Šiljo: Hrvatski idealisti, „realisti“ i dijalektika povijesti

Vrijeme:4 min, 36 sec

 

Što hrvatski idealist u takvim okolnostima uopće može i treba činiti? Što pak (ne)hrvatski „realist“? Što da prvi učine s drugima? Kako bi ih pretvorili u idealiste. Ili kako da se drugi postave prema rijetkim prvima? Koje ionako doživljavaju kao „prijetnju“ svom komoditetu. I svojoj „nečistoj“ (prilagođenoj) savjesti? Na ta pitanja u ovoj se „staromodnoj“ kolumni ne će ni pokušati odgovoriti? Komu, odnosno za koga, uostalom? Odgovori će se davati u nastavku zajedničke nam povijesti iliti „usuda“. Vjerojatno ih, kao oblikotvorne, ne ćemo ni davati mi, sadašnji Hrvati u ovim (ne)tuđmanovskim „bespućima“. Oni će jednom početi ili izrastati iz zemlje ili padati s neba. Takva je naime dijalektika povijesti. Ona se nikada dosad nije ni zauvijek ni predugo zaustavila na jednoj postaji. Iako bi nemoćno stajanje nerijetko dugo potrajalo. A čekanje ponekad izgledalo i beznadno.

U  članku „Hrvatski intelektualci i politika“ iz godine 1953. (koji će biti objavljen u sljedećem nastavku njegove feljtonizirane knjiga „Vizija slobode“ na Hrvatskom nebu) Ivan Oršanić razvija dalje svoj omiljenu temu (nacionalne) slobode i ropstva, napose slobodnog ili podčinjenog hrvatstva. Već na samom početku on bez imalo krzmanja ispostavlja intelektualcima, a zapravo ne samo njima, nego svima njima odnosno nama, račun o tomu kako se počnu ponašati nakon što završe svoje studije. Kada zaplove u realni život. Velika većina njih. S dosta rijetkim iznimkama. Koje realizirani i sve stariji, ovisniji i usaljeniji intelektualci uglavnom počnu sve više smatrati „luđacima“. Evo kako on postavlja scenu za razumijevanje stanja i odnosa:

„Poznato je, na primjer, da se hrvatski intelektualac prestaje baviti politikom nakon svršenja školovanja, na vratima krute realnosti, u kojoj se tuđinska misao, tuđinska volja i tuđinska moć pojavljivala kao najjači i najodlučniji čimbenik. Ozbiljan se čovjek koji misli na svoju budućnost, na svoju obitelj, na svoj društveni položaj i na svoj mir, ne bavi politikom, ili ako se bavi onda to čini na onoj strani koja mu sve to osigurava, na strani tuđinske misli i tuđinske moći. Tako je kroz dugi niz godina složena naslaga misli i osjećaja da ozbiljna politika mora biti realna ili da se politikom uopće ne treba baviti. Oni pak koji su se bavili “nerealnom” politikom smatrani su neozbiljnima, luđacima, idealistima odnosno smušenjacima.

Oršanić ne krzma, ne ulizuje se i ne boji se reći kako stvarnost vidi. S intelektualaca naglo prelazi na političare (koji su po definiciji kakvi-takvi intelektualci) i hrvatsku politiku, pa zaključuje ovo:

Tako su u tragičnoj borbi hrvatskog naroda za slobodu razvijena uglavnom tri smjera hrvatskih političara i hrvatske politike: smjer “luđaka”, smjer “realista” i smjer „eunuha“.

Da ne bi tko pomislio kako Oršanić samo apstraktno umuje, on smjesta prelazi na povijesnu konkretizaciju, na oprimjerenje:

Smjer “luđaka” predstavljaju Starčević i Radić; smjer “realista” hrvatski advokati, koji svoje zvanje i svoju kancelariju povezuju s narodom (u opoziciji) i s ministarstvima (na vladi); smjer “eunuha”, koji se ne bavi politikom, predstavljaju bezbrojni stručnjaci, izvrsni činovnici, izvan-iznad stranački, izvan-iznad nacionalni pisci i umjetnici. 

U sudaru između (romantičarskog) idealizma  i „realizma“ Oršanić je, naravno, na strani prvog. Bio je gigant hrvatske političke misli, a i samosvojan sudionik hrvatske političke prakse.

Mi danas, mi u kojima nacionalni i etički i drugi idealizam nije zamro niti se ugasio, raspeti smo i sami između prvoga s jedne i drugoga i trećega s oprečne strane. Hoćemo ono prvo, a to prvo ne može se pretočiti u povijest bez onoga drugoga i trećega, ni bez onih drugih i trećih, koji su u većini, posvuda. A oni se drže ili „realistički“ ili „eunuški“ (u slobodnom i ponešto vulgarnom prijevodu: bezmudo).

Ni opće duhovno stanje domovine, Europe, Zapada i glavnine svijeta nije povoljno; naprotiv, ono pogoduje drugima i trećima, možda više nego ikada dosad. Više nego i u sovjetskom totalitarnom komunizmu ili njemačkom nacizmu.

Živimo u doba prevage materijalnoga nad duhovnim, opipljivoga nad neopipljivim, korisnoga nad „beskorisnim“. Živimo u doba kozmičkog prepariranja ljudske svijesti.

(Goebbels i Ždanov čupaju si kose s one strane smrti uviđajući koliko su ih današnji propagandisti prešišali. I to bez primjene grubih i primitivnih metoda. Sve fino, moderno, demokratski, u carstvu ’slobodnih medija’ i sjajno kontroliranih ’liberalnih demokracija’. Ah!)

Živimo u doba konzumerizma i neviđenih rastvaranja svakoga tradicionalnog supstrata, idejnoga, duhovnoga, vjerskoga, etičkoga.

Živimo u doba Kunderine „beskrajne lakoće postojanja“, koja je ujedno i „beskrajna težina postojanja“. Navlastito u godinama novodobne koronavirusne histerije, ustrašenosti, limitaranih prava i sloboda i sve veće, općenito, bez-umnosti. Bez-umnosti u mnogo čemu. Počevši od onoga što za nadziranje, preoblikovanje ili moguće uništavanje ljudske vrste proizvode moderna i silno razvijena znanost i tehnologija pa do onoga što golim očima iz dana u dan gledamo u vlastitoj nam domaji. Nemoćni učiniti išta dovoljno snažno da to što vidimo kao ružno preokrenemo u lijepo.

Što hrvatski idealist u takvim okolnostima uopće može i treba činiti? Što pak (ne)hrvatski „realist“? Što da prvi učine s drugima? Kako bi ih pretvorili u idealiste. Ili kako da se drugi postave prema rijetkim prvima? Koje ionako doživljavaju kao „prijetnju“ svom komoditetu. I svojoj „nečistoj“ (prilagođenoj) savjesti? Na ta pitanja u ovoj se „staromodnoj“ kolumni ne će ni pokušati odgovoriti? Komu, odnosno za koga, uostalom? Odgovori će se davati u nastavku zajedničke nam povijesti iliti „usuda“. Vjerojatno ih, kao oblikotvorne, ne ćemo ni davati mi, sadašnji Hrvati u ovim (ne)tuđmanovskim „bespućima“. Oni će jednom početi ili izrastati iz zemlje ili padati s neba. Takva je naime dijalektika povijesti. Ona se nikada dosad nije ni zauvijek ni predugo zaustavila na jednoj postaji. Iako bi nemoćno stajanje nerijetko dugo potrajalo. A čekanje ponekad izgledalo i beznadno.

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori