OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (15)

Spontanost i organiziranost

Posvema je neprirodno da revolucionarni porivi imaju u svom početku masovnu značajku. Jezgra mora zreti do davanja plodova. Nema revolucionarne ideje, koja daje istodobno i plod čim se formira kao životna jezgra u jednoj osnovnoj skupini ljudi. Stoga su nosioci jezgri u prvom redu nosioci vjere u plod, a tek u drugom redu i nosioci plodova.

Životna snaga jednog naroda i njegova osobita povijesna veličina sastoji se u tome, da li je sposoban rađati jezgre vjere, formulacije vjere i tim jezgrama i formulacijama davati sve više životne formulacije pozitivne hijerarhijske uravnoteženosti, nasuprot izraženim pojavama nivelacija, stagnacija, plodova životnih oportunizama, te izrazitih neskladnih poriva.

Neshvaćanje ovog zakona o hijerarhijskoj uravnoteženosti ideja u ljudskom društvu, pa zatim o stvaranju životnih jezgri i poriva u razvitku tih uravnoteženosti i uspjesima života, dovodi do naopakih zaključaka i pothvata, do naopakih stajališta, koje nije uputno preporučivati hrvatskom narodu. Tako mu se nastoji nametnuti misao da je on, na primjer, do hrvatske države došao nekom svojom spontanošću, bez nekih važnih jezgri, poriva i organizacija, hijerarhijskih vrhova, te posve određenih, svjesnih, pripravljanih i pripravljenih formulacija i formacija. 

Ništa se, međutim, velika i značajna u životu ne dešava spontano, nego, naprotiv, ulaganjem velikih i ustrajnih napora, žrtava i djelovanja svjesnih ljudskih snaga, koje formuliraju početne jezgre. To treba propovijedati hrvatskom narodu u domovini i u emigraciji, a ne uvjeravati ga da se do bilo kakvih uspjeha, rezultata i posljedica ikad došlo ili može doći spontano, nijekajući stvarne formulacije u njihovim pokušajima da stvore životne formulacije.

Sve ono što je postalo značajnim imalo je u svom početku vrlo skromne dohvate, te sve ono što u povijesti poznajemo odgovara svjesnim stvaralačkim porivima.

Ni 10. travnja, na primjer, nije posljedica nikakvih spontanosti, nego posve određenih životnih formulacija u prirodnoj težnji naroda za državom i za oslobođenjem od nasilnog neprijatelja. Sama težnja naroda ne znači apsolutno ništa, kao što ne znači ništa ni prirodna težnja čovjeka za vodom. Ne dolazi se spontano do vode, ni do države, niti do bilo čega u životu. Niti su Francuzi izgradili svoj politički i kulturni život spontano niti Englezi svoj, niti je sv. Ignacije spontano stvorio isusovački red, niti Wagner svoju muziku. Spontano se živi samo na rubovima života, na dnu života, a ne u stvaralačkim oblikovanjima individualnih ili nacionalnih personalnosti i na vrhovima života.

Kako je već po naravi stvari teško politički i revolucionarno raditi i kako je za takav posao uvijek i svagdje malo osoba, stvarati još i uvjerenje da to u stvari nije nikad ni bilo od neke posebne važnosti u prošlosti, pa da nije od bitne važnosti za budućnost, jer da se i onako sve dešava po nekoj narodnoj spontanosti, stvarno je rušilački i anarhistički posao pod vidom neke moralističke jednakosti svih ljudi u zajedničkoj težnji za državom.

Tako se može činiti povijesna istina samo onima koji ništa ne znaju, koji su u zabludi ili koji bi htjeli da je tako, da bi onda pod plaštem spontanosti nerad i komotnost dobili svoju životnu potvrdu, apsolutnu vrijednost i jednakost s onima koji su dokazali da prirodna želja naroda može doći do svih svojih uspjeha samo onda, ako se izrazi u čvrstim, odlučnim i konkretiziranim porivima žrtve, požrtvovnosti, ustrajne djelatnosti i velikih napora.

***

Povijesna istina oko 10. travnja raščlanjuje se u četiri projekcije, od kojih svaka niječe teoriju o nekoj spontanosti cijelog hrvatskog naroda.

Jedna projekcija izražava se postojanjem Hrvatskog seljačkog pokreta, koji u totalitarističkom oblikovanju upravlja političkim, kulturnim, socijalno-ekonomskim i vjersko-poganskim djelovanjem. Aktivnost brojnih dužnosnika, zastupnika i organizacija ne može se označiti nikakvom spontanošću u životu naroda, nego, naprotiv, svjesnim i formuliranim djelovanjem. Time što se čitavo djelovanje i stanje izražava pod imenom dr. V. Mačeka, kao hijerarhijskog vrha u cjelokupnoj totalitarističkoj uravnoteženosti, ne utvrđuje se kao povijesna istina, da se ovo djelovanje odvijalo zbog dr. Mačeka, kao neke osobnosti, ali se ne može smatrati povijesnom istinom, da to djelovanje nije bilo vršeno i izražavano pod hijerarhijskom odgovornošću dr. Mačeka. Unatoč toga, što je dr. Maček mislio i pripravljao sasvim protivno toč toga, što je hijerarhijski predstavljao, povijesna je istina da je hrvatski narod vezan za njegovo ime i u svojim sasvim pozitivnim izražavanjima. Čak i to, što je dr. Maček izvikivao “Slobodnu Hrvatsku”, bilo je u objektivnom smislu uspješno i pozitivno, jer narod nije mogao prihvaćati tu ideju dvosmisleno, tj. onako kako ju je dr. Maček izlagao: za narod, da bi mogao misliti da se radi o samostalnoj državi, i za sebe i za Beograd da se radi o održavanju Jugoslavije i jugoslavenskog okvira. Hrvatska seljačka zaštita, makar pod hijerarhijskom odgovornošću dr. Mačeka, nije ni jedan čas pomišljala da bi spasila Jugoslaviju i princa Pavla, nego da ih ruši i stvara državu. Prema tome, da je dr. Maček htio stvarno ostvariti samostalnu državu, kako je bio na hijerarhijskom vodstvu organizacija koje su to htjele, onda bi “spontana” volja hrvatskog naroda i 10. travnja bili vezani uz ime dr. Mačeka kao povijesna istina. I opet ne zbog njega, nego po ostvarenjima svih postojećih i pripravljenih organizacija u hijerarhijskoj uravnoteženosti s njime i s cijelim hrvatskim narodom. Ali dr. Maček je morao otkriti da je za Jugoslaviju i onda su ga sve organizacije ostavile, kao ime i kao osobu, i kao hijerarhijski vrh u ideji ostvarenja hrvatske države. Izbori 1935. i 1938., kao izvori političke legitimnosti, spadaju u okvir ove hijerarhijske uravnoteženosti u borbi za hrvatsku državu. Izvan nje legitimnost Mačeka i drugova je politička i sociološka besmislica. 

Svakako je na mjestu sociološka primjedba, da bi hrvatski narod bio daleko jači, pa možda i uspješniji u pogledu hrvatske ideje, da je njegov hijerarhijski vrh bio čvršći i u potpunoj uravnoteženosti s njime. 

To što je dr. Maček smatrao i mogao smatrati da on kao hijerarhijski vrh, kao ime, kao samostalna osoba, može sebi uzeti pravo i slobodu da sebe definira nekim legitimnim predstavnikom i vođom, bez ikakvog obzira na idejnu uravnoteženost sa svim organizacijama i narodom, dokaz je potpune nevaljanosti totalitarističkog sustava, dokaz je potpune samovolje totalitarističkog vrha, dokaz je potpunog neobaziranja  na zakonitost da organizacijska hijerarhijska uravnoteženost nema nikakvu opravdanost izvan idejnog sadržaja. 

Druga projekcija, koja niječe tako zvanu spontanost i dokazuje svjesnu organiziranost, osnutak je i djelovanje Ustaškog pokreta, najvećma u inozemstvu, kojemu je hijerarhijski vrh u imenu dr. A. Pavelića. Posve razumljivo da je postojanje ove organizacije uživalo u organizacijama HSS-e i u narodu veliku naklonost. Ne zbog imena, nego zbog shvaćanja da ta organizacija radi u drugoj, revolucionarnoj, hijerarhijskoj uravnoteženosti s hrvatskom državnom idejom. Pa kad je narodu postalo potpuno vidljivim da ime i vodstvo dr. Mačeka ne predstavljaju hijerarhijski vrh hrvatske državne ideje, hrvatski narod nije imao nikakvu idejnu poteškoću prihvatiti u svim svojim organizacijama ime dr. A. Pavelića. Prema tome nije hrvatski narod prihvatio dr. A. Pavelića zbog imena i osobe, kao što zbog toga nije napustio dr. Mačeka, nego zato što je dr. Pavelić predstavljao hijerarhijski vrh u borbi za hrvatsku državu. Pri tom se, naravno, ne mogu nijekati svi oni ljudi koji su radili i djelovali u uravnoteženosti s hijerarhijskim vrhom, bilo zlo bilo dobro, te prema tomu sve skučiti na jedno ime, na jednu osobu, kao na potpunu cjelinu. Kad se hijerarhijski vrh i vodstvo definiraju jedinom cjelinom, onda imamo slučaj diktature, nezavisno od cjeline. Povijesna je, dakle, istina da je ostvarenje države vezano na ime dr. A. Pavelića u ovom hijerarhijskom smislu, bez obzira gdje se on bio nalazio, a ne u tom smislu kao da bi on sam stvorio državu. 

Ne može se nasuprot ovoj činjenici prihvaćanja hijerarhijskog revolucionarnog vrha, namjesto dr. Mačeka, nijekati važnost postojanja revolucionarne formulacije i formacije teorijom o spontanoj volji hrvatskog naroda zato, što je dr. Pavelić kasnijim činima doveo u pitanje svoj hijerarhijski autoritet, kao Poglavnik, kao vrhovni zapovjednik vojske i šef Ustaškog pokreta.

***

Treća projekcija hrvatske nacionalne dinamike, koja također niječe teoriju o nekoj spontanosti narodne volje je unutrašnje revolucionarno djelovanje, koje se pojačavalo sve to više što se više otkrivalo da je hijerarhijska uloga dr. Mačeka u stvari izdajnička, negativna, neskladna i neuravnotežena. U toj dinamici stvara se jako propagandističko djelovanje u vojsci, mladeži, radnicima, sve to u posve određenim formacijama, kao što su različite ćelije, tajni tečajevi, tiskare itd., itd. Sve to djelovanje pripravljalo je stanje koje će jednoga časa provaliti kao narodna “spontanost”. Hrvatski nacionalisti rade vrlo živo svojim tajnim i raširenim kanalima koji zahvaćaju sela, gradove, škole, tvornice, vojsku. Narodna težnja za slobodom struji kroz vrlo žive i živahne hijerarhijske organizme da u njima i po njima dobiva sposobnost ostvarenja u danima 10. travnja. No i ta je unutrašnja djelatnost, makar najvećma samostalna i posve neovisna od djelatnosti i uputa iz inozemstva, hijerarhijski uravnotežena u imenu dr. A. Pavelića, ne zbog njega i za njega,  – nego u ravnoteži hrvatske revolucionarne cjelovitosti kojoj je na vrhu bio dr. Pavelić. To su povijesne istine. U njima se narod izražavao, one nisu mimo naroda, izvan naroda i iznad naroda.

***

Četvrta je projekcija, izvanredno aktivna, hijerarhijski uravnotežena s idejom Jugoslavije, u dva sasvim odijeljena kanala: jugo-karađorđevićevskom na čelu sa Šubašićem i jugo-komunističkom na čelu s vidljivim nosiocima: Bićanićem, Frolom, Sremcem i drugima. Ova projekcija nastoji stvoriti snažne uvjete dr. Mačeku za njegovu stvarnu jugoslavensku koncepciju i uništiti dinamičke pozicije hrvatskih nacionalista za slučaj “događaja”.

Prema tome, da nije bilo razvijenih i raširenih pozicija i formacija hrvatskih nacionalista i organizirane HSS-e u ideji hrvatske države, veliko je pitanje, da li bi hrvatski narod išta mogao izraziti i učiniti protiv potpuno svjesnih organiziranih jugoslavenskih snaga, koje su tako čvrsto bile zaposjele i paralizirale sve hijerarhijske pozicije s kojima je hrvatski narod mislio da je uravnotežen upravo za stvaranje države. Jugoslavenske pozicije držale su vodstvo HSS-e u Mačeku, Krnjeviću i Šuteju, upravu u Šubašiću, ekonomiju u Bićaniću, vojsku u rukama srpskih generala i četnika. 

Ako nam išta iskustvo nalaže, onda to sigurno nije u potrebi izmišljanja bilo kakvih teorija s kojim bi se uništavali stvaralački porivi, stvaralačke jezgre i formulacije obzirom na potrebe sadašnjosti i vizije budućnosti za stvaranje države i njene slobode, nego su nam potrebne samo takve teorije, koje će nas spašavati od toga da mogu postojati legitimni šefovi stranaka, koji će za časove stvaranja države pripravljati sve moguće zapreke tom stvaranju: teorije, koje će nas spašavati od toga da u oslobođenoj zemlji ne vidimo, ne znamo, ne nastojimo osiguravati sustav slobode i definiranih odgovornosti. Iskustvo nam kaže, da ni oslobođenje ni sloboda nisu posljedice spontanih doživljaja, nego mnogih i mnogih znanih i neznanih, više ili manje formuliranih nastojanja, borbi, žrtava i požrtvovanosti.

***

Ne pristoji Hrvatima nijekati u prvom redu duh Europe, koji se izražava upravo u tome, da su silnim naporima formuliranih jezgri stvorene velike formacije hijerarhijskih uravnoteženosti. Bezbrojni državnici, vojskovođe, politički prvaci, bezbrojni filozofi, učenjaci, književnici, umjetnici i muzičari, bezbrojni sveci, redovi, teolozi, bezbrojni socijalni i ekonomski organizatori samo su hijerarhijski vrhovi u cjelovitim uravnoteženim formacijama u kojima živi i ostvaruje ljudska supstanca individualne, društvene i nacionalne personalnosti.

Europa je bogatstvo jezgri i formulacija, koje su se razvile u silne državne, nacionalne i društvene formacije. I ona je nacija višega reda u Europi koja je bogatija porivima, naporima, uspjesima i neuspjesima. Spontanost, koja ne rađa bogatstvo, spontanost je divljih plemena, a teorije koje u samoj spontanosti gledaju čak najveće bogatstvo i savršenstvo stanja, teorije su duhovnog siromaštva i nacionalnog samoubojstva. To su osobito nepogodne teorije za narod nad kojim vlada neprijatelj s ciljem da mu uništava sve njegove izraze, sve njegove formulacije i sve njegove formacije. 

Na spontanosti hrvatskog bivstva moraju se rađati životne jezgre, životne formule, u početku kao malene skupine ljudi koje ne valja uništavati nikakvim  teorijama – jer  sve što je danas veliko, pa se ruga malenim počecima, ruga se svom vlastitom rođenju. A sve što hoće da se rađa kao veliko, kao punoglavac, samo je velika praznina. 

Hrvatska seljačka stranka počela je kao vrlo malena organizacija i godinama se mukotrpno probijala, dok je postala velikom formacijom, – a danas se stidi da bi bila malena, pa se obmanjuje legitimističkim iluzijama o vodstvu naroda; Ustaški pokret bio je vrlo neznatna organizacija, dok nije postao čak moćnom vojskom, a danas neki maleni ostaci misle davati veliku važnost legalističkim iluzijama o poglavništvu. 

Ove monarhističko-patrijarhalne koncepcije razlogom su da poneki u svom vrijednom nastojanju da bi ih uklonili, padaju u opasnu zabludu, da niječu sam smisao stvaranju snažnih životnih jezgri, ne videći da time u krajnjoj liniji niječu i svoju vlastitu egzistencijalnu vrijednost. Ne može se nijekati sva prošlost zato što je izgubila svježinu i vrijednost za budućnost. (1958. – Republika Hrvatska, 30:10/20).

Oslobođenje i sloboda

Naše oslobođenje mora biti djelo naše volje, naše savjesti i našeg idealizma, u času kad zaigraju tuđi egoizmi i idealizmi, kad započne ples odluka za sve. Nama pripada čas svjetske zbrke, kakva je bila 1918., 1941. i 1945. U dinamici takvih časova Hrvati imaju srušiti Jugoslaviju i stvoriti svoju državu slobode. Za ovakav čas svaki Hrvat ima obraditi, izgraditi, analizirati svoj položaj u svim odnosima i mogućnostima rušenja Jugoslavije i građenja slobode u svojoj državi. Svaki hrvatski položaj, svaki hrvatski mozak, svaka hrvatska mišica imaju biti moralno, umno i tjelesno spremni da u času uništenja zločina, nasilja i prevare zadaju povijesni udarac. Svi Hrvati imaju živjeti za taj čas u apsolutnoj spoznaji da su oni u ovakvom udaru najjači na svom teritoriju, jer će svi drugi morati biti zaokupljeni svojim važnijim brigama i jer nitko neće biti spreman tako kao mi. Svaki Hrvat ima svaki dan hraniti svoju vjeru u uspjeh odlučnog časa i gojiti povjerenje prema svim ostalim Hrvatima, da se i oni spremaju unatoč svog prividno drugačijeg držanja. Svaki čovjek mora imati plan akcije: plan destruktivni i plan konstruktivni. 

Jugoslavija ima slomiti se zadavljena hrvatskom voljom za slobodom.

Narod koji postoji mora ostvariti svoju osnovu ideju, tj. državnu nezavisnost kao osnovni uvjet za izgradnju svih oblika slobode. I dok narod postoji u nužnoj težnji za ostvarenjem države, državljanska se dužnost konkretizira u borbi za uspostavu države. Nitko se ne može izuzeti od te dužnosti zato što nema dužnosnika koji bi svaki dan izdavali zakone, naredbe i propise. Tko se, dakle, ne pripravlja, ne vrši svoju nacionalnu državljansku dužnost. 

Svaki Hrvat može biti normalno više ili manje junak ili kukavica, pošten ili nepošten, učen ili neuk, siromah ili imućan, spretan ili nespretan, kriv ili nekriv, vezan ili nevezan s neprijateljem, ali za sudbonosni čas mora stvoriti odluku, da ima biti čas najvećeg uloga, čas u kojemu se imaju usvijestiti tisuću godina povijesne težnje za slobodom, jer više vrijedi jedan trenutak uloga u pravo vrijeme, usred pravih mogućnosti, nego stotinu tisuća u nevrijeme. 

Pred nama je zadatak pripraviti i organizirati čas povijesnog herojstva. U njemu nitko ne može i neće biti jači od nas, jer nitko ne može i neće uložiti toliko energije, znanja, pripravnosti, ljubavi, požrtvovnosti i volje na našem tlu kao mi. Ako vjerujemo u tu snagu, u smisao toga pripravljanja, bit ćemo pobjednici. I ono što narod čvrsto ostvari, bit će priznato, jer će za tu čvrstoću imati i saveznika kojima će upravo to biti interes. 

Zbog toga su najgori oni Hrvati, koji sami sebe ubijaju, sami sebe vješaju, sami sebe zatvaraju, sami sebe ukidaju samouvjeravanjima da oni ništa ne mogu, da su nevažni, da sudbina Hrvatske ne ovisi o njima, da je neprijatelj tobože dobro organiziran, da ima međunarodnu pomoć, i time upravljaju savjest na neodgovornost, neaktivnost i pasivno čekanje. Tko na svom mjestu, za svoje mjesto, sa svog mjesta, ma gdje bio, ne može i nakon nekoliko mjeseci ili godina izgraditi mogućnost makar i najskromnijeg djelovanja ili sudjelovanja u uništenju hrvatskog narodnog neprijatelja ili je budala ili toliko komotan, da njegova komotnost sama po sebi definira izdaju i neprijateljstvo prema vlastitom narodu.

***

Perspektiva uspjeha ima dvije strane: psihološku i tehničku. U psihološkom pogledu, uspjeh se hrani beskrajnom vjerom u opravdanost cilja, tj. u opravdanost borbe za hrvatsku nacionalnu slobodu; u tehničkom pogledu uspjeh je osiguran, ako svaki na svom mjestu provede plan djelovanja, tj. u prvom redu rušenja zločinačke tamnice. Uspjeh je siguran na apsolutnoj vjeri u cilj i na apsolutnoj pripravi za ostvarenje cilja u odlučnom času. 

