Život u logoru: Sabor ima dokazano, ali neiskorišteno sredstvo protiv okužbe pučanstva! (4)

Bilo je to apokaliptične godine 1739. U Moslavini i Slavoniji kuga („crna smrt“) je pokosila oko četiri i pol tisuće ljudi tijekom sedam mjeseci trajanja zaraze. Hrvatski sabor u to doba zasjedao je u Varaždinu i krajem iste godine obratio se Bogu za pomoć. Donio je Odluku. Ukratko, ako dragi Bog ukine kugu Hrvatski će sabor podići zavjetnu kapelu u Ludbregu, mjestu „najvećeg blaga hrvatskoga naroda“. Naime, kaj. U njemu se čuva relikvija s Presvetom Krvi Kristovom. Ona pak vuče svoje korijene iz euharistijskoga čuda (1411.). O svemu tome opširnije pisah tijekom devedesetih godina u Hrvatskome slovu.

Povijesna odluka Hrvatskoga sabora spasila je Hrvate od kuge

Povijest i brojke govore – kuga je minula. Hrvatski je sabor obećanje brzo zaboravio. Odluka je u pismohrani skupljala prašinu tijekom osamnaestoga, devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća – sve do prijelomne godine 1990. U tom razdoblju nije bilo „potezanja sredstava iz europskih fondova“, pa onda, logično, ni gospona Olafa da istraži gdje je zapelo i koga treba istražiti i uhititi. Otezalo se. Ruku na srčeko, bilo je pokušaja, ali nisu pali na plodno tlo, uglavnom iz financijskih, ratnih ili ideološko-totalitarnih razloga. Moguće je netko računao i prije naših suvremenika na povijesni zaborav i njegovu suvremenu formulu: Zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti (I. Sanader). Čak ni hrvatskome velikanu blaženom a svetom Alojziju Stepincu nije uspjelo utjeloviti saborsku odluku (pokušao je 1939.). Poslije „oslobođenja“ Stepinčeva suradnika, ludbreškoga župnika Matiju Crnkovića komunistička vlast u ime naroda ubila je u Varaždinu (1945.), a Stepinac je potpao pod mjere komunističkoga štaba. Te su mjere desetljećima kasnije proglašene, hvala Bogu, ništetnim. Nadam se da će i mnoge današnje mjere završiti u istoj registraturi.

A onda je u pontifikatu pape Ivana Pavla II. došlo jedno duhom slobodno desetljeće, razdoblje od 1990. do 2000., u kojemu se i desetkovani, terorizirani i pospani hrvatski narod probudio i čak pobunio protiv svojih ugnjetavača ustoličenih 1918. i 1945. godine. Taj proplamsaj slobode i izlaska iz jugokomunističkoga totalitarnog logora iskorišten je, među ostalim, i za realizaciju zavjetne kapelice Hrvatskoga sabora temeljem njegove odluke iz godine 1739.

Godine 1990. inicijativa za izgradnju zavjetne kapelice ponovo je pokrenuta uz pomoć nezaboravnoga sluge Božjega kardinala Franje Kuharića. No, realizacija kapelice, iako nije zahtjevna poput, recimo, izgradnje Pelješkoga mosta, trajala je sve do 1996. godine. Pokazalo se kako se kapelica može izgraditi i u ratnim okolnostima, važno je, naime, biti slobodan. Na proslavi Svete Nedjelje i Krvi Kristove 1. rujna 1996. godine, kardinal Kuharić slavio je sv. Misu u novoj zavjetnoj kapelici Hrvatskoga sabora, koji je pred novim opasnostima i okužbama ubrzo promijenio ime u Hrvatski državni sabor. Kapelicu resi zabatni trokut s motivom mozaika Kristova uskrsnuća i okolni Križni put, djelo ludbreškoga sina zagorskih korijena (Filipić) slikara Gorana Petrača (r. 1961.). Svečanoj misi nazočio je predsjednik Sabora (HDZ), varaždinski župan (HDZ) i gradonačelnik Ludbrega (HDZ) – tada još stranka im je služila narodu, oslanjala se „na vlastite snage i pomoć Božju“ (F. Tuđman), a ne „velikoj europskoj obitelji“ tj. EPP-u i Priručniku za inkluzivnu komunikaciju. Tak je to bilo – od odluke do realizacije jedne male kapelice proteklo je 257 hrvatskih godinica. No, ovdje nije riječ o sporosti, već o angažmanu Hrvatskoga sabora i dvostrukim kriterijima u rješavanju problema okužbe pučanstva, odnosno o izbjegavanju obraćenja Bogu u „kriznoj situaciji“.

Kugu zamijenio covid-19, ali Sabor šuti i amenuje

Godine 2020. bakterijsku kugu „zamijenio“ je virusni covid-19. Čudnovata bolest, zarazna poput kuge. U Hrvatskoj je sa i od kovida-19 u protekle dvije godine preminulo više od deset tisuća ljudi. U odnosu na četiri i pol tisuće preminulih od kuge tijekom 1739., riječ je o manjoj stopi smrtnosti. Kako se u covid-19 situaciji snašao aktualni Hrvatski sabor? Prihvatio je odluku o pandemiji. Prepustio „upravljanje krizom“ Stožeru civilne zaštite i prihvatio sve njegove preporuke, mjere i odluke. Sve u ime zdravlja, struke i znanosti. Uveo je „mjere“ i u Hrvatski sabor i sam sebi otežao rad. Ne odlučuje ni o čemu, amenuje i kada Stožer zadire u neotuđiva ljudska prava i slobode. Stječe se dojam kako je i bez Hrvatskoga (državnoga) sabora moguće upravljati našom državom „parlamentarne demokracije“. Dakako, putem vladina Stožera na čelu s prvim policajcem, i umjesto Ustavom, primjenom Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, Zakona o sustavu civilne zaštite i nekih pravilnika.

Brojke govore, međutim, da su dosadašnje mjere neučinkovite i na klimavim ustavnopravnim i zakonskim nožicama. A osobito covid potvrde, koje su se pokazale kao efikasan prijenosnik okužbe, premda su predstavljene kao epidemiološka mjera. Novi valovi, novi „pozitivni slučajevi“, novi sojevi, nova i nova višedozna eksperimentalna cjepiva, nove najave (koje u pravilu postaju stvarnost) poput one o obveznom cijepljenju čak i djece, pokazuju kako se borba protiv nevidljivoga neprijatelja pretvorila u dramatično sužavanje prostora slobode, u ucjenjivanje vlastitih državljana, u pretvaranje države vladavine prava u državu covid logora. Brojke govore, a ministar financija informira Hrvatski sabor kako je „ukupni trošak covid-19 samo za državni proračun u nepune dvije godine prešao ‘znamenku od 40 milijarda kuna’“. Dakle, suočeni smo sa zdravstvenim i financijskim fijaskom. O ostalim područjima i sektorima realnoga života da i ne govorimo. Urušen je zdravstveni sustav, sustav osnovnoga i visokoga obrazovanja, gospodarske štete su nemjerljive, stupanj povjerenja je ispod održive razine zdravoga društva, „razvoj demokracije“ je zaustavljen, epidemija korupcije ne posustaje, vlada se pouzdaje u „oporavak i otpornost“, u „povlačenje sredstava iz eu fondova“ i u „turističku sezonu“, depopulacija države se nastavlja. Istodobno totalitarističke tendencije inkluzivno rastu.

Uglavnom, lijeka boleštini nema. Navodno se radi na njegovoj izradi, ili kako je to sad moderno reći – „dizajnu“. Procjepljivanje, naime, kaj, nije lijek, već sve više nalikuje na lov u mutnom. Tako je bilo i godine 1739., nije bilo lijeka kugi. No, za razliku od današnjega stanja, Hrvatski sabor se nije tada zavukao u mišju rupu prethodno napunivši istanbulsko interpretativne gaće. Kad je shvatio da lijeka nema, da „mjere“ nisu efikasne, da brojke govore o velikom broju preminulih, da znanost nema odgovor, da struka gata iz staklene kugle (kako je to u naše dane lucidno primijetio ponajbolji hrvatski karikaturist Nikola Listeš) – obratio se Bogu ne čekajući „nepune dvije godine“ i tko zna koliko još godina i koliko još uludo utrošenih milijarda zarađenih na grbači hrvatskoga naroda. Odgovoran, misleći na druge, ondašnji je Sabor čekao (samo) pola godine. I odlučio. Bila je to odlična odluka, makar je napisana tada službenim latinskim jezikom! Kuga je minula. S tim činjenicama, obraćenjem Bogu i uminućem kuge, nisu odahnuli samo Hrvati već i cijela ondašnja europska unija, to jest višenacionalna Habsburška Monarhija. Tako su se Hrvati „u okviru europskih okvira“ (A. Plenković) u prvoj polovici 18. stoljeća pokazali i kao kršćanski „narod nade“ (sv. Ivan Pavao II.) i kao epidemiološki osviješćeno, protuzarazno „predziđe kršćanstva“. I otad su Hrvati koliko toliko sretno živjeli sve do godine 1918. Otad pak, sve do naših dana, uz iznimku jednoga časnoga desetljeća navedenoga u trećem pasusu, neprestano su okuženi i okruženi (izvana i iznutra) totalitarizmima.

Sveopća molitva suprotiva covid-19

Hrvatski sabor, dakle, u Ludbregu, za kojega se kaže da je „središte svijeta“, ima svoju protuzaraznu zavjetnu kapelicu. Zašto ju ne koristi kao svoje povijesno sredstvo borbe protiv nevidljivoga neprijatelja? Zašto ne koristi povijesno dokazani kršćanski vitalizam? Ako se već u okolnostima okužbe odrekao vlastite (su)odgovornosti za stanje „države i nacije“, generirajući u najmanju ruku ustavnu krizu, mogao bi zadržati barem kakvu-takvu inicijativu. Primjerice, mogao bi inicirati zajedničku molitvu suprotivu covid-19 u svojoj zavjetnoj kapelici. Molitvu svih snaga angažiranih u borbi protiv nevidljivoga neprijatelja. Kako? Ovako. Predsjednik Sabora G. Jandroković neka predloži Predsjedništvu Sabora odluku o zajedničkoj molitvi Hrvatskoga sabora (ne mora biti napisana na latinskome, dovoljno je na hrvatskom jeziku). Predsjedništvo usvoji prijedlog Predsjednika Hrvatskoga (državnoga) sabora. Prijedlog ode na „plenarnu sjednicu“. 

U prijedlogu piše da se na zajedničku molitvu za uminuće covid-19 po hitnom postupku u Ludbreg pozivaju, u i ispred zavjetne kapelice Hrvatskoga sabora: Vlada Republike Hrvatske, politička tijela i predstavnici hrvatskoga konstitutivnoga naroda u Bosni i Hercegovini, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, Znanstveni savjet Vlade Republike Hrvatske, Vrhovni i Ustavni sud Republike Hrvatske, Predsjednica i povjerenici Europske komisije, članovi Europskoga parlamenta, predstavnici NATO saveza, jamci Daytonskoga sporazuma, predsjednici država članica Europske unije, nunciji na službi u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Hrvatska biskupska konferencija, Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, predstavnici Svjetske zdravstvene organizacije, predstavnici proizvođača cjepiva, zaposlenici upropaštenoga Imunološkoga zavoda u Zagrebu, ravnatelji hrvatskih bolnica zahvaćenih reformom zdravstva i covid protokolima, glavni urednici hrvatskih medija, hrvatsko pučanstvo u domovini i iseljeništvu i svi odgovorni ljude dobre volje. 

Molitva suprotiva covid-19 održat će se uz poštivanje osnovnih higijenskih mjera, koje u trenutku održavanja budu u pravnom prometu. Procesije kroz Ludbreg ne će biti zbog sinergije preporuka Stožera i crkvenih vlasti. Molitveni skup održat će se na otvorenom prostoru ispred zavjetne kapelice. Molitveni skup ne će nadlijetati borbeni zrakoplovi u procesu nabave, za što Hrvatskom (državnom) saboru osobno jamči Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik. U obrazloženju odluke dovoljne su dvije riječi: Otpornost i oporavak. Te obećanje: Dođe li do ukinuća nenormalnoga stanja s covid-19, Hrvatski sabor će u znak zahvale do kraja 21. stoljeća obnoviti zagrebačku katedralu stradalu u potresu i sve sakralne objekte prethodno stradale u velikosrpskoj agresiji.

Ne znam bi li odluka, ovako ili slično sročena, prošla plenarnu sjednicu Sabora i bi li dobila dovoljan „broj ruku“ obične parlamentarne većine. Ali, valjalo bi pokušati, ta, lijeka nema, procjepljivanje definitivno nije lijek, kao ni covid potvrda. Ako ništa drugo barem bismo saznali kako koji zastupnik glasuje, to jest što misli i misli li uopće ili samo diže ruku na daljinski upravljač, je li bojkotirao glasovanje odluke o zajedničkoj molitvi, je li odgovoran ili neodgovoran, misli li samo na sebe ili misli i na druge, poštuje li povijesne odluke vezane uz okužbu pučanstva ili je zaboravio prošlost, drži li da je uvođenje totalitarizma epidemiološka ili ideološka mjera, te je li samo Stožer iznad Hrvatskoga sabora. Ili je iznad njega i dalje samo Bog.

(nap. a.: prošli tjedan najavljeni nastavak Uzduž kontakata i poprijeko kontaktiranja – drugi dio, čitajte u idućem nastavku Života u logoru, naime stvari se dramatično brzo odvijaju u negativnom smjeru, pa ta činjenica u bitnom određuje i sadržaj pojedinog nastavka narečenog serijala)

Nenad Piskač: Život u logoru (1)

Nenad Piskač,Hrvatsko nebo