OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (9)

 II. HRVATSKI NAROD: PROŠLOST I SADAŠNJOST

 1. Hrvatski narod

 2. Povijest se ne briše

 3. Neke naše stranke, pokreti i organizacije

 4. Potreba sudjelovanja u političkom radu

 5. Totalitarističko jedinstvo i demokratska suradnja 

 1.HRVATSKI NAROD

a) Povijesni narod ili pleme

b) Zrelost hrvatskog naroda

c) Hrvatska državotvorna linija

d) Naša vjersko-moralna orijentacija

e) Različitost ili superiornost?

f ) Surogati

g) Današnje pokoljenje 

Povijesni narod ili pleme?

U razvitku je čovječanstva pokazano posve jasno u čemu se mora ogledavati veća ili manja vrijednost jednoga naroda. Utvrđeno je da nijedan narod od vrijednosti nije zaboravio da je prva stvar imati političku ideju o sebi, boriti se za nju i čvrsto je manifestirati. Narodi koji tome nisu bili dorasli nestali su ili su poznati kao plemena koja žive sa svojim vođama ili poglavicama unutar država ili uprava koje im priznavaju više ili manje njihove narodne običaje, plesove, glazbu, način rada i slično. U osobitim slučajevima dopušta im se popunjavati redarstvo i niže vojničke ili administrativne službe, to jest sudjelovati u jačanju političke ideje gospodara na najnižoj mogućoj ljestvici na kojoj se uglavnom ništa ne pita, nego samo sluša i izvršava. Vremenom se pojačava priljev u službe, razvijaju se različite spoznaje, često pojačane sa strane, dok jednoga dana ne sazriju do tog stupnja da „pleme” odluči zbaciti gospodara, jer se njegova politička ideja i dozrela ideja naroda pokazuju kao dvije isključive ideje koje povijesno ne mogu više zajedno.

Kad mislimo na ovaj smještaj političke ideje o narodu u okviru povijesnog razvitka, onda otkrivamo žalosne činjenice u hrvatskoj politici najnovijih vremena.

Zar nisu izvjesni ugledni prvaci Hrvatske seljačke stranke smještali hrvatski narod u poziciju plemena, na čelu kojeg jaši poglavica na bijelom konju (1), koje priređuje plesove, pjesme i običaje, ostavljajući politiku, vojsku, diplomaciju, vlast i državu drugom narodu, tobože „bratskom”?

Politika dr. Vladimira Mačeka, Šuteja, Torbara, Krnjevića i drugova predstavljala je protupovijesno tjeranje hrvatskog naroda u stanje plemena, unatrag, u barbarstvo, u niže povijesno stanje, u nastojanja da se sloboda definira manifestacijama toga nižega stanja i u prihvaćanju političkih rješenja koja se mogu priznati plemenu („Banovina Hrvatska”, sudjelovanje pri vladi, imenovanje viših časnika iz „plemena” u redove vladajućeg naroda, itd.). Po ovom je dijelu vodstva HSS bivao hrvatski narod neprestano izražavan i predstavljan isključio kao neka etnička skupina, dakle, povijesno nepotpuno i krivo, a sve samo zato da se ne dovede u pitanje cjelina Jugoslavije i da se ne mora formulirati hrvatska politička ideja; svjesno se varalo, obmanjivalo i mrtvilo hrvatski narod da se smatra punim u etničkom doživljavanju koncepcije naroda. Isticano je vrlo često da borba za hrvatsku državu znači borbu za nešto prazno, a nije se smatralo praznim borbu za Jugoslaviju; isticano je da je država, koja nema sadržaja isto što i bačva bez vina, ali nije se borilo za punu i pravu hrvatsku državu; naprotiv se kolaboriralo za spašavanje i punjenje Jugoslavije. Hrvatska država je bila uvijek nešto što mora biti prazno, a Jugoslavija nešto što je samo po sebi puno pa se prvo bezuvjetno odbijalo, makar bilo ponuđeno i na tanjuru, a drugo je čak trebalo i braniti, makar bilo i tamnica.

Hrvatski narod, koji je imao državu prije tisuću godina, borio se u periodu Austro-Ugarske da sačuva državnu ideju, koji rađa Starčevića i Radića da se što jače osposobi idejno, organizatorno i masovno za biti politički narod, taj narod koji neprestano

—————————

     1. U doba Banovine Hrvatske i prije nje HSS je širila sliku dr. Mačeka kako jaši na bijelom konju. Priređivane su velike   folklorne manifestacije te se je nastojalo širiti „seljačku kulturu“. Postojala je tendencija, koja je smatrala da se sloboda sastoji   u tom da se možemo nazivati Hrvatima, da možemo nositi svoju zastavu, nazivati svoj jezik hrvatskim, plesati narodne   plesove,  te, općenito, kulturno se iživljavati

————————–

vibrira u svim svojim osjećajima da zbaci sa sebe svaki trag tuđinske vlasti, pa da sam „ispuni bačvu” svojim sadržajem, biva svjesno tjeran u zadovoljavanja s karakterom plemena, što je imala biti interpretacija „Slobodne Hrvatske”.

Doista, jedan se narod koji posjeduje zrelost plemena, osjeća slobodnim kad može slobodno plesati i pjevati.

Međutim, hrvatski narod nije mogao biti jugoslavensko ili balkansko pleme, pa čak i objekt za zadovoljstvo turistima, nego je htio biti narod koji hoće stvarati zakone, uređivati socijalne i ekonomske podloge svoga života, shodno procesu kojega bi doživljavao u svom vlastitom mozgu i u slobodnom dodiru s drugim narodima svijeta. On je bio dozrio za kategoriju slobode jednog povijesnog državnog naroda i zbog toga je upravo brutalnom nesmiljenošću zbacio i zaboravio na poglavicu i vođu s bijelim konjem i prionuo borbi za državu i slobodu. (1952. – Republika Hrvatska 3:12/14).

Zrelost hrvatskog naroda

Isto tako kao što jedan narod ima to veću važnost što jasnije, određenije, solidnije i odlučnije zastupa političku ideju o sebi kao narodnoj cjelini, ima to veću važnost i što jasnije izražava, doživljava i oživotvoruje ideje o svom unutrašnjem životu, i to u prvom redu ideje o slobodi čovjeka u okviru naroda. Makar hrvatski narod nije imao mnogo prilike pokazati što u tom pogledu određeno osjeća, ipak se mogu iznijeti sa sigurnošću neke osnovne indikacije koje načelno i konkretno isključuju izvjesne pojave koje su dolazile do izražaja.

Tako, na primjer, nije istina da je hrvatski narod osjećao i usvojio stalešku koncepciju, po kojoj bi seljaci nosili mržnju na građane-gospodu, intelektualce i radnike. To nije bila ideja koja je vladala u osjećajima hrvatskog naroda, nego političko demagoško šarlatanstvo neinteligentnih korteša i advokata u HSS, koji nisu imali čime ispunjavati svoje govore, pa su se iživljavali u ovome glupom i jeftinom šlageru, koji im je vješto nametan od onih koji su htjeli odvojiti seljake od hrvatske inteligencije i svesti ih na razinu plemena. Istina je, naprotiv, da seljaci šalju svoje sinove u škole i naukovanja, jer od njih očekuju stvaranje boljih uvjeta života za sebe i za cijeli narod, a ne mrze ih niti se žele odvajati od njih. U tom je pogledu skoro cijeli hrvatski narod jedna obitelj u kojoj su jedni članovi seljaci, drugi radnici manuelni ili umni.

Ta je, dakle, ideja o strateškoj mržnji negacija hrvatskih osjećaja, te nije i ne može biti temelj u gledanju na izgradnju slobode pripadnika naroda.

Isto se tako ne može ničim dokazati da bi osjećajima hrvatskog naroda vladala neka posebna naklonost za bilo kakve političke, socijalne, ekonomske, vjerske i kulturne totalitarističke orijentacije. Naprotiv je u osjećajima hrvatskog naroda razvijena ideja skladnosti. Zato su pojave o isključenju iz hrvatskog naroda bile mrlje jednog barbarskoga totalitarizma, apsolutno protivna osjećajima hrvatskog naroda. U ideji skladnosti hrvatski je narod uvijek izražavao vrlo poznate pretpostavke da među političkim prvacima postoji dogovor, podijeljene uloge, itd., dakle, u krajnjoj liniji sklad, a nikada nije manifestirao želje i osjećaje isključivosti, isključivanja ili čak ubijanja političkih protivnika i shvaćanja da bi svi morali biti u jednom toru.

Tko god razgovara s jednim Hrvatom, seljakom ili radnikom, mora se začuditi njegovu znanju i poznavanju prilika i ideja koje struje u stranim narodima, što znači da narod doživljava strujanja i u svijetu na vrlo širokoj narodnoj razini i time dokazuje intelektualnu sposobnost da bude aktivni član međunarodna života.

Isto je tako hrvatskom narodu posve tuđa misao da bi se on želio smatrati krdom sakupljenih ovaca, bez osjećaja odgovornosti i bez zahtjeva za odgovornost. Hrvatski je narod to dokazao kad je oduševljeno slijedio Stjepana Radića dok je bio u opoziciji, kad je bio rezerviran prema njemu čim je ušao u beogradsku vladu, kad je glasovao za dr. Mačeka te kad mu je okrenuo leđa godine 1941. Dokazao je time da on ne daje nikome punomoći u dinastičkom smislu ili da radi što hoće, a sebe da bi smatrao praktično neodgovornim, nego, naprotiv, da u njemu stalno kolaju osjećaji ispitivanja, kritičnosti i rasuđivanja. Pokazao je povijesno snažno i odlučno intelektualnu zrelost, samostalnost i određenost da ne prihvaća diktatorski princip u vođenju politike, nego da hoće imati instrumente i mogućnosti, gdje će moći pitati, kazati, kritizirati, kontrolirati i odlučivati, to jest manifestirati svoju odgovornost u pitanjima svoje sudbine; da hoće takvo političko uređenje u kojem će on sudjelovati i biti odgovoran.

No ne može se zbog svega ovoga odreći hrvatskom narodu posjedovanje i izražavanje poštovanja i lojalnosti prema političkim prvacima. Ideja poštovanja autoriteta, ideja lojalnosti je vrlo živa u osjećajima naroda, ali je krivo smatrati da to poštivanje i ta lojalnost znači likvidiranje vlastite odgovornosti, pameti i dostojanstva, te apsolutno uništenje vlastite osobnosti. To je protivno osjećajima hrvatskog čovjeka u apsolutnom smislu, kao što su poštovanje i lojalnost realni u apsolutnom smislu.

Hrvatski narod, koliko je imao prilike pokazati, nigdje i nikada nije postavio političke razlike, politička mimoilaženja i političke protivnosti u kategoriju međusobnog fizičkog obračunavanja ili ubijanja, te prema tome unošenje takvih metoda na hrvatsku političku pozornicu znači unositi barbarstvo, što su mnogi narodi godinama nastojali isključiti u svom političkom razvitku, znači unositi ono što je bitno protivno osobini skladnosti koja nužno pretpostavlja postojanje različitosti.

Hrvatski je narod dokazao da su u njemu ideje vjerske, rasne i nacionalne tolerancije tako snažne i realne, da su se na njegovu nacionalnom tijelu mogle smjestiti različite vjere, rase i narodnosti s tolikom sigurnošću i prepotencijom da su bili stavljeni u pitanje, u igru i izigravanje sam hrvatski narod i njegov teritorij, tj. smatralo se osobinu tolerancije hrvatskog naroda kao osobinu gluposti na koju se više ne treba ni obazirati. Nijemci su čak pomišljali da bi na hrvatskom tlu stvorili jednu posebnu njemačku državu, Talijani su mislili da je hrvatska obala duboko njihova, Srbi da su Bosna, Dalmacija i Slavonija srpski, Mađari da je Slavonija, Hrvatsko Zagorje i Hrvatsko primorje njihovo; nigdje Hrvatske i nigdje Hrvata.

Međutim, hrvatski narod postoji na svom teritoriju tolerantan, ali ne tup niti mrtav.

Prema tome, kad se među nekim političkim prvacima čuje da se ne može isticati hrvatsku državu i njene granice, jer da ima izvjesnih manjina, onda su ti političari na liniji tolerancije koja smatra hrvatski narod tupavim u tolikoj mjeri da bi on u ime te tolerancije trebao zaboraviti ne samo da ima teritorij, nego i koji je to teritorij. Tolerancija pak u ime koje bi hrvatski narod imao nestati kao narod i kao teritorij, ne postoji u osjećajima hrvatskog naroda, te prema tome svi koji zastupaju takve ideje, zastupaju ih protivno osjećajima hrvatskog naroda.

Nije rijetko čuti ponekad izraze nemoći, ništavosti zbog toga što smo malen narod, pa se prema tome zaključuje da su nam šanse uspjeha bezizgledne. Takvi osjećaji ne leže u prirodi hrvatskog naroda, što je on dokazao osobito u borbi između 1941.-1945. kad nije malaksavao u predodžbama o nekoj svojoj ništavosti i nevažnosti, nego se, naprotiv, izrugivao takvim pojavama kod drugih naroda. Prema tome, sva definiranja politike u osjećajima i oko osjećaja vlastite bezvrijednosti ne odgovaraju osjećajima hrvatskog naroda, nego su mu duboko protivna; nije hrvatski narod onaj koji je tražio politiku oportunizma i slabosti, nego su to bili izvjesni hrvatski političari, jučer kao i danas, dok je narod pokazao najveću pripravnost da sudjeluje u politici najhrabrijih zahtjeva.

U osjećajima hrvatskog naroda leži ideja odlučnosti i pripravnosti slijediti i postavljati političke zahtjeve kako to narodu pripada, te je prema tome sva politika protivna tome bila kriva, i kad se radilo o odnosu sa Srbima i o odnosu s Talijanima.

Iz svega ovoga se vidi da hrvatski narod nije nezrela masa bez razvijenih političkih osjećaja, impulsa i orijentacija, nego, naprotiv, da u njemu ključaju vrlo određeni osjećaj, ideje i indikacije, koje traže od političkih stranaka i političkih ljudi što temeljitije formulacije, razmišljanje, te provođenje u život onako kako to odgovara prirodi pojedine ideje. (1952. – Republika Hrvatska, 3:14/17).