Bilo bi tehnički krivo očekivati nekakvu zapovijed. Od koga Hrvati žele primiti zapovijed da je došao pravi čas oslobodilačkog djelovanja, kad se spontani doživljaj i zapažaj pojavljuje logično za svakog onoga tko živi gornje dvije realnosti: u vjeri i pripravnosti. Onom tko ne živi s prirodom događaja i ne zapaža ništa, tko je odsutan vjerom i pripravnošću, ni ne vrijedi upućivati zapovijedi. Međutim kad provali hrvatski revolucionarni otpor u samostalnoj i individualnoj odlučnosti i povijesnoj spontanosti, pojavit će se sile koncentracije općeg nacionalnog značenja. Nema čekanja početne zapovijedi. Inicijativa uništenja predstavlja početnu zapovijed na koju se smjesta ima nadovezati opće uništenje cjelokupnog tiranskog stroja.

Nikada se ne smije zaboraviti na temeljni zakon koji vrijedi za rušenje i pad svih diktatura: na strah i paniku, čim osjete da ne drže potpunu vlast. Sve su, naime, relativno duge diktature naučene osjećati sigurnost i uspjeh u svojim nasilničkim potezima.  Kad samo malo osjete da im je sigurnost izmaknula, obuzima ih toliki strah i tolika panika, da gube i onu silu koju još imaju. Zato udar uništenja mora biti toliko snažan, da vlasti nametne strah i paniku, tj. da je psihološki dotuče. Prema tome, u akciji uništenja prva je i najvažnija stvar onemogućenje svih komunikacija, svih veza, svih linija, i onih bez žica, koje ne mogu funkcionirati, ako u aparatima uzmanjka i najmanji šarafić. U pojavi izoliranja elementi diktature potpuno nestaju. Osamljenost je psihološka smrt svih stupova diktature. 

U svem ovom pripravljanju treba voditi računa o tome, da je Srbija u takvoj opasnosti u kakvoj nije bila još od turskih vremena. Srbija je prazna zemlja, nenaseljena, zbog prepotencije raspršena na sve strane. U času odluka raspršene snage bit će izgubljene snage, a prazna zemlja otkrit će svoju potpunu slabost. U prilikama velikih odluka ne treba se bojati naduvenosti, jer ona splasne, kao da ničega nije ni bilo. Zar smo zaboravili propast “moćne” Jugoslavije, koja je raspolagala s istim međunarodnim i novčanim pomoćima s kojima i danas raspolaže? Ako je Hrvati nisu branili, a gdje su je Srbi branili? Nigdje, jer su psihički i fizički nesposobni prisiliti Hrvate da kao robovi brane njihovu tiraniju, a sami su nesposobni za borbu. Malodušni Hrvati misle samo na protivnika i pripisuju mu snagu koju nema. Prazna Srbija je u opasnosti da ne bude ispunjena Srbima, nego neprijateljima Srbije. Čime će se čuvati ta Srbija, kad se budu uspoređivale oružane snage i, konačno, brojni odnosi na različitim glasovanjima. Samo budala može misliti da Srbi mogu napuniti Makedoniju, Bačku, Banat, Baranju i Hrvatsku, a da se to ne osveti jednog dana praznoj Srbiji. 

Jugoslaviji i srpsko-komunističkoj diktaturi dani su odbrojani. Ne postoji ni jedan argumenat, s kojim bi se Hrvate moglo uvjeriti da ne treba rušiti tamnicu. Svijet mora definitivno spoznati, da će Hrvat srušiti svaku državu, koja nije njegova. Kad bi se i moglo dokazivati, da će neprijatelj biti gori,  i onda bi je trebalo rušiti, da se stvori apsolutni i neoborivi dokaz: Hrvatski prostor ili će biti slobodan i temelj hrvatske države ili će svagda biti izvor uništenja svake tiranije. U obmanjivanju, da bi moglo biti možda gore, prihvatili bismo ponovno igru naših neprijatelja, kako nam je to povijest bjelodano dokazala.

Prema tome za hrvatsku savjest ne može biti nikakva kolebanja, nikakva biranja, nikakve dvojbenosti. Mogućnost je samo jedna: u svakom slučaju srušiti Jugoslaviju, tehnički se za to pripraviti, s vjerom u vlastiti cilj i u vlastitu slobodu. 

Nemojmo voditi računa kome se to u svijetu može dopadati, a kome ne. Kad se radi o Hrvatskoj, onda se ima provoditi ono što se nama Hrvatima dopada. Ako budemo čekali da nam netko poruči da bismo trebali biti slobodni, onda poruka nikada doći neće, kao što ni dosada nije dolazila.

Možemo neuspjeti čak i ako hoćemo svoju državu, čak i ako se borimo za nju,  ali moramo neuspjeti, ako je nećemo i ako čekamo da netko kaže da bismo mogli i trebali biti za nju. 

Ako Srbi, koji žive na području Hrvatske, dokažu surađivanjem u tom povijesnom času da se smatraju sastavnim djelom sudbine hrvatskog naroda u ideji slobode i nezavisnosti, dakle u najvećem času i najvećem zahtjevu, zahtjevu hrvatskog prostora, moraju biti priznati za sva vremena nosiocima njegove slobode. To je odlučni čas za Srbe u Hrvatskoj. Oni mogu stvoriti svoju apsolutnu sigurnost u Hrvatskoj, nezavisno od imperijalističkih zločina i ciljeva Srbije, u kojima igraju ponižavajuću ulogu žbirova, slugu, zločinaca, denuncijanata, uz posprdni prizvuk “švaba”, za račun srbijanskog imperijalizama. Taj će, naime, pasti kao što su pali imperijalizmi Turske, Austrije, Mađarske i Italije na istom prostoru. 

