Vladimir Trkmić: Korizmeno promišljanje o štetnoj mlakosti katolika

Revan budi i obrati se

Poznata je činjenica da je Biblija Bogom nadahnuta knjiga. Da je za nas sveta knjiga iz koje kao iz izvora crpimo nadahnuće za osobni život i život naših obiteljskih, župnih i drugih zajednica. U tome vrelu Bogom nadahnutih poruka često nailazimo na riječi koje su prevedene s aramejskog ili grčkog jezika na hrvatski jezik. Dakako da su se prevoditelji i jezikoslovci trudili što vjernije prevesti pojedine riječi sa spomenutih jezika i latinskog prijevoda Biblije, zvanog Vulgata. Događa nam se da na liturgijskim skupovima ponekad lektor-čitač ima problema s izgovorom pojedinih riječi. I ne samo to, nego poneki ni ne znaju pravo značenje riječi koje su pročitali. Zato je vrlo važno ulaziti duhovno i na druge moguće načine u smisao pojedinih riječi koje definiraju misaoni opseg i smisao tih riječi. Biti revan? Što to znači suvremenom čovjeku hrvatskog podneblja? Kakav je to čovjek za kojega se kaže da je revan? Revan čovjek je onaj čovjek koji se trudi, koji se trsi, koji se usrdno trudi. Za takvog čovjeka kažemo da je marljiv ili revnostan. Drugu muku imamo kada čitamo Novi zavjet s pojmom obratiti se. Što to znači? Što znači da se treba obratiti ili da se netko obratio? Obratiti se znači pretvoriti sebe u nešto drugo, učiniti da u mišljenju, vjeri postane drugačiji. Obratiti se znači i prvi uspostaviti kontakt s nekim, osloviti nekoga. U vjerničkom smislu riječi to znači prvi poduzeti korak ponovne uspostave kontakta s Bogom. I to s razlogom i željom za komunikacijom u molitvi, slušanju Božje riječi, dakako s ciljem da postanem drukčiji, bolji, netko tko se trudi, tko se trsi doživjeti duhovnu promjenu. Da bi se promjene nabolje dogodile treba biti postojan. A što znači postojan? I tu riječ rijetko koristimo u svakodnevnom govoru. Postojan je onaj tko započeto ne prekida nego se trudi da to traje, tko nije podvrgnut promjenama. To znači biti stalan. Kada je u pitanju ispovijedanje vjere često se koristimo riječima: praktičan vjernik, ravnodušan, indiferentan, mlak ili mlako katoličanstvo.

Mlak 

Značenje je izvedeno preko sinonima topao, mlačan. A mlak se može opisno shvatiti preko sljedećih termina: nikakav, mizeran, slabe kvalitete, nedovoljan, kojekakav, nekvalitetan, rđav, tričav, labav, ispodprosječan, drugorazredan, klimav, bezvrijedan, traljav, osrednji, jadan, bezvezan osrednji, beščastan, opak, prijetvoran nedostojan, prodao bi i svoju majku, proračunat, loše odgojen, podmitljiv, kvaran, premazan/namazan svim mastima, nesavjestan, nedoličan, podmukao itd.

Mlakost – i njezini sinonimi

– Pasivnost

– Površnost

– Mlitavost

– Ravnodušnost

– Indiferentnost

– Neodlučnost

– Nedosljednost

– Lijenost

– Dvoličnost

– Neozbiljnost

– Neinventivnost

– Prijetvornost

– Plitkost

– Nezrelost

– Malodušnost

– Bezosjećajnost

– Polovičnost

– Zatvorenost

– Nemarnost

– Tupost

– Bojažljivost

– Nekritičnost

– Izgubljenost

– Neambicioznost

– Nekreativnost

– Bezdušnost

O mlakosti kršćana i čitave zajednice pisao je sveti Ivan

Posljednju knjigu  Svetog pisma (Otkrivenje ili Apokalipsu) napisao je apostol Ivan u zatočeništvu na otoku Patmosu, na samom kraju prvoga stoljeća. Na početku iznosi poruke sedmerim kršćanskim crkvama u gradovima Male Azije: Efezu, Smirni, Pergamu, Tijatiri, Sardu, Filadelfiji i Laodiceji (Otk 2,1-3,22). Poruke sadrže univerzalna duhovna načela poučna i danas, a raznose ih anđeli – vjesnici. Slijedi poruka Crkvi u Laodiceji. Posljednja, sedma poruka upućena je Crkvi u Laodiceji (suvremeni Eskihisar u Turskoj), gradu smještenom oko 72 kilometra jugoistočno od Filadelfije i 160 kilometara istočno od Smirne. 

„I anđelu Crkve u Laodiceji napiši: ‘Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. Govoriš: `Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!` A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš. Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom. Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo. Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!“

 (Otkrivenje 3,14–22)

Može li Korizma pretvoriti mlakost katolika u revnost i osobno obraćenje

Korizma ili Četrdesetnica povlašteno je vrijeme u crkvenoj godini za duhovni rad na sebi i odgoj: „Ja korim i odgajam one koje ljubim“. A koriti znači opominjati. Važan je samoodgoj u vjeri i prakticiranju katoličke vjere. To je nužnost po kojoj shvaćamo da smo „ubogi, nevolja i bijeda“. Da često govorimo: „Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!“ Ne trebaju mi Bog, njegova Crkva ni moralne postavke Katoličke crkve. Živim onako kako žive svi ostali i ne želim biti izuzetak. Zašto mijenjati stajalište, svoje mišljenje i razmišljanja o Crkvi? To su česte konstatacije katolika u Hrvatskoj. Ja sam dobar. Nisam nikoga ubio, nikome neko zlo učinio. Što trebam mijenjati? Što hoće naš župnik? Što mi želi poručiti kada me poziva na obraćenje? Poziva te da od mlakonje postaneš revan, postojan i svet čovjek. Da u Korizmi prvi pristupiš Bogu, da ga osloviš njegovim imenom, da mu se obratiš za pomoć u slabostima. Da redovitije slaviš Euharistiju, da moliš Križni put petkom ili nedjeljom, da karitativno djeluješ. Bog želi da spoznaš svoje nesavršenosti, svoje ljudske ograničenosti, svoj grijeh, svoju dubinu duše. Ako si mlak, a jesi, onda si često površan u molitvi, pasivan kada je u pitanju opće dobro, neodlučan u odlukama, lijen i nedosljedan. Vjerojatno si bojažljiv, ponekad duhovno izgubljen i zabrinut, nekreativan. A da ne govorimo o bezosjećajnosti prema starijim članovima obitelji i ljudima u raznim potrebama. Čini mi se da su mnoge naše obiteljske i župne zajednice mlake, nepostojane u prakticiranju vjere. Doista, moramo biti samokritični i priznati da je katoličanstvo u Hrvata, statistički gledano, dobrim dijelom mlako. Pogledajmo samo statistiku o postotku Hrvata koji se osjećaju katolicima, a crkve su nam, kako gdje, negdje ispunjene, a negdje poluprazne. Velik je statistički raspon između katolika s popisa stanovništva i onih koji to u stvarnosti jesu dušom i tijelom. Razloga za taj raspon možemo naći tisuću, ali konačno priznajmo da smo često mlakonje, ni vrući ni hladni. Korizma je prilika za dinamiziranje osobne vjere, za realan pogled unatrag, pogled u vlastitu dušu i zajednice kojoj pripadamo. Blaženi Ivan Merz zapisao je: „Dan što ga čovjek posveti drugome nije nipošto gubitak već dobitak. Dani u kojima ne učinimo ništa za druge, već samo za se, to su izgubljeni dani.“

Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo