Glas iz Washingtona, Šime Letina: Novogodišnja razmišljanja 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:8 min, 43 sec

 

 

U božićnim danima, koncem stare i početkom nove godine, velik broj ljudi, koji drže do obiteljskih i narodnih interesa, razmišlja o prošlogodišnjim propustima, uspjesima i neuspjesima, te njihovim uzrocima i razlozima. Smišlja planove i donosi odluke za vlastite pozitivne pothvate i promjene u novoj godini. U razmišljanju o vlastitoj ulozi i odgovornosti prema obitelji i narodnoj zajednici, mnogi se sjete i onih koji u svijetu trpe zbog ratnih strahota, nasilja, siromaštva ili bolesti. Kao pripadnici uže narodne i šire ljudske zajednice, žele pomoći i participirati u duhovnoj i materijalnoj obnovi i izgradnji svoga naroda i svijeta, imajući uvijek u vidu činjenicu da čovjeku koji ne drži do svoje obitelji i naroda nije puno stalo ni do ljudi u svijetu.  

Mi Hrvati, zbog tragične prošlosti i današnjih političkih i gospodarskih problema u kojima živimo, posebno Hrvati u Bosni Hercegovini, imamo puno opravdanih razloga za ozbiljno razmišljanje u izgradnji slobodnije i pravednije Hrvatske, pa i svijeta. U tom humanom i moralnom pothvatu ne bi smjelo biti pasivnih promatrača, jer bez zajedničkog udjela u pomaganju svoga naroda i izgradnji boljega i pravednijeg svijeta ne možemo se nadati boljoj budućnosti. Pri tom moramo biti svjesni da svaki udio u obnovi narodne zajednice i izgradnji pravednijega svijeta uključuje osobnu žrtvu i odricanje. Tko želi život bez žrtve taj ne shvaća esenciju života, ni svoga vlastitog poslanja. Taj živi u bezbrižnom sanjarenju, u svijetu vlastitih iluzija. 

Većina domoljubnih Hrvata smatra da svaki od nas mora pridonositi žrtvu za Hrvatsku, ne samo zbog nas već i zbog onih koji dolaze iza nas, jer je očito da se Hrvatska nalazi u teškoj situaciji s bezbrojnim pitanjima, među kojima je i pitanje njezine budućnosti. Situacija je takva da mnogi misle da nam je država u opasnosti i da je devedesetih godina bilo lakše uspostaviti hrvatsku državu nego je danas sačuvati i učiniti kutkom slobode i pravde za budući hrvatski naraštaj. 

Nažalost, uslijed teške situacije u kojoj su se, bez vlastite krivnje, našli mnogi Hrvati, u Hrvatskoj danas vlada velika beznadnost i odbojnost prema državi, državnoj politici i političarima. Često se čuju prigovori da je situacija toliko loša da je obični ljudi ne mogu ničim promijeniti. Drugim riječima, besmisleno je bilo što poduzimati. Takvi prigovori i razmišljanja najviše odgovaraju onima kojima se najviše prigovara, tj. ljudima na vlasti, jer su im ona najbolja garancija da će ti isti kritičari ponovo glasati za njih. Hrvati koji žive u stanju beznadnosti i za svoju sudbinu krive hrvatsku državu morali bi shvatiti da svi mi sačinjavamo hrvatsku državu i da smo svi odgovorni za njezinu sudbinu, a ne samo nosioci državne vlasti, kao što su predsjednik države, Vlade ili članovi Sabora. Bacati krivnju na državu i predstavnike državne vlasti, a na izborima stalno glasati za iste stranke i ljude smiješno je i žalosno. Takvo ponašanje spada u stockholmski sindrom kojeg se hrvatski birači moraju osloboditi, jer sudbinu Hrvatske se ne smije predati u ruke onima koji još uvijek žale za Jugoslavijom, niti onima koji će Hrvatsku, zbog vlastitih interesa i profita, prvom prilikom prodati onima koji im najviše plate.   

Važnost izbora riječi

U zadnjih petnaestak godina domoljubni Hrvati, koji spadaju u desnicu, nekoliko puta su pokušavali putem slobodnih izbora doći na vlast i promijeniti tešku i od stranaca nametnutu situaciju u Hrvatskoj. Je li zbog nedostatka pravih kandidata ili krive strategije i izborne taktike, činjenica je da do sada nisu uspjeli. Zbog budućih pokušaja, dobro je podsjetiti potencijalne kandidate na činjenicu da u ostvarivanju političkih ciljeva, uz dobre nakane, igra veliku ulogu način na koji se vrši politička propaganda. Svojatenje za sebe riječi s pozitivnim prizvukom, a pripisivanje protivniku onih s negativnim prizvukom u političkom natjecanju ima odlučujuću odluku. Toga su dobro svjesni sljedbenici i potomci pripadnika nekadašnjeg jugokomunističkog režima. Jugokomunisti su bili pravi majstori u promoviranju svojih ciljeva, a isto tako i u prikrivanju zločina.  Svoje namjere i zločine, koje su činili, prikrivali su i ublaživali lijepim riječima koje su godile ljudskom uhu i kao takve prihvatljive domaćoj, a još više stranoj javnosti, koja je slabo poznavala jugoslavensku stvarnost. Iako su jugoslavenski komunisti držali narode Jugoslavije u nacionalnom ropstvu, javno su isticali riječi oslobođenje, sloboda, narod, narodni, demokracija, napredan, pravda, bratstvo i jedinstvo. Njihova propaganda je bila uspješna. Prisvajajući za sebe riječi s pozitivnim i privlačnim prizvukom, uspjeli su uvjeriti domaću i svjetsku javnost da su njihovi protivnici zatucani reakcionarci, fašisti, šovinisti, narodni neprijatelji i imperijalisti. Sebe su nazivali naprednima i progresivnima, a svoje protivnike reakcionarcima.  

Koliko je važno upotrijebiti prave riječi u pridobivanju javnih mnijenja i postizanju cilja vidi se iz sljedećeg primjera. Prije četrdesetak godina u nekim dijelovima SAD, kao npr. u New Yorku, bilo je teško naći čistače ulica, smetlare (garbage collectors), dok se netko nije sjetio da te riječi zamijeni sa sanitation worker (sanitetski radnik). 

Odgovornost prema narodu

Očito je da su u krivu oni koji misle da se sudbina Hrvatske njih ne tiče kao i oni koji misle da se narodna sudbina tiče samo njih i da su oni jedini u mogućnosti dati odgovor na hrvatska pitanja. “Nitko nikoga ne može lišiti prava brige za narod. Jer to i nije pravo, nego dužnost. Uvjerenje političara da je u pitanju njihova privilegija preko slobodnih izbora postaje komično, a preko terora postaje kobno. Naravno, postoje varalice naroda, šarlatani i demagozi. Ali, da bi se utvrdilo tko je to, odgovornost za narod ne može biti privilegija! U političke paradokse spada činjenica da se iza osporavanja odgovornosti drugima često krije ukidanje vlastite odgovornosti.” (Vlado Gotovac: Kritika, br. 18., svibanj, lipanj 1971., str. 431.).

Odgovornost prema sebi i svom narodu nikoga ne oslobađa odgovornosti prema svijetu u kojem živimo i zato smo kao pojedinci i narod dužni sudjelovati u promicanju i izgradnji svoga naroda i svijeta, ali se ne smijemo utopiti u tom svijetu. Treba uvijek imati na pameti da narod koji misli da ne može postojati samostalno, prije ili kasnije će nestati u tuđoj zajednici. “Nema jedinstva koje predpostavlja sakaćenje” (Camus). 

Hrvatski narod sam mora voditi brigu o sebi i o svojim interesima. Ta briga se može i mora iskazivati na različite načine, ali prvenstveno kroz slobodne izbore. To znači da svaki punoljetni Hrvat i hrvatski građanin treba redovno izlaziti na izbore i glasati za one kandidate koji žive za Hrvatsku, a ne od Hrvatske. 

Ostvarenjem države, Hrvati su potvrdili nacionalnu i političku zrelost. Pokazali su da hoće i mogu živjeti zasebno i samostalno i da su spremni za odgovornost prema sebi i suradnju s drugima. Uspostava države ne znači zatvaranje u sebe, jer hrvatski narod nikad nije shvaćao hrvatsko osamostaljenje i uspostavu države kao izolaciju i zatvaranje u sebe. “Danas samo lud čovjek može misliti, da samostalnost i nezavisnost znače neko odjeljivanje i izlučivanje od života s drugim narodima na svijetu. Nezavisnost znači samo sigurnost i potrebu sigurnosti, da jedan narod može slobodno i nezavisno od drugih naroda stavljati svoju političku, kulturnu, vjersku i ekonomsku zrelost u međunarodnu suradnju kako hoće i s kim hoće, slobodno, a ne po bratskom nasilju.” (Ivan Oršanić, Naš put, br. 53/54, Toronto, 1966, str. 2). 