Svaki progon, svako izazivanje i svako nametanje sukoba sa Srbima, koji bi dokazali da vjeruju u Hrvatsku, bio bi zločin koji nema nikakve veze s borbom hrvatskog naroda za slobodu. 

Hrvatski narod mora u borbu uložiti najveću odlučnost, da bi slomio i uništio zločinca, ali ne zato da bi na svoj prostor unio ideju zločina. Jugoslavija odnosno Srbija suviše je zamrljala balkanski prostor zločinima, neredom i bijedom, te je dužnost hrvatskog naroda da na svom prostoru uspostavi, u ideji slobode, odgovornost prema čovječjem dostojanstvu. Zajedništvo sa Srbijom osramotilo nas je, i u svojoj slobodi ne možemo biti nasljednica Austro-Ugarske niti prve niti druge Jugoslavije, nego vlastite nacionalne  državničke odgovornosti. 

Što se tiče komunista, danas toliko rječitih, koji trikovima hoće davati utisak koliko su moćni, upućeni i odlučni, ne treba im pridavati toliku važnost koliko si oni pridavaju da bi sami sebe obmanjivali. Neka se što više obmanjuju. Treba im olakšati taj posao. U kobnom času ono malo izdajica i kriminalaca razbježat će se s novcima, koje su već pripravili (zato se moraju danas isprsavati, da se to ne bi znalo), a oni koji su zabludili i vjerovali u komunizam, pa se opravdano razočarali, utvrdivši njegovu zločinačku odgovornost prema hrvatskom narodu i koji su se u svojoj savjesti obratili neka nipošto ne napuštaju svoje položaje, nego, naprotiv, neka ih što jače drže da bi na njima mogli izvršiti u odlučnom času veliku dužnost oslobođenja, time popraviti svoje zablude i ući u hrvatski život slobode otkupljeni, čiste savjesti i herojski svježi za novi život. 

Takvih ima na različitim položajima u vojsci, industriji, administraciji, zatvorima, poslanstvima i slično, gdje mogu pripravljati plan za akcije slobode.

***

Da bi se svaki pojedinac lakše uputio u pripravljanju svoga osobnog plana iznosimo samo nekoliko orjentacionih uputa.  

Republikanska mladež, mladež slobode ima biti najpripravnija u rušenju srpsko-komunističkog barbarstva, nasilja, diktature i reakcije. Njena bitna funkcija mora biti udarna; zauzimanje željezničkih stanica, pošta, općina, redarstvenih, oružničkih i komunističkih postaja, tj. svih mjesta čuvanih s neznatnim snagama, da bi se našim ljudima, već pripravnim na tim položajima, pružila mogućnost za lakše i brže izvršenje njihove zadaće. Seljački mladići izvršit će to na selima, u gradovima ponajprije učenici.

Republikanski intelektualci: učitelji neka se priključe mladićima na njihovu poslu, te neka izvrše povezivanje s ostalim selima, da bi ojačali središta djelatnosti; profesori neka to učine u gradovima; inženjeri i tehničari neka se stavljaju na raspolaganje uspostavljenim vojničkim jedinicama; svi ostali intelektualci neka organiziraju središta prehrambene, bolničke i administrativne pomoći. Odmah po rasulu Jugoslavije ima početi djelovanje hrvatski nacionalni organizam i sposobnost organiziranja. Republikanski radnici i namještenici imaju smjesta uspostaviti vodstva u tvornicama, trgovinama i poduzećima. Republikanski vozači automobila neka budu u svim mjestima usredotočeni.  Nijedno vozilo ni jedna lokomotiva ne smiju izaći iz Hrvatske.

Republikanske vojničke snage imaju sprovesti dvije vojničko političke operacije, osim razumljivih isključivo vojničkih operacija, koje će naravno ovisiti, o konkretnim događajima, a to su:

Uspostaviti dodir s albanskim, bugarskim, makedonskim i rumunjskim nacionalnim jedinicama s najvećom mogućom brzinom, zbog koordinirane djelatnosti na području Srbije; 

U slučaju ulaska stranih vojski na područje Hrvatske, hrvatske jedinice trebaju čuvati karakter apsolutne državne nezavisnosti, zadržati apsolutnu nezavisnost zapovijedanja, te se držati na takvim položajima i u takvom stanju, da ne mogu biti ni od koga razoružane, te da mogu uvijek stupiti u borbu i biti jamstvo državne nezavisnosti. Ne smiju se ponoviti ni godina 1918. ni godina 1941. Zašto su bile te godine, nego da iz njih nešto naučimo. 

U dinamici događaja moguće je da neke sile nađu i istaknu svoj solidaristički interes u stvaranju i postojanje hrvatske države. U takvom slučaju, Hrvatska republikanska stranka u izbjeglištvu naglasit će to na posebni način. Ako pak Hrvatske republikanske stranke ne bude bilo nigdje, bit će to znak za najveću opreznost, bit će to znak da je priznanje hrvatske državne nezavisnosti u apsolutnoj opasnosti. Ne treba nikada zaboraviti u ovakvim događajima, da su u svim našim nesrećama naši neprijatelji uvijek našli lakovjerne i naivne Hrvate s uglednim imenima. Što su se ovakvi Hrvati kasnije pokajali, nije dalo hrvatskom narodu nikakve koristi.

Hrvatske vojničke jedinice mogu surađivati samo na bazi potpuno određenog priznanja hrvatske državne nezavisnosti, a ne na bazi obmanjivanja da će se već sve kasnije urediti. One osobe koje bi širile ovakva obmanjivanja treba onemogućiti, jer su to onakva ista uvjerenja kakvim su nam lažni prijatelji oduzimali povoljne prilike u povijesti da uspijemo. Izražaje hrvatske lakovjernosti, koji u stvari predstavljaju moralnu i mentalnu nesposobnost, inferiornost i lijenost, treba najenergičnije isključiti, te pri najmanjoj pojavi ugušiti. 

***

Hrvatske republikanske skupine moraju biti svjesne da se uspostavom države ostvaruje tek primarni uvjet za stvaranje slobode, ali ne i sama sloboda. Sloboda ne pada iz oblaka kao ni oslobođenje. Stoga je potrebno, da stvoreni odbori, organizacije i vojničke jedinice ne napuštaju svoja mjesta u općem oduševljenju oslobođenja, nego da ih vrlo čvrsto drže, dok ne bude sastavljena vlada, koja će osigurati slobodu u stvaranju političkih, kulturnih, vjerskih, sindikalnih i ekonomskih organizacija i ustanova, te provođenju izbora: vlada, koja će potpuno isključiti bilo kakve totalitarističke, klasne, seljačke, radničke ili građanske diktature. Dosta je dugo hrvatski narod živio pod diktaturama. S njima se ima svršiti jednom za sva vremena. Hrvatska država ne smije biti nastavljač diktatura Austrije, Mađarske i Srbije. Smisao države ima biti samo to, i jedino to, da hrvatski narod bude slobodan. Stoga će Hrvatska republikanska stranka biti tamo, gdje se sprema i gdje se bori za slobodu, a ne za diktaturu u Hrvatskoj državi. Oslobođenje ne smije biti ukradeno po silama mraka, koje budu nastale u oslobodilačkoj dinamici. (1956. – “Ekonomska snaga hrvatskog iseljeništva”. Brošura. Str. 3-7).

Savjeti hrvatskom borcu

U tri pisma iz 1961. i 1962., prof. Oršanić daje savjete, pouke i upute jednom hrvatskom borcu.

1. srpnja 1961.

Kad sam ja radio prije 1941., nisam ni jedne sekunde pomislio da bi mi netko iz inozemstva trebao poslati nekakvi nalog ili uputu. To je bila moja stvar kao svjesnog pripadnika hrvatskog naroda koji je u obvezi borbe za hrvatsku državu nalazio poriv za sve djelatnosti u onim prilikama. Isto tako nije mi palo na pamet da bih bilo kome u inozemstvo slao bilo kakve poruke i zahtjeve, tobože u ime zarobljene domovine i zarobljenog naroda, jer sam smatrao da su oni kao emigranti svjesni svojih obveza u onim emigrantskim prilikama, na emigrantskoj fronti za hrvatsku državu, kao što sam ja to bio svjestan u domovini, na domovinskoj fronti za hrvatsku državu. Prema tome, nemoguće mi je, u ovaj čas, kad sam ovaj puta na dužnosti u emigraciji, zauzeti drugačije stajalište, nego što sam ga nekada zauzimao u domovini. Nemam dokaza da sam bolji od onih u domovini, te da im šaljem naloge, ali niti da sam gori, pa da ih primam iz domovine. 

Tvrdim s potpunom odlučnošću: Emigracija ima izvršavati svoj zadatak potpuno i ne turati nos u domovinu u tehničko-organizatornom smislu, jer je to prirodno područje domovinske odgovornosti, nego samo u idejno-revolucionarnom pogledu, jer je u tom pogledu domovina diktaturom onemogućena. Emigracija ima izvršiti i svoj posao u tehničko-organizatornom i idejno-revolucionarnom pogledu, jer to također domovina ne može izvršiti.

Ja vam mogu govoriti samo svojim životnim iskustvom i svojom životnom pozicijom. Odlučiti se slobodno, s glavom, koja uvijek može biti u opasnosti, na rad s jednom skupinom. Raditi savjesno i savršeno sa svim svojim životom u onome što se slobodno odabere i utvrdi pa onda što Bog dade! 

Odluka je čvrsta samo onda, ako je idejno čista, organizatorno definirana, radno orijentirana i karakterom zajamčena. Sve drugo je ništa. Odaberite brazdu, odaberite mobu, pa ako Vas zapadne da sijete sjeme, činite to savjesno, svjesno i sa znanjem; ako Vas zapadne da čistite korov, čistite to da nitko ne može bolje; ako Vas zapadne da samo lijepite marke, nemojte se osjećati poniženim kao što se nisam osjetio ni ja. 

Da se ovako odlučuju svi koji se ističu svojim rodoljubljem, možda bi naši unutrašnjo-politički štetočine bili manje odlučni i uvaženi na vanjsko-političkom području i možda bi se Tito već prestao svijetom šepiriti! Nismo svjesni da nam je Bog dao emigrantsko kao bojno polje, pa smo na njemu nesavjesni i gubimo bitke koje se samo na njemu mogu dobiti. 

Vi ste dokazali da imate dušu borca, da je Vaš idealizam plemenit i ponosan, da je Vaš patriotizam djelatan, pa neka Vas to vodi u Vašem odlučivanju. To što Vi niste visoko školovan čovjek malo me zanima, jer sam barem siguran da nećete od mene nikada tražiti i očekivati da sve što radim bude zato da Vam osiguram mjesto ministra ili ambasadora. Neškolovani ljudi traže od mene upravo ono što radim, školovani pak samo to da im sav moj rad posluži za njihove karijere i udobnosti – ako uspijem. Ako pak ne uspijem, osigurali su dovoljno pljuvačke i prezira da istresu nada mnom. Lijepo mi je jednom rekao jedan naš liječnik koji je svojedobno imao visoki položaj: “A tko mi jamči?“ Odgovorio sam mu: “A tko je jamčio Lenjinu kad je u izbjegličkoj potkrovnici radio protiv moćnog ruskog cara?” Mnogim Hrvatima, da bi nešto malo radili, treba jamstvo, u prvom redu školovanim Hrvatima.

1. svibnja 1962.

Dobar je samo onaj Hrvat koji hoće raditi, ili ako to ne zna ili ne može, koji daje efektivna novčana sredstva za veći uspjeh rada. Svi drugi Hrvati dobri su toliko za našu nacionalnu borbu koliko se mogu propagandistički iskoristiti za ideju naše borbe. Dakle, koliko se mogu iskoristi, inače ne znače apsolutno ništa sa svim svojim brbljanjem, kartanjem, žderanjem, zarađivanjem, škrtošću, hipokrizijom, lažljivom brigom za domovinu, apsolutnom lijenosti i tako dalje. Mi ne postojimo zato da ovakvi pitaju što radimo. Samo oni koji sami rade imaju pravo pitati za rad. Mene zanima što netko konkretnim radom jamči na mukotrpnom putu za Hrvatsku. 

Emigracija predugo traje, a da bi se moglo biti solidni revolucionarni radnik iz idealizma i vjere. Ljudi traže uspjeh. Zar Vi možda ne tražite uspjeh? Svi ga traže, ali ga ostvaruju samo oni koji ga svojim radom nose. Za prosječne ljude uspjeh je uvijek nešto što se pokazuje kao iznenadna oluja i to od nas ti ljudi traže. No nama mora biti jasno da oluja dolazi nakon silnog spremanja i kad su mnoge okolnosti ispunjene, kao što je, recimo, bilo 1918. ili 1941. Mi, dakle, ne možemo biti malodušnici koji napuštaju revolucionarnu povijesnu odgovornost, jer oluje nema na nosu i pred nosom, nego moramo biti ustrajni radni graditelji kao što su to bili jedni emigranti i drugi stupovi domovinske fronte. Moramo, dakle biti na čistu da se revolucionarci dijele na ustrajne, s kojima dolazi uspjeh i oluja, i malodušne, koji postaju umorni od dȕga vremena i pomanjkanja jamstva o točnom datumu uspjeha. 

U svemu ne treba zaboraviti na glavnu pogrešku. Makar je na oko sve jasno, uvijek se ponavlja ta pogreška: hvalisavost. Ona ne dopušta održati potrebnu tajnovitost. Prije posljednjeg rata postojala je u Zagrebu jedna nacionalistička skupina koju redarstvo nije progonilo, jer je svaki uhoda mogao bez ikakva truda doznati sve zbog njihove hvalisavosti, te što se sprema, tko kamo putuje itd. Tom hvalisavosti davali su sebi ugled prema onima koji neprestano traže “uspjeh”, a sami ništa ne žrtvuju i ne rade. Kako od nas neprestano traže nekakve uspjehe, to je teško imati čvrste živce i šutjeti ako se nešto sprema. To je glavni razlog zašto mnoge djelatnosti emigranata koji se spremaju u domovinu svršavaju u ždrijelu neprijatelja. 

1. lipnja 1962.

Tko može nositi ove psihološke predispozicije i ovakav način gledanja? Samo reducirani broj koji ide domovinskom cilju ne tražeći pljesak. Jedan željezni lanac u kojemu svaka karika ima biti djelatna, odgovorna, čvrsta i pouzdana vrijednost hrvatske slobode. Zato mi temeljimo stranku na revolucionarcima-borcima, jer su samo oni sposobni za revolucionarno-političku borbu, dok je sve drugo luft u ovim prilikama, zajedno sa svim hrvatskim generalima i pukovnicima, poslanicima i ministrima. Na revolucionarcima-borcima kojima je jasno da moraju kao takvi biti brojna manjina kao što su to bili i 1941. usred cijelog naroda za državu, ali i da moraju upravo zato što su manjina izražavati velik politički kvalitet. (1962. – Republika Hrvatska, 112:17/26). 

OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (14)

(Kraj knjige)

Hrvatsko nebo