Zdravko Gavran: U spomen na Nedjeljka Mihanovića (1930.-2022.)

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:10 min, 31 sec

 

 

Društvo hrvatskih književnika obavijestilo je članstvo i javnost da je danas,  27. siječnja 2022. u 92. godini u Zagrebu preminuo dr. Nedjeljko Mihanović. Iz kraće obavijesti doznaje se i ovo: 

Rođen je 16. veljače 1930. u Sitnu Donjem, pokraj Splita. Nakon završene Klasične gimnazije u Splitu diplomirao je slavistiku i romanistiku 1958. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1975. i doktorirao. Radio je kao lektor slavistike u Hamburgu, a do 1990. bio je znanstveni savjetnik i upravitelj Zavoda za povijest hrvatske književnosti, gdje je izabran za člana suradnika HAZU.

Na prvim višestranačkim slobodnim izborima uključuje se u rad HDZ-a. Bio je bliski suradnik predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana. U više mandata obavljao je dužnost predsjednika Odbora za naobrazbu, znanost, kulturu i šport Sabora Republike Hrvatske, a od svibnja 1994. obavljao je mandat predsjednika Hrvatskoga državnog sabora Republike Hrvatske. Od 1998. bio je savjetnik predsjednika Tuđmana za etička i moralna pitanja, a od siječnja 1999.  predsjednik državnog Povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama. Za svoje zasluge odlikovan je sa sedam visokih državnih odlikovanja: Spomenica Domovinskog rata (1990.-1992.); Spomenica Domovinske zahvalnosti;  Red Hrvatskog trolista; Red Ante Starčevića; Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića; Red kneza Trpimira s ogrlicom i danicom; Velered kralja Petra Krešimira IV. s  lentom i danicom.

Objavio je 17 autorskih  knjiga[1] s područja kroatistike, više od 200 znanstvenih i više od 400 stručnih radova. U bibliotekama „Pet stoljeća hrvatske književnosti“ i „Stoljeća književnosti“ priredio je više od 30 izdanja hrvatskih pisaca. Posebno se bavio priređivanjem kritičkih izdanja sabranih djela hrvatskih pisaca Augustina Ujevića, A. g. Matoša, Vladimira Nazora, Vjekoslava Majera, A. B. Šimića. S nizom književnih predavanja sudjelovao je na brojnim kongresima u domovini i inozemstvu (Austrija, Njemačka, Mađarska, Italija, Poljska, Rusija). Za obrazovni program HRTV-a izradio je više scenarija i ekranizacija o hrvatskim piscima, a djelovao je do visokih godina kao aktivni član Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog filološkog društva, Društva Poljičana, Braće Hrvatskog Zmaja i ostalih udruga.

* * *

Ni u jedan posmrtni zapis ne može sve stati, pa tako nije stalo ni u ovaj. Iako osobno nisam izbliza „previše dobro“ poznavao pokojnika, u ovoj tužnoj prigodi osjećam potrebu reći koju o pokojnom Nedjeljku kao čovjeku kako ga nosim u pamćenju i iz međusobnih druženja iz 1990-ih. A nosim ga kao svijetao, pozitivan i čovječan lik – lik „normalnog“ Hrvata i državotvornog domoljuba, kao lik uvjerenog katolika i čestita čovjeka. Njegova ljudskost i ljudska jednostavnost, njegova moralnost i etičnost bila je uzorna. Bio je on jedan od rjeđih koji nije drugima nametao sebe, iako se imao čime pohvaliti, niti ih je opterećivao svojim potrebama i ambicijama, nego je bio usredotočen na ono što nam je zajedničko, što nas povezuje, što nas motivira za plemenitija pregnuća, na ono što je vrijedno, na ono za što je potrebno zauzimati se i boriti se. 

Nedjeljko je osobno poznavao Franju Tuđmana još iz razdoblja dok je ovaj bio (1961.-1967.) na čelu Instituta za historiju radničkog pokreta. Poznavao je i mnoge druge intelektualce iz svoje generacije, ali nije uzdizao ta iskustva na razinu osobnih ni generacijskih mitova. Prema nama iz mlađih naraštaja bio je vrlo pozitivan i za nas prijamljiv. Nije bio umišljen. Nije mislio da svijet ostaje na starijima ni na legendama, iako se cijeli život bavio knjigama i institucijama; intelektualni rad bio je taj koji ga je oplemenjivao, i to se na njegovu licu vidjelo. To se u njegovu duhu i njegovoj intelektualnoj vedrini i bistrini osjećalo: živost duha, istinoljubivost, pravdoljubivost, ali ne u oblacima, nego sa sviješću za konkretnu situaciju. Sve to počivalo je na solidnom klasičnom obrazovanju i cjeloživotnoj izobrazbi. Iako po životnom određenju „knjiški moljac“, dakle filolog i književni istraživač, znanstvenik, povjesničar i kritičar, i on je poput mnogih drugih nosio u srcu nesmirljivu čežnju za hrvatskom slobodom i hrvatskom državnošću. To ga je navodilo da se osim književnošću bavio i mnogim pitanjima koja su zadirala u političku povjesnicu i u politički aktualitet njegova hrvatskog naroda, koji mu je bio toliko prirastao srcu.

Osim toga, osvijetlio je i reafirmirao niz katoličkih i emigrantskih pisaca i mislilaca – onih za koje u jugoslavensko-komunističkom kanonu nije dotad bilo mjesta, ili su jedva tolerirani.

Impozantan knjižni opus

Mihanovićev je knjižni opus zaista impozantan: bio je u životu marljiv kao mrav. Evo opširnijeg pregleda njegovih djela.

U biblioteci „Pet stoljeća hrvatske književnosti“ priredio je sljedeće pisce: Fran Mažuranić, August Harambašić, Lavoslav Vukelić, Andrija Palmović, Rikard Jorgovanić, Franjo Marković, Vjekoslav Majer, Grigor Vitez, Grgur Karlovčan,  Mihovil Pavlek Miškina, Ilija Jakovljević, Nikola Miličević, Josip Pupačić, Branislav Zeljković, Nikola Pulić, Saša Vereš, Vojislav Kuzmanović, Stanko Juriša, Zlatko Tomičić. Jedan dio ranog filološkog rada Nedjeljka Mihanovića prikazan je unutar navedene edicije u knjizi Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 162, Zagreb, 1984.

Zasebno je priredio nekoliko pojedinačnih izdanja djela hrvatskih pisaca: Frano Alfirević, Rikard Jorgovanić, Vladimir Nazor, Otokar Keršovani, Ivana Brlić-Mažuranić, Franja Žanić, Ranko Marinković, August Cesarec, Jure Kaštelan, Vjekoslav Majer, Tin Ujević, A.B. Šimić, Ivan Despot, Branko Klarić, August Šenoa, Olinko Delorko, Zlatko Tomičić.

Kao član Uredničkog odbora u biblioteci Matice hrvatske „Stoljeća hrvatske književnosti“ za tu je biblioteku priredio izabrana djela ovih auktora: Vladimira Nazora, Izbor pjesama, sv. I. i II.;  Izbor proze, sv. I. i II., Zagreb, 1999;  Izabrana djela Izidora Poljaka (2004.); Đure Sudete (2004.); Jeronima Kornera (2005.); Rajmunda Kuparea (2005.); Lucijana Kordića (2006.), Srećka Karamana, Ante Jakšića, Jakše Ercegovića (2007.).

U djelokrugu obrazovnog programa Hrvatske radio-televizije izradio je sedam scenarija i ekranizacija o hrvatskim piscima: Vladimir Nazor (1969.), Vjekoslav Majer (1970.), Antun Mihanović (1971.), A.G. Matoš (1973.), Ivana Brlić-Mažuranić (1974.), August Cesarec (1974.), Vladimir Nazor (1976.).

Kao Mihanovićeve vlastite knjige, HAZU za svog člana-suradnika (od g. 1980.) navodi ove: Poezija Stanka Vraza, Zagreb, 1971.; Pjesničko djelo Vladimira Nazora, Zagreb, 1976.; Portreti i eseji o hrvatskim piscima,  Zagreb, 1981.; Oblikotvornost i smisao, Zagreb, 1987.; Mjera i vrijednost, Zagreb, 1989.; Govor umjetnosti, Zagreb, 1992.; Na putu do hrvatske državnosti, Zagreb, 1996.; Državnost iznad svega,  Zagreb, 1998.; Prepoznavanje vrijednosti, Vinkovci, 2001.; Za jedinu i vječnu Hrvatsku – dr. Franjo Tuđman, Zagreb, 2001.; Poljički Parnas, Priko, 2005.; Tajanstvenost umjetničke riječi, Zagreb, 2007.; Poljički Parnas II. Poljička čitanka, Split, 2009.; Tuđmanova baština, Zagreb, 2010.

