ZORICA VUKOVIĆ: ŽENA ODJEVENA SUNCEM, MJESEC JOJ POD NOGAMA

„Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokim prostranstvu oceana, i kružnom pokretu zvijezda; a pored sebe prolaze i – ne čude se ničem,“ davno je izrekao sv. Augustin. 

Lutamo li i mi u ovim čudnim vremenima (a koja nisu čudna?) tražeći sigurnost, a ona nam je ponuđena na dlanu. Od ‘pada’ naših davnih predaka, koji su povjerovali zmiji, suočeni smo sa strepnjom. No, Bog je u svojoj dobroti slao proroke da poučavaju ljude, a u punini vremena pošalje i Sina svoga po Djevici koja je Bernardici u Lurdu potvrdila da je Bezgrješno začeće. Davno prije toga ona je to pokazala u dalekoj prekooceanskoj zemlji, potvrđujući da su svi ljudi na ovoj prekrasnoj planeti stvoreni kao djeca Božja.

Kao i druga Marijina ukazanja i ovo je ukazanje odgovor Neba na potrebe Zemlje. Dogodilo se to u subotu 9. prosinca 1531. na brdu Tepeyac, dijelu lanca Sierra de Guadalupe, u Mexicu kada se Marija ukazala Juanu (Ivanu) Diegu koji je išao u crkvu sv. Jakova u Tlatelolcu. Obratila mu se na njegovu nahuatlu, asteškom jeziku. U knjižici Huei Tlamahuiçoltica (Veliki događaj) na 36 stranica, 1649. godine, piše da je Marija tom prilikom rekla Juanu Diegu: 

„Znaj, najmanji moj sine, da sam ja vazda djevica, presveta Marija, majka najistinitijeg i jedinoga Boga, po kojemu sve opstoji, koji je stvoritelj života i ljudi, gospodar neba i zemlje. Žarko želim da se na ovom mjestu sagradi moj mali sveti dom, crkva u kojoj ću puku iz ljubavi na vidljiv način iskazati milosrđe, pomoć i zaštitu. Jer ja sam zbilja vaša milostiva mati: tvoja, svih onih koji zajedno nastavaju ovu zemlju i svih onih koji me ljube, zazivaju, obraćaju i potpuno se u mene pouzdaju. Ovdje ću slušati vaš plač i jadikovke. Bit ćete mi u srcu i brinut ću se da vam pomognem u svim vašim brojnim brigama, patnjama i bolestima.“

Ne zna se tko je napisao tekst, ali se zna da ga je priredio Luis Laso de la Vega, vikar kapele Gospe od Guadalupe u Tepeyacu, španjolskog porijekla, rođen u Mexicu. Pretpostavka je da je ovo djelo inspirirano tekstom Nican Mopohua (Ovdje se priča) koji se pripisuje školovanom Asteku Antoniju Valerianu (1531.-1605.), suradniku misionara fra Bernardina de Sahagúna (1499. – 1590.) Nažalost izvorni je tekst izgubljen.

Dijalog Svete Djevice i Juana Diega, opisan u ovoj knjižici, je ‘dragulj nahuatlu književnosti, čija ga ljepota i dubina misli čine vrijednim slave diljem svijeta’. Istaknuto je obećanje Djevice da će ispuniti želje mještana koji je mole. Isto tako Ona moli da se na mjestu ukazanja podigne kapela.

Juan Diego je susret s Marijom ispričao prvom meksičkom biskupu, fra Juanu Zumärragau (1468. – 1548.) koji je bio veoma nepovjerljiv.

Ali se vidiocu, pri povratku kući istog dana i na istom mjestu, drugi put se ukazala Gospa koja mu je zapovjedila da sutradan ponovno ode biskupu. Sutradan, u nedjelju 10. prosinca 1531. Ivan Diego biskupu ponovno prenosi Gospinu želju, a ovaj tada traži dokaz vjerodostojnosti ukazanja. Ivan Diego na povratku kući ponovno ugleda Gospu, koja mu obeća dati znak. 

Zbog bolesti ujaka Juana Bernardina u ponedjeljak, 11. prosinca 1531., ostaje kod kuće, a kad se ujakovo stanje pogorša, Juan Diego 12. prosinca ide u Tlatelolco po svećenika da mu podjeli sakramente. Kako bi izbjegao susret s Gospom, ide drugim putem, ali ga Ona presretne i pita kuda ide. Nakon objašnjenja, Djevica ga nježno ukori što joj se nije obratio: „Zar nisam ja ovdje, ja sam tvoja Majka?“ („¿No estoy yo aquí que soy tu madre?”) 

Uvjerila ga je da se ujak  oporavio i rekla mu da se popne na brdo i skupi ruže koje tamo cvjetaju. Tamo, na kamenitom i negostoljubivom tlu, u hladnoći, gdje rastu samo kaktusi i šipražje, bile su prekrasne i mirisne kastiljske ruže. Juan Diego ih je nabrao u svoj plašt – tilmu, satkan od vrste agave. Djevica je složila ruže, a on ih je odnio biskupu. 

Kad je kasnije tog dana dobio pristup biskupu, Juan Diego je otvorio svoj plašt, ruže su se rasulo po podu, a na plaštu su ugledali Bogorodičinu sliku pred kojom je biskup kleknuo.

Sutradan je ujak bio potpuno zdrav. Posvjedočio je da se i njemu ukazala Gospa i da mu je rekla da želi biti poznata kao Gospa od Guadalupe što na jeziku nahuatl znači: ‘Ona koja satire glavu zmiji’... 

 Biskup je tilmu sa slikom držao najprije u svojoj privatnoj kapelici gdje je privukla veliku pozornost, a već 26. prosinca 1531. formirana je procesija za njeno odnošenje u Tepeyac gdje je postavljena u malu, na brzinu podignutu, kapelicu. Tijekom ove procesije dogodilo se prvo čudo. Jedan domorodac nesretnim slučajem smrtno je ranjen u vrat strijelom tijekom stiliziranih borilačkih vježbi izvedenih Gospi u čast. Nakon što je strijela izvađena, žrtva se odmah potpuno oporavila.

Franjevački misionari, nakon španjolskog osvajanja asteškog carstva od 1510. – 1521., stigli su u Mexico 1523. godine. Rezultat njihova djelovanja je bilo formiranje biskupije Mexico City. Mnogi članovi obitelji Juana Diega bili su među obraćenicima. Godine 1525. on, njegova supruga Maria Lucia i njegov ujak Juan Bernardino su kršteni. U spisima se spominje da je supruga Juana Diega umrla dvije godine prije ukazanja.

Prema glavnim izvorima, Juan Diego je rođen u selu Cuauhtitlän 1474. godine i u vrijeme ukazanja živio je tamo ili u Tolpetlacu.  Prvotno, asteško ime bilo mu je Cuauhtlatoatzin (Orao koji govori). Nije bio siromašan, a ni bogat, ni utjecajan. Njegova tilma bila je satkana od vlati agave koje se tijekom 20 – 30 godina razgrađuju. Nakon ukazanja, Juanu Diegu je bilo dopušteno živjeti pored kapelice podignute u podnožju brda Tepeyac. Ostatak života posvetio je služenju Djevici Mariji u svetištu. Umro je u 74.-toj godini, 1548.

O ovom ukazanju bilo je mnogo prijepora i mnogo onih koji su ga osporavali, jer biskup Juan Zumärraga nije vodio zabilješke iako je napravio kapelu.  Suvremena istraživanja otkrila su da slika nije ‘zemaljska’. Ipak, nakon kapele koju su podigli španjolski osvajači, u 18. st. sagrađena je na tom mjestu bazilika, koja je proširena još jednom crkvom u 20. st jer je ovo svetište postalo jednim od najznačajnijih i najposjećenijih katoličkih svetišta na svijetu.

Nakon ukazanja, krstilo čak deset milijuna Asteka piše u dokumentu iz XVII. stoljeća. 

Godine 1754. Gospa Guadalupska je proglašena zaštitnicom Meksika, a 1910. zaštitnicom cijele Latinske Amerike. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Juana Diega blaženim 1990. i svetim 2002., oba puta u Bazilici u Guadalupei. Blagdan mu se slavi 9. prosinca. On je i prvi domorodački svetac Mexica.

Znak utisnut na tilmi, koji je tamo već gotovo pet stoljeća, jednako je svjež i čuva se u Bazilici iznad glavnog oltara. Prvih 116 godina slika je bila bez zaštite izložena rukama hodočasnika, svjetlu i dimu svijeća. 

