M. Ćurić: Miris smrti nije uvijek miris prolaznosti, nego i vječnosti

Prije devet godina, 14. lipnja 2012. sudjelovao sam u predstavljanju romana Nevenke Nekić: Jean ili miris smrti (2012.). Održano je u Vukovaru, u Pastoralnom centru sv. Bone, a uz autoricu Nevenku Nekić, knjigu su predstavili tadašnji gvardijan vukovarski fra Gordan Propadalo, novinarka Milka Vida, predsjednik Udruge dr. Ante Starčević – Tovarnik Antun Ivanković i autor ovoga teksta. Prebirući po dokumentima u svom računalu naišao sam na ovaj tekst i shvatio kako nikada nije objavljen. Kako nam se bliži trideseta obljetnica vukovarske tragedije i pogibije glavnoga junaka ovoga romana na Ovčari, smatrao sam kako bi bilo dobro podsjetiti na tog hrabrog mladića prekrasnog osmijeha koji je dao život za Hrvatsku, na njegovu obitelj, ali i na sjajnu knjigu Nevenke Nekić, jednu od najboljih knjiga nastalih ne samo na temu Vukovara nego i Domovinskog rata uopće.

Miris smrti nije uvijek miris prolaznosti, nego i vječnosti

Roman Nevenke Nekić Jean ili miris smrti (2012.) nastavak je njezina zanimanja za iznimne ljude iznimnih sudbina i iznimnog utjecaja na svijet u kojem su živjeli – koji pokazuje već prvom svojom objavljenom knjigom, onom o Antunu Baueru, objelodanjenom 1992. u Đakovu, u Biblioteci UPT.

Njezin književni opus složena je i gusto tkana tkanica hrvatske povijesti i hrvatske suvremenosti, u kojoj hrvatski narod opstaje ponajprije zbog svojih velikana i duhovnih uzora, „svjetiljki“ koje obasjavaju naš tegobni, turobni i opasni hod kroz povijest. Ti su uzori međusobno neraskidivo povezani pa jedan takav hrvatski uzor, blaženi Alojzije Stepinac, junak proza Nevenke Nekić, postaje uzrokom nastanka njezine kapitalne knjige o mučeniku Ivanu Buriku. U prvom poglavlju romana o Buriku autorica svjedoči kako joj je osmoga svibnja 2009. u ruke dospjela „omanja brošura s fotografijom Ivana Burika“ koja ju je potaknula na pisanje romana, a u Đakovu se našla zbog – kardinala Alojzija Stepinca. Naime, na poziv, danas pokojnog, hrvatskog velikana prof. Petra Strgara (1938. – 2013.), došla je u Spomen-muzej biskupa Strossmayera predstaviti četvrto izdanje svoga uspješnog i vrlo čitanog, a opet premalo poznatog romana Kardinalovo srce (prva dva izdanja pod nazivom Susret u Emausu). I, eto, nakon Stepinca, „oproznjenog“ Burika (2009.), a nakon romana Demon i sveta krv (Verbum, 2009.), godine 2012. nas je, unatoč nesumnjivom povjerenju u njezino iznimno spisateljsko umijeće, zapanjila i ganula romanom Jean ili miris smrti (Udruga Ante Starčević – Tovarnik, 2012.).

Autorica na temelju oskudne dokumentarističke građe rekonstruira jednu potresnu i veličanstvenu sudbinu, mali kamenčić u mozaiku Domovinskog rata, ali tako važan i zaglavan da autoričinim postupkom cijela slika dobiva jasnije obzore, a junak njezina romana postaje junak svih nas.

Nevenka Nekić, osim pojedinačnih sudbina – mladoga Francuza Jean-Michela Nicoliera koji je 1991. godine došao u Hrvatsku i dragovoljno se pridružio hrvatskim braniteljima u obrani Vukovara te je ubijen na Ovčari 20. studenog 1991., i na poseban način njegove majke – ulazi u dubinu ne samo povijesnih zbivanja na istoku Hrvatske, nego dotiče i odnos političkih elita u Europi i svijetu u tom, za Hrvatsku kobnom vremenu. Taj realistički dio romana bazira na dokumentima sa suđenja u Beogradu i Vukovaru, o kojima javnost gotovo ništa ne zna, kao i na materijalu iz francuskog lokalnog lista grada Vesoula, odakle potječe glavni junak Jean-Michel, filmskim zapisima stranih novinara i majčinim pismima. Time se daje snažno i neporecivo uporište za povijesnu potku koja je ipak samo temelj za poetsku priču o mladiću koji se našao pred neslućenim zlom, za koje nema potpunoga objašnjenja. Taj sukob završava tragedijom jer, kaže u proslovu autorica: „’… Postoji zlo čiji su korijeni u paklu; njime u većoj ili manjoj mjeri upravlja sam Nečastivi’. (Ferdinand Takač, SJ)“ U tri vrlo karakteristične fotografije samoga Jean-Michela koje su uvrštene u knjigu, sažima se sva mladenačka ljepota i hrabrost, kao i slutnja skore smrti, kao kontrapunkt zlu kojemu se taj blagi mladić suprotstavlja. Stoga autorica posvećuje roman njegovoj duši, duši Jean-Michela Nicoliera.

Roman je književno oblikovan u nekoliko različitih pristupa likovima i građi, a ujedno je i imaginarni dnevnik Jean-Michela, koji je on stvarno vodio tijekom rata, ali je uništen na Ovčari, kao i njegov tjelesni život.

Tu se, kao i u oblikovanju glavnoga lika, autoričina mašta uzdiže čas do onoga ‘sveznajućega’ pripovjedača, a djelomice iz ograničene, subjektivne perspektive, iznosi intimne doživljaje i dramu vlastite obitelji koja je stradala u Vukovaru. Tako roman ima i značajke autobiografskoga rukopisa.

Roman obiluje i mnogim metafizičkim punktacijama oblikovanim artističkim i lirskim cezurama, simboličnim sukobom harmonije i sna nasuprot kaosu i zlu, on ima i dimenzije ikoničkog krika u pustinji svijeta, i ne posve na kraju, sadrži duboku sakralnu kršćansku misao. Kako autoričin tekst moramo shvatiti i kao tekstualni (govorni) čin kojim ona želi ostvariti perlokucijske učinke, naglasiti je kako u tome uspijeva. Kako to Austin tvrdi, kada nešto govorimo ili pišemo, onda nešto i činimo – djelujemo na primatelja posebnom snagom, koju suvremeni liturgičari nazivaju „činidbenom“. A knjiga Nevenke Nekić ostvarila je jasne učinke, ne samo da je svratila pozornost na jednu važnu sudbinu unutar složenog konteksta Vukovarske bitke i Domovinskog rata, ona je konkretno djelovala na sudbinu jedne majke i jedne obitelji, koja je od prognane i postiđene postala uzvišena priznatom žrtvom svoga sina za jedan narod o kojem su malo znali.

Ono što je u ovom romanu posebno razvidno jest da autoricu i glavni lik njezine proze povezuje istinsko duhovno jedinstvo, oni dijele temeljne životne nazore, od onih nacionalno-povijesnih do duhovnih. Pripadaju onima, kako je to napisao Tolstoj u Ratu i miru, kojima je „Krist mjerilo svih stvari“. Onima koji se nisu spremni odreći Krista, ali ni drugog čovjeka. Ovakav pristup, nažalost, promicanje kršćanskog, katoličkog svjetonazora u suvremenoj hrvatskoj književnosti, svojevrsno je pristajanje na prešućivanje, omalovažavanje, čak i nepostojanje. Uzalud je Nevenka Nekić jedna od najčitanijih suvremenih hrvatskih književnica: to u najvećim hrvatskim medijima, uglavnom nećete zamijetiti. No učinci koje je ostvarila ovim djelom, toliki su da izazivaju iskreno poštovanje i divljenje.

Mirko Ćurić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo