Dvadeset i šest godina nakon sklapanja Daytonskog sporazuma, Bosna i Hercegovina i dalje je školski primjer propale države s fragilnim institucijama i tri naroda koji se teško mogu složiti oko elementarnih strateških ciljeva. Isti problemi i iste rasprave svjedoče kako su iza ove države izgubljene godine i izgubljena desetljeća.

Ne samo da se ne naziru bilo kakve perspektive, nego je zemlja utonula u jednu od najvećih poslijeratnih kriza čija raščlamba nije predmet interesa dežurne hrvatske analitičarske družine. Nakon odluke bivšega visokog predstavnika Valentina Inzka o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona BiH, kojima postaje kažnjivo negiranje genocida i veličanje osuđenih ratnih zločinaca, predstavnici političkih struktura iz tzv. Republike Srpske na prijedlog Milorada Dodika odbijaju sudjelovati u radu državnih institucija – Parlamentarnoj skupštini BiH, Vijeću ministara i Predsjedništvu BiH.

Raspravljat će se o secesiji tzv. Republike Srpske

Bojkot institucija praćen je i novim najavama secesije. Najavljeno je tako održavanje posebne sjednice parlamenta Republike Srpske na kojoj će se voditi rasprava o planovima za izdvajanje tog entiteta iz ustavno-pravnog poretka Bosne i Hercegovine. Hrvatski korpus etnički je očišćen iz srpskoga entiteta za vrijeme rata, posebno iz Bosanske Posavine, a kasnije su i Dayton i mnogi drugi potezi tzv. međunarodne zajednice „legalizirali“ takvo stanje. Hrvati se nisu vratili u svoje domove i danas su u tome entitetu svedeni na ostatke ostataka.

Politička kriza korespondira s novim diplomatsko-političkim angažmanom zapadnih zemalja. Nakon dolaska novoga visokog predstavnika Christiana Schmidta Sjedinjene Američke Države imenovale su izaslanika za izbornu reformu Matthewa Palmera koji u suradnji s ravnateljicom odjela za Europu pri vanjskopolitičkoj službi EU-a Angelinom Eichhorst provodi pregovore sa zainteresiranim stranama.

Najprije obračun s Hrvatima, pa i sa Srbima

Neslužbeni navodi govore kako se promjeni Izbornog zakona ponajviše odupiru bošnjački predstavnici. Uzurpacija hrvatskog člana Predsjedništva BiH, što je dosada rijetko viđen primjer dezavuiranja prava jednoga naroda, prošla je bez ikakvih snažnijih reakcija tzv. međunarodne zajednice pa su u Sarajevu zaključili da je vrijeme i za nove iskorake. Kao što je jasno poručio bošnjački lider Bakir Izetbegović, cilj mu je najprije obračunati se s Hrvatima u Federaciji BiH, a onda će na red doći i Srbi.

Hrvatima je već treći put onemogućeno izabrati svoga člana Predsjedništva, pa je jasno što je političko Sarajevo namijenilo hrvatskome korpusu u toj zemlji. Cilj je da Hrvati nestanu kao relevantan politički faktor, da se svedu na nacionalnu manjinu i da im se oduzme konstitutivni status. Ako ne će ići mirnim putem, Alijin sin, najavio je, ne će prezati niti od fizičke sile. „Pobijedit ćemo i vojno ako treba“, poručio je Izetbegović prošle godine, a dvije godine ranije hvalio se proizvodnjom haubica, transportera, pušaka, višecijevnih bacača i dronova. Bilo je već i tada jasno za koga su ovi vojni proizvodi namijenjeni.

Cilj je unitarna BiH

Cilj je jasan: unitarna Bosna i Hercegovina. Pred dvije godine Izetbegovićeva SDA donijela je deklaraciju u kojoj se zagovara načelo „jedan čovjek, jedan glas“, ali i jedan bosanski identitet, jedan bosanski jezik, jedan vrhovni sud i jedna policija. Izgradnja jedinstvenoga bosanskog identiteta omogućila bi najbrojnijim Bošnjacima dominaciju i privilegirani status.

Uoči kongresa stranke na kojemu je donesena deklaracija Izetbegović je izjavio kako je ono što piše u svetoj knjizi za njega iznad svih zakona i kako će se u politici ponašati na takav način. Ne treba posebno objašnjavati kako je to u skladu i sa stavovima njegova oca Alije Izetbegovića koji se u Islamskoj deklaraciji zalagao za islamizaciju Bosne i Hercegovine, a islam je smatrao nespojivim s demokracijom. Umjesto demokracije ideal je – šerijat baš kao i u paradžematima koje i danas imamo u FBiH i koji predstavljaju potencijalna izvozna mjesta terorizma.

Unitarizacija BiH značila bi ukidanje entiteta i županija jer u dugoročnijoj perspektivi velikobošnjački koncept aspirira na cijelu BiH. Bošnjacima je sadašnji teritorij premali jer su zbijeni samo na trokut Zenica-Tuzla-Sarajevo što je posljedica disproporcija u naseljenosti u BiH. U Hercegbosanskoj županiji (19 posto teritorija entiteta Federacije BiH) živi tako 84.000 stanovnika, dok u većinski bošnjačkim županijama (Sarajevskoj, Tuzlanskoj i Zeničko-Dobojskoj), koja je tek za 9 posto veća od Hercegbosanske županije, ima čak 14 puta više stanovnika. Uspostavom „Republike BiH“ dobila bi se poluga za osiguravanje kontrole i nad drugim područjima. U maksimalističkoj inačici cilj je i postizanje sandžačke autonomije, a kasnije i pripajanje Sandžaka „matici Bosni i Hercegovini“.

Projekt koji podupiru sve bošnjačke elite

Ovakva politika uživa nedvosmislenu potporu bošnjačkih političkih elita. Zadnji bošnjački političar koji je upozoravao na moguće posljedice kršenja hrvatskih prava bio je bivši bošnjački član Predsjedništva Haris Silajdžić. On je 2006. u jednoj emisiji poručio uzurpatoru Željku Komšiću: „Smatram da, ako živimo u sistemu etničkog predstavljanja te ako Bošnjaci biraju bošnjačkog predstavnika, a Srbi srpskog predstavnika, nije pravedno prema Hrvatima da netko za njih bira njihovog predstavnika. Smatram da je to opasno za BiH i da će to građanima hrvatske nacionalnosti ogaditi BiH. A to može dovesti do toga da Hrvati traže treći entitet“.

Silajdžićevo upozorenje pokazalo se kao proročko. Bošnjačko-komšićevska uzurpacija hrvatskih prava ne samo da je ogadila Hrvatima BiH, nego ih je gurnula u zagrljaj Miloradu Dodiku. Bez saveznika u inozemnim središtima moći, a u određenom razdoblju prepušteni od Republike Hrvatske na milost i nemilost Sarajeva, politički predstavnici Hrvata u BiH saveznika su potražili u Banjoj Luci. Ne svojom voljom, nego zbog skandaloznih postupaka bošnjačke političke elite.

Ove su elite potpuno politički autistične. One nemaju ni najmanje sluha za hrvatske zahtjeve u Federaciji BiH. I najmanja kritika postupaka službenog Sarajeva proglašava se „udruženim zločinačkim pothvatom“. Arogantnost i bahatost ide do te mjere da se Hrvatima prijeti novom Krbavom. Sličnu je bahatu poziciju zauzimao Slobodan Milošević za kojega znamo kako je skončao.

Nisu naučene povijesne lekcije

U svojim prijetnjama Izebegović je često spominjao „prijatelje iz svijeta“, a tu se prije svega misli na Tursku (i u vremenu bitaka protiv Osmanlija Turska je davala logističku potporu poturicama protiv kršćanske vojske, i na Krbavi i na Mohaču), ali i bogate arapske zemlje koje posljednjih godina ulažu veliki kapital u BiH. Srbi u BiH svoga političkog zaštitnika imaju u Rusiji, a Hrvati, u nekada katoličkoj Europi, nemaju potporu niti jedne države i mogu se osloniti jedine na vlastite snage.

Govoreći o aktualnim pregovorima o promjeni Izbornoga zakona, Palmer je izjavio kako ne će doći do ukidanja kategorije konstitutivnih naroda što predstavlja krajnji cilj bošnjačke politike. Međutim, problematična je njegova izjava kako bi se problem izborne reforme trebao riješiti „uklanjanjem etničkih prefiksa“ kod izbora članova Predsjedništva BiH te zastupnika u Domu naroda parlamenta Federacije BiH. Još je problematičnija izjava odlazećeg državnog tajnika za Europu u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Njemačke, Michaela Rotha. On uskoro odlazi na funkciju u novu njemačku vladu, a nedavno je poručio kako je princip „jedan čovjek, jedan glas“ najviši doseg demokracije.

I složili bismo se s Rothom kada su u pitanju države kao što su Njemačka, Italija ili Republika Hrvatska. No u višenacionalnim državama provedba takvoga principa znači hegemoniju najbrojnijega naroda. Sličnu je politiku nastojao provesti i Slobodan Miloševića. Na žalost, iz njegova primjera SDA nije naučila povijesnu lekciju.

Treći entitet

Hrvati u Bosni i Hercegovini jedini su istinski prozapadni faktor, koji podupire ulazak te države u euroatlantske integracije, no oni u zaštiti svojih interesa nemaju potporu zapadnih zemalja. Američko veleposlanstvo u BiH do sada je redovito zagovaralo bošnjačke interese, a visoki predstavnici, uz donekle iznimku Miroslava Lajčaka, redovito su zagovarali bošnjačke pozicije. Od Barryjevih amandmana (2000.) i Petritschevih (2002.) do danas traje proces političke desubjektivizacije Hrvata u Bosni i Hercegovini čiji je broj u odnosu na 1991. godinu prepolovljen.

Republika Srpska danas je de facto druga srpska državi u Europi. Federacija BiH formalno je bošnjačko-hrvatski entitet, dok je u stvarnosti tek transmisija bošnjačkih interesa. Nije normalno da postoje tri naroda, a dva entiteta. I zato je jedino rješenje hrvatskog položaja u BiH treći entitet. To što je on trenutno, dok se ne osigura inozemna potpora, možda zbilja nerealan – to ništa ne mijenja na činjenici da se treba zalagati za njegovu realizaciju.

I stvaranje hrvatske države još je 1989. godine bilo nerealno. Samo devet godina kasnije Hrvatska je imala puni suverenitet nad cijelim hrvatskim ozemljem. Povijest ne stvaraju sluge ni „praktičnjaci“, nego odvažni pojedinci koji su spremni prkositi vjetrovima često i nepovoljnih (geo)političkih realnosti.