Godine 1791., solna kiselina, prilikom čišćenja, slučajno se prolila po gornjoj desnoj strani tilme. Kroz 30 dana, bez ikakva posebnog tretmana, oštećena vlakna čudesno su se samoobnovila.

Anarhistički aktivist sakrio je razornu bombu 1921. u buketu cvijeća i stavio ga u podnožje tilme koja je bila pod zvonom od običnoga stakla. Snaga eksplozije je bila tolika da je savila veliko metalno raspelo, razorila sve okolo, osim tilme koja je ostala netaknuta.

Unatoč svemu, još uvijek djeluje netaknuto, a znanost ne može objasniti zašto se materijal ne raspada. Sliku je prvi put stručno istražilo sedam slikara godine 1751., a o tomu je Miguel Cabrera (1695. – 1768.), meksički umjetnik kolonijalnog doba, objavio 1756. godine knjigu  Maravilla americana (Američko čudo). Cabrera je zaključio da je slika naslikana na čudesan način i da je njezino podrijetlo nadnaravno. 

Zato je ona ujedno i jedan od najvećih izazova znanosti koja istražuje ovaj fenomen, posebno nakon što je službeni fotograf svetišta Alfonso Marcué otkrio je 1929. nešto što je nalikovalo na sliku bradatog čovjeka reflektiranu u Djevičinom desnom oku. José Carlos Salinas Chavez u svibnju 1951. uvećao Gospin lik i u njenu oku vidio skupinu ljudi.

Slika ima dimenzije (195 x 105) cm. Marija je ‘visoka’ 143 cm, a njene šarenice su tek 6 mm. 

Tijekom narednih godina mnogi su meksički optičari, oftamolozi i okulisti proučavali likove koji se reflektiraju u Marijinu oku. Rafael Torija Lavoignet i Javier Torroella Bueno, 1956. pregledali su Marijine oči pomoću oftalmoskopa, instrumenta za pregled unutarnjih dijelova oka. Njihov nalaz opisali su Grzegorz Gorny i Janusz Roskion, poljski novinari, koji su napisali da se „u kutovima oba oka vide ljudska poprsja. Distorzija i pozicija te optičke slike posve su jednake onima koje stvara normalno ljudsko oko. Kada se svjetlo oftalmoskopa usmjeri na šarenicu ljudskoga oka, u njemu se pojavi refleksija svjetlosti. Slijedimo li tu refleksiju, uz odgovarajuću promjenu leća na oftalmoskopu možemo vidjeti sliku na dnu oka. Usmjerimo li svjetlo oftalmoskopa na šarenice očiju na ovoj slici Blažene Djevice Marije, javlja se ista takva refleksija. Kao posljedica te refleksije šarenica postaje ispunjena svjetlošću koja se širi prema van, što stvara efekt konkavnosti. …Takvu refleksiju nije moguće ostvariti na ravnoj površini.“ 

Pokazalo se da Marijine oči na slici imaju sve karakteristike živoga ljudskog oka što ne vrijedi za druge Gospine slike. Tako se zjenice šire ili skupljaju ovisno o svjetlosti koja ih obasjava.

Računalni stručnjak dr. José Aste Tönsmann je 1979. godine uvećao je Marijine oči 2 500 puta i otkrio u njima odraz trinaest osoba. U njima je prikazan trenutak kad Ivan Diego pokazuje tilmu biskupu i četvorima prisutnih. Drugi odraz prikazuje sedam članova asteške obitelji. Isti prizori ponavljaju se u oba oka. Veličina scena u prirodnoj veličini je 0,25 mm, a mogu se vidjeti najsitniji detalji; remeni na sandalama Indijanca u čučećemu položaju čija je širina  120 μm ili naušnica širine jedva 10 μm. Ćelavi starac s bijelom bradom prvi je biskup Meksika Juan de Zumärraga, mladi muškarac koji stoji pored njega njegov je prevoditelj Jüan 

Gonzales, a Indijanac s kapom na glavi je Juan Diego.  Niti jedan umjetnik nikakvom klasičnom slikarskom tehnikom ne bi bio u stanju učiniti nešto slično.

Gospa Guadalupska po izgledu je Bogorodica iz Otkrivenja koju sv. Ivan opisuje kao ženu obasjanu suncem, trudnu i s mjesecom pod nogama (Otk 12,1). Djevica od Guadalupae stoji posred mjeseca, sklopljenih ruku. Riječ Meksiko (Metz – xic – co) na nahuatlu znači – U središtu mjeseca. Tamni polumjesec je i jedna od brojnih prikaza Quetzalcoatla, božanstva kojemu su Asteci u vremenu prije Cortesa prinosili žrtve među kojima je i vađenje srca živim ljudima.

Njena  dob je oko 18 – 20 godina. Temperatura tilme je 36,6 °C. Kao u čovjeka. Okružena je zlatnim zrakama koje oblikuju auru. Kosa joj je spuštena, što je kod Asteka znak djevičanstva. Trudna je što naglašava tamnoljubičasta vrpca iznad struka, a Astecima je ovakva vrpca bila znak materinstva. 

Neposredno ispod Marijina pojasa nalazi se mali cvijet s četiri latice koji se ne nalazi nigdje drugdje na Marijinoj tunici. To je nahui ollin, cvijet jasmina, koji su Asteci zvali Sunčev cvijet, simbol obilja, koji predstavlja četiri kraja svijeta. Za Asteke je ovaj cvijet simbolizirao središte svemira, rekli bismo da je novo Sunce rođeno od ove Djevice i da će im donijeti novi život u krštenju.

Jedan od liječnika, koji je analizirao tilmu, stavio je stetoskop ispod vrpci i čuo ritmičke udarce od 115 otkucaja u minuti, isto kao kod djeteta u majčinoj utrobi.

Lice Djevice je tamnoputo, ovalno i u položaju duboke molitve. Nježno je, svježe, odražava ljubav, nježnost i veliku snagu. Ima lik mestike, a to znači da je španjolske i indijanske krvi. Sama riječ mestik, prema latinskom ‘mixticius’ znači ‘miješan’.

Djevičin plašt ukrašen je s 46 zvijezda za koje je dr. Juan Homero Hernández Illescas utvrdio da prikazuju stanje glavnih zvijezda 1531. godine koji se poklopio s danom prvog Gospinog ukazanja Ivanu Diegu, a istovjetni su s onima kakvi su se te godine, u to doba, mogli vidjeti iz doline Anahuaca. Na slici su prikazane i neke zvijezde koje tada nisu bile poznate. 

Na desnoj strani ogrtača Djevice, su sazviježđa južnog neba. Na vrhu su četiri zvijezde koje oblikuju dio sazviježđa Orfeja.
Ispod njega lijevo nalazimo Vagu, a do nje desno, na nečemu što izgleda kao strijela, je početak Škorpiona.  U sredini su sazviježđa Lupusa, a do njega lijevo, krajnja točka Hydra.

U dnu se može jasno vidjeti Južni križ; iznad kojega se pojavljuje lagano nagnuti kvadratić zviježđa Kentaura.

Na lijevoj strani Djevičinog ogrtača mogu se vidjeti sjeverna zviježđa. Na njenim leđima, jedan fragment zvijezda Pastira; ispod njega na lijevo je Veliki Medvjed.  Njemu zdesna je Berenikina kosa; ispod nje Lovački pas, a do nje lijevo Thuban, najsjajnija zvijezda Draco konstelacije. Pod dvjema usporednim zvijezdama (koje još formira dio Velikog medvjeda), nalaze se zvijezde drugog para zviježđa: Aurigai na dnu i tri zvijezde Bika.

Anđeo u podnožju slike djeluje kao da je upravo poletio. Krila su mu kao orlova, asimetrična, boja sličnih meksičkoj ptici tzinitzcan (ima šareno perje) koja se oglasila uoči prvog ukazanja. Lijevom rukom drži Djevičinu tuniku, a desnom plašt koji je tirkizno plave boje, boje asteških kraljeva.

Već je rečeno da je tilma izrađena od vlakana agave čiji je vijek trajanja 20 – 30 godina. Znanost ne može objasniti zašto se materijal ne raspada.

