Zdravko Gavran i Vladimir Lončarević: Jezik je živo nacionalno dobro i atribut državnosti!

Najava izrade nacrta Zakona o hrvatskom jeziku iznijela je na površinu i određena nerazumijevanja i otpore raznih vrsta, s različitih polazišta i s različitim motivima. U nedostatku stručnih i politički propulzivnih argumenata, neki (samo)zvanci latili su se podmetanja Matici i autorima budućeg nacrta onoga iza čega oni ne stoje, a zacijelo i nemaju namjeru stati. Iznesene su u nekim medijima i insinuacije kao da je zakon već napisan, iako nije logično napadati nešto što ne postoji. Može se raspravljati o samoj ideji, ali ne izmišljati ono što će se napasti. Ujedno, javljaju se i osporavanja slobodne posebnosti hrvatskoga jezika na unutarnjem i međunarodnom planu.

Jedan od prigovora glasi da, kao, treba „primiti se posla“ i baviti se „proučavanjem, istraživanjem i popularizacijom“ hrvatskoga jezika, a ne zakonom. Primiti se posla nije dosad nitko nikomu branio. Dapače, razni aspekti hrvatskoga jezika obrađivani su i proučavani, a brojni jezikoslovci, književnici, filolozi i stručnjaci raznih struka davali su svoje vrijedne doprinose. A da postoji nedovršenost na planu standardizacije, zaštite, istraživanja, normizacije i promicanja hrvatskoga jezika u svijetu, to je notorna činjenica. Stoga svoditi ideju Zakona o hrvatskom jeziku, kao što to čine neki neodgovorni kritičari, sumnjači i kunktatori, na dimenziju  uvođenja „nepotrebne“ stege i stvaranja „poligona za kažnjavanje“ izraz je primitivnog pristupa složenoj problematici upotrebe i zaštite jezika; to znači zanemariti činjenicu da hrvatska kultura i hrvatska država još nisu obavili divovski posao u korist sustavne zaštite, promicanja i normizacije hrvatskoga jezika. Nečega ima, nečega nema. Postoji raspršenost i neujednačenost, s mnoštvom nerazriješenih dvojbi i neosvijetljenih ili nereguliranih pitanja; šarenilo na području leksika, pravopisa, pravogovora i još kojegdje, što zadaje glavobolje lektorima, redaktorima, urednicima, nastavnicima, spikerima i mnogim drugima. Nedostaju priručnici i suvremena kapitalna djela s područja jezikoslovlja, koja bi prevladala nenaravne aberacije i sintetizirala ukupno poznavanje i razumijevanje jezičnih normi i jezične baštine.

Uostalom, mnogi jezikoslovni priručnici potječu, makar u poboljšanim oblicima, iz razdoblja socijalizma odnosno iz dosadašnjih faza političkog i drugog „unijaćenja“, koje je stoljeće i pol nasilno ili polunasilno ometalo ili sprječavalo slobodan razvoj i uporabu hrvatskoga govornog, pisanog, umjetničkog i strukovnih jezika. Potreba za sustavnom i institucionalnom brigom za hrvatski jezik toliko je veća koliko se uzmu u obzir sve nepovoljne okolnosti u kojima se tijekom povijesti nalazio, a isto tako današnje ugroze u doba globalizacije i pan-anglizacije te ‘domaćih’ recidiva osporavanja hrvatske posebnosti i nedvojbenog slabljenja opće jezične kulture. Osim toga, razvoj znanosti i tehnike toliko je izrazit da iziskuje nebrojena nova jezična rješenja, strukovne (re)standardizacije i dosljednu primjenu u praksi.

