Apel „krnjeg Predsjedništva” SFRJ –  „trojanski konj”

Vrijeme:3 min, 28 sec

 

S. Mesić svjedočio je kao zaštićeni svjedok Tužiteljstva u procesu protiv T. Blaškića pred Haaškim sudom (1998.). To su svjedočenje Tužiteljstvo Haaškog suda i Haaški sud iskoristili protiv F. Tuđmana i vojnog i državnog vrha Hrvatske i kao temelj budućih optužnica protiv Hrvata iz RH i Hrvata iz BiH i protiv RH za “etničko čišćenje Srba” u RH i za “agresiju na BiH”. S. Mesić tvrdio je da nije bio svjedok optužbe, ali su se haaški transkripti pojavili u medijima i dokazalo se da laže. Otkrilo se i da je odavao državne tajne i davao odabrane transkripte iz Ureda Predsjednika medijima i Haaškome sudu kako bi potkrijepio svoje optužbe protiv F. Tuđmana, hrvatskih generala, Hrvatske i Domovinskog rata a Hrvatsku optužio za dvostruku agresiju, koju su takvom „alkemijom“ kao žrtvu velikosrpske agresije pretvorili u agresora prema Srbima i Muslimanima.

Kao predsjednik RH nametao je politiku pomirbe, raspodjele krivnje i oprosta (isprika Srbiji, izjava da Crna Gora nije bila agresor na Hrvatsku, itd.), odnosno provodio je politiku izjednačivanja krivnje između agresora i žrtve te stvaranja ozračja za novu regionalnu zajednicu nalik Jugoslaviji (Zapadni Balkan). U tome je imao snažnu potporu tzv. “međunarodne zajednice” i svih u RH i susjedstvu („regionu“) koji nisu prežalili Jugoslaviju ni oprostili F. Tuđmanu osamostaljenje RH i sprječavanje obnove jugoslavenske zajednice. No nemojmo se zavaravati, nije S. Mesić neki faktor u tome svemu, nego samo jedan od brojnih koji je radi postizanja osobnih probitaka bio spreman poslužiti kao poslušni pijun tzv. “međunarodne zajednice”. Koja ni do danas nije odustala od regionalnog odnosno jugoslavenskog rješenja. Haški sud samo je bio mehanizam te politike tzv. „međunarodne zajednice”, a razni „Mesići“ samo kotačići u tom mehanizmu.

Kao bivši predsjednik S. Mesić nastavljao je na istoj liniji, manje-više, sve do danas. Sada on, B. Bogićević i V. Tupurkovski, članovi posljednjeg Predsjedništva SFRJ iz Hrvatske, BiH i Makedonije, pripremaju Apel za spas BiH. Uvjereni su da je “jedino rješenje za BiH građanska država”. Za S. Mesića izbor Ž. Komšića predstavlja „korak prema građanskoj državi”, a M. Dodik i D. Čović su „razbijači BiH”. Zna S. Mesić da je Ž. Komšić izabran glasovima Bošnjaka i protivno volji Hrvata. Zna i da se ne mogu izjednačiti Srbi, koji imaju svoju RS, koju začudo tzv. „međunarodna zajednica” ne dira, s Hrvatima, koji nemaju ni svoj entitet i kojima je ugrožena i konstitutivnost i sam opstanak. Ali baš ga briga, on nastavlja političku liniju koju su davno trasirali njegovi strani pokrovitelji.

Jugo-trojka kani predložiti raspuštanje daytonske BiH te mirnu reintegraciju BiH pod međunarodnim protektoratom. Jesu li dobili ideju za Apel od nekoga iz tzv. „međunarodne zajednice” (nakon propalih pregovora u Neumu) ili ih je potaknula briga za očuvanje „Jugoslavije u malom” (kad već nisu mogli očuvati onu veliku), neka svatko prosudi sam. Činjenica je da takva BiH kakvu zagovara S. Mesić ostaje vezivno tkivo za eventualne regionalne planove, kojih „na ovim prostorima” nije nikada nedostajalo i kojima su toliko skloni neki u tzv. „međunarodnoj zajednici” i „u regiji”.

Nitko razuman nije protiv rješenja koja bi bili plod dijaloga uz (neizbježno) posredovanje tzv. „međunarodne zajednice”, ali rješenja koje bi bilo pravedno i prihvatljivo i za nas Hrvate. Na primjer, federativna BiH s tri entiteta i više razina lokalne samouprave. Alternativa je tomu životarenje u današnjem međunarodnom protektoratu ili faktični, nasilni, a zatim i formalnopravni raspad BiH. Zadržavanje ovakva stanja ima negativne posljedice koje mogu biti i katastrofalne, a europska perspektiva BiH kao nekakva panaceja za sada je nepostojeća. Nitko ne može očekivati da Hrvati u BiH budu za državu u kojoj ih se želi eliminirati. A očito je da ih se želi eliminirati kao političku zajednicu. Stoga Hrvati imaju pravo i dužnost to spriječiti. To je razloga da smo u iščekivanju odvažnih odluka na Hrvatskom narodnom saboru, koji se sastaje 19. veljače, i koji mora iskazati autentičnu suverenu volju hrvatskoga naroda u BiH kao, po Daytonu, konstitutivnoga. Treba „animirati” Plenkovića i Čovića. Naime „ušli smo u razdoblje intenzivnog vrenja”, a ponašanje u smislu zabijanja glave u pijesak i beskrajnog bezizglednog natezanja kao do sada nije više prihvatljivo. Apel pak „krnjeg Predsjedništva” SFRJ da se konstitutivne narode de-konstitucionalizira jest, s hrvatskoga gledišta, „trojanski konj”.

M. O.,Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)