Proučavanje vlakana tilme počeo je 1936. godine biokemičar i nobelovac (1938.) Richard Kuhn (1900. – 1967.) pročelnik katedre za kemiju na Institutu u Heidelbergu. On je komadić tilme, koji je odrezan 1777. godine kad su sliku stavljali u okvir, ispitivao i zaključio: „U dva vlakna, jednom crvenom, a jednom žutom, ne postoje boje biljnog, životinjskog, ni mineralnog porijekla.“

Američki znanstvenici dr. Philip Serna Callahan (1923. – 2017.), biofizičar Sveučilišta u   Kanzasu i filozof znanosti Sveučilišta u Miamiju i Pensacoli  Jody Brant Smith  (1943.) ispitivali su 1979. sliku infracrvenim zrakama i utvrdili da nema tragova nanošenja boje i da tkanina nije obrađivana nikakvom slikarskom tehnikom. U knjizi The Tilma Under Infrared Radiation (Washington: CARA, 1981.) dr. Callahan piše o autentičnosti slike i zaključuje kako je izvorni lik na tilmi Ivana Diega neobjašnjivog podrijetla. S udaljenosti 8 – 10 cm od slike, okom se mogu vidjeti samo vlakna kaktusa: boje iščezavaju, a lebde na 0,25 mm iznad slike ne dodirujući je. On potvrđuje da  boja ne pripada niti jednom poznatom spoju na zemlji, nema tragova kista: „Ne postoji način da se identificira bilo koji od originalnih pigmenta bez dobivanja uzoraka boja za modernu kemijsku analizu, a čak i tada ih je možda nemoguće identificirati.“

„Svi koji su istraživali fenomen iz Guadalupe došli su do istoga zaključka: za astečko platno iz XVI. stoljeća ne vrijede zakoni fizike,“ pišu Gomy i Rosikon navodeći da nijedan konzervator nije otkrio tehniku kojom je napravljena. 

Naša Gospa od Guadalupe (Nuestra Señora de Guadalupe, Virgen de Guadalupe), naziv je Blažene Djevice Marije zaštitnice Mexica. Od milja je zovu i Virgen Morena (Tamnoputa Djevica). Pod tim imenom Majka Božja se slavi i kao zaštitnica glavnog meksičkog grada Ciudad de Méxica, Portorika, Latinske Amerike, Srednje Amerike, New Mexica, mnogih latinoameričkih i američkih naselja i biskupija te kao carica obiju Amerika. 

Crkveni povjesničari ističu da je najveće čudo koje je nastalo kao plod slike Gospe Guadalupske munjevita evangelizacija Latinske Amerike do koje je došlo u XVI. stoljeću. U nekoliko godina, od 1532. do 1538., krstilo se čak osam milijuna Indijanaca. Prestalo je prinošenje ljudskih žrtava poganskim bogovima. Marijino ukazanje i njezine poruke Juanu Diegu bile su za to od presudne važnosti. A ovo su najvažnije poruke: „Malo moje  dijete, najmanje od svih, neka te ništa ne uznemiruje. …Zar ne znaš da si u mom krilu? Zar ja nisam tu…Ja koja sam tvoja majka?“

Uz divna svjedočanstva vjere, dogodilo se i mnogo grijeha tijekom povijesti Crkve, pa i povijesti ‘osvajanja’ Amerika. Sjevernoamerički Indijanci nisu imali tu sreću da upoznaju Gospu. Gotovo da su istrijebljeni od kolonizatora. 

Na prvu korizmenu nedjelju 12. ožujka 2000., tijekom pokorničkog bogoslužja, pred cijelim svijetom, papa Ivan Pavao II. je u sklopu proslave Velikog jubileja zatražio oprost za grijehe počinjene u ime Crkve. To su vjerski ratovi, križarski ratovi, nesnošljivost prema onima koji drugačije misle, prisile Inkvizicije, crkveni raskoli, nesloge i podjele… K tome je Petrov nasljednik ispovjedio odgovornost kršćana za brojna današnja zla, nabrajajući: bezboštvo, vjersku ravnodušnost, etički relativizam, kršenje prava na život, nezainteresiranost za siromaštvo mnogih zemalja… 

Njegova je veličina u tome što on, ne dovodeći u sumnju svetost Crkve, upire prstom u njene slabosti i pogreške i ukazuje nam da je Crkva ne samo sveta nego istodobno trajno potrebna čišćenja i obnove. Da je ona toga svjesna i da uvijek iznova u sebi pronalazi snage za vlastitu obnovu u duhu Evanđelja, znak je duhovne vjerodostojnosti i kompetencije kršćanske vjere. A u to nas danas kroz Guadalupu, Lurd, Fatimu i Međugorje uči i naša nebeska Majka.

Zorica Vuković,Hrvatsko nebo