Propisivati, dakle, kako valja govoriti i pisati te sankcionirati one koji se propisa ne drže zacijelo je potrebno, kao i u drugim područjima, ali propisivanje „dopuštenih“ ili „nedopuštenih“ riječi zasigurno nije cilj ni svrha zakona koji Matica planira izraditi i pogurati ga u zakonodavnu proceduru. Persifliranje i žongliranje takvom „argumentacijom“ o zabranama i kaznama samo je nevješta predstava za neupućenu javnost i neupućene političare. Zakon o hrvatskome jeziku treba naime biti ono što svaki zakon jest: u ovom slučaju pravni izraz političke volje da se vlastiti jezik zaštiti kao temeljna i trajna duhovna nacionalna vrijednost, sa što većim kreativnim razvojnim potencijalom. Njegova svrha mora biti pozitivna i afirmativna, a nadležnost za konkretna pitanja prepuštena odgovarajućim upravno-strukovnim tijelima.

Nacionalni sustav skladištenja i izražavanja znanja

U modernom jezikoslovlju definiran kao „sustav znakova za sporazumijevanje“, jezik kao sustav ne postoji na globalnoj, ni na kontinentalnoj razini, nego se ostvaruje u konkretnim idiomima, koji osim općih imaju i svoja specifična pravila i posebnosti svoga nastanka, razvoja i oblikovanja, vlastitu semiotiku i stilistiku. Nijedan sustav nije i ne može biti proizvoljan, utoliko ni prepušten „privatizacijama“ ni improvizacijama. Jezik primarno funkcionira kao nacionalni sustav skladištenja, uređivanja i izražavanja znanja, koji ima i svoje afektivne, stilske, književne, žargonske, krajevne i druge posebnosti. Drugim riječima, jezik je prvorazredna vrijednost svakog naroda. On je ne samo nacionalni simbol, nego konstitutivni dio nacionalne navlastitosti, zaštićene i međunarodnim konvencijama. U hrvatskim povijesnim prilikama hrvatski (standardni) književni jezik jest i atribut hrvatske državnosti i, kao takav, upravo politički funkcionira, posebice od 19. stoljeća, kada  Hrvati, poput drugih, postaju europska politička nacija u modernom smislu. On je više nego bitna sastavnica nacionalne kulture. Nacionalni je dakle interes da se učini što je nužno za sređivanje stanja. Korisnici jezika moraju imati slobodu korištenja jezikom (parole), no kako on može funkcionirati samo kao uređen i definiran sustav (langue), postoji i potreba za normizacijama, a i za propisivanjem nadležnosti i odgovornosti za zaštitu, njegovanje i promicanje jezika kao zajedničkoga dobra, a ne  prepuštanja samovoljnom „razvlačenju“ i navlačenju na Prokrustove postelje pojedinih jezikoslovnih „škola“ ili ideoloških interesa. Zato hrvatski jezik zaslužuje posebnu brigu i skrb zajednice. Hrvatska država, koja upravo obilježava 30. obljetnicu međunarodne priznatosti, ima i potrebu i razlog rezimirati stanje i propisati instrumente brige za vlastiti službeni jezik i za ukupno jezično bogatstvo koje baštinimo i koje je ujedno potencijal neprocjenjivih razmjera za budućnost.

Kada je riječ o zakonskom reguliranju, nismo dakle ostali niti možemo ostati samo na jezikoslovnom području. Zakoni nisu lingvistički, nego politički akti: njima se izražava i utvrđuje određeni javni ili opći interes na specifičnom području na kojemu zakonodavac za to osjeti i prepozna realnu potrebu. Briga o jeziku ne može se smatrati samo znanstveno-jezikoslovnom kompetencijom, budući da je on „vlasništvo“ svih govornika odnosno hrvatske nacije, kao što se, recimo, ni zakon o sportu ne može smatrati isključivom kompetencijom sportaša. I uža područja imaju svoje šire dimenzije, pa kako ih onda ne bi imalo i sve što se tiče jezika kao temeljnog oruđa i ‘medija’ svekolike komunikacije unutar društva u kojemu živimo?

