada smo imali predsjednika, sada imamo cirkusanta, proroka treće jugoslavije… zapravo imamo ništa i nikog u vremenima kad povijest iznova crta zemljopise.

Zgađen nad samim sobom, Zoran Milanović se više ne raduje ni sebi samom; odani vjernik Partije živi tlapnju svoje mladosti gardijskog pitomca. Njegove uvrede ispljuvak su nemoći. Izoliran je i na izmaku strpljenja. Natečeni ego mu sve teže podnosi misao da je klaunovski prokockao mandate. Kad se spusti zastor jednom će se bez državnog protokola prošetati ulicama države koju je toliko puta osramotio i možda se prisjeti da je pošteđen jer živi u vrijeme kad su katran, perje i greda postali muzejski izložak?

Autor:Davor Velnić

Hrvatsko nebo