NADA u Hrvatsku koju sanjaju

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:2 min, 11 sec

 

Tko je Hrvat i katolik i tko se uistinu borio za oslobođenje Hrvatske i nastavio se boriti da Hrvatska bude slobodna među drugim državama (bar onoliko koliko jedna država može biti slobodna u današnjem svijetu) i da Hrvati budu slobodni u njoj, misli po prilici ovako:

„Ne znam postoji li neko razdoblje unatrag stotinu, dvjesta godina u kojemu su Hrvati bili politički razbijeniji od današnjega stanja. Mi smo doslovno fragmentirani do razine atoma. Ovo malo što još pokazuje znakove života više-manje sadomazohistički uživa u svojoj ulozi (od koje nema koristi). Nula bodova.“

Tko može ustvrditi da onaj tko tako razmišlja i to primjećuje nije u pravu?

Kada Hrvat katolik misli na Hrvatsku, u srčano pamćenje dolaze mu dvije slike: ranjena Hrvatska i sanjana Hrvatska. Govoriti o ranama znači sjetiti se patnja, boli, sukoba, smrti…

Danas živimo u vremenu punom boli, zbunjenosti, razočaranosti i neizvjesnosti, u kojemu se Hrvati katolici osjećaju ranjeni i umorni. No gledati vlastite rane nije nužno nešto negativno, nije to kao kod ljudi koji uživaju u boli da bi u njoj ostali. Mogu se gledati vlastite rane i pronaći u toj boli ono svjetlo koje je potrebno da bi se dublje gledalo u život, vidjelo ono što je uistinu važno i, na taj način, pronašlo snage sanjati budućnost.

Kada ljudi izlaze iz zatvorenosti i na neki način posvoje rane i ožiljke svojih predaka sunarodnjaka, duboko se mijenja način na koji razumijevaju život. Ali samo ako se usude  napraviti taj koračaj, taj iskoračaj iz zatvorenosti.

Možda im upravo ovo teško vrijeme pruža tu mogućnost.

Zato se, na neizravan način, iz tih rana može početi rađati ona Hrvatska koju sanjaju. Tako san o ljepšoj Hrvatskoj postaje čin NADE. Tu svetu i krhku riječ Hrvati katolici morali bi ispisivati velikim slovima – ako uistinu slijede Isusa i Njegovo evanđelje, ako vjeruju u Boga i pokušavaju mu služiti govoreći o Njemu, o Njegovoj ljubavi i milosrđu.

NADA je dar koji sam Bog dade da cvate u srcima onih u koje je posijao sjeme vjere. A gledati život s vatrom koja svijetli znači vidjeti budućnost s novim pogledom, potrebnim da se ikako preobrazi ne samo sebe, nego i državu i društvo. I to usred regresije demokracije, regresije kojom se pokušava poništiti suverenost naroda, nametnuti vlastite vizije zakonodavstvima. Usred distrofije i uskraćivanja onih čovjekovih prava koja ne odgovaraju točno određenoj političkoj grupaciji.

Teško je, ali ne treba strahovati, podleći panici. Osobito ne trebaju paničariti oni koji ne zaboravljaju Isusovo obećanje: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20). To je obećanje koje daje NADU.

 

M.O./Hrvatsko nebo

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.