Tuđmanova baština, prigovori, protivnici, iznevjeritelji…

Naslov njegove posljednje knjige glasi dakle „Tuđmanova baština“ (Zagreb, 2010.). On i na simboličkoj razini nosi  nešto oproštajno; već tada Mihanović je praktički bio izvan glavnine  onoga što se u hrvatskoj politici i javnosti događalo. 

Knjiga je napisana i objavljene kao odgovor na tada već daleko uznapredovali proces detuđmanizacije. Kako je u recenziji primijetio Ivan Mihanović, „vrlo su uočljivi ljutnja, dubinska ogorčenost i prezir koji izviru iz Mihanovićeva pera kada piše o starim komunističkim reformiranim strukturama i svim onim njima bliskim javnim djelatnicima. No, nije čak toliko važna pripadnost bivšim državnim strukturama (primjer je političko obraćenje Zdravka Tomca, prema kojem iskazuje naklonost), nego njihova ideološka nepromijenjenost i komunistički mentalitet. Prema takvima Mihanović je najviše negativno nastrojen jer oni danas (kao i devedesetih) djeluju destrukcijski na postojanje hrvatske države i njezine temelje iz Domovinskoga rata.“. 

Zanimljivo  je citirati i naslove poglavlja iz središnjeg dijela te knjige, koji obiluje analizama događaja iz devedesetih godina koje je autor smatrao presudnima za hrvatsku državnost (a bio je do 1999. i glavni urednik stranačkog glasila Državnost): “Borba za međunarodno priznanje”, “Saborska stranačka zavjera”, “Za herceg-bosanski entitet i mir u budućnosti”, “Hrvatski mediji i Tuđman”, “Komplot detuđmanizacije”, “Tuđmanov antifašizam”, “Tuđmanov odnos prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, “Hrvatske iluzije i stvarnost” i “Mutni apsurdi haaških optužnica”.

Mora se reći i to da je i u knjizi i u svom političkom angažmanu Mihanović odobravao Tuđmanovu ideju svehrvatske pomirbe kao jedan od najvažnijih elemenata njegove državotvorne politike. No ujedno je predsjedniku Tuđmanu kao manu otvoreno prigovarao nekritičnost prema ljudima koje je postavljao na važne pozicije i loš odabir vlastitih suradnika, što je po Mihanovićevu mišljenju rezultiralo mnogim makinacijama, strančarenjima, spletkama i stvaranjem strukture koja je Tuđmanu djelovala iza leđa, a što on nije mogao ni znati niti na to znatnije utjecati.

U intervjuu što ga je povodom te knjige dao Hrvatskom listu, na pitanje „Je li ovo Hrvatska kakvu je on želio?“ Mihanović je odgovorio: „Nije sigurno onakva kakvu je Tuđman želio jer nije ni očekivao da će biti toliko zbunjenih ljudi, kao i onih koji su izravno protiv njegova djela – ostvarenja hrvatske države.“ Te otpore osjećao je i muke rađanja i opstanka države proživljavao, kao i mi ostali, najintenzivnije u prvoj polovini 1990-ih. Tada sam ga, kao ravnatelj i glavni urednik, bio uključio u Uredničko vijeće Glasnika HDZ; u društvu s njima i sličnima prebrodili smo stranački pokušaj puča, kada su Manolić, Mesić i „udbaška grupa“ otpali od Tuđmanove stranke. A inače sam ga viđao u Saboru, gdje je bio šef saborskog odbora za kulturu i prosvjetu, i gdje su vrata njegova ureda za nas hrvatske pisce, domoljube i dobronamjernike, osobito za nas iz katoličkoga kruga, bila uvijek otvorena.

Komunizam smo kao sustav i ideologiju na neki način otklonili, ali nismo mentalitet koji je ostao u ljudima

Poput Kranjčevića, on je Hrvatstvo nosi u svom srcu, proživljavao je sve što se njoj događa: „I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše, njen rug je i moj rug…“ Imao je, s jedne strane, razumijevanje za povijesne realitete, dakle potrebnu razboritost, ali je i oštro razlikovao dobro od zla i bio hrabar o tomu govoriti. Znao je cijeniti postignuta dobra i na njima Bogu zahvaljivati, ali je isto tako znao mačem istine i pravde udariti i po neprijateljima i pod unutarnjoj korupciji u HDZ-u i u hadezeovskim strukturama hrvatske države i tekućim procesima. 

Bio je svjestan postojanih neprijatelja hrvatske države, za koje je prije deset godina rekao da su to „svi oni koji su se za vrijeme teških, ratnih godina iselili van, to su oni čiji su očevi imali devizna sredstva pa su dezertirali i živjeli po Njemačkoj, Austriji i Francuskoj. Nakon što su se vratili, uporno su pokušavali i uspjeli se ubaciti u strukture vlasti tako da se sada može reći da većinu strukture vlasti upravo takvi i drže jer su se nametnuli. Komunizam smo kao sustav i ideologiju na neki način otklonili, ali nismo mentalitet koji je ostao u ljudima. Oni su se nalijepili na taj mentalitet i s njim su ponovno oživjeli lijeve neoliberalne globalističke i kvaziinternacionalističke strukture. Činjenica je da su uspjeli ovladati medijima, strukturama, dijele nagrade, imenuju one koje žele, i jedan veći dio vlasti u rukama je takvih negativnih struktura jer su na određenim pozicijama samo naslijedili svoje očeve i djedove.“

Ta njegova kritika pogađala je i njegov HDZ. Zgražao se nad time što je u svojoj bolesnoj gramzivosti učinio Sanader, ali i oni koji su mu dopuštali da čini sve što je činio, a i oni koji se takvih nisu zatim riješili: „Oni su [vodeći ljudi u HDZ-u] znali ili su trebali znati što je Sanader radio, a ako nisu znali, onda su stupidni. Tolike godine ne uočavati takve fatalne pogreške koje su se događale – korupciju, bogaćenje, sve te devijacije, i ništa ne poduzimati nije normalno. A ako su znali i prešućivali, onda očito nisu imali moralne snage da se tome suprotstave i prema tome takvi ne trebaju voditi politiku.“

Karakterna crta ljudske, katoličke i hrvatske čestitosti

Upravo ta karakterna crta Nedjeljkove ljudske, katoličke i hrvatske čestitosti ostala mi je urezana u memoriju još iz početaka 1990-ih. Bio je on jedan od onih ljudi od kojih su bili sastavljani tadašnji HDZ i tadašnje nove ili mlade institucije na koje se moglo računati u pravom i punom smislu riječi kao na ne-komunistički i ne-udbaški kadar, dakle kao na nositelja onih plemenitih ideala i htijenja i onih mentaliteta kakvi su u hrvatskom narodu živjeli i prije komunističkog ideološkog porobljenja i realpolitičke „bratstvo-jedinstvene“ okupacije. 

Na žalost, dogodilo se je da je i on bio s odlaskom predsjednika Tuđmana istisnut iz realpolitičkog života, poput niza drugih, prije, a osobito poslije toga. Daljnja HDZ-ova vodstva „čistila“ su se od čistih, od idealista, od „tuđmanovaca“, „desničara“ i „kleronacionalista“, u korist onih (komunističkih „starih maconja“ i onih mlađih, po njihovoj volji sa strane pridošlih i izdizanih) kojima je bilo stalo do sasvim drugih i drukčijih, prizemnih, sebičnih, trivijalnih probitaka. 

No idealisti – a Mihanović je jedan od najuzornijih takvih izraslih u domovinskoj Hrvatskoj, ne u emigraciji ili gdje drugdje – živjet će u našim sjećanjima i ostati u trajnom spomenu hrvatskog naroda, njegove kulture i književnosti, duhovnosti i državotvorne političke misli. Iz njihova idealizma izrast će jednoga dana opet porivi za idealom, nova volja za onom Hrvatskom kakvu smo snivali i željeli, ali ju nismo bili u snazi oblikovati sukladno našem idealu.

Pokoj vječni pokojnom Nedjeljku, i Svjetlost vječna svijetlila mu! Počivao u zasluženom miru!

Zdravko Gavran,Hrvatsko nebo

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.