Alojzije Stepinac za plebiscitarnu volju hrvatskog naroda

“Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda“, rekao Alojzije Stepinac pred komunističkim sudom 1946. Te bi riječi morale biti temelj naših razmišljanja i djelovanja i iznad svega što nam žele nametnuti izvana i iznutra, a što je protivno našem hrvatskom identitetu i hrvatskim interesima. Što su HDZ i SDP, a sada i mnogi drugi, nametali i nameću. Od SDP-a se to očekivalo i očekuje budući da je riječ o baštinicima protuhrvatskog i protukatoličkog jugoslavenskog komunizma. Od HDZ-a se to nije očekivalo dok ga je vodio F. Tuđman i dok je HDZ unatoč svim manama bio stranka naroda. No njegovi nasljednici oduzeli su stranku narodu i provodili i provode naredbe stranih i domaćih gospodara koje su protivne narodnim osjećajima i željama.

Politička (i ne samo politička) „elita“ okrenula je leđa narodu te ne može ili ne želi razumjeti da se narod ne može odreći te ponosne „Lijepe naše“ – za koju je robovao, ginuo, trpio i radio. To što misli i osjeća narod nije ono što osjeća i misli politička „elita“. Ona se trudi prepoznavati i provoditi želje svojih stranih gospodara, a njih uvijek ima na pretek. Neugodno joj je, zna da postoji drugi gospodar koji traži ono što mu pripada, a jači je i trajniji od svih gospodara pred kojima ona kleči: hrvatski narod. Koji, iako je zbunjen i izluđen, želi da se provodi politika koja je u skladu s njegovim potrebama i probitcima.

Od smrti F. Tuđmana narod nije uspio prodrijeti do političke „elite“. A samo je tražio da one kojima je dao povjerenje upotrijebe svoje vodeće pozicije tako da zastupaju interes naroda i Hrvatske. No oni su se oglušivali. I danas misle da imaju sve pod kontrolom, da je narod rezigniran, slomljen, svladan. I mnogi prije njih tako su mislili. Ali sve se može preokrenuti. Prije ili poslije narod će tražiti od njih da polože račune; ima naime pravo znati što su učinili s njegovom državom, s njegovom domovinom. Za koga, i za što, i kako, i tko, i kada?

Tko je naredio kompromitaciju Domovinskog rata i njegovih protagonista, prihvaćanje Istanbulske konvencije, rastakanje hrvatskoga gospodarstva, potkopavanje institucije obitelji, instaliranje protuhrvatskih kadrova na ključnim dužnostima, opstrukciju istraga o komunističkim zločinima za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća te za vrijeme velikosrpske agresije, iskrivljivanje hrvatske povijesti, uništavanje hrvatskog identiteta, političko napuštanje sunarodnjaka u BiH, marginalizaciju hrvatske emigracije, depopulaciju Slavonije i nekih drugih krajeva, poticanje na novu emigraciju…? Tko je, za koga, za što, kako i kada?

Narod nije to naredio, niti je to želio. Ali netko jest, a narod mora znati tko je to učinio. Budući da mu politička „elita“ to ne će reći, narod nema druge alternative nego se opet „plebiscitarno izjasniti za hrvatsku državu“, odbaciti političku „elitu“ koja nije dostojna ni države ni domovine, i izabrati ljude koji „osjećaju bilo naroda“, ljude koji nisu „ništarije“, koji su spremni žrtvovati se i izgubiti sve za svoj narod, i koji dijele „Stepinčevo“ geslo: „U Tebe se, Gospodine, uzdam! – In te, Domine, speravi! Tko se god smatra hrvatskim političarem, na Stepinčevo bi si morao posvijestiti da ne smije ići ispod crte plebiscitarne volje hrvatskog naroda.

M. O./Hrvatsko nebo