Hrvatska državotvorna linija

U našoj političkoj dinamici koja je za hrvatski narod osobito važna u ovim časovima, mi bismo mogli spomenuti različite vrste orijentacija. Jedne su, na primjer, na liniji hrvatske državne ideje.

Ako bismo htjeli analizirati značajke državne ideje, onda bismo to najbolje učinili analizirajući djela i osjećanja onih naroda, koji su dovoljno zrelo izrazili osobine državne ideje, na primjer, francuskog i engleskog državnog naroda. Možemo primijetiti da ti narodi pokazuju osobine kolektivne personalnosti, po kojoj se odjeljuju od drugih naroda sa željom da imaju svoj vlastiti državni teritorij, da sami upravljaju svojim odnosima s drugim narodima, te svojim unutrašnjim poslovima, a na priznavanju osobine nezavisnosti pripadnika naroda, koji pripadnici po slobodno i većinski utvrđenim zakonima razvijaju život zajednice i položaj pojedinaca unutar te zajednice. Ta državna ideja doživljava se tako ekstremno da se zbog nje ide u rat, a tko nju izdaje tome se kao pojedincu oduzima život.

Hrvatski narod sve se više upravljao prema takvom osjećanju državne ideje; rat za svoju državu, povezivanje sa drugim narodima i izgrađivanje vlastitih zakona unutrašnjeg života.

Očevidno ne bismo mogli reći da se hrvatska državna ideja potpuno poklapa s hrvatskim narodom, kao što se, na primjer, engleska državna ideja poklapa s engleskim narodom. U takvom uspoređivanju mi bismo ispali manje vrijedan i manje značajan narod, jer ima daleko više Hrvata koji jednostavno nisu za hrvatsku državu, nego što ima Engleza koji nisu za englesku državu. Naša je, dakle, negativna orijentacija značajnija od engleske. I kad bismo tako poredali sve europske narode prema njihovim doživljavanjima državne ideje, očevidno je da bismo na tom području uspoređivanja bili na najnižoj ljestvici vrijednosti, na beznačajnoj ljestvici vrijednosti.

Englez koji bi, na primjer, bio protivan da Engleska bude samostalna država, vjerojatno ne bi mogao definirati ni pristojnu karikaturu. Mi smo pak definirali narodno i državno jugoslavenstvo, tj. doktrinarnu i djelatnu negaciju hrvatske državne ideje, što predstavlja jednu od najvećih nesreća moderne povijesti. Ako u engleskoj nema jake negativne orijentacije na području državne ideje, to je zato što je tamo snažno ne samo državno osjećanje, nego je snažna i ubitačna moć prema pojavama negativne orijentacije, kojoj je dana oznaka izdaje i rušilaštva.

Hrvatski narod bio je pao 1918. godine tako nisko da je snagom i pobjedom negativne orijentacije upravo hrvatska državna ideja bila progonjena kao izdaja i rušilaštvo. To je tako velika nesreća i tako neumjerena životna pojava da je život morao reagirati na najstrašnije načine.

Živimo u vremenima kad je državna ideja vrhovno pravilo u međunarodnom svijetu i kad se priznaje nezavisnost narodima tako reći na njihovu mig. Zbog toga postizavati tome ugled u svijetu i u domovini nije zapravo ni velika vještina ni veliki problem. Vještina je, naprotiv, zastupati pred svijetom i u domovini Jugoslaviju i jugoslavenstvo, pa ipak se Hrvati i time bave još i danas, kao što su se bavili i prije pedeset godina. Ne samo da se ne jača hrvatska državna ideja u onakvom istom značenju i vrijednosti kakva je ona u Engleza, Francuza, Španjolaca, Šveđana i Japanaca, nego se isticanjem živih i pokojnih Jugoslavena jača negativna orijentacija pred svijetom i u domovini. Nameće se svijetu, koji živi u svojim državnim idejama, čisto, mirno, korektno i odgovorno, smušenost, kao da bi hrvatski narod mogao živjeti u kombinacijama poput malene ili velike Jugoslavije, prikazujući njenu nasilnu narav kao nešto prolazno, dok je upravo to nasilje bitno za održavanje Jugoslavije.

Bilo bi povijesno i psihološki netočno kad bismo prihvatili ili sami izmišljali različite nebitne razloge za sukob između Hrvata i Jugoslavije, između hrvatstva i jugoslavenstva i zaboravili da je sukob morao nastati u životnom procesu isključivosti između pozitivne i negativne hrvatske političke orijentacije.

Pozitivna orijentacija nošena je cijelom tisućugodišnjom egzistencijalnosti, a negativna liberalnim antikatoličkim i antimuslimanskim slavenstvom, katoličkim ćirilometodstvom i marksizmom; pojačana je potporom pravoslavnog stanovništva u Hrvatskoj i ostvarena imperijalističkim zahvatom srpsko-pravoslavnog ekspanzionizma. Tisuću godina hrvatske egzistencijalnosti, koja se oblikovala kao povijesna personalnost, nije moglo nestati, te je prema tome hrvatska državna ideja kao pozitivni politički izraz i dalje u sukobu s posve vidljivom negativnom linijom, a taj sukob naravno još nije završen. (1964. – Republika Hrvatska, 58:7/10).

Naša vjersko-moralna orijentacija

Hrvatski je narod bio teroriziran preko svake mjere u vremenu i načinu. U njemu je tako reći stoljećima razvijan osjećaj mržnje do najstrašnije negativne skrajnosti. Hrvatski narod je strahovito mrzio. Mrzio je Nijemce, Mađare, Talijane i konačno Srbe. Svi su ga oni progonili i šikanirali, kao Nijemci, kao Mađari, kao Talijani, kao Srbi, njega kao Hrvata. Svi su oni u njemu kao Hrvatu, u njegovoj osobnosti, u njegovoj strukturi stvarali mržnju kao etički sadržaj.

I kad je došlo do stvarne mogućnosti da se izrazi ta stoljetna naslaga mržnje, ona je izvršila svoj neposredni udar i lomljavu na onima koje su i Turci i Nijemci i Mađari i Talijani i Srbijanci podatno iskorišćivali protiv Hrvata, u prvom redu na hrvatskim pravoslavcima.

Svi se zgražaju nad onim što su Hrvati učinili, pa i mi sami, jer u nama postoji i živi pozitivni etički osjećaj koji, međutim, nije mogao dominirati, jer ga nitko nikada nije razvijao do izvanredno visokog stupnja, nego je naprotiv bio uništavan neprestanim slaganjem ubitačne mržnje.

Ako se, dakle, gledamo na etičkom području u prilikama u kojima smo stoljećima živjeli, uvijek u nekoj većoj ili manjoj ovisnosti o drugim narodima, možemo utvrditi da smo dotjerali do tako negativnog stanja da ćemo po njemu ući u svjetsku povijest, a da mu pri tome ne pokušamo davati niti istinsko sociološko tumačenje.

U pozitivnom nastojanju etičke linije ostali smo na vrlo tankom pozitivom izrazu, poznatom i istaknutom u imenima Starčevića i Stepinca.