Zreo je trenutak da se izvrši kritička revalorizacija i da se hrvatski (standardni) jezik, analogno hrvatskom narodu, oslobodi iz raznovrsnih oblika podređenosti, da se emancipira kao slobodan, ali i uređen sustav modernog komuniciranja koji će biti u interaktivnoj razmjeni s golemom jezičnom baštinom koja se gomilala i provjeravala od Bašćanske ploče naovamo u okviru svih triju dijalekata te raznih govora i funkcionalnih idioma i inačica.

Dodajmo u prilog donošenju zakona i nekoliko analogijskih razloga. Prvi je ustavne naravi. Ustav Republike Hrvatske u čl. 12. st. 1. propisuje: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.“ No tu je zakonodavac stao, dok je istodobno pravo uporabe drugih jezika i ćiriličnoga pisma ne samo dva puta ustavno zajamčio (čl. 12. st. 2.; čl. 15. st. 4.), nego i zaštitio posebnim Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina (čl. 7., 9-13.) te još posebice Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina. Drugim riječima, uporaba jezika i pisama nacionalnih manjina trostruko je zaštićena u odnosu na hrvatski jezik kao matični i službeni jezik hrvatskog naroda i Republike. Drugi je analogijski razlog taj što se različitim zakonima štite mnoge prirodne i materijalne kulturne vrijednosti, pa nema niti može biti načelna razloga da se ne zaštite i duhovne kao što je jezik. Naposljetku, stoji analogija s drugim državama i nacijama istobitnog europskog kulturno-uljudbenog kruga, koje zakonski štite svoje jezike, što je činjenica koju protivnici donošenja zakona pokušavaju minorizirati, stvarajući intelektualno nekorektno lažnu percepciju da se samo Hrvati bave „takvim glupostima“.

Što zakon treba sadržavati

Pod vidom „političnosti“ istaknuti nam je i nekoliko načelnih polazišta koje bi pri izradbi zakona trebalo imati u vidu. Od ključne će važnosti biti njegov „opći dio“. U njemu se mora odrediti što hrvatski jezik jest, od kada činjenično jest, kako jest i gdje jest. Potrebno ga je dakle jezgrovito i precizno definirati kao korpus, kao živo blago – a ono se čuva! – kako bismo otklonili zablude i dvojbe glede toga što zakonom štitimo i promičemo. Nakon toga treba odrediti i pobrojiti svrhe i sadržaje koje bi zakon pozitivno propisao. One su ponajprije u sferi javne uporabe, a moraju uključivati učenje i promicanje hrvatskoga jezika, način propisivanja i obvezu pridržavanja jezičnih pravila u obrazovanju i javnoj komunikaciji, posebice poticaje za njegovanje hrvatske jezične kulture.

Treba utvrditi i ovlasti i odgovornost države. Pravila moraju vrijediti jednako za sva državna i javna tijela, za javne i ostale medije (kojima, nota bene, država daje koncesiju uz uvjet udovoljenja određenim mjerilima!) te za jedinice područne i mjesne samouprave. Zakon mora odrediti način i nositelje njegove provedbe i ostvarivanja, samim time i reguliranje nadležnosti i financiranja za one upravne i stručno-znanstvene ustanove koje će imati odgovornost za normizaciju, za usklađivanja i za izradu drugih alata potrebnih da se hrvatski jezik održi vitalnim i kreativnim. Središnja ustanova, bio to državni ured, zavod ili što treće, morat će imati određene ovlasti, a i obvezu podnositi godišnje izvješće Hrvatskomu saboru. Takvo središnje tijelo bilo bi os umreživanja i koordiniranja svih znanstveno-stručnih institucija i povjeravanja stručnih poslova onima koji se bave jezikom i jezičnim projektima u javnom interesu i za javne potrebe u svim aspektima i disciplinama. Svakako nam je potreban, primjerice, cjelovit, kritički priređen i meritoran rječnik hrvatskoga jezika, koji bi svima bio mrežno dostupan. Time bi se postigla i ekonomičnost i ujednačila uporabna praksa.

Naposljetku, treba li zakon propisivati sankcije? Treba jer je to raison d’etre, bez kojega bi bio „bezub“. Pisci i predlagatelji nacrta zakona treba da pritom povedu račun o tome da sankcije više budu poticajne nego kažnjavajuće. Primarna je svrha ljude odgajati u jezičnoj odgovornosti te poticati privrženost pojedinaca, pravnih osoba i cijeloga društva hrvatskome jeziku na svakom području.

Nije dakle važno baviti se potanko tehnikalijama, već utvrditi smisao, svrhu i glavne ciljeve zakona radi zaštite vrjednota po kojima se ovaj narod i ova zemlja, naposljetku i država smatraju i nazivaju hrvatskima. To je posebice potrebno stoga što se upravo jezičnim subverzijama te vrjednote ponajlakše podmuklo rastaču, ne samo prešutnom anglizacijom javnih komunikacija i kulture te nebrigom o kulturi javnomedijskoga izražavanja, već i prakticiranjem hibridnog „jezika regiona“, najčešće kroz razne produkcijske suradnje, na što je HAZU dobro upozorila još 2005. u Izjavi o položaju hrvatskog jezika. Takve tendencije još nemaju normativnu podlogu kao prijašnji jezičnopolitički eksperimenti, od Bečkoga književnog dogovora 1850. do Novosadskog dogovora 1954, koji su odreda bili nasilje nad hrvatskim jezikom, no činjenica što neki jezikoslovci u Hrvatskoj pasivno ili blagonaklono gledaju na takve tendencije poziva hrvatsku kulturnu i političku javnost na budnost i akciju.

„Pitanje o položaju (statusu) hrvatskoga jezika u prvome je redu pravno pitanje“ jer „hrvatski je književni ili standardni jezik, a redovito se samo za standardni jezik uspostavlja pravna regulativa“, istaknula je HAZU u spomenutoj Izjavi, no samim tim on je i političko pitanje. A politički odnos prema njemu simptom je našeg odnosa prema sebi kao prema samobitnom povijesnom entitetu. Duboko stoga vjerujemo da hrvatski jezik nije zaslužio ležati „u ladici“ naše olake bezbrižnosti. Matica hrvatska kao iskusna, renomirana i na svoj način središnja kulturna ustanova s velikim iskustvom bavljenja jezičnom kulturom, književnošću, baštinom i stanjem društva – i to u različitim razdobljima i okolnostima moderne povijesti – procijenila je i zaključila da je za rješavanje jezične problematike, osim redovitoga truda svekolikih koji se jezikom bave, potrebno određena pitanja zakonski regulirati. Ona će se sa svojim prijedlogom obratiti zakonodavnoj vlasti, a na njoj je odlučiti.

Razumno je očekivati da će zakonodavac prepoznati potrebu za takvim reguliranjem i ujedno takvim iskazom većinske biračke i narodne volje, kojom je izabran, braniti i promicati hrvatske državne i nacionalne interese. Ni razlog ni povod tomu ne trebaju biti povremene vanjske „ujdurme“, poput srbijanskog Zakona o kulturnom nasleđu, kojim se svojataju dijelovi hrvatske jezične i druge baštine  – iako zakon treba poslužiti i za načelnu legitimnu obranu hrvatskog jezika i svega što je na njemu stvoreno od predatora s istoka. Za razliku od nekih drugih, Hrvati nemaju potrebu nikome ništa krasti, budući da svojega kulturnog blaga imaju napretek, dovoljno za, slikovito rečeno, tri naroda. Ali upravo zato imaju pravo očekivati da im vlastita država zakonski i u praksi zaštiti vrelo, živu baštinu i instrument svekolike unutarnje diskurzivne komunikacije – prošle, sadašnje i buduće.

Povlasticom svojega imena i poslanja Matica hrvatska stoga može i treba nacrt prijedloga Zakona o hrvatskome jeziku staviti na stol. Taj posao, i bez obzira na krajnji ishod, bit će joj na čast, a svima nama ostaje vidjeti tko će uz nju stati, sebi na čast, a tko ne će.