Imajući u vidu izreku oca Domovine Ante Starčevića, da “despocije propadaju, ali se ne popravljaju”, devedesetih godina velika većina Hrvata, uključujući i dio komunista, shvatila je opasnost Jugoslavije i jugoslavenstva i važnost vlastite države.  Zahvaljujući toj nacionalnoj svijesti i herojskim podvizima i žrtvama hrvatskih branitelja, uspostavljena je i obranjena slobodna i neovisna država Hrvatska.  “Kasno, ali nadamo se ne prekasno, poslušali smo onoga koji je protiv svih fantasta, neznalica, fanatika i, recimo otvoreno, vanjskih sluga, ukazao na opće poznato pravilo, da se narod može održati slobodno i razvijati u suvremenom svijetu samo ako izbori ili osigura svoj međunarodno priznati okvir. I sada stoji pred nama sljedeći zadatak: Ovaj okvir treba popuniti, dati mu sadržaj. Sadržaj pak ne pada s neba niti je moguće izgraditi ga u totalitarnom jedinstvu koje se često rađa u tijeku narodno-osloboditeljskih pokreta, nego su za to potrebni razgovori svjesnih i odgovornih hrvatskih državljana. Ni vođa naroda, ni vođa pokreta, ni izabrani ili nametnuti poglavari i vladari, nego narodna volja i općenarodni, slobodarski sporazum dovodi do ispravnog, prihvatljivog sadrzaja.” (Dr. Ivo Korsky: Iz ideala u stvarnost, str. 352)

U nastavku dr. Korsky konstatira slabost svih neslobodnih naroda koji svoj spas uvijek traže u osobi i čvrstom vođi. I zato, nasuprot Hrvatima koji se zanose vođom, Korsky ističe misli Ante Stračevića koje i danas vrijede za politički slabo upućene Hrvate.  “Najstrašnije su vam riječi da ćete mene slijediti. Ako trebate goniča, tražite si ga drugdje: ja niti koga vodim niti gonim. To je glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela, programa. Stoga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju nego li je on očekivao. Goničina će vas tim većma prezirati, čim mu se većma predate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kao i narod, ima živjeti.” (Isto, str., 352-353.) 

Zaključne misli

Ostvarenjem države bilo je ostvareno hrvatsko oslobođenje, ali ne i sloboda i zato kažemo da je hrvatska država uvjet slobode, a sloboda uvjet državne opstojnosti. Država i sloboda su toliko uzajamno povezane da opstojnost jedne ovisi o opstojnosti druge. Država je čvrsti temelj na kojem treba izgraditi narodni život, koji uključuje narodnu i individualnu slobodu, gospodarski napredak i socijalnu pravdu. I zato, da bi opstala, Hrvatska mora biti slobodna i socijalno pravedna. Ona to može postati jedino izborom pravih političara, koji shvaćaju da su oni dužni dokazati svoju privrženost narodu a ne narod njima.  

“Onaj, koji hoće stajati na čelu naroda, mora imati nagnuće naroda, a to mora zavrijediti time, da se pokaže narodu kao čovjek nepokvarene ćudi, opsežna i uznostita duha, čista i odvažna srca, koji zaboravlja na svoje vlastito biće, dočim u sreći naroda nalazi i svoju sreću, koji iskreno i duboko ćuti boli i trpljenje naroda, komu je srce zauzeto jedino za istinu i pravdu, koji se neustrašivo bori za dobro i slobodu naroda, koga od svete težnje njegove ne odvrati ni laskanje, ni obećanje, ni preziranje, ni muke, ni ista smrt.” (Ante Starčević) 

Hrvati moraju birati ljude koji će u obavljanju svojih dužnosti znati ispravno svijetu prikazati hrvatske težnje i nacionalne vrijednosti, one koji će narod bodriti i upućivati da se oslobodi kompleksa nacionalne krivnje i tuđinske taktike (divide et impera; podijeli pa vladaj), koju su tuđinci upotrebljavali kao uspješnu kombinaciju svoje političke, vojne i ekonomske strategije u podjeli hrvatskoga naroda. Samo oni politički i državni dužnosnici koji donošenje svojih odluka mogu opravdati interesima hrvatskog naroda, a ne pritiscima međunarodne zajednice, zaslužuju biti izabrani.  

 

Šime Letina/Hrvatsko nebo

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.