Tako nam izgleda naša etička linija u svojim ekstremima; s jedne strane naslage beskrajne mržnje, s druge strane mučeništvo pozitivne orijentacije. 

I na mjestu je pitanje, kako nam sad ide, te što trebamo raditi da etička struktura hrvatskog naroda ne bude ispunjena isključivo mržnjom, koju su nam naši susjedi i mnogi drugi, toliko obilno slagali. Možemo mi, naime, postati i država s negativnom etičkom strujom, u kojoj bi mržnja ispunjavala sve naše unutrašnje odnose. Nasljedstvo stoljeća mogli bismo usvojiti kao svoje vlasništvo, kao svoj kapital te s njime živjeti i možda ga uvećavati.

Vrijedno je, dakle, pogledati da li se mogu nazrijevati kakve mjere u nastojanjima oko stvaranja pozitivnog etičkog kapitala.

Općenito govoreći svaki je čovjek odgovoran za vjersko i etičko jačanje čovječanstva, svoga naroda i sebe. No ipak su na tom prostoru odgovorniji svećenici od svih ostalih ljudi, kao što su, na primjer, političari odgovorniji na političkom području od svećenika ili ekonomi na ekonomskom području od političara, svećenika i kulturnih radnika. Bilo bi stoga uputno i poželjno da naši svećenici razvijaju našu vjersko-moralnu liniju gdje god mogu.

Ispravna je stoga i prihvatljiva riječ s vjersko-moralne pozornice za naše hrvatsko političko područje: “Ljubite se i poštujte, braćo, svih stranaka, društava i skupina uvijek i svagdje” – jer se tim upućivanjem jača naša vjersko-moralna linija. Ali nije ispravna i prihvatljiva riječ upućena s vjersko-moralne pozornice na političko područje: “Nemojte osnivati nikakve stranke, nego budite jedinstveni kao što ste jedno u Crkvi”, jer se time slabi politička linija u kojoj su bitna stranačka okupljanja i razlikovanja.

Niti se može s vjersko-moralne pozornice govoriti da su političke skupine zlo, suvišnost i nepotrebnost, danas ili sutra, jednostavno ističući njihovo strančarstvo kao da bi im to bio jedini sadržaj, makar se svi pripadnici stranaka ponizno i jedinstveno skupljaju u crkvama; niti se to isto može govoriti sa športske pozornice, makar se pripadnici svih vjera, stranaka i društvenih slojeva oduševljeno skupljali oko nekog nogometnog kluba; niti se to može činiti s pozornice jednog poduzeća, u kome svi složno rade u jednom proizvodnom zadatku.

Strukturalno je i prirodno da se ljudi politički, kulturno i socijalno-ekonomski razlikuju. No da te razlike, makar i prirodne, ne bi vodile međusobnom rasulu, krivo je propovijedati neka ih ne bude, nego je ispravno jačati vjersko-moralnu strukturu čovjeka da bi ona pomogla upravljati sve razlike na korist razvitka čovjeka, a ne na njegovo uništenje. 

Svi, dakle, koji se bave politikom trebali bi željeti da se među njima i pred njima razvija vjersko-moralni duh kardinala Stepinca sa strane odgovornih nosilaca vjersko-moralne odgovornosti, no ne mogu željeti da im se govori neka se ne bave politikom i strankama, nazivajući to posprdno strančarenjem.

Hrvatski narod treba politiku, treba sva moguća nastojanja u smislu svog pozitivnog političkog izraza, ali treba i silnog nastojanja u smislu stvaranja pozitivnog vjersko-moralnog sadržaja da i politika i nezavisnost i sav život ne bi predstavljali ostvarenje nesreće. (1964. – Republika Hrvatska 58:10/12)

Različitost ili superiornost

Ljudska struktura ne može se svesti na jednu idejnu liniju, pa da bismo samo na njoj imali pozitivne i negativne izraze i sukobe među njima, nego je složena tako da na jednom idejnom području možemo imati izvanredno pozitivne izraze, a na drugom izvanredno negativne. Postojanja velikih i značajnih pozicija na jednom području ne moraju značiti da postoje značajne pozicije istodobno na svim životnim područjima, netko može biti izvrstan trkač, ali slab glazbenik, netko vrlo učen i uz to vrlo siromašan, netko vrlo bogat i vrlo bolestan, netko vrlo pošten i bedast, netko vrlo dobar učenjak, a slab političar. Rjeđe se mogu složiti ili sve pozitivne ili sve negativne orijentacije, može netko biti učen i bogat i pošten, ili istodobno siromašan, bolestan i bedast.

Tako je to i u životu naroda.

No mi smo skloni u našoj nesavršenosti i čestoj jednostranosti pripisivati nekoj osobi s jednom pozitivnom osobinom i sve ostale osobine kao pozitivne, osim ako to baš nije očevidno isključivo. Tako smo skloni pripisati nekom vrlo bogatom čovjeku da je vrlo pošten i pametan, a da za to nemamo nikakva pouzdana temelja. Skloni smo totalitarnom gledanju čovjeka, što ne mora biti ispravno nego odaje našu prirodnu sklonost prema želji i očekivanju potpunog sklada i savršenstvu u čovjeku i društvu. Nekako je neugodno čuti da bi jedan, na primjer, vrlo pošten čovjek bio vrlo kratke pameti, jer nam je to znak neskladnosti i nesavršenosti.

No dok nam je to lako uočljivo na jednom pojedincu, nešto je složenija stvar kad se promatra nacionalna osobnost. 

Po kakvoj je to logici, na primjer, morao biti hrvatski narod godine 1941. sveznajući u upravljanju državom i u etičkom savršenstvu kad je zahvatio vlast, kad su ga prije toga apostolski svetosavski silnici prisiljavali na neznanje, koruptivnost i kukavičluk?

Godine 1941. Hrvati su mogli biti oduševljeni za svoju državu i svoju vlast, te za nju ginuti, no to ne znači da su u istom času nužno morali raspolagati s pozitivnim organizatornim i etičkim svojstvima. Moguće je u posjedovanju vlasti raspolagati s minimumom znanja za upravljanje državom i s minimumom etičkih vrijednosti.

Zbog toga što se ne uočava s dovoljnom jasnoćom činjenica da u času ostvarenja pozitivne političke orijentacije mi nismo mogli po nekoj totalitarističkoj nužnosti nositi i sve pozitivne orijentacije, nego i negativne, onakve kakve smo imali i naslijedili, želi se također pripisati našoj državnosti negativnost, te joj prema tome davati umanjeni ugled u svijetu i umanjenu vrijednost u našoj osobnosti. Ovakvo totalitarističko gledanje, ova nesposobnost razlikovanja pojava nameće nam smušenosti koje trebaju biti raščišćene. 

Zbog ovakve strukturalne zbrke mi i Srbi izražavamo zablude kad se međusobno mjerimo i kad mi velimo da smo superiorniji od Srba ili kad oni vele da su oni superiorniji od nas ili kad netko kaže da smo jednaki. Kad se mi ističemo pred Srbima, obično ističemo našu tisućugodišnju kulturu, dakle jednu kulturnu orijentaciju. Mi po toj kulturnoj orijentaciji želimo svojatati totalnu prednost, a Srbi po političkoj, što je međutim krivo i jedno i drugo. Bilo bi svakako umjesno, kad bismo shvaćali da je jedna nacionalna personalnost prilično nesavršena s manjkavim političkim orijentacijama, a Srbi da je nacionalni personalizam vrlo nesavršen s manjkavim kulturnim orijentacijama. Srbi i Hrvati su svakako različite nacionalne personalnosti, ali ne i visoke personalnosti. Najveće zlo među nama jest u tome što živimo zajedno ubijajući se, umjesto odijeljeno razvijajući se.

Kako je u životu važno definirati uzroke i odgovornosti, spomenut ću da uzrok tog najvećeg zla leži u tome, što je vjerska srpska orijentacija (pravoslavlje) totalitarno upravila srpsku politiku na uništenje hrvatske personalnosti i što hrvatski kulturni liberalizam i vjersko ćirilometodstvo paraliziraju hrvatsku politiku.

Srpski političari trebali bi podsjetiti pravoslavlje da je kršćanstvu temeljni sadržaj ljubav, a ne osvajanje Hrvatske, te da pravoslavci u Hrvatskoj pripadaju drugoj, hrvatskoj, političkoj orijentaciji, a ne srpskoj. Hrvatska pak politička orijentacija mora znati da su katolici i muslimani nosioci ljubavi, s kojom mogu i trebaju dokazati da hrvatski pravoslavci zbog njih ne trebaju uništiti hrvatsku državnu ideju, te tražiti zaštitu srpskog ili bilo kojeg drugog stranog državnog tutorstva. Srpska i hrvatska politička orijentacija imaju se osloboditi odgovornosti da zaostale i izvrnute vjerske i kulturne imperijalističke egzaltacije, koje nemaju nikakve veze s vjerskom ljubavi, definiraju kao smisao svojih razvijanja.

Hrvatska politička orijentacija, kao najviša težnja i ostvarenje u izgradnji slobode, ne može imati kao svoj sadržaj vjersko-moralnu borbu i međusobno uništenje, nego naprotiv, najveći vjersko-moralni procvat i zadovoljstvo. (1964. – Republika Hrvatska, 58:16/19).

Surogati

Hrvatski narod već je doživljavao da mu budu uništavani svi njegovi politički faktori, kao djelomično i kulturni, vjerski i ekonomski, sad više sad manje, sad svi, sad samo neki, i da ga se obmanjuje sa različitim surogatima, sad po njegovom vlastitom pristanku i izboru, sad silom, prevarom i korupcijom.

Time što se narod nije mogao normalno izražavati u političkoj ideji kroz prirodne i legitimne čimbenike te ideje, izražavao se politički u krivo, kroz kulturne, vjerske i ekonomske čimbenike, ili oportunistički, više na korist neprijatelja nego na svoju vlastitu.

Tako je za vrijeme prve Jugoslavije narod od Mačeka napravio vođu-suverena na bijelom konju da time naglasi i izrazi svoju težnju za državom, samostalnošću i poglavarom svoje države. U izvjesnom času se oblikovala od Zaštite vojska. Narod nije htio nikakvu autonomiju, kako je varan, dok prođe opasnost pa da mu se ponovo nametne put političkog oportunizma za njegovo trajno političko iživljavanje; narod je htio državu.

Za sociologe bi moralo biti od odlučne važnosti ovo naglašavanje hrvatskog naroda da nepotpunim političkim izražavanjima daje u svojim težnjama potpunije značajke. Maček nije htio biti ništa u hrvatskom suverenskom smislu, ali narod je natezao njegov predstavnički položaj u svom samoobmanjivanju. Kroz cijelu povijest narod je po neprijateljima varan, dok su mu pripuštali različite vrste suverenskih surogata kao što su potkraljevi, banovi, namjesnici i slično, potpomognuti svim vrstama blažih i oštrijih oportunizama i izdajstava. 

Komunisti su također mislili zamazati oči hrvatskom narodu pomoću hrvatske vlade i sabora, što ne uspijeva zato, jer narod teži stvarnom suverenstvu, a ne očevidno samo formalnom i falsificiranom.

Kad je narod bio toliko pritisnut da je ostao bez stvarnih političkih čimbenika, bez slobodnih stranaka, bez svoje vojske, svoga državnog poglavara, kad se nalazio na najnižim mogućnostima za oblikovanje svoje idejne političke strukture, kad nije mogao naći ni približni politički suverenski surogat u svojim političkim porivima, onda je prebacio i sakrivao te svoje legitimne političke težnje na legitimno vjersko ili kulturno ili ekonomsko idejno područje.

***

Sjetit ćemo se da je u hrvatskoj povijesti politički autoritet pao na zagrebačkog nadbiskupa, na istaknuti vjersko-crkveni položaj. Da su politički čimbenici bili normalni u svojoj punini i odgovornosti, zagrebački nadbiskup bi bio najviša crkvena kategorija i nikome ne bi padalo na pamet da pravi zbrku između političkih i crkvenih hijerarhijskih položaja, između dvaju autonomnih i idejnih područja. No uslijed uništavanja i povrede političkih vrhova, narod je posegnuo za prvakom na vjerskom području, prebacivši na njega svoj politički pogled.

Kako je narod bio u nesreći udaren po političkim čimbenicima, nisu vjersko-crkveni prvaci mogli govoriti da ih se stvar ne tiče, da ih se narodna nesreća ne tiče, jer da su oni vjerski a ne politički čimbenici. Glas naroda se morao čuti gdje je narod bio najjače udaren i kamo se bol upravljala za pomoć i razumijevanje. Kako je narod jedna sociološko-povijesna cjelina, to mora nesreću doživljavati u cijeloj strukturi svog bića, makar se ona upravljala tobože samo proti političkim ili vjerskim ili kulturnim ili gospodarskim čimbenicima.

Osim toga crkveni su autoriteti često bili tehnički raspoloživi, jer nisu bili onemogućeni ili progonjeni, pa je predstavnički autoritet, prebačen na njih, bio zaštićen i za političko djelovanje.

U Titovoj srpsko-komunističkoj diktaturi hrvatski narod trebao je biti potpuno dotučen u svim hijerarhijskim kategorijama, u političkoj, vjerskoj, ekonomskoj i kulturnoj idejnoj strukturi. Pa kako je narod ostao bez svih svojih političkih prvaka, skoro po običaju posegnuo je na vjersko idejno područje, na već poznatog nadbiskupa, odnosno kardinala Stepinca. Njegova mučenička kruna bila je u političkom smislu suverenska, a u vjersko-moralnom svetačka. Kako je sam suveren, kao politički čimbenik, izbjegao mučeničku krunu, ona je pala na Stepinca zajedno s vjersko-crkvenom mučeničkom krunom.

Dok narod živi, traži sve mogućnosti da se izrazi i učvrsti. Pa ako nema pravilnih mogućnosti, ako nema ustaljenih i priznatih čimbenika, kao što su državni poglavar, nadbiskup i slično, služi se svim sredstvima sasvim nepravilno, revolucionarno. Kad je narod spao već na to da mora posegnuti isključivo za revolucionarnim sredstvima, onda je s jedne strane na najnižoj ljestvici slobode, a s druge strane svjestan da se protiv postojećeg stanja može samo silom boriti.

Za vrijeme Mađara, Austrijanaca i djelomično za vrijeme prve Jugoslavije neprijatelj je prepuštao narodu oportunističke političke položaje, od kojih je posljednji primjer Maček, pa se narod dao navlačiti po tim političkim prilikama, dok je danas narod gurnut u borbu. Partizani, kao komunizam uopće, pali su u sociološku zabludu da su vječni i nepromjenljivi, te prema tome ne računaju da bi mogli nestati pred revolucionarnim pritiskom mržnje na njihovo nasije. Zbog osjećanja umišljene sigurnosti nema ozbiljnih političkih popuštanja (3). Njima je uputno ne sjećati se onoga što su pokazali za vrijeme mađarske revolucije. I to je svakako korisno za narav revolucionarnog djelovanja i uspjeha, jer je poznato da su oportunistička skretanja svake vrste bila najopasnija za revolucionarni razvitak. Tito i njegov predšasnik Aleksandar predstavljaju klasične tipove političkih glupana, koji uspješno hrane revolucionarne porive.

————————-

  3.Pisano prije “Proljeća”, koje je po nakani Tita trebalo biti pokušaj otvaranja ventila i pružanja “surogata”. Razvitak “Proljeća” vodio je, međutim, novom Desetom Travnju i zato je moralo doći do Karađorđeva

————————-

Ovakve diktature pružaju kamuflažu pred vlastitim očima i za dobro pogošćene strance kako su tobože uspješno riješile sva pitanja. Za svoju pak propast osiguravaju upravo ono, što je najvažnije, naime tajnost. Time se čuva koža revolucionaraca za onaj čas, kad dođe do provale mržnje i osvete. Na žalost ta je revolucionarna provala strahovito opasna, nasilna i neuravnotežena upravo kao reakcija na pretjerano nasilje.

***

Hrvatski narod, stoljećima pritiskivan u potpunom izražavanju i razvijanju političke ideje, utekao se što autentičnom što surogatnom zanimanju i razvitku kulturne ideje. Tako je ni kriv ni dužan postao autentično kulturnim narodom.

Narod je u prosječnosti sastavljen od normalnih ljudi, a ne od izuzetnih junaka. Pa kako su istaknuti politički prvaci bili proganjani ili je politička ideja bila zahvaćena uglednim oportunistima, to je narod u prosječnosti bio upućen sa svojim energijama i slobodnijim mogućnostima na kulturno područje života, smatrano za vlastodršce katkada neopasnijim od otvorenog političkog djelovanja. Pred narodom se čak vršila i obmana kako je on kulturan narod, što je trebalo shvaćati kao prednost pred drugim manje kulturnim narodima koji bi se morali u nas ugledati i slijediti nas.

Posljednji neuspjeli pokušaj jednog hrvatskog kulturnog izvjetravanja s jugoslavenskom političkom značajkom izvršavan je pomoću Meštrovića. Međutim dalje od njegove umjetnosti nije se moglo ići. Narod ga nikada nije prihvatio za bilo kakav predstavnički položaj suverenskog značaja.

Jači hrvatski autentični poriv na kulturnom području, izvršen po intelektualcu Šufflayu, završen je ubojstvom. Ubojstva su bila sredstva za uklanjanje hrvatskih autentičnih vrhova, Kvaternika, Šufflaya, Stepinca i sl. Progon hrvatskih intelektualaca, vršen po Pribićeviću, trebao je značiti uništenje svih autentičnih kulturnih kategorija, profesora, književnika te tako onemogućiti sve jače političke i kulturne doživljaje.

No narod se ipak ne da uništiti. Ostao je bez svih autentičnih hijerarhijskih vrhova. Morao se konačno braniti kao sociološki fenomen oblikovane prosječnosti, tražeći put probijanja za svoje surogatske osjećaje političke suverenosti. Nije se moglo biti istaknuti hrvatski učenjak, istaknuti crkveni dostojanstvenik, pa čak ni autentični politički oportunist tipa Maček. Biti revolucionar kao pojava je izuzetnost. Što se moglo drugo oblikovati u sociološkom smislu, nego jedna u prosječnosti usredotočena nacionalna masa s vrlo bogatim i razrađenim osjećajnim kategorijama, u prvom redu među seljacima, radnicima i malim građanima? U takvoj prikrivenoj i donekle neopasnoj prosječnosti nastalo je i razvilo se među potlačenim intelektualcima hrvatsko rodoljublje, kao surogat autentičnog stvaralačkog doživljavanja svih idejnih poriva (4). Suverenske težnje izbijale su sa značajkom iskorišćivanja svih povoljnih prilika, ma na kojem idejnom području, najjače sačuvanom ili najjače razvijenom.

———————–

   4. Prof. Oršanić ovdje opisuje prilike u predratnoj Jugoslaviji, a ne u današnjoj

———————-

***

Tako je konačno došao red i na socijalno-ekonomsko idejno područje.

U svom razvitku narod je bio došao do toga da bude siromašan i zadužen zemljoposjednik, malen trgovčić i malo bolje stojeći obrtnik. Ni Mađari ni Srbijanci nisu mu dopustili više.

Naša povijest je slika, kako se jedan narod muči da opstoji samostalan i nezavisan na svom povijesnom prostoru. Kako se muči da živi potpunim idejnim životom u svim svojim temeljnim čimbenicima, po svim svojim spoznajnim kategorijama i kako je u svom spašavanju sve miješao i iskorišćivao. Pretpostavljati da su u njemu sve stvari i svi pojmovi na svom mjestu, nemoguće je kraj tolikih dugotrajnih i snažnih smetanja. Hrvatski narod ima sve mane i vrline koje ovakve nesreće mogu oblikovati. Njegova je vrlina da je strahovito otporan, a njegova je mana da je postao suviše osjećajan u kulturno-vjerskoj idejnoj surogatnoj i autentičnoj kombinaciji. Zbog ovoga je i stvorena kriva predodžba da je on u biti tamburaški narod. Očevidno nije jednoobrazan kao, uostalom, nijedan narod.

Postojanjem države došli su do izvanrednog izražaja skoro svi legitimni politički čimbenici: Državni poglavar, vojska i ostali. Takozvana kulturno-tamburaška linija, kojom se narod služio kao političkim surogatom, također je procvala na svom normalnom legitimnom području. Narod je posjedovanjem države osjetio povijesne mogućnosti hijerarhijskih izražavanja.

Udarac, koji smo doživjeli 1945., bio je strašan u tehničkom pogledu. Uništeno je ono što je bilo, ali ne ono što će biti i što može biti.

Uslijed pomanjkanja oportunističkih ublaživanja diktatorskog nasilja na političkom području, politički je otpor u sociološkom smislu totalan, jer upravo preko partizana na vlasti narod je doživljavao teror i nasilje, a ne zadovoljavanje svojih političkih težnji.

Pa kao što smo u prošlim povijesnim uvjetima spašavali političku ideju po ostalim idejnim surogatima i kroz osjećajne spoznajne kategorije, tako to i sad činimo preko ekonomskih idejnih poriva i kroz intelektualne spoznajne kategorije, jer su komunisti zbog svojih materijalističkih pogleda otvorili mogućnosti za bavljenje tehničkim pitanjima. Hrvati su postali istaknutim stručnjacima i tehničarima, na čemu izbijaju prikrivene suverenske težnje.

Osim toga partizani su pišući o sebi promicali u vojsci, tisku i školama revolucionarne motive, te su tako i nehotice intelektualno podigli revolucionarne kategorije koje sociološki nadilaze prijašnja stanja. Partizani su jednostavno počeli učiti Hrvate kako ih treba srušiti i kako se protivnika ima oboriti silom i revolucijom. Stoga su hrvatski intelektualni i osjećajni porivi na revolucionarnom polju danas višeg reda nego, recimo, 1920. ili 1930. Od 1918. pa do danas hrvatska revolucionarna struja očevidno se razvijala u dinamici državne ideje i predstavljala važan sociološko-politički napredak.

Period NDH je razdoblje u kojem su se Hrvati borili za državu koju su imali. Sadašnja borba ima sasvim drugu narav, jer države nema, kao što je nije bilo ni prije 1941. godine. Period NDH je kod Hrvata u Hrvatskoj jedan rezervni zatomljeni osjećaj, koji će oživjeti u svoje vrijeme, više kao sociološki nastavak onoga što je završilo 1945., nego kao logični izraz današnjih prilika.

Kao cjelina svi Hrvati od 1918. godine pa do danas predstavljaju jedno državno-političko pokoljenje s jačim idejno-političkim porivom zbog ostvarenja NDH, no današnji Hrvati u domovini predstavljaju jaču revolucionarnu političku masu.

U ovaj čas moramo smatrati da su svi hrvatski radnici na radu u Njemačkoj i Francuskoj živi potencijalni vojničko-politički element. Najveći dio ostalih radnika ili emigranata izgubio je mogućnost vojničko-političke primjene u Hrvatskoj, ali naravno nije i na drugim mjestima o kojima svakako treba voditi računa.

Hrvati u Hrvatskoj sigurno pokazuju napredak u tome što se poriv suverenskog otpora pokazuje na kulturnom, socijalno-ekonomskom i vjerskom idejnom području u intelektualnim kategorijama na prosječno širem revolucionarnom području.

U svakom slučaju u domovini je osjećajna kategorija u kulturnom surogatu hrvatske politike znatno oslabljena na korist intelektualne. Samo još u emigraciji cvjeta osjećajna kategorija, nastojeći nositi hrvatske političke ideje u kulturnom ruhu umjesto u njihovom legitimnom političkom ruhu. 

U previše je slučajeva nastupilo surogatsko prihvaćanje i izražavanje političkih ideja zbog autentičnog izumiranja političkih čimbenika, da bi mjesto bilo prepušteno autentičnim kulturnim i vjerskim osjećajima. Zato smo mi i postali u autentičnom smislu kulturnim narodom na štetu naših političkih odgovornosti.

Mi se stoga možemo ponositi našom kulturnosti, religioznosti i današnjim znanstvenim stanjem u usporedbi s nekim drugim narodima, ali moramo znati koliko nas to stoji i čime smo to platili. Moramo znati da je ta naša dobit nastala što na autentičnom, što na nasilnom prepuštanju i zapuštanju političkih čimbenika. Moramo znati da se u svakoj lirskoj pjesmici s kojom se ponosimo, da se u svakom povijesnom radu, u svakom tehničkom usponu, u svakoj nazdravici koju samodopadno izgovorimo, nalazi jedan dio našeg političkog kapitala, koji bi nam mogao u izvjesnom času uzmanjkati.

***

Politički čimbenici uvijek su potrebni i ne mogu se nikada uspješno improvizirati. Dokazalo je to i postojanje NDH.

To što svi narodi stvaraju i vježbaju stotinama godina pa im ide svakojako, ne mogu Hrvati znati u čas. Imali smo državu, pa smo je izgubili. Ali zašto? Raspravljanje o tome u neku ruku se potiskuje, zbog različitih osjećaja, od kojih je samo jedan važan.

Bojimo se razgovarati o tome, kao i o svim našim političkim nepogodnostima, da ne bismo morali i ovaj puta dodirnuti, otkrivati i dokazivati našu vlastitu krivnju.

Lakše je svakako pjevati pjesmu o banu Jelačiću, nego utvrđivati našu političku nesposobnost u politici bana Jelačića. Lakše je oduševljavati se za Strossmayerovu kulturnost, nego analizirati ubitačnost jugoslavenstva; lakše je osjećajno krmeljiti o „bijelom konju”, nego utvrđivati jugoslavensku politiku „bijeloga konja”.

A najlakše je obmanjivati se idejom totalitarističkog jedinstva. Ova ideja, povlačeći korijen iz doba diktatura, toliko tlači naš politički razvitak da sama pomisao na postanak političkih stranaka, tih nemirnih i živih političkih izvora i središta, izaziva neugodnost.

Razvijeni politički život znači uništenje diktature, dok odbojnost prema strankama te deklamatorsko i osjećajno jedinstvo praktično ne znači ništa drugo, nego frazersko opravdanje da se ništa ne radi.

Sva ispravna politička jedinstva moraju biti definirana političkim sporazumima među političkim prvacima, a ne izvikivana i upravljana po neodgovornim surogatskim skupinama, sakrivenim diktatorskim ciljevima ili čak uhodama.

Diktatura stvara sociološku kompoziciju „jedinstva” kao najviši surogat dinamike života i diferenciranosti u njemu. „Jedinstvo” je prema tome vrlina prosječnosti koju stvaraju diktature i mi smo je posjedovali u izvanrednoj mjeri.

Revolucionarne skupine moraju se oslobađati magle nediferenciranog “jedinstva”. Hrvatski oslobodilački poriv ne može biti samo u mržnji na neprijatelja, nego i u pozitivnom i donekle razrađenom gledanju na sve političke čimbenike. Hrvatski intelektualac koji bi se s argumentom diktature htio uvjeravati da nije mogao ni u sebi ni s nikim drugim uz sebe obraditi konkretnost pogleda o hrvatskoj državi kao i svoju revolucionarnu poziciju za odgovorni čas, mora se smatrati volom, koji svoju odgovornost ne može prebaciti ni na emigraciju ni na diktaturu, ni na sve žive i mrtve strance da bi svoju totalnu nebrigu nosio i čuvao kao ljudsku vrijednost. (1965. – Republika Hrvatska, 62:7/15).

Današnje pokoljenje

Pokoljenje očevidno nije mrtva stvar, koja se može rezati da bi se točno znalo gdje jedan komad svršava, a drugi počinje. Više je slično stablu, koje ima svoje korijenje, deblo i plodove, ili godišnjim dobima, koja počinju i nastavljaju se prema nekom vrhuncu i padaju, dajući mjesto drugoj godišnjoj dobi, u prenesenom smislu, drugom pokoljenju. Pri tom je očevidno da svaki dio stabla ili godišnje dobi ima svoje karakteristike koje ga razlikuju od drugog dijela stabla ili godišnje dobi. I ograničenje jednog nacionalnog razdoblja možemo smatrati pokoljenjem, različitim od nekog prošlog pokoljenja, po nekim karakteristikama.

Pokoljenje sačinjava jednu značajnu spoznajnu strukturu, jednu spoznajnu kategoriju, jedan značajan skup prilika, pojava, i reakcija u dinamici života.

Hrvati, koji su imali 18 godina starosti 1918. doživjeli su postanak Jugoslavije i još su uvijek u Jugoslaviji s onima koji danas imaju 18 godina starosti.

Ja sam u to doba imao 14 godina i sjećam se sljedećih događaja.

Kad je srpska vojska ušla u moje mjesto, slučajno sam stajao kraj prozora i vidio kako batinaju jednog brijačkog pomoćnika, koji je bio poznat kao dobar hrvatski omladinac. Srbin profesor, koji se još samo nešto ranije isticao u nagovaranju učenika da upisuju austrijski ratni zajam, pretvorio se u istaknutog Velikosrbina.

Neki su učenici pjevali Luji Vojnoviću, a biskup Akšamović je počeo držati jugoslavenske govore.

Hrvatska nacionalna, kulturna i vjerska društva počinje se progoniti.

U školi su se držala školska vijeća na kojima su učenici pravoslavne vjere osobito napadali obuku u vjeronauku.

Oni, koji su imali 18 godina, sigurno su vidjeli mnogo toga više.

I to što je vidio svaki Hrvat u prvim danima Jugoslavije, u svojoj 18. godini starosti, to su gledali i to gledaju svi Hrvati do danas, definirajući time postojanje jednog pokoljenja.

Nije bitno da li je netko bio batinan na ulici, u stanu ili u zatvoru, pa da bismo zbog tih razlika pravili i razlike, kao da bi jedno pokoljenje Hrvata bili oni koji su dobivali batine na ulici, a drugo u stanu i treće pokoljenje u zatvoru. Isto tako nije bitno da li su oni, koji su batinali u ime Jugoslavije i u Jugoslaviji, bili radikali, demokrati ili partizani, sa šajkačom, zvijezdom ili kokardom, pa da bismo se mi Hrvati prema tome dijelili u hrvatsko pokoljenje kokarde i hrvatsko pokoljenja zvijezde. To je sporedno, kao što je sporedno da li se hrvatskim seljacima oduzima zemlja u okviru poreza, kazne, ovog ili onog zakona ili doprinosa, jer je bitno da se hrvatskom seljaku oduzima njegov životni prostor, hrvatski prostor. Sporedna je također izmišljotina o troimenom narodu, bratstvu i jedinstvu, kao što su sporedne oblasti, banovine i republike.

Ništa od svega toga ne utvrđuje na poseban način značajke našeg pokoljenja, jer su to sve skupa samo pojedinačne projekcije jedne proklete biti po kojoj smo postali kolonijom u formulacijama svojih vlastitih zabluda.

To je karakteristika našeg pokoljenja.

Srpska smo kolonija, ali ne po srpskom maču, kao što su to postale španjolske, engleske, francuske ili portugalske kolonije, nego po vlastitim zabludama, po vlastitim formulacijama, po Štrosmajeru, Supilu, Trumbiću, Meštroviću, Mačeku i Titu, po formulacijama jednog barbarskog rasizma sa svim svojim varijantama o troimenom narodu, o bratstvu i jedinstvu, o oblastima, banovinama, republikama i federacijama.

To je karakteristično za život našeg pokoljenja: činjenično kolonijalstvo i održavanje kolonijalizma u formulacijama samih Hrvata.

I to definira tragediju pokoljenja. U svim političkim, kulturnim, socijalnim, ekonomskim, vjerskim i moralnim projekcijama.

Nasuprot idejnog jugoslavenstva i praktičnog srpskog kolonijalizma, kao negativnih strana tragedije našeg pokoljenja, izražava se i pozitivna strana te tragedije u idejnom i praktičnom smislu, što jednako bitno karakterizira današnje pokoljenje.

Ta pozitivna strana počela je iz korijenja rasti u deblo nakon što je srpski kolonijalizam izvršio atentat u parlamentu na najvećeg onodobnog hrvatskog “jugoslavena”, Stjepana Radića. Hrvatska državna ideja buja silnom snagom i dobiva svoj kratkotrajni praktični izražaj 1941. u postojanju Nezavisne Države Hrvatske. Sva je u borbi protiv Jugoslavije, kojoj daje međunarodni autoritet vodstvo Hrv. selj. stranke u londonskoj vladi, a na terenu komunističko partizanstvo, pod vodstvom Tita.

Tako Hrvatska državna ideja, obrađena u modernom smislu po Starčeviću i krivo upućena kao ostvarenje u Jugoslaviju, predstavlja bitnu i snažnu značajku današnjeg pokoljenja.

Pokušaji da se sociološko i povijesno jedinstvo ovog pokoljenja razdvaja zbog nebitnih razloga, nekorektni su, pa čak i često su suviše primitivni.

Hrvat iz 1918. i Hrvat iz 1963. godine pripadaju istom hrvatskom pokoljenju, jer žive u totalnoj idejnoj i konkretnoj strukturi hrvatske tragedije, u svim njenim projekcijama koje zbog svojih slučajnih i nebitnih različnosti ne mogu definirati postojanje više pokoljenja u tom razdoblju.

Kao što struktura današnjeg hrvatskog pokoljenja, definiranog postojanjem Jugoslavije, srpskim kolonijalizmom, jugoslavenskim zabludama Hrvata, te hrvatskom državnom idejom kao ideju slobode i nezavisnosti, nameće svakom Hrvatu različitu poziciju u svim dobima, tako mu nameće i različitu mogućnost djelovanja, a da se tim raznoličnostima i nijansama ne utvrđuje posebno postojanje nekog novog pokoljenja.

Neki izbjeglica od prije dvije godine predstavlja isto pokoljenje s drugim izbjeglicom od prije deset ili dvadeset godina, jer su izbjegli zbog istih temeljnih razloga u traženju slobode pred jugoslavenskom diktaturom, konkretiziranom kao srpska politička, kulturna, ekonomska i vjerska dominacija.

Isto pokoljenje utvrđuju dva zatvorenika od kojih jedan ima 30 a drugi 60 godina, ili jedan čovjek u zatvoru a drugi vani, jedan u zemlji a drugi u inozemstvu. Jedan te isti čovjek pripada istom pokoljenju, ako je danas radnik u nekoj tvornici, sutra zatvorenik u nekoj staroj kaznionici, prekosutra u nekoj novoj, pa iza toga pušten i ponovo namješten, ili je iza toga izbjeglica.

Isticanje mlađih i starijih utvrđuje različnost pokoljenja samo onda, ako se obuhvaćaju dvije različite idejne i konkretne strukture, od kojih jedna pada više na mlađe, a druga više na starije, tako da se može približno zapaziti dva pokoljenja. No osobe koje su 1918. godine bile mlade kao pokoljenje i kao stanovnici zatvora, progona, batinanja, otpuštanja i pod pritiskom jugoslavenskih zabluda, te u težnji za slobodom i državom, u istoj su strukturalnoj atmosferi s osobama šezdesetih godina ili onih od 18 godina danas. (1963. – Republika Hrvatska, 55:3/6).

OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode ( 8 )

(Nastavit će se)