OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (1)
Napomene urednika Hrvatskog neba
Čitateljima Hrvatskog neba darujemo u rubrici „Ogledi iz prošlosti“ opsežno i ključno djelo za razumijevanje novije hrvatske državotvorne misli i ideje hrvatske slobode, onako kako se ona razvijala izvan hrvatskih zemalja, u egzilu i unutar jedne struje političke emigracije. Riječ je o izboru članaka emigrantskog pregaoca Ivana Oršanića, osnivača i predsjednika Hrvatske republikanske stranke, uvrštenom u knjigu „Vizija slobode“, koju je priredio prof. Kazimir Katalinić, a tiskana je u Buenos Aires-u g. 1979. Tim izborom najvažnijih Oršanićevih članaka ili dijelova članaka dan je presjek i pregled njegove ukupne političke misli. Čitavu knjigu za Hrvatsko je nebo sada prepisao dugogodišnji član Hrvatske republikanske stranke iz Australije gospodin Ivan Barić, ništa u tekstu nije mijenjano ni sadržajno ni pravopisno, osim što je ispravljen poneki očit zatipak.
Tri su glavna razloga za odabir ove knjige. Prvi je što daje presjek emigrantske hrvatske političke misli i iskustava u razdoblju od 1951. do 1968., do smrti Oršanićeve. Drugi je glavni razlog začuđujuća aktualnost njegovih uvida i ocjena za stanje danas. Treći je razlog, s time povezan, to što je Oršanić bio „ispred svoga doba“, pronicljiv i istinoljubiv vizionar hrvatskog oslobođenja.
Ukupnu knjigu objavit ćemo u 15-ak nastavaka tijekom sljedećih nekoliko tjedana. U prvom nastavku donosimo opsežan Predgovor, u kojem je prof. Katalinić prikazao i životni put i osobu i političku misao i svjetonazor svoga političkog vođe i prethodnika u vodstvu Hrvatske republikanske stranke, koja se g. 1990. u Republici Hrvatskoj registrirala pod nazivom „Hrvatska republikanska zajednica“, zato što joj je njezino izvorno ime bilo uzeto za stranku već unesenu u registar, a koja nije imala ništa zajedničko s autentičnom emigrantskom Hrvatskom republikanskom strankom.
Darko Daran Bašić, glavni urednik portala Hrvatsko nebo
IVAN ORŠANIĆ
(Život – osoba – misao)
Godine 1973., prigodom pete godišnjice smrti profesora Ivana Oršanića, priredio je doktor Ivo Korsky knjigu “Oslobođenje i sloboda” koja je poznata pod imenom “plava knjiga”.
U njoj je u obliku citata sabrao najglavnije misli Ivana Oršanića. Knjiga je doživjela veliki uspjeh, a poslužila je mnogim mladim Hrvatima kao neke vrsti političkog priručnika.
Međutim knjiga ima i svoju lošu stranu. Teško je, naime, čitati same misli, međusobno nepovezane, posebice ako se radi o dubokim mislima.
To nas je ponukalo da prigodom 10. godišnjice smrti prof. Ivana Oršanića tiskamo neke njegove važnije članke, jer se oni lakše čitaju nego citati.
Osim toga za ogromni dio emigracije, a da i ne govorimo o ljudima u domovini, veći dio tih članaka potpuna je nepoznanica. Tijekom godina emigracija se izmijenila, obnovila. Tek neznatni dio današnje hrvatske emigracije iselio se godine 1945., tj. kad se pojavio prvi članak koji donosimo u ovoj knjizi. Osim toga svi su ti članci izašli u političkoj reviji “Republika Hrvatska”, koja u ono vrijeme nije imala ni deseti dio naklade koju ima danas.
Iz tih razloga došlo je do ove knjige.
Ivan Oršanić je napisao toliko toga da bi bilo nemoguće tiskati u jednoj knjizi sve što je napisao. Zato smo ovdje donijeli samo najvažnije članke, one trajnije vrijednosti. Dapače nismo donijeli uvijek ni kompletne članke, nego samo njihov važni dio. Sve je to učinjeno da se smanji broj stranica, te knjigu učini pristupačnom što širem krugu čitatelja.
Članci su poredani po sadržaju, te skup članaka sačinjava određenu cjelinu.
Kako rekosmo, svi članci koji se nalaze u ovoj knjizi bili su objavljeni u časopisu “Republika Hrvatska”. Iza svakog članka nalazi se godina i broj časopisa kad je članak objavljen, te stranice na kojima se nalaze. U ovim člancima koji su tiskani iza Oršanićeve smrti označili smo godinu kada su bili napisani. To smo učinili zato, da bi se čitatelj mogao vremenski uživjeti u doba i ideje koje su vladale kad je članak napisan. Pažljivi će čitatelj moći tako otkriti koliko je Ivan Oršanić bio ispred vremena u kojem je živio, te koliko su njegove ideje bile napredne i ukazivale na put koji nam je slijediti.
Premda ova knjiga govori sama za sebe, potrebno je ukratko opisati i samoga pisca – kako njegov život, tako i njega kao osobu, kao čovjeka. Osim toga potrebno je prikazati i temeljne misli njegove filozofije.
To je u prvom redu potrebno zbog mladih ljudi, zbog novih generacija, dakle onih, koji ne mogu o njemu puno znati, a kojima je dosuđeno ne samo nastaviti borbu i preuzeti barjak, nego i ostvariti oslobođenje, životni san kojemu je Ivan Oršanić posvetio čitav svoj život.
Kratki životopis prof. Ivana Oršanića
Rodio se u Županji, dne 2. srpnja 1904. godine, kao najstarije dijete Grgura i Marije rođene Bušić.
Svoj prvi politički govor održao je u 14. godini. U 19. godini postaje prvi tajnik Hrvatskog orlovskog saveza, čiji je predsjednik dr. Ivan Protulipac.
Vjenčao se s Ivanom Berger dne 10. svibnja 1925. Imali su troje djece: Ivicu, Branka i Mariju. Prvo profesorsko mjesto bilo mu je u Vukovaru, no naskoro bude iz političkih razloga otpušten iz službe, te se morao brinuti za svoju obitelj privatnim podučavanjem.
Godine 1929. namješten je u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu kao profesor matematike i fizike. S njegovim dolaskom u Zagreb započinje plansko i sustavno prikupljanje i izgrađivanje hrvatske sveučilišne, srednjoškolske, radničke i seljačke mladeži, kojoj je uvijek posvećivao posebnu važnost. Godine 1933. preuzima zajedno s poznatim hrvatskim nacionalistom doktor Avelinom Ćepulićem vodstvo časopisa “Hrvatska smotra”, koji od tada intelektualno i politički izgrađuje hrvatski nacionalistički pokret.
Godine 1935. započinje sustavnom borbom protiv dr. Vlatka Mačeka, dokazujući da je dr. Maček za reformiranu Jugoslaviju, a ne za rušenje Jugoslavije i uspostavu hrvatske države. Godine 1936. preuzimlje i formalno uredništvo “Hrvatske smotre”, a godine 1938., kao jedan od glavnih pripadnika domovinskog vodstva hrvatskih nacionalista (ustaša), osujećuje pokušaj sporazuma između dr. Milana Stojadinovića i hrvatskih nacionalista, što bi bilo značilo skretanje hrvatskog nacionalizma u oportunističke i reformističke vode. U ožujku 1940. godine biva uhapšen zbog revolucionarnog rada. Zatvoren je najprije u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, zatim u Lepoglavi, te konačno u koncentracijskom logoru u Kruščici u Bosni. Tamo je dočekao 10. travanj i proglašenje NDH.
Prvu službu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj vršio je kao šef promidžbe (propagande), ali uskoro dođe u sukob s Nijemcima, te na njihov zahtjev bude smijenjen. Odmah nakon toga – u srpnju 1941. – postaje zapovjednik Ustaške mladeži, koja je stvorena s izričitim ciljem da se spriječi nacistički utjecaj na našu mladež.
Prvog svibnja 1944. postaje Državni Savezničar (u rangu ministra). Tako dođu pod njegovu upravu radnički sindikati, udruženja poslodavaca i čitava socijalna politika. Usprkos rata i autoritativnog državnog sustava, prof. Oršanić provodi izbore sindikalnih predstavnika, te izbore za gradonačelnike gradova Zagreba, Dubrovnika, Karlovca i Siska. Izgrađuje i podnosi Poglavniku napredno socijalno zakonodavstvo, među ostalim i zakon o sudjelovanju radnika u upravljanju i podjeli dobiti u svim poduzećima. Taj je zakon potpisan po Poglavniku dr. Anti Paveliću uoči svršetka samog rata i zbog toga nije mogao biti primijenjen.
U svibnju 1945. napušta sa svojom obitelji domovinu. Pri povlačenju gubi svog sedamnaestogodišnjeg sina Ivicu. Zbog načina kako je izvršeno povlačenje prekida definitivno s poglavnikom dr. Antom Pavelićem.
Dolaskom u Austriju preuzima brigu oko jedne veće skupine hrvatskih izbjeglica, koju uspijeva dovesti u poznati logor Fermo u Italiji.
Proganjan po Englezima skriva se po Italiji. Unatoč tome piše Winstonu Chuchillu, no ne da traži milost, već ga otvoreno optužuje radi genocida počinjenog nad Hrvatima u Bleiburgu.
U svibnju 1948. prebacuje se u Argentinu. Prvi kruh za sebe i svoju obitelj zarađuje na jednoj novogradnji kao najobičniji manualni radnik.
Godine 1951. s bratom Antom i nekoliko istomišljenika i prijatelja osniva Hrvatsku republikansku stranku, te pokreće političku reviju “Republika Hrvatska” u kojoj redovito surađuje sve do svoje smrti. Ono što je bila “Hrvatska smotra” u domovini, to postaje “Republika Hrvatska” u emigraciji.
U rujnu 1962. postaje vijećnik za promidžbu prvoosnovanog Hrvatskog narodnog vijeća, koje je bilo kratkog vijeka.
U svojoj 64. godini, dne 17. prosinca 1968. umire u Argentini.
Rana mladost
Prepustimo samom prof. Ivanu Oršaniću da nam u nekoliko riječi opiše svoju mladost.
“U mene se usjekao trajan, kao ponavljanje, samo jedan događaj iz mojih dječjih dana”.
“Jednog dana jedna gospođa, kod koje sam bio u posjetu, pozdravi jednog gospodina, koji je prolazio i bio prema njoj kao stariji gospodin i po svom položaju i u superiornoj društvenoj poziciji, sa “Ljubim ruke”. To je u mome sjećanju ostalo trajno kao neka vrst poniženja koje me je vrijeđalo.
„Moj intelektualni život započinje u trinaestoj godini s učenjem francuskog jezika, kad mi je profesor francuskog jezika počeo davati neke knjige i časopise. Zatim sam počeo čitati rusku literaturu, Solovjeva i različite filozofske knjige, te sam počeo ići na sastanke u Zori i Marijinoj kongregaciji.
„Svršetka Prvog svjetskog rata sjećam se u nekoliko izražaja. Tako ne mogu zaboraviti, da su žandari tukli jednog Hrvata brijača, Dorijata, koji je stanovao preko puta našeg stana, što sam ja gledao s našeg prozora.
„Moj život postaje borba u različitim oblicima, borba s jugoslavenstvom, velikosrpstvom i komunizmom. U ono vrijeme pozicije su postale vrlo jasno izražene.
„Srpsko-pravoslavna komunistička fronta se oblikuje i izaziva otpor u svemu što je hrvatsko, katoličko i antikomunističko.
„Sjećam se prvih đačkih vijeća na kojima govore profesori komunisti i pravoslavci.
„Ja sam se prema tome sve više počeo nalaziti u prilikama napadanoga, progonjenoga i pobunjenika.
„Sve što je otvoreno hrvatski zabranjeno je i progonjeno, dakle se pokriva s katoličkim imenom, u ono vrijeme Marijinom kongregacijom i različitim đačkim društvima.
„Srpsko-hrvatski antagonizam je nesumnjiv.
„Vukovarski fratri vode Marijinu kongregaciju i oni su Hrvati, te štite učenike. No polagano počinje puhati jugoslavenski vjetar na katoličkom području, kroz Jugoslavensku katoličku đačku ligu, što ostaje bez ikakvog učinka u sukobu s pritiskom pravoslavlja i srpstva.
„Hrvatski nacionalni duh se razvija na cijeloj hrvatskoj fronti. Kroz učenike, kroz društva, kao na primjer Hrvatski sokol i pjevačka društva, kroz omladinu, a sve to proti službenom, srpsko-jugoslavenskom pravoslavnom pritisku.
„Uglavnom je moj cijeli đački život prošao u studiranju filozofije i držanju rasprava i predavanja u đačkoj katoličkoj organizaciji, kao i organiziranju hrvatskih nacionalnih pozicija. Učenik sam bio dobar već zato što sam se bavio intelektualnim stvarima. Odlikaš, uglavnom.
„Hrvati profesori nisu praktički postojali. Jedini Hrvat bio je kateheta, dok su svi drugi šutjeli pred srpsko-jugoslavenskim pritiskom.
„Unatoč svih mojih istaknutih i poznatih hrvatskih i katoličkih stavova, ja sam u ljudskom smislu prilično ophodio i sa Židovima i pravoslavcima. Moj učenički život je bio dosta težak, jer sam se sam morao za sebe brinuti, te puno podučavati. Moj otac je bio mali činovnik, vrlo pošten, te nam prema tome prihodi nisu mogli biti dostatni. (Osim mene bile su dvije sestre i brat).
„U ovom periodu Jugoslavije Hrvati su bili potisnuti elemenat, dok je cvjetalo pravoslavcima, Židovima i Jugoslavenima.
„Hrvati su sustavno tjerani u revoluciju.
„U ovo vrijeme pada i dolazak mnogobrojnih Rusa izbjeglica. Uglavnom sve simpatični ljudi, izgubljeni, iskorijenjeni u borbi za kruh svagdanji. Bio sam s njima vrlo dobar i uzimao sam od njih poduku u francuskom da bih se usavršavao, iako sam bio vrlo dobar u francuskom. Kod njih se jasno zapažao onaj simpatični, neuredni i široki duh, koji bi se htio zabavljati, a ne raditi. Mnogi su u tim tragičnim prilikama bili mučenici. Uvijek sam imao prema njima sklonosti.
Početak djelovanja
„Moj sveučilišni život bio je najmanje sveučilišni, a najviše organizatorni. Kako sam došao iz antikomunističkog, antisrpskog i antijugoslavenskog ambijenta, to sam na sveučilištu logično nastavio istim pravcem.
„No nije mi se sviđala na katoličkom području pozicija takozvane Jugoslavenske katoličke đačke lige, gdje su sveučilištarci iz Dalmacije pokazivali jugoslavenske sklonosti, kao uostalom i samo vodstvo. Postao sam izrazitim pristalicom hrvatske orijentacije na organiziranom katoličkom području i učlanio sam se u Orlove. No kraj nacionalne obojenosti na onom katoličkom području kristalizirala se i izrazita vjerska orijentacija nasuprot klerikalne, totalitarističke organiziranosti.
„Takozvani Seniorat Jugoslavenske katoličke đačke lige započeo je, čini se pod slovenskim utjecajem, organiziranje katolicizma na totalitarističkom, pokretaškom shvaćanju. Za političku granu: Hrvatska pučka stranka, za ekonomsku granu: Zadrugarstvo, za mladež i učenike odgovarajuće organizacije, a sve pod totalitarističkim vodstvom Seniorata, čemu se u neku ruku treba podčiniti i sama Crkva, odnosno biskupi. Seniorat je prema tome imao odlučnu riječ u pozicijama narodnih zastupnika, biskupa, zadruga i sličnih. Moje je stajalište bilo ne samo antijugoslavensko, pa prema tome i protiv Pučke stranke, nego i antitotalitarističko, i za slobodne i nezavisne vjerske organizacije, nezavisne od politike. Bilo je, dakle, aktualno, ali katoličko.
„Radi toga stajališta bio sam za osnutak Hrvatskog orlovskog saveza, gdje sam postao i tajnikom, kad je Ivan Protulipac postao predsjednikom. U ovom svojstvu poslao sam raspis da se na orlovskim priredbama ne smije posebno isticati i pozdravljati predstavnike Pučke stranke.
„Orlovska organizacija bila je tjelovježbena organizacija s izrazitim vjerskim odgojem, nezavisno od politike, nasuprot senioratskoj poziciji, koja je vodila katolički smisao s jugoslavenski orijentiranom Pučkom strankom.
„Polagano sam morao ulaziti na teren svih intriga, koje su se vodile među organizacijama. Tako sam ni kriv ni dužan imao biti obojen isusovački, jer su fratri bili pučkaši. Mene je to smetalo jer su fratri u Vukovaru osnovali Marijinu kongregaciju i nisu svi bili pučkaši. Osim toga, jedni isusovci su bili Jugoslaveni, a drugi su bili Hrvati”.
Revolucionarno-političko djelovanje
„Stvari su postale tako oštre, da je za mene bilo sve manje mjesta i razloga na tom području, te sam s nekim poznanicima odlučio napustiti organizatornu podlogu vjersko-crkvenog područja, ne napustivši ni vjeru ni Crkvu, pa se izručiti onom području koje je bilo ugroženo i progonjeno: političkom području, revolucionarno-političkom području.
„Izvršio sam to na sljedeći način:
„U Zagrebu je izlazio časopis “Hrvatska smotra” pod uredništvom dr. Kerubina Šegvića, dr. Avelina Ćepulića i drugih. Predložili su mi ulazak u uredništvo, što sam prihvatio uz uvjet da se časopis ne bavi uglavnom jalovim, kritikantskim, antikomunističkim natezanjima, nego pozitivnim, političkim zastupanjem hrvatske državne ideje i socijalno-ekonomske odgovornosti. Tako je i bilo, i „Hrvatska smotra” je postala aktivnim i određenim nosiocem hrvatskog nacionalnog, revolucionarnog nastojanja. „Hrvatska smotra” je jedina nezavisna nacionalistička pozicija koja je idejno prihvatila Starčevića i Radića, ali nije izašla iz njihovih redova u organizatornom smislu.
Na jednom nacionalističkom sastanku god. 1935. na pitanje jednog prisutnoga što mislim da treba raditi, odgovorio sam: srušiti Mačeka, jer je on za Jugoslaviju. Bilo je to u času najvećeg Mačekovog političkog uspona.
„Moje su riječi bile slabo shvaćene, ali ja sam u tom smislu radio vrlo odlučno, organizirano i sveobuhvatno, tako da je ta misao totalno prevladala u svim nacionalističkim nastojanjima. Maček je bio sve više brisan na unutrašnjem političkom terenu i 1941., kad je nastala država, nitko za njim nije požalio i svi su smatrali naravnim da bude otpisan.
„Moj tadašnji dio života bio je posvećen organiziranju i propagiranju hrvatske državne misli. Radio sam kao sat, bez prestanka, pisao, predavao, govorio. U taj rad spada izdavanje “Hrvatske smotre” i bezbrojnih letaka i brošura, koji su znali u jedan dan stići s jednog na drugi kraj Hrvatske. Bilo nam je nekoliko tiskara na raspolaganju.
„Samo nekoliko kratkih primjera. Bio sam profesor na Nadbiskupskoj gimnaziji. Za svaki praznik bili su pripravljeni letci koji su učenicima uručeni u dovoljnom broju, da ih razdijele u svojim selima. Naravno, da je to vršeno posve nezavisno od škole.
„Hrvatska smotra” je često bila zaplijenjena, ali je uvijek stizala pretplatnicima. Iznosim samo najgori slučaj. Bio je zaplijenjen jedan veliki dvobroj od 3.000 primjeraka. Odnijet je u prostorije za spaljivanje u Sudbeni stol u Petrinjskoj ulici. Što da se radi? Da ne duljim. Osoba koja je imala ključ te prostorije je pronađena, predobivena i pristala, da u jednu nedjelju poslijepodne i predvečer pusti mene i još dvojicu u Službeni stol i da sve iznesemo i spasimo. Bio je to opasan i neugodan pothvat za jednog profesora na Nadbiskupskoj gimnaziji. Ali moralo je biti. Samo nabrajanje trikova i neprilika s raspačavanjem “Hrvatske smotre” bila bi cijela brošura.
„Ovi su se poslovi morali odvijati brzo i točno. Svakome je bilo određeno kad mora doći. Tako je jednom neki fratar osobno morao donijeti letak iz provincije. Jedan naš je pazio na njegov dolazak u Zagreb i smjesta mi trebao to dojaviti. Međutim on ne dolazi. Što se dogodilo? Drugi, koji je pazio, dolazi i javlja da je fratar pri izlasku na kolodvoru pretražen i odvedem. Još u sto briga što će se dogoditi, kad ulazi fratar i veselo pozdravlja. U čemu je bila stvar? Kao i suputnici i fratar je po običaju pregledan da li ima što za gradske daće. Kako je imao snop papira, platio je neznatnu svotu i stvar je bila u redu.
„Neću nikada zaboraviti jednog mladog inteligentnog seljaka, koji je zbog nekih svojih lokalnih, zagorskih potreba htio izdati letak protiv komunista. Dobro, donesite mi ga, rekoh mu. Kad ga trebate? On zapanjen gleda i ne usudi se ni kazati. Dođite prekosutra u 3 sata, imat ćete letak. Nije vjerovao, ali je došao. Kad je vidio letak otiskan, smatrao je da mu nitko nije ravan. Imao je kasnije željeni uspjeh.
Hapšenje, zatvor, robija
Usred tolikog izdavanja netko je morao biti neoprezan i brbljav. Radilo se o jednom sporednom poslu. Bogoslovi su htjeli nešto tiskati i ponudili se da, tobože, i oni budu korisni. Uslijed brbljavosti u bogoslovskom krugu, a i radi protivnika u njemu, stvar je otkrivena. Bogoslovi su na preslušanju rekli, da sam im i ja dao letak. Kad se to događalo, ja sam bio u Varaždinu na nekom vojničkom tečaju. Čim je u stanu izvršena premetačina, moja supruga je došla u Varaždin da me obavijesti da mogu očekivati uhićenje. Ona me je obavijestila oko ponoći i sutradan sam mirno očekivao uhićenje. Došao je komandant, šef redarstva i jedan major. Predao sam im oružje, odveden po majoru u stan, da se presvučem i da budem predan civilnom redarstvu. Major, Srbijanac, vrlo pristojan čovjek, koji se nije čudio što me mora voditi. Šef redarstva, Hrvat, slugan na sve strane, tobože se žurio da me pošalje u Zagreb da ne spavam u lošem Varaždinskom zatvoru, što mi je dao do znanja, a ustvari se žurio zato što je njegov šef Šopek sjedio u vlaku i čekao da se operacija izvede. Šef redarstva nije zaboravio spomenuti, kako je on platio auto i kako je učinio da vlak čeka, dok mi stignemo na postaju. Stražari koji su me pratili su čvrsto pazili da tobože ne pobjegnem. Kad sam pred jutro stigao u Zagreb, šef stražara reče mi da mi se da bolja ćelija i tako sam se našao u zatvoru. Drugi dan se nisam naprosto snašao od posjeta, stražarskih posjeta, koji su mi svi posredno ili neposredno izražavali sklonost, tako da nisam znao da li sam zaista u zatvoru ili u uredu. Svaki stražar je imao neki odnos s mojim slučajem i svi su mi postali prijatelji.
„Sutradan su došla dva liječnika da me pitaju, imam li kakve primjedbe. Imam stjenica. Odmah su izmijenili drveno ležište. Nakon jednog sukoba između moje supruge i dr. Vineka dobio sam i pokrivače. Uglavnom se vidjelo, da je dr. Maček samo formalna vlast bez ikakvog autoriteta.
Došla su preslušavanja poslije pola noći. Sve sam nijekao. Približio se Uskrs. Primim ceduljicu od dvojice bogoslova da će biti pušteni na slobodu ako priznaju i traže od mene dozvolu za priznavanje. Što sam mogao nego pristati, jer sam osjetio da se radi o slabićima, a ne o borcima. Napisah što će priznati da bih ja isto potvrdio, a bilo je prilično glupo. Bili su pušteni i oni i ostali, tako da sam za Uskrs 1940. ostao sam u zatvoru koji se opet napunio.
Konačno sam radi njihovog priznanja morao priznati da sam napisao i tiskao jedan letak u kome se napada Mačeka.
Ja međutim taj letak nisam napisao, ali sam ga dao tiskati, jer su me zamolile ostale revolucionarne skupine. Kako sam imao puno posla, nisam letak čitao ni prije ni poslije i kad me je Šoprek na saslušanju pitao s kojim ciljem sam napisao letak, rekao sam mu da je od onuda prošlo dosta vremena, pa sam zaboravio o čemu se radilo, pa neka mi da, da se podsjetim. Pročitao sam letak i iskombinirao razloge.
Optužnica, koja je sastavljena, tražila je na nekoliko mjesta smrtnu kaznu prema odgovarajućim paragrafima. Kad su mi je čitali, slušajući je zajedno sa mnom u Sudbenom stolu, rekao sam im: “Pa vi to ni manje ni više kanite mene objesiti”. Jednog dana sam pušten na slobodu.
Nakon mjesec dana boravka u zatvoru posjetio sam svoju gimnaziju, gdje su me dosta hladno primili. Drugi dan sam održao jedno predavanje u akademskom društvu August Šenoa (1.), a dan dva iza toga su me ponovno zatvorili i prevezli u Sudbeni stol. Tamo je bilo jako glupo, jer se nije moglo naći suca koji bi se prihvatio moga slučaja, dok konačno nije prihvatio jedan šepavi sudac, komunist i Židov (Grunfeld). Mislim da je time jasno rečeno, kako me je tretirao. Kad me je preslušavao, rekao mi je da sam optužen kao šef ustaške propagande za tiskanje i izdavanje svih letaka koji su bili stavljeni pred mene. Bilo je tamo letaka koje nisam nikada ni vidio niti za njih čuo. Broj je bio u svakom slučaju impozantan. Nakon pet, šest dana opet su me vratili na redarstvo, gdje sam drugi dan primio obavijest da sam otpušten kao profesor na prijedlog ravnatelja Nadbiskupske gimnazije.
„Čuo sam, naime, da je u povodu toga slučaja nastalo raspravljanje kako da se riješi, jer je dr. Mačeku bilo politički nezgodno da me izruči Beogradu na suđenje, kamo je spadalo, pa je onda sporazumno s Beogradom definirao razgraničenje nadležnosti na taj način da Hrvatske stvari ne idu u Beograd pred Sud za zaštitu države, nego u Zagreb pred Sudbeni stol. No Mačeku je bilo nezgodno započeti sudski proces, jer su se počeli javljati odvjetnici kao branitelji. I tako su odlučili, da me ostave u zatvoru zagrebačkog redarstva, a kasnije, nakon štrajka glađu, da me pošalju u Lepoglavu. Nakon početka rata poslali su me u novi koncentracioni logor u Bosnu, u Kruščicu.
„Na redarstvu je bilo u svakom slučaju vrlo zanimljivo. Kako su svi stražari bili nacionalisti, to sam ja ustvari bio slobodan. Zamolio sam službeno stražara da me zaključa samo onda kad sam htio mirno čitati, pa onda nisu drugi stražari mogli ulaziti na razgovor.
———————-
1. Borbena nacionalistička studentska organizacija
„Jednog dana ušla je i moja supruga i bila pol sata. Bio sam uredio da dođe na razgovor i dr. Mladen Lorković i zato kad sam ga ugledao, nisam bio iznenađen. I on je bio uhićen i ostao je neko vrijeme u zatvoru. Jednog dana dovedeni su bili prof. Ognjen Prica i Ivan Krndelj. Stražari ih nisu zaključavali da bi meni pravili društvo. Sporazum je brzo napravljen. Veli Krndelj: „ako mi pobjedimo, ide dolje vaša glava, ako vi pobijedite naša glava ide dolje. Hoćemo igrati preferans.” I tako smo osim pripovijedanja i igrali. Prica je bio vrlo fin, pristojan, bistar i inteligentan gospodin, a Krndelj jedan bistar i brutalni prostak i razbojnik.
„Kako je bio rat na francusko-njemačkoj fronti, to su komunisti bili za pobjedu Nijemaca, a isto tako Prica i Krndelj.(2.)
„Kad sam im jednom rekao, da smatram Miroslava Krležu mizerijom koji je imao petlje da kuražno laje na Majku Božju, ali nikada ni riječi protiv Jugoslavije i Aleksandrove diktature, obojica su rekli da ga smatraju mizerijom i odricali mu da bi se on mogao smatrati predstavnikom komunizma. Tako ja nisam imao što govoriti.
„Za vrijeme mog boravka u zagrebačkom zatvoru bio je češće doveden jedan francuski Židov kojega nisu ostavljali samoga, jer je bio sklon samoubojstvu. Svaki put je bio mučen, ne strašno, ali njemu je bilo dosta. Rekao sam mu da mu žele izvući što više novca. Njegov odvjetnik je bio doktor Kuntarić. Kad me je pitao što da radi, rekao sam da bježi prema Grčkoj i odanle prema Americi. Na njegovo pitanje, što mislim kako ću dugo ja ostati u zatvoru, odgovorio sam mu, do propasti Jugoslavije. Gledao me blesavo, na što sam mu potvrdio: „Propast će Jugoslavija, izići ću iz zatvora”.
„Jednog dana su bili umjesto stražara dovedeni mladi oružnici da nas čuvaju. Ja sam svakoj novoj straži po običaju održao politički nagovor.
„Za vrijeme štrajka glađu onaj Židov mi je govorio: „Jedite, neće nitko vidjeti.” Primao je hranu iz Esplanade. Bio je slabić, padao je u histerični očaj, tako da sam ga morao miriti. Štrajk glađu ne bi bio strašan da nema srca koje počme nervozno kucati, čim se čovjek malo miče. Ja glad kao glad nisam osjećao, jer je moja volja bila snažna, no srce sam osjećao kao što sam osjećao zavodljivi miris svježeg kruha.
„Prekinuo sam štrajk, kad sam nakon mjesec dana boravka u zagrebačkom zatvoru premješten u Lepoglavu. Bio sam prvi koji je poslan u Lepoglavu kao u logor.
„Tamo sam zatekao dvije simpatične i dvije nesimpatične osobe. Jedna simpatična osoba bio je stražar koji me je primio i s kim sam ostao u stalnom prijateljstvu, kao s vjernim pristašom. Druga simpatična osoba bio je tamnički liječnik koji je kao mladić sudjelovao u oslobođenju Međimurja i politički bio Jugoslaven. Unatoč toga brinuo se oko mene zdušno, pripravan da mi u svakoj sitnici pomogne. Često smo prijateljski razgovarali, makar se nismo uvijek složili.
———————-
2. Bilo je to u doba sporazuma Staljina i Hitlera. Tek poslije dolazi do sukoba nacista i komunista
„Nesimpatične osobe su bile šef tamnice Uhrin i šef stražara, nacist Govedić.
„U zatvor je često dolazio presimpatični i predivni lepoglavskih župnik, duša od prirodne dobrote, iskrenosti i otvorenosti. Zaslužuje spomenik brižne dobrote u Lepoglavi.
„Dok sam bio sam, moj se je život odvijao točno. Ustajanje u 6 sati i spavanje u 12 sati. Osim toga čitanje i pisanje, te političko nagovaranje stražara, koji su svi postali pristaše.
„No došli su novaci. Pa komunisti i nacisti. Nastao je nered. Neki su zaveli tip kartanja-zabavljanja i mladenačko-histeričnih ispada. Da nije bilo moje hladnokrvnosti, bilo bi i krvi. Na koncu je ipak zavladao neki red, pjevanje i političko razgovaranje.
„S psihološkog gledišta vrlo je malo ljudi sposobno podnositi zatvor svojom prirodom i svojom voljom. Inteligentni čovjek lakše nego obični čovjek i uglavnom samo karakteri. Slabići nestaju u zatvoru na mukama i sličnim prijetnjama. Buržujski, malograđanski tip čovjeka nesposoban je za zatvor. Nasilje je u prvom redu psihološki čin, a tek onda fizički. Komunisti su zato nasilnici, jer su oni vlastitim iskustvom dokazali da se samo vrlo rijetki ljudi mogu oprijeti ciljevima i metodama nasilja.
„Hrabrost je često zahtjev odgovorne pozicije, a ne osobne vrijednosti.
„Tako, kad su nas u Lepoglavi htjeli prisiliti da se preselimo iz stare kaznionice u novu, a mi nismo htjeli ići, jer nismo bili sigurni o čemu se radi, zaprijetili su se da će pucati ako ne izvršimo zapovijed. Kako sam ja bio na čelu zatvorenika, trebao sam zauzeti stajalište prema zapovjedi da će pucati ako je ne izvršimo. Svi su sjeli s pognutom glavom i na moje izričito pitanje što da odgovorim, nije bilo čuti glasa ni ugledati jednog pogleda. Na to sam se uputio vratima i rekao: “Pucajte, mi ne idemo silom”. To nije bio izraz neke moje osobne hrabrosti, nego izraz moje osobne dužnosti u poziciji prvaka.
„Svi su mogli osobno biti kukavice, kao što su neki i bili, ali ja to nisam smio biti, jer smo bili kao skupina u poziciji borbe i otpora, a u onaj čas sam bio na čelu ovog otpora. Ja sam, dakle, izvršio samo poziciju dužnosti, kao što to izvrši svaki vojnik, a da pri tome nije nikakav junak.
„Život me je stavio u takve pozicije dužnosti.
„Zatvorski život je nesnosan u svojim masovnim i slabo organiziranim kategorijama. Stoga je bilo potrebno neprestano se brinuti za snošljivu zauzetost. Sukobi sa zatvorskim vlastima bili su česti. Žandari, koji su nas čuvali, uglavnom su se prijetili, pogotovo kad smo pjevali o Paveliću. Na koncu sam rekao žandaru da nas prestane opominjati, jer ćemo mi to raditi neprestano. Naravno i žandari su se počeli kolebati.
Konačno rat se počeo približavati granicama Jugoslavije. Vlast je odlučila maknuti nas iz Lepoglave, s granice, i poslati nas u Bosnu. Bio je to važan dan i za nas i za vlast. Svi smo bili u redovima i u lancima. U vlakovima su nas pratili znanci i prijatelji. Na zagrebačkom kolodvoru započinju problemi. Masa svijeta, studenti, demonstracije, policija. Obitelji i ostali uručuju pakete, rublje i stvari.
„Dolazi brzi vlak iz Beograda i u njemu jedan ministar, član Hrvatske seljačke stranke. Mi u lancima za Bosnu, „hrvatski ministar” iz Beograda u salonskom vagonu. Naravno padali su povici „Izdajica” i slični. Zatvorenički vlak, koji je bio upravo kraj pridošlog vlaka, brzo se odvlači dalje.
„Konačno smo krenuli prema Brodu. Ja neprestano čvrsto vezan, a dva stražara neprestano i budno paze na mene, glupo i nepotrebno, dok su drugi slobodno izvlačili ruke iz lanaca i pravili sprdnju. Na postajama nitko nije mogao ulaziti i vlak je bio opkoljen žandarima. U Bosanskom Brodu prijelaz. Naročita straža. No i jedno ugodno iznenađenje. U vlak je ušao jedan viši redarstveni činovnik. Ništa nije govorio. Prolazio je kroz vlak iza sebe bacao cigarete.
„Na svim postajama kroz Bosnu straža i žandari da se vlaku nitko ne može približiti. Kad smo došli do zadnje postaje, dočekali su nas seljaci. Žandari su pucali da rastjeraju narod. Konačno smo bili stjerani u male vagone koji su nas odvezli do neke velike šumske zgrade u Kruščici, koju je po zaključku beogradske vlade pripremio jedan narodni zastupnik Hrvatske seljačke stranke (Filipović) za hrvatske nacionaliste.
„Ja se ne volim voziti vlakom, a najmanje čvrsto vezan lancima, ali put od Zagreba do Kruščice bio je za mene najljepši put u mom životu. Prekrasan sunčan dan nakon dugog boravka u Lepoglavi.
„Zapovjednik Kruščice isto tako jugoslavenska svinja kao i zapovjednik Lepoglave. Imao sam s ovim, kao i s onim, samo sukobe i objavljivanja.
„Kako se približavao rat, stanje je postajalo sve napetije. Zapovjednik i stražari postajali su sve blaži, dok nije došlo vrijeme da se već više nije znalo tko koga čuva. Molili su nas da budemo mirni, da ne bi bili prisiljeni na upotrebu sile. Okolni seljaci su nas iz daljine čuvali, jer se čulo da bi nas četnici iz okolice mogli napasti.
„Konačno smo dočekali čas proglašenja Hrvatske Države. No morali smo doći do Zagreba, što nije bilo jednostavno, jer je sve bilo u ratnom stanju, rasulu i novom organiziranju. Onaj isti narodni zastupnik HSS-a koji se do jučer brinuo o nama kao o zatvorenicima, morao se brinuti da sve počne u Travniku funkcionirati u ime Nezavisne Države Hrvatske, što je on pripravno činio.
„Autobusom smo došli do Splita, da odatle vlakom nastavimo u Zagreb.
„U Splitu već funkcionira Nezavisna Država Hrvatska s dr. Edom Bulatom i drugima. Ulazak Talijana, koji misle da ulaze u osvojeno područje, iako nisu ništa osvajali. Željeli su se vladati neprijateljski, ali Hrvati u oduševljenju zbog osnutka Nezavisne Države Hrvatske misle da su nam Talijani skloni saveznici. Susrećemo veliki broj srpskih generala bez oružja. Nitko im ne čini ništa na žao sa strane hrvatske vlasti.
„Konačno dolazim u Zagreb” (Republika Hrvatska 93:40-54)
Dvije krive teze
Obzirom na ostvarenje 10. travnja u hrvatskoj političkoj literaturi, kao i u hrvatskoj politici, postoje dvije krive teze. Prema jednima, skoro sva zasluga za to ostvarenje imala bi se pripisati Poglavniku dr. Anti Paveliću; drugi se pak trse da to prikažu kao isključivu zaslugu domovinske organizacije. Neki pak mimoilaze jedno i drugo tumačenje, te govore o spontanoj reakciji naroda i o spontanom ostvarenju države.
Oni koji preuveličavaju ulogu i vrijednost dr. Pavelića, a istodobno prešućuju ili umanjuju vrijednost i ulogu domovinske revolucionarne organizacije, nisu svjesni da time tjeraju vodu na mlin onima koji govore da je država stvorena po Nijemcima i Talijanima, a ne po Hrvatima. Jer ako država nije plod domovinskog rada, već rada emigrantskog dijela organizacije, koji se sve do tog časa nalazio interniran po Talijanima i proganjan po Nijemcima te koji se povratio u domovinu tek iza 10. travnja, onda su doista stvorili državu Nijemci i Talijani.
S druge strane, svi oni koji niječu ili umanjuju ulogu i vrijednost emigrantskog dijela organizacije, pogotovo u osobi dr. Pavelića, niječu povijesnu istinu. Ne mogu se negirati sljedeće povijesne činjenice:
a) Dr. Pavelić je bio onaj koji je odlaskom u emigraciju razvio oslobodilački barjak i pozvao na primjenjivanje “ljute trave na ljutu ranu” – dakle primjenu revolucionarnog puta i borbe;
b) Emigrantski dio organizacije je izvršio, u suradnji s makedonskom revolucionarnom organizacijom, likvidaciju kralja Aleksandra Karađorđevića, nakon čega nastaje novo političko stanje i započinje novi politički proces u domovini;
c) Samim time što se nalazio u emigraciji i odrješito zastupao potrebu rušenja Jugoslavije kao i stvaranja suvremene hrvatske države, dr. Ante Pavelić je predstavljao političku alternativu postojećoj Jugoslaviji. I kad je došlo do pogodne vanjsko-političke konstelacije, ta alternativa dobiva međunarodno priznanje i pomoć.
No isto je tako krivo i protivno povijesnim činjenicama nijekati ulogu domovinskog dijela revolucionarne organizacije. Zasluga je domovinske organizacije u sljedećem:
a) Ona je popularizirala u širokim slojevima naroda u domovini rješenja koja je zastupao dr. Ante Pavelić. Radila je to u njegovo ime, dakle, prihvaćajući ga kao vođu. Međutim, u tehničkom smislu radila je potpuno ili skoro potpuno neovisno od njega i gotovo bez ikakvog njegovog utjecaja, pogotovo nakon što je bio interniran po Talijanima.
b) Domovinska organizacija je vršila razne revolucionarne zahvate, u prvom redu promidžbene naravi.
c) Ona je vršila tehničko pripremanje buduće revolucije. A da ovo nije postojalo, ne bi se Jugoslavija srušila kao kuća od karata, niti bi prevrat bio tako brzo i savršeno izveden.
Sama činjenica da je prevrat izgledao kao spontani čin naroda, najbolje govori koliko je bilo uspješno popularizirano po domovinskoj fronti rješenje koje je u emigraciji zastupao dr. Ante Pavelić, te kako je bio savršeno organiziran sam revolucionarni udarac.
Pritom treba imati u vidu i poteškoće na koje je domovinska organizacija nailazila u svome radu, a koje je ipak uspjela svladati.
Rad domovinske organizacije otežavala su u prvom redu tri čimbenika:
a) Popularnost dr. Mačeka, koga se smatralo nasljednikom pokojnog Stjepana Radića. Dr. Maček je bio u duši za Jugoslaviju, a narodu se praznim frazama bacalo samo prašinu u oči.
b) Strah pred Talijanima i – u još jačoj mjeri! – mržnja na Talijane. Stoga u narodu kolebanje kad je bila riječ o Paveliću, koji je živio u Italiji.
c) Pacifistički duh kod širokih slojeva naroda potican po dr. Mačeku, te oportunistički duh kod njegovog vodstvenog i višeg sloja.
“Povijest se ne briše”, napisao je Ivan Oršanić već u prvom broju „Republike Hrvatske”. I doista, povijest se ne briše!
Nemaju pravo oni koji zbog strančarskih razloga ili autoritativnog duha, koji još uvijek živi u njima, nastoje nijekati važnost i ulogu domovinske ustaške organizacije bez koje bi država doista bila djelo okupatora, te time i njihov satelit a ne suverena država. No nemaju pravo ni oni koji – kao reakcija na ovu krivu tezu ili jer to smatraju časovito oportunim – niječu važnost emigrantske ustaške organizacije kao i samog dr. Pavelića.
Oba se ova kriva gledišta međusobno uvjetuju. Budući da jedni preuveličavaju ulogu dr. Ante Pavelića – drugi je negiraju i prešućuju. A budući da je ovi drugi negiraju i prešućuju – oni je prvi preuveličavaju. Zapada se tako u dvije međusobno isključujuće skrajnosti. Samo nas povijesna istina može osloboditi obaju netočnih ekstrema. Teza i antiteza nameću potrebu sinteze, a ova je moguća tek nakon što smo se oslobodili svih kompleksa koji su postojali ili još uvijek postoje u nama.
Uloga Ivana Oršanića u domovinskoj organizaciji
Prof. Oršanić je bio u onim najburnijim desetotravanjskim danima daleko od središta događaja, u koncentracionom logoru u Kruščici. Nije nam nikada o tome govorio, no uvjeren sam da je za njega kao djelatnog borca bilo bolno što nije mogao sudjelovati pri ostvarivanju svoga sna. Slična je bila i sudbina dr. Ante Pavelića. Ta se bol prof. Oršanića-aktivista vjerojatno naslućuje i u ovim njegovim riječima:
„Samo oni koji ne znaju da su u 10. travnju bili prisutni i Starčević i Radić, te beskrajni grobovi, progonjeni i zatvoreni, i da su ti bili veći i snažniji od onih koji su u zadnji čas uskočili i upali u logiku okolnosti, mogu se rugati onima koje nisu tamo vidjeli gdje su se oni našli, kao zadnji dodir s ciljem.“ (Republika Hrvatska, 30:28)
Doista, završnica revolucije nije isključivi uspjeh onih koji su se našli kao zadnji dodir s ciljem, kao što uspjeh žetve nije u onima koji su došli žeti, već u onima koji su zemlju obrađivali, posijali sjeme, čupali korov…
A jedan od tih, koji su zemlju obrađivali, sijali sjeme i čupali korov, i bez kojih ne bi bilo ni žetve, bio je i prof. Ivan Oršanić. Rekao bih da je bio ne samo jedan od tih, već i jedan od najglavnijih i najzaslužnijih.
Godine 1935., neposredno poslije izbora na kojima je dr. Maček dobio apsolutnu potporu Hrvata, prof. Oršanić započinje s kampanjom sustavnog rušenja dr. Mačeka, jer je došao do spoznaje da Mačekova “slobodna Hrvatska” nije ostvarenje hrvatske države, već borba za dobivanje nekih sloboština u okviru Jugoslavije. Dakle, reforma i u konačnici čuvanje Jugoslavije! Lako je danas prosuditi da je dr. Maček stvarno bio reformist i čuvar Jugoslavije, no tvrditi to u ono doba, u doba sveopćeg narodnog oduševljenja s dr. Mačekom, u doba polarizacije Maček-Jeftić, Hrvatska-Jugoslavija, graničilo je s ludošću ili s izdajom hrvatskih interesa. Jer kako nazvati čovjeka koji započinje rušiti jedinstvene narodne redove?
No što bi se bilo dogodilo da prof. Ivan Oršanić nije započeo s time, u ono doba nimalo simpatičnim ni razumljivim procesom? Da nije godine 1941. taj proces već bio toliko napredovao da su i sami članovi Hrvatske seljačke stranke počeli sumnjati u dr. Mačeka, da li bi se bili Hrvati oglušili na Mačekov poziv u smislu borbe da se očuva Jugoslavija? No godine 1941. proces je već bio duboko zahvatio čak i polu-vojničke formacije HSS-a, Građansku i Seljačku zaštitu, bez čijeg aktivnog udjela ne bi bio prevrat izveden tako lako kao što je bio.
Padom Bogoljuba Jeftića, dolazi na njegovo mjesto dr. Milan Stojadinović (prva vlada od 25. lipnja 1935. do 21. prosinca 1938.; druga od 21. prosinca 1938. do 4. veljače 1939.). On započinje politiku približavanja silama osovine (Njemačkoj i Italiji), u čemu uspijeva. Time je na vanjsko-političkom području ojačao Jugoslaviju. Nastoji je ojačati i na unutrašnjem području time da napravi sporazum s hrvatskim nacionalistima. Plan se sastojao u tome da dva-tri ugledna Hrvata, nacionalista, zauzmu ministarske stolice u njegovoj vladi. Međutim, brzom intervencijom prof. Oršanića do ostvarenja sporazuma nije došlo. Na sastanku domovinskog vodstva nacionalista on je zatražio da svi prisutni potpišu jednu izjavu, u kojoj se ima izričito naglasiti smisao borbe hrvatskog naroda za Hrvatsku državu (Republika Hrvatska 97: 28 – vidi i 101: 53/54). Četvorica prisutnih (prof. Ivan Oršanić, prof. Filip Lukas, dr. Đuro Vranešić i Leonard Grivičić) potpisuju izjavu, dok su druga četvorica od kojih dvojica kasnijih hrvatskih ministara – odbili da je potpišu.
Time je doduše razbijeno jedinstvo nacionalističke struje u domovini, te čak jedna neznatna skupina počinje izdavanjem jedne novine koja služi interesima dr. Milana Stojadinovića, no u biti je ipak spriječen Stojadinovićev plan, jer većina nacionalista slijedi prvotni pravac. No što bi se dogodilo da je cjelokupna nacionalistička struja otplovila u oportunističke vode? Veliko je pitanje da li bi u tom slučaju uopće i došlo do 10. travnja.
Što ne uspijeva dr. Stojadinoviću s hrvatskim nacionalistima, to uspijeva Dragiši Cvetkoviću s dr. Mačekom. Sporazum Cvetković-Maček znači bacanje Mačekove krinke i otkrivanje njegove politike kao reformističko-sporazumaške, tj. u okviru Jugoslavije. Uslijed toga jačaju se redovi i rad domovinske nacionalističke fronte. Osim toga zahvaljujući sporazumu donekle su olakšani i uvjeti rada i borbe. Drugim riječima, sporazum u konačnici znači olakšanje rušenja Jugoslavije, makar da je u namjeri onih koji su ga sklapali bilo njeno jačanje. Sasvim bi obrnuti učinak imao sporazum hrvatskih nacionalista s dr. Stojadinovićem, jer bi to značilo skretanje s jasne borbene linije i narod bi bio došao do zaključka da nema nikakve razlike između dr. Mačeka i nacionalista, te da je prema tome jedina realna politika ona koja se vodi u okviru Jugoslavije.
Treći bitni i važni doprinos prof. Oršanića procesu hrvatskog oslobođenja je u odgajanju čitave jedne generacije mladih nacionalista, u čemu ima isključivu zaslugu, jer je on taj rad započeo, planirao i organizirano. On je upravo planski širom Hrvatske stvarao male revolucionarne ćelije hrvatskih srednjoškolaca i sveučilištaraca, koji su bili organizatori i stvaratelji desetotravanjskih događaja u mnogim mjestima Hrvatske, dok je iz njihovih redova izišla čitava plejada mladih ustaških časnika i dužnosnika, koji su se aktivno uključili u cjelokupni život novonastale države.
Rad u državi
Prva dužnost koju vrši Ivan Oršanić u novonastaloj državi bila je dužnost šefa promidžbe (propagande). Bila je to naoko drugorazredna dužnost. I doista, kad je on došao u Zagreb, iz koncentracionog logora, glavne su pozicije već bile zauzete. Zanimljivo je što o tom piše sam prof. Oršanić:
“Kad su se približavali sudbonosni događaji godine 1941., težište politike palo je na hrvatske nacionaliste i ustaše zbog odlučno jugoslavenske orijentacije glavnog dijela vodstva Hrvatske seljačke stranke. Jedni su bili u Italiji, kao dr. Pavelić, drugi su bili u Jugoslaviji slobodni, kao pukovnik Slavko Kvaternik, a treći u zatvoru, kao dr. Mile Budak, dr. Mladen Lorković i prof. Ivan Oršanić. Međutim, jedino dr. Lorković biva pušten iz logora nekoliko dana pred slom i odlazi u Zagreb da bi mogao sudjelovati na jednoj konferenciji germanofilske političke orijentacije, kojoj je na čelu bio pukovnik Kvaternik” (Republika Hrvatska 97:32).
Filogermanski elementi imaju snažne pozicije u vladi i prof. Oršanić smatra da je to bio jedan od uzroka da su Talijani vršili veliki pritisak i željeli dobiti što više utjecaja u Hrvatskoj, da bi na taj način ograničili njemački utjecaj kojeg su se, unatoč savezništva, uvelike bojali. Dr. A. Pavelić kasnije uklanja jednog po jednog te filonjemačke ljude, koji su i njegovu vlast donekle stavljali u pitanje. U toj perspektivi mnogi makijavelistički potezi dr. Ante Pavelića dobivaju svoje povijesno opravdanje, jer je, braneći svoj osobni položaj, zapravo polako osiguravao i proširivao hrvatsku suverenost. Politika, zaista, nije lak posao i nije glatka teorija, već je to ostvarenje mogućega u vidu zamišljenoga, ostvarenje onoga što se može u vidu onoga što se želi i kani ostvariti.
Naoko nevažan položaj pretvara se u rukama prof. Oršanića u važan položaj. Zanimljivo je da su svi položaji, koje je on zauzimao, dobivali na važnosti dok su bili u njegovim rukama, a gubili tu važnost kad bi na njegovo mjesto došao netko drugi. To pokazuje koliko ima važnost čovjek-osoba.
Prof. Oršanić naskoro dolazi u oštar sukob s Nijemcima koji žele dobiti sve u svoje ruke. Traže monopol na filmove, reklame, neke tiskare, itd., a što im prof. Oršanić onemogućuje. On se bori i protiv uvođenja cenzure. Kao šef promidžbe dozvoljava postojanje HSS-ovačkih novina, pa čak i jednog masonskog lista. Međutim, nakon mjesec dana, na zahtjev Nijemaca, bude uklonjen s tog položaja. Time ujedno nosi „rekord”, jer je bio prvi visoki državni dužnosnik uklonjen s vlasti na zahtjev Nijemaca.
Unatoč toga, u srpnju 1941. postaje zapovjednik Ustaške mladeži, organizacije stvorene zato da se spriječi filonjemačkoj struji da dobije hrvatsku mladež u svoje ruke. Evo što o tome piše sam prof. Oršanić:
“Kako je Slavku Kvaterniku (vođi filonjemačke struje – op. pisca) sve više jačao autoritet, to su oko njega počeli skakati predstavnici mladeži i sve je to polako dobivalo filonjemačku boju. Vrhunac se dogodio prigodom neke proslave u Osijeku, gdje je hrvatski junak izvikivao Kvaternika. Imajući u očima predodžbe da sve ima postati njemačko-satelitsko, predložio sam Poglavniku da se osnuje Ustašku mladež kao jedinu organizaciju, i da ću ja biti zapovjednik. Obadvojica smo točno znali da se ta organizacija osniva zato da se mladež učini nezavisnom od Nijemaca i da se organizacija učini jedinom tako da se ne mogu osnivati druge. Da nije bilo ovog razloga, nikad ja ne bih osnivao ovu organizaciju, niti je bilo prije predviđeno njeno osnivanje.
“Ja sam preuzeo mladež i poslužio se njemačkim sustavom da isključim germaniziranje. Ne mogu biti dvije ili više organizacija za mladež nego samo jedna, čime je njemu, Slavku Kvaterniku, bilo onemogućeno da rovari ili da stvara neku drugu organizaciju mladeži, kao što je bio počeo. Tako je bila stvorena jedna linija koja već otpočetka nije bila u rukama ni Nijemaca ni Talijana, niti njihovih ljudi”. (Republika Hrvatska 94 : 34/35).
Malo dalje prof. Oršanić opisuje kakva je bila Ustaška mladež:
„U njoj je bilo divnih dužnosnika i dužnosnica. To je bila silna snaga Hrvatske. Herojstvo političkoga reda. Nitko ne može shvatiti da sam ja osjećao i doživljavao posebnu pojavu ljudske ljubavi prema toj mladeži. Nešto izvanredno. Kakve je tu bilo požrtvovanosti, ponosa i hrabrosti” (Republika Hrvatska 94: 41).
“Politički dio ustaškog pokreta bio je ljubomoran i stalno je zanovijetao da se Ustaška mladež drži važnijom od političkog dijela Pokreta. Stvar je, međutim, normalna. Održavanje bezbrojnih tečajeva, držanih po cijeloj zemlji, stvorilo je i izbacilo svu silu sposobnih muških i ženskih dužnosnika, koji su – osobito u manjim mjestima – toliko nadvisili sposobnošću, pameti i požrtvovnošću, te organizacijskom umjetnošću, da su morali nositi prvenstvo pri svakoj stvari koje je selo organiziralo. Politički dužnosnici koji nisu potekli iz redova dužnosnika Mladeži, nisu bili dorasli organizacijskom i političkom radu. To je bila najveća organizacija koju je ikad posjedovao hrvatski narod i usred rata najbolje organizirana. Ona je mogla sve. Ja sam bio samo jedan i jednak među njima“ (Republika Hrvatska 94: 41/42).
„U ustaškoj mladeži sve se radilo u vijećanjima i dogovaranjima. Kad sam ja tako započeo od prvoga dana, zapitaše me dužnosnici zašto ja sam ne zapovijedam. Protumačio sam im: hrvatski narod započinje slobodno i samostalno živjeti. Nema u tome znanja i iskustva. Ne zna ni zapovijedati, ni slušati, ni izvršavati. U organizaciji Mladeži mora se naučiti slobodi i samostalnoj odgovornosti. Mi smo skočili u vodu, moramo učiti plivati. Možemo pogriješiti. Kako bi to bilo da se nad svakim pokretom kritizira, kažnjava i zabranjuje. Zato razgovaramo, vijećamo, savjetujemo, učimo se biti odgovornim i sa znanjem samostalnim. Ustaška mladež imala je divnih dužnosnika koji su slobodno i odgovorno izvršavali svoje dužnosti, ne izbjegavajući dogovaranje i razgovaranje, ali izbjegavajući brutalnost zapovijedanja” (Republika Hrvatska 101: 58/59).
“U mojoj organizacijskoj politici usred rata, s ograničenim ljudskim i materijalnim sredstvima, bacio sam sve snage na periferiju Hrvatske (Srijem, Dalmaciju, Bosnu), zapustivši naravno sam Zagreb. Rekao sam da je Zagreb hrvatski i u to nitko ne sumnja, ali hrvatsko se ime stvara na periferiji i na opasnom mjestu. Otuda tolika snaga razvijena u Srijemu, Bosni i Dalmaciji. Tamo su se držali i tečajevi. Ja nisam za vrijeme NDH bio po Zagrebu, Zagorju, Varaždinu, nego po Srijemu, Bosni, Gorskom kotaru i Dalmaciji. Tamo su neprestano išli dužnosnici iz Zagreba da organiziraju, pregledaju, itd.“ (Republika Hrvatska 94: 43).
Prof. Oršanić će pokušati preseliti i samu središnjicu Ustaške mladeži u Banju Luku, kao buduću prijestolnicu, no to mu ne uspijeva.
Prvog svibnja 1944. prestaje na dužnosti zapovjednika Ustaške mladeži, jer postaje Državni Savezničar. Taj je organ okupljao sve sindikate i ujedno udruženja poslodavaca, te je upravljao čitavom državnom socijalnom politikom. Vrijeme u kojem se Ivan Oršanić prihvaća tog položaja bilo je naročito teško: Hrvatska država nalazila se već pune 3 godine u obrambenom ratu, što se odrazilo na državnu ekonomiju. Prijetila je i opasnost štrajkova.
Prof. Oršanić se odmah prihvaća rješavanja problema. Donašaju se socijalni zakoni, kao na primjer: obavezni plaćeni dopust, pa i za naučnike; opće osiguranje za starost, iznemoglost i smrt; zakon o cijenama i političkim nadnicama (prema tom zakonu, kada bi cijene poskočile, automatski morale bi se povisiti i nadnice), itd.
Počinje se također razrađivati i zakon o sudjelovanju radnika u upravljanju i podijeli dobiti u svim poduzećima. Pri svršetku rata taj je zakon dovršen, pa i po Poglavniku dr. A. Paveliću potpisan, ali nažalost baš zbog svršetka rata nije mogao biti primijenjen. Toliko razvikana Titova fraza o “samoupravljanju” samo je blijeda slika i propagandistički plagijat onoga što su hrvatske državne vlasti bile već zakonski ostvarile.
Ivan Oršanić je u funkciji Državnog Savezničara započeo i provođenje potpuno slobodnog biranja sindikalnih predstavnika. Putem sindikalnih organizacija započeo je i biranje gradonačelnika, pa su tako izabrani gradonačelnici Zagreba, Dubrovnika, Karlovca i Siska. Ti su izbori bili samo prvi korak; prava je namjera bila provesti kasnije slobodne državne izbore za Sabor. Ne smijemo zaboraviti da je sve ovo vršeno usred rata, u doba službenog savezništva s nacističkom Njemačkom, te službenog rata s demokratskim zemljama.
Kako se je na sve to odnosio dr. Ante Pavelić, koji je kao Poglavnik bio glava autoritativnog sustava? Zanimljive su analize prof. Oršanića savezno s ovim složenim pitanjem.
“U Hrvatskoj smo skoro svi bili za neki autoritativni sustav, jer nas je diktatorsko stanje prisiljavalo na pozicije nacionalnog i patrijarhalnog jedinstva oko raspoloživog nacionalnog prvaka, koji se kao takav pred narodom i usred naroda isticao ili bio istaknut. Nije to bio sustav kao takav ni kopiran ni znanstveno složen, nego nasljedovan i životom nametnut. Dr. Pavelić, na primjer, makar pravaški i stranački prvak, kao revolucionarac na Balkanu protiv Srba i četnika, a u poznanstvu s komunizmom, fašizmom i nacizmom, dakle, revolucionarnim pojavama, prirodno se vrnuo u ustaškog Poglavnika“ (Republika Hrvatska 101: 59).
“Mi smo, naravno, imali sve ideološke boje, izraze i odraze. Sam dr. Pavelić bio je liberalac. No to on nije pokazivao, nego samo ono što je kao Poglavnik mislio da je oportuno predstavljati. Po tome je bio najbolji hrvatski glumac, jer je zaista savršeno glumio ulogu Poglavnika, šefa države (…) on je i meni rekao: “Moraš biti lukav kao zmija”, kad sam imao neke neugodnosti s Talijanima” (Republika Hrvatska 101: 71).
„U njemu je bila i njegova pravaško-demokratska baza, na koju su se mogle orijentirati demokratske inicijative. Zbog toga, kad sam ja kao Državni Savezničar započeo politiku izbora i glasovanja u sindikatima, pa općinskim izborima u pripremi za saborske izbore, na javnoj podlozi sindikata i kulturnih društava a tacite i na temelju Ustaštva i HSS-a kao stranke, njemu to nije bilo ni strano ni neprihvatljivo u njegovoj pravaškoj tradiciji (…) Pa dok se u fašističkoj konstrukciji Ustaškog pokreta nije snalazio, niti je ikoga drugoga zanimalo, to je počeo u doživljavanju demokratske linije snalaziti se s iskrenom prihvatljivošću i suradnjom. I to je bio dio njegove pravaške prošlosti” (Republika Hrvatska 101:72).
Propast države i povlačenje
U svojim nedovršenim uspomenama piše prof. Oršanić:
“Mislim da smo mi mogli očuvati državu:
1. Da su Maček i Krnjević zastupali državu na demokratskoj strani.
2. Da se Pavelić borio, odnosno branio Zagreb, a ne napustio ga.
“Mi smo državu izgubili što jedni uopće nisu bili hrvatski patrioti u elementarnom nacionalnom smislu kad je bio glavni čas, a drugi (ustaše) nisu bili borci u elementarnom smislu kad je tome bio glavni čas. Sve mora biti u svoj odgovarajući čas. I u vlak se ulazi, kad mu je čas da odlazi.
“Ja neću zaboraviti izvjesnije sugestije u osjećajima ljudi. Bilo je dosta jasno da isti ljudi ne mogu voditi dvije međunarodne politike: i ustašku s Nijemcima i protuustašku s Englezima. Zbog toga su ljudi bili skloni poduprijeti Hrvatsku seljačku stranku u svakom pogledu. Samo neka bude za hrvatsku državu. Ali HSS je bila za Jugoslaviju, pa čak i za kralja Petra. Ustaše su bili pripravni „posuditi” nesposobnoj HSS vojnike za borbu za Hrvatsku državu, ali oni se nisu ni micali u pravcu Hrvatske Države, nego SAMO za Jugoslaviju.
„Kad danas HSS govori da je za Hrvatsku državu, isto je kao dizati nogu da se uđe u vlak kad vlaka više nema.
„Kao Državni Savezničar primao sam sve upute od Poglavnika. U nedjelju ujutro (6. svibnja 1945.) došla je u naš stan jedna dužnosnica Ženske loze (3.) da pita moju suprugu na koji će način napustiti Zagreb. Ništa nisam znao o odlasku, nego sam disciplinirano čekao bilo kakvu vijest. Primijetio sam ovoj dužnosnici: “Pa ja bih valjda nešto znao!“ No otišao sam u Glavni Savez i odmah nazvao Poglavnika da ga upitam, pa tko sam ja da se mene ni ne obavještava da se Zagreb napušta, a ne brani. Njegov je odgovor bio: “Pa zar ti nisu javili?” Na to sam zatvorio telefon da nikad više s njim ne progovorim ni riječi, iako sam se s njim skoro svaki dan i po dva puta susretao i križao u Buenos Airesu u Avenidi de Mayo.
“Shvatio sam svu tragediju organizacije odnosno dezorganizacije. Kako je bila nedjelja, bio sam potpuno onemogućen. Sazvao sam Savezničare da se organizira napuštanje Zagreba, što je i učinjeno.
———————-
3. Organizacija Ustaškog pokreta za žene.
“Napustio sam Zagreb u 6 sati popodne. Oprostio sam se s dr. Dragom Cerovićem, koji mi je plačući rekao: što bilo da bilo, on ostaje. Putem su bile kolone ljudi, koji su napuštali Zagreb. Sa mnom je izašao i dr. Ivan Protulipac. Bilo je to žalosno….” (Republika Hrvatska 101: 78/80).
S prof. Oršanićem napušta Hrvatsku i njegova obitelj: žena, mlađi sin i kćerka. Stariji sin Ivica, sedamnaestogodišnjak i posebni očev ljubimac, jer mu je u svemu sličio, a koji je sav izgarao za Hrvatsku, povlači se sa svojom organizacijom Ustaške mladeži (“Jurišnici”), ne s roditeljima, jer je smatrao to svojom dužnošću. Zajedno s tolikim drugima bude po Englezima izručen i prolazi “kolonu smrti” sve do Zagreba, gdje je viđen. Dalje mu se zameo svaki trag.
Prof. Oršanić nam nije nikada govorio o svome izgubljenom sinu, što je bio očiti znak koliko je zbog toga intimno patio. A mi smo poštivali diskreciju njegove boli.
Prvi dani emigracije
Dolaskom u emigraciju prof. Oršanić ne prestaje raditi ono što može za svoj narod. Preuzima odmah brigu oko jedne skupine izbjeglica među kojima se našao, te zajedno s njima bude prebačen u Italiju. Ta skupina završava u poznatom izbjegličkog lovoru Fermo (gradiću u blizini Ancone). No naskoro bude prisiljen napustiti logor i prijeći u ilegalu, jer ga je tražila engleska vojnička policija (M. P.). Skriva se po Italiji, te ni obitelj neko vrijeme ne zna za nj. On, iako u životnoj opasnosti, ipak nastavlja s političkim radom. Tako je sastanak biskupa i kardinala u Rimu godine 1946. iskorišten za propagandu hrvatske stvari, te dolazi do objavljivanja knjige na latinskom jeziku “Martyrium Croatiae”, u kojoj se najprije iznosi popis svećenika, redovnika i časnih sestara ubijenih po partizanima i četnicima, što je svakako moralo posebno zanimati one kojima je knjiga bila namijenjena. Zatim se na lak i sažet način izlaže naša problematika. Knjiga je polučila veliki uspjeh, a među onima koji su spremali ovu akciju nalazio se i prof. Oršanić.
Druga akcija koja je uvelike koristila našoj stvari takve je naravi, da o njoj još uvijek nije moguće pisati. Mogu tek reći da su njeni izvršioci bili partizani, a da ni sami nisu bili svjesni da ih je u to gurnuo prof. Oršanić.
Vrijedno je spomenuti i pismo koje je prof. Oršanić, pod punim svojim imenom i prezimenom, uputio britanskom premijer Winstonu Churchillu. Ne moli ga u tom pismu za milost, niti se u njemu kaje za počinjene grijehe, već ga optužuje zbog genocida koji je izvršen nad hrvatskim narodom krivnjom Engleza, tj. vraćanjem hrvatskih zarobljenika Titovim partizanima, pokoljem u Bleiburgu i drugdje. Nije važno što je mislio ili osjećao Churchill pri čitanju toga pisma, niti je važno da li je ono uopće stiglo do njegovih ruku ili završilo u rukama nekog nižeg funkcionera. Važno je to kao pojava da je u tim danima progonjeni hrvatski narod preko progonjenog Ivana Oršanića manifestirao svoj ponos, svoj prkos i svoju odlučnost u borbi za svoja prava i ostvarenja svoje suverenosti i slobode.
Daleko od domovine
Godine 1948. prebacuje se pod pseudonimom Ivan Orlini u Argentinu. Kasnije dođe za njim i obitelj. Bez novčanih sredstava, bez poznavanja jezika, prihvaća se prvog posla na koji naiđe: kao obični radnik na jednoj novogradnji. To je bio križni put, kojim je morala proći većina našeg svijeta. Kasnije će i naš profesor naći lakši, pa i bolje plaćeni posao. Neće više dolaziti kući mrtvo umoran. Ipak mu je rad za uzdržavanje sebe i obitelji i nadalje oduzimao previše vremena. Do posla morao je putovati sat i četvrt, a na poslu imao je prekid od sata i pol. No on je i to vrijeme iskorištavao za političke razgovore i diskusije u simpatičnoj buenosaireškoj kavani “Tortoni”, koja ga je po svojoj prilici podsjećala na zagrebačke kavane u kojima su se sastajali i vodili svoje razgovore studenti, pjesnici, književnici, intelektualci i političari. Dospijevao je i do koje prodavaonice knjiga, posebice antikvarijata, jer novaca nikada odviše nije imao, te među knjigama tražio hranu svome nezasitnom duhu.
Čim se malo snašao i smjestio sebe i svoju obitelj, prof. Oršanić se ponovo baca na politički rad, čiji prekid, nametnut prvim snalaženjem u novoj sredini, i nije trajalo dugo. Nemirni i borbeni duh prof. Oršanića brzo je osjetio – poput violinista kad prekine s vježbom – da mu “violina” nekako ne ide tako glatko kako bi on to htio. Zato se odlučuje na intelektualnu gimnastiku. U vezi s time pripovijedao mi je kako se je najprije počeo baviti matematikom, njegovim stručnim predmetom, kako bi ponovo stekao mentalnu elastičnost. Zanimljiva je to pojava, zanimljiv dar opažanja i analiziranje samog sebe, te dijagnosticiranje i izbor “lijeka”. Najbolja slika njegovog sustavnog djelovanja i podvrgavanja čistoj volji!
O ostalim detaljima Oršanićeva života nije potrebno duljiti, jer su oni uglavnom poznati.
Godine 1951. zajedno s bratom Antom i nekolicinom istomišljenika osniva Hrvatsku republikansku stranku, te pokreće političku reviju “Republika Hrvatska”. O pokretanju stranke mislio je još u Italiji, gdje je i započeo s pisanjem programa. Ne želi biti predsjednik Stranke, predlaže drugu osobu, no kad vidi da se ova nećka, odugovlači, preuzima sam tu dužnost. Unutar Stranke uvađa slobodne izbore koji se obavljaju redovito svake godine. Iako su izbori tajni, prof. Oršanić bio je sve do svoje smrti ponovno biran za predsjednika stranke. Prof. Oršanić ostaje u Argentini sve do svoje smrti, osim kratkotrajnog putovanja u SAD i Europu godine 1962., kad je bio napravljen prvi pokušaj osnivanja Hrvatskog narodnog vijeća, u kojem je on figurirao kao vijećnik za promidžbu.
Ništa ne griješim, ako kažem da je u Argentini živio samo tijelom. Jer sve njegove misli, svi njegovi razgovori, sva njegova pisma i članci, sav njegov život i rad usmjereni su uvijek i jedino prema domovini. I tako je, nakon dulje bolesti, dočekao i smrt. Argentinskoj zemlji dao je tijelo, ali duh je ostavio svom hrvatskom narodu. Umro je, kao što svako zemaljsko biće mora umrijeti, no onaj njegov neuništivi dio živi i nadalje za Hrvatsku. Živi u nama, među nama i po nama – njegovim suradnicima, prijateljima i sljedbenicima.
Prof. Ivan Oršanić kao čovjek
Neću ulaziti u dublju analizu prof. Oršanića kao čovjeka; spomenut ću samo neke njegove značajne crte.
U fizičkom je smislu bio visok, impozantan; lijep čovjek. Nije ga se moglo ne zamijetiti, jer se i u većem skupu ljudi isticao svojom pojavom. Već pri prvom susretu nameće poštovanje. Nije bio mrka već uvijek vedra i nasmijana lica. Budio je poštovanje i kod onih koji ga nisu voljeli.
Neki su ga smatrali luđakom, fantastom i Don Kihotom, no nisu ga zbog toga ni prezirali ni sažaljivali; naprotiv, intimno su mu zaviđali na čvrstoj vjeri u ostvarenje onih ideala koji nekad bijahu i njihovi, ili su možda i nadalje njihovi, no skrhala se u njima vjera u njihovo ostvarenje.
Prof. Oršanić je, naprotiv, čvrsto vjerovao u smisao svoga rada, svoje borbe, i u konačni njihov uspjeh, iako je shvaćao da on osobno neće to doživjeti. Uza sve to, vjera u taj uspjeh bila je izvor njegove snage. U jednom pismu svom prijatelju i članu stranke, danas već pokojnom Dragi Mihaljeviću, pisanom 13. listopada 1955., piše:
“Ja znam da stvarno doživljavanje vjerovanja u poštene ciljeve ne pripada realnostima svakoga dana, i da se ovakve osobe može kvalificirati među “luđake”. No čini mi se da Bog doživljava čovječanstvo kao svoju sreću samo kroz ovakve luđake, i da u raju sjede u prvom redu ovakvi luđaci. Pa gdje bi se konačno Bog mogao ugodno osjećati nego među ljudima silne vjere, među takvim luđacima?”
“Zato nam ne preostaje drugo nego vjerovati i onda kad svi budu klonuli. Ne zaboravimo, da je Bog rekao Mojsiju: „Ako ti nećeš vjerovati, Izraelci se neće osloboditi”. I što onda ako i mi spadamo među one o čijoj vjeri ovisi sloboda hrvatskog naroda?
„Nisam naduven ni prepotentan da bih mislio da smo upravo mi isključivi kanal uspjeha hrvatskog naroda, ali osjećam što se mene tiče neodoljivu dužnost da tu vjeru unesem u borbu za slobodu hrvatskog naroda i u njegovu slobodu. Samo sam zato predan tom poslu, jer se osjećam na dužnosti. Da sve to radim od dobre volje, možda bih bio komotan, nemaran, ali ne mogu dopustiti jednom vojniku na dužnosti ili jednom činovniku u službi da bude marljiviji od mene na mojoj dužnosti. Što za to ne primam nikakvu plaću, nije nikakvo mjerilo.
„Očevidno je da oni koji su preuzeli vodstvo jedne stvari moraju znati da im je prva dužnost nositi beskrajni teret vjere.
„Ipak je sve, apsolutno sve, u vjerovati”. (Republika Hrvatska 105: 31/33).
Prof. Oršanić je bio duboki vjernik i praktični katolik. Nije bio klerikalac, te je točno lučio vjeru od politike. Vjera je, međutim, prožimala čitavu njegovu osobu. No bila je stvar samo njega samoga, njegov intimni doživljaj, te se nije s njome razmahivao. Nije, dakle, bio farizej koji nosi na čelu znak svoje vjere, već je bio poput skromnog carinika koji se u sebi skrušeno i ponizno molio svome Bogu.
I u vjeri je bio ispred svoga vremena, o čemu najbolje piše njegov prijatelj iz mladih dana prof. Dušan Žanko:
“Njegova predavanja na tečajevima (oko godine 1933.) su najoriginalnija i prebacuju slušatelje u za njih preširoke granice jedne realnosti kao u neki svijet fantazije. (…) Ono što Oršanić govori u užem krugu katoličkih intelektualaca oko p. Karla Grimma između 1930. – 1940. sablažnjava i uznemiruje duhove. Mogu izjaviti da je on jedini među nama u ono doba (osim vlč. Stjepana Tomislava Poglajena) govorio jezikom koji se danas naziva post-koncilskim u čitavoj Crkvi” (Republika Hrvatska 96: 45/46).
Prof. Oršanić je posebno volio i častio sv. Franju, vjerojatno jer mu je bio toliko sličan u preziranju materijalnih dobara. U “plavoj knjizi” izašao je njegov, rukom pisani, zapis o osjećaju sudbine:
“Kroz cijeli život išao sam u nekom osjećanju iznad svega moralne dužnosti i političke dužnosti.
„Zato sam bio u neprestanom osjećanju obveza prema bližnjemu i narodu, kao i prema Bogu. Ali zbog istih razloga nisam imao nikakav odnos prema materijalnim stvarima.
„Ja sam imao jasno životno osjećanje da bih griješio protiv svojoj savjesti i smislu svoje sudbine, kad bih se u svojim mislima bavio bilo kakvim idejama osobne koristi ili djelatnosti u cilju osobne koristi.
“Imao sam katkada jasno osjećanje da se ja o tome ne trebam brinuti i da to nije moj posao. Ja sam se morao izručiti Volji Božjoj, ja sam morao sebi priznati da se Bog brine o meni kao o jednoj nematerijalističkoj osobnosti, koja prema tome ne može i ne treba da se kalja osobnim koristonosnim mislima i željama”.
Ovaj smo odlomak našli među njegovim zapisima intimne naravi, koje nije pravio za javnost, već u svrhu autoanaliziranja.
A da je doista bio takav, to znaju svi oni koji su ga poznavali.
Volio je ljude i poštivao je svakoga osim onih koji su druge prezirali i iskorištavali, ili pak bili egoisti. Našao sam ga u dva-tri navrata u društvu jednog luđaka, pa sam mu rekao da zašto s njime troši svoje vrijeme. Rekao mi je da ga ne može odbiti, jer ga je poštivao budući da je taj luđak živio za svoje ideale i vjerovao u potrebu ostvarenja kraljevine Hrvatske, pa je o tomu rukom pisao članke i dijelio svoje rukopise.
Druga zanimljiva sličica:
Kad je godine 1962. bio u New Yorku, iskoristio je svoje kratko slobodno vrijeme između dviju sjednica da bi “skočio” i posjetio jednog starijeg Hrvata. Neki od Hrvata prisutnih na sjednici su se tome čudili, budući da se radilo o jednom njima nepoznatom radniku. No prof. Oršanić ga je poštivao, jer je taj isti radnik prije svog dolaska u SAD slao iz Njemačke naš tisak u domovinu na svoj vlastiti račun.
Postoji i treća slika. Dok je bio u zatvoru, djelovao je na stražare i nastojao ih pridobiti za hrvatsku stvar, u čemu je uglavnom i uspijevao. No dogodilo se da više nije imao koga “obraćati” među stražarima, pa se obratio na jednog džepara koji je izdržavao kaznu. Počeo je i s njime diskutirati, te mu razlagao da iako je lopov, ipak bi trebao biti Hrvat. I doista, džepar postane svjestan Hrvat; čak ga je nakon oslobođenja posjetio u njegovu uredu, gdje ga je prof. Oršanić najsrdačnije primio.
No one koji su se za vrijeme NDH bavili politikom, a u emigraciji od nje bježali, nije se ustručavao javno nazvati bagažom, što mu pogođeni nisu nikad oprostili.
Prof. Oršanić se volio lijepo oblačiti, a volio je i dobro pojesti, no uvijek u društvu prijatelja. Nije pio a nakon dolaska u Argentinu prestao je pušiti. Nije uopće pokazivao interes za novcem, ni za bogatstvom; novcima je upravljala njegova supruga, s kojom se vrlo dobro slagao i popunjavao. Ona je bila vješti ekonom, a znala nam je reći da se tome morala naučiti uz muža koji nikad nije imao odviše novaca.
Kad smo već kod njegove supruge, smatram dužnošću reći i o njoj nekoliko riječi, iako znam da joj to neće biti osobito drago. A mogao bi to netko i krivo tumačiti. No ona je zavrijedila da joj se posveti nekoliko redaka. Gospođa Ivana potječe iz židovske obitelji. Prije udaje prihvatila je katolicizam i to iskreno i s dubokom vjerom. Njena se obitelj protivila braku s katolikom, ali ljubav je bila jača i prebrodila sve prepreke. Gospođa Ivana duboko i iskreno voli svoj hrvatski narod te je bila uvijek na pomoći svom mužu i njegovom dugogodišnjem radu i borbi za Hrvatsku. Pokazala je i hrabrost, jer mu je, kad je bio u koncentracionom logoru u Kruščici, prenijela čak revolver kroz stražu. Nikad mu nije predbacivala siromaštvo, već je sa svojim mužem dijelila dobro i zlo; više zla nego dobra. Danas živi od skromne penzije, no uza sve to nije nikad ni od koga zatražila novčanu pomoć, a niti bi je ona primila. Kakve majstorluke pravi da poveže kraj s krajem, to samo ona znade. Niti je gladna niti poderana, dapače uvijek lijepo odjevena, a nikada gost u njenoj kući ne izađe a da ne bude dobro počašćen. A kad je čula da će prigodom desetogodišnjice smrti njenog “Jeana” – kako su prof. Oršanića zvali njegovi najintimniji – izaći njegova knjiga, otkinula je od svoje penzije svotu koja nije mala ni za dublje džepove, kao pomoć za tisak knjige. Uzalud je bilo svo naše protivljenje.
Prof. Oršanić je bio duboko osjećajan čovjek, iako to mnogi nisu zapažali. Volio je glazbu, znao je lijepo zapjevati, iako je to bilo vrlo rijetko. Bio je profinjena duša. Slično kao i Ante Starčević, posebno je volio Francusku. Otuda i njegovo ime kojim su ga u intimnom krugu nazivali, Jean-Ivan. Iako je po svojoj izgradnji bio pravi Zapadnjak, nije bio amerikanofil. Bio je antikomunist, ali ne i rusofob. Vjerovao je da u Rusiji postoje ćelije intelektualnog otpora koje će bez daljnjega s vremenom postati jaka snaga. Bilo je to mnogo ranije nego što se doista pojaviše disidenti. Vjerovao je da prije ili kasnije mora doći do svjetskog sukoba, u kojem će se komunizam u Rusiji raspasti, no da će ruski čovjek i ruski narod nakon toga dati veliki doprinos budućem boljem uređenju svijeta.
Njegov antikomunizam nije bio uvjetovan prihvaćanjem kapitalističkog sustava, već je smatrao da između ta dva sustava nema bitnih razlika. Bio je za bolji, produhovljeni način života, ne negirajući pritom sva materijalna dostignuća.
Bio je protivnik komunizma, jer ga je smatrao negacijom slobode čovjeka. A što se tiče hrvatskih komunista, on nije doživio “proljeće”, te ih je doživljavao onakvima kakvi su bili u njegovo doba, to jest kao Jugoslavene. Zato ih je oštro napadao, no u svim tim napadajima nalazila se i njegova želja (koju nam je i izravno izrazio) da bi oni evoluirali. Nije nikako shvaćao zašto bi oni morali biti za Jugoslaviju, te zašto jedan komunist ne bi mogao biti za hrvatsku državu. Zato im i predbacuje:
“Našim komunistima nije nikada smjela pasti napamet ideja, da bi hrvatski prostor predstavljao neki, u svakom pogledu različiti povijesni proces prema srpskom prostoru, te da bi prema tome imao pravo na svoju vlastitu socijalističku izgradnju u vidu državne nezavisnosti” (Republika Hrvatska 27: 28/60). “Po kakvoj to Marks-Lenjinovoj nauci razvitak hrvatskog društva ide u istoj liniji razvitkom srpskog društva?” (Republika Hrvatska 2:8). Ove je misli napisao pred kojih dvadeset i sedam godina, točnije, u veljači 1952. godine. U jednom svom pismu, upućenom prijatelju koji je na kraće vrijeme boravio izvan domovine, datiranom 28. srpnja 1963., piše o nepostojanju hrvatskih komunista i ovo: “Ti kažeš da bi bilo dobro da postoje hrvatski komunisti. Pa zašto ne postoje, smrdež jedna”! (Republika Hrvatska 113:25). Dakako, u današnje će vrijeme možda nekoga i smetati ove riječi. No zar nije jasno da baš ta oštrina i taj izraz “smrdež” otkrivaju koliko je želio da bi se borba za hrvatsku državu proširila i na hrvatske komuniste?
No vratimo se ponovo Oršaniću kao čovjeku, a ostavimo Oršanića političara. To nam, istina, nekako teško uspijeva, jer je, kad je govor o prof. Oršaniću, teško lučiti jedno od drugoga. Naime, njegova se osobnost odražavala i na njegovoj političkoj djelatnosti i mislima, kao što su njegova politička djelatnost i logika oblikovale i njegovu osobnost.
Prof. Oršanić je posjedovao vrlo jaku volju, što se odražavalo u svim njegovim akcijama. Bio je sličan satu: niti je kasnio niti je dozvoljavao drugima da kasne. Ono što bi naumio, to je i izvršavao; što obećao, to i ispunio. Njegova riječ vrijedi više od potpisa. Nije znao za laž i prevaru. Lukavost je pokazivao samo prema neprijateljima; prema prijateljima bio je čak i naivan. Sve je opraštao i viđao samo dobru stranu, zaboravljajući na ružnu.
Kako rekoh, najintimniji zvali su ga Jean. No to su bili samo oni njegovih godina i njegovih formacija. Za sve ostale on je bio „profesor”. Nismo ga međusobno zvali imenom, nego kad smo govorili ili još i danas govorimo o njemu, uvijek je za nas samo “profesor”. Da, Profesor, to je bio Ivan Oršanić za nas. Profesor, to je bio u posebnoj mjeri i za pisca ovih redaka; mali, dragi i nezaboravni njegov Profesor i Učitelj.
Političar – revolucionar – filozof
Hrvatska je imala političara, a imala je i revolucionara. No bilo je malo političara, naročito onih većeg kalibra, koji su ujedno bili i revolucionari. A Ivan Oršanić je bio jedini političar, koji se bavio i revolucionarnim radom (što ga je u prvoj Jugoslaviji skoro stajalo i glave), te koji je osim toga bio i filozof.
U hrvatskom narodu jedino prof. Oršanić predstavlja spoj političara, revolucionara i filozofa. To je činjenica nad kojom se moramo malo zamisliti, i koja nam ukazuje važnost prof. Oršanića kao jedinstvene pojave u hrvatskom javnom životu. Ta sinteza politike, revolucionarnosti i filozofije, konkretizirana u Oršaniću-čovjeku, omogućuje mu da čitavo njegovo djelovanje bude sintetiziranje politike, revolucionarnosti i filozofije.
Zato njegovi članci, njegova rješenja konkretnih problema, čitavo njegovo dugogodišnje djelovanje i nastojanje nisu nikad i nigdje kontradiktorni, nepovezani, već imaju vezu i logiku, jer ih povezuje njegova filozofija na kojoj se temelje i iz koje izviru.
Tko god želi u potpunosti shvatiti prof. Oršanića, tko god želi do dna proniknuti u njegove članke i rješenja konkretnih problema, mora najprije proučiti onaj dio njegove filozofije koji ima usku vezu s politikom. Nakon njegove smrti pronašli smo njegove filozofske spise, koji sačinjavaju jedan zaokružen filozofski sustav. Od toga je on u Republici Hrvatskoj objavio samo onaj dio koji se odrazuje na politiku, za nas Hrvate upravo najaktualniji i najvažniji. Zato je dovoljno proučiti taj dio, ako želimo shvatiti političko-revolucionarne postavke prof. Oršanića. A to je i svrha ove knjige, pa se na njenim stranicama i nalazi samo taj dio njegove filozofije.
Riječ i stil
Svaki filozof, svaki znanstvenik krči nove puteve, otkriva nove istine, stvara nove pojmove. A svaki novi pojam zahtjeva i novu riječ. Zato svaki filozof ima i neke svoje specifične riječi, na koje se moramo priviknuti. Opis ili prijevod tih riječi omogućuje nam da nekad pojednostavimo sadržaj, no često puta s njime ne pogodimo izvornu autorovu misao.
Filozofi, osim toga, često puta pišu i prilično teškim stilom. Nije to ni čudno, jer je i sam predmet kojim se bave težak. Lako nam je opisati proljeće i pjev ptica ili ljubav mladog para, ili pak neki realni događaj, no teško je opisati bit same stvari. A mislim da postoji još jedan razlog zbog kojeg je stil filozofa posebno težak: oni krče novi put k Istini, a to krčenje nije lako. I oni sami, dok krče taj put, Istinu samo naslućuju, ali je odmah ne mogu uočiti, već joj se malo po malo približavaju. Ona im kao kroz granje i grmlje časovito zabliješti, da je nadošle sjene ponovo sakriju. I što je njihovo krčenje postojanije i ustrajnije, to im Istina postaje sve vidljivija i jasnija. Mnogi na tom putu i posrnu, mnogi se umore, a poneki i zalutaju. Mnogima je dostupan tek dio Istine, jedan njen aspekt. Zar je onda čudno da u tom napornom radu, u tom krčenju puta, mislioci izriču svoje spoznaje na nama težak način? Možemo li zahtijevati od njih da nam taj put njihovog krčenja bude jednostavan, lak i bez poteškoća? Na onima je koji dolaze iza onog tko je put prokrčio, da taj put prošire, učine prohodnim, lakim i jednostavnim.
Bilo bi, dakle, prirodno i razumljivo kad bi nam i stil prof. Oršanića bio težak, čak i ponegdje nerazumljiv. Ipak nije tako, jer se tu težinu osjeća samo mjestimično i sporadično. Usudim se reći, da težina se i ne sastoji u njegovom stilu, koliko u samom predmetu. Ona je u samom razvoju misli. No dubljim uronjavanjem u problematiku i postojanošću tog uronjavanja, privikavamo se i na autorov stil, na njegove riječi, te bogatstvo koje počinjemo od toga crpiti, naplaćuje nam stostruko naš prvotni napor.
Četiri temeljne ideje
Prof. Oršanić zamjećuje postojanje četiriju temeljnih ideja koje su prisutne kako u čovjeku kao pojedincu, tako i u ljudskom društvu kao zajednici, bilo da se radi o onoj temeljnoj zajednici ljudskog društva, tj. Obitelji ili o većim i složenijim zajednicama kao što je, na primjer, jedan narod.
Te su četiri temeljne ideje:
– ideja o cjelini
– ideja interesa (probitka)
– ideja interesiranja, te
– ideja smisla i odgovornosti.
Unutar čovjeka-pojedinca te se ideje manifestiraju u njegovim težnjama, nastojanjima, radu i životu kao takvom.
Ideja o cjelini očituje se u tome, što je čovjek društveno biće, koje osjeća potrebu društva počevši od obitelji, kruga prijatelja, raznih udruženja pa do organizacija kao što su sela, pokrajine, narodi, rase i čovječanstvo općenito. Konačno ideja cjeline manifestira se u čovjeku kao takvom, jer ni jedan njegov dio ne može opstojati sam za sebe, niti je njegova svrha u njemu samome, već je svrha svakog dijela čovjeka u cjelini, u čovjeku kao takvom. Srce i mozak ne postoje zbog sebe, već u samom svom postojanju oni manifestiraju ideju cjeline, jer postoje radi cjeline – čovjeka. I ne samo da postoje radi cjeline, nego ni ne mogu postojati zasebno, bez cjeline, bez čovjeka. Isto tako i čovjek ne postoji sam za sebe i samo radi sebe, već je on dio cjeline, dio obitelji, sela, grada, pokrajine, naroda, rase i konačno dio cijelog čovječanstva. Samim svojim postojanjem, samim rođenjem, te čitavim svojim životom čovjek očituje ideju cjeline, očituje sebe kao sastavni dio te cjeline, bez koje ne bi bio ni začet ni rođen, niti bi mogao živjeti.
Ideja interesa (probitka) isto je tako prisutna u svakom čovjeku. Ona se očituje u potrebi posjedovanja, uvjetovanoj nuždom našeg opstanka. Čak kad bi se radilo i o sasvim primitivnom čovjeku, koji bi se nalazio na „otoku sreće”, i taj bi se primitivac morao „penjati po banane” i brinuti se za sutrašnjicu u kojoj bi moglo ponestati „banana”. Dakle, ideja interesa nužno je vezana uz čovjeka i njegov život.
No čovjek nije samo dio društva (ideja cjeline) i nema samo materijalne potrebe (ideja interesa), već ima i duhovnih (umnih) potreba. Čovjek je razumno biće, u njemu i preko njega se očituje ideja interesiranja. Čovjek se već od malih nogu upoznaje sa svojom okolinom, koja ga u svakom pogledu zanima (interesira). Zato je proučava, iz nje crpi iskustvo, na njoj se uči, itd. U taj aspekt čovjeka možemo ubrojiti i njegovo popunjavanje umjetnošću (crtanje, sviranje, pjevanje, itd.), kao i njegovo zabavljanje.
Konačno, čovjek je i duševno biće. Ideja smisla i odgovornosti duboko prožimlje svakog čovjeka. Svaki čovjek traži odgovor na vječno pitanje: „Zašto?” – Neki nalaze odgovor u vjeri, drugi u životnoj filozofiji, bilo kojoj i bilo kakvoj. Iako neki nikad na to pitanje ne nalaze odgovor, ipak ga neprestano traže, i možda su baš ovi u sveopćoj ljudskoj drami najtragičnije figure, vrijedne našeg poštovanja, a nadasve naše ljubavi.
Prof. Oršanić je duboki vjernik, ali istovremeno i oštar antiklerikalac, dakle, pravi postkoncilski katolik, makar da su njegov odgoj i izgradnja uslijedili mnogo prije II. Vatikanskog koncila. Kao takav on je bio ne samo tolerantan prema onima koji nisu mislili poput njega, ili nisu bili vjernici, nego je prema tima bio pun kršćanske ljubavi i intimnog poštovanja. Shvaćao je da se ideja smisla ne iscrpljuje sama u sebi, da nije dosta samo vjerovati, ako ne postoji i drugi aspekt ideje smisla. Zato i govori o ideji smisla i odgovornosti, a ne samo o ideji smisla. Jer odgovornost znači lučiti dobro i zlo, te biti za dobro a protiv zla. Odgovornost znači posjedovati savjest, osjećaj poštenja, pravde, razumijevanja i ljubavi prema bližnjemu. Biti vjernik, vjerovati a biti lišen smisla odgovornost i ljubavi, isto je kao biti zvono bez zvuka. A čemu nam onda takvo zvono? Zar nije bolje imati zvuk i ne biti zvono, nego biti zvono a bez zvuka? Zar nije bolje i ne vjerovati, ali posjedovati u svoj svojoj punini odgovornost, savjest, poštenje, osjećaj pravde, razumijevanja, tolerancije i ljubavi prema bližnjemu? „Kad bih jezike ljudske i anđeoske govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih kao mjed koja ječi ili praporac koji zveči. Kad bih imao proroštvo i znao sve tajne i sve znanje, i kad bih ima svu vjeru da bih i gore premještavao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. I kad bih razdijelio sve svoje imanje, i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo” (Pavao Korinćanima, Prva poslanica, glava 13.)
Društveni organi četiriju ideja
Nakon što je proučio postojanje četiriju temeljnih ideja unutar svakog čovjeka, prisutnih uvijek u čovjeku makar i na najrudimentarniji način, prof. Oršanić zamjećuje i njihovu prisutnost u društvu, počevši od obitelji na dalje. Posebno se zaustavlja na razmatranju tih temeljnih ideja u okviru jednog naroda. Unutar svakog naroda te se ideje očituju kroz određene organizacije, a sve organizacije, koje pripadaju jednoj od tih četiriju ideja, on nazivlje elementarnim varijantama, ili životnim varijantama.
Tako skup organizacija i ustanova kroz koje se očituje ideja cjeline prof. Oršanić nazivlje političkom varijantom. Ideja interesa ostvaruje se kroz socijalno-ekonomsku varijantu, ideja interesiranja kroz kulturnu varijantu, a ideja smisla i odgovornosti kroz vjersko-moralnu varijantu.
Politička varijanta obuhvaća u svojoj punini državnog poglavara, vladu, vojsku, sudstvo, državnu upravu, sabor i stranke. Ona može postojati i bez nekih ovdje navedenih instrumenata, u kom slučaju znači da je nedovoljno razvijena.
Socijalno-ekonomska varijante djeluje kroz sindikate, ekonomske formacije (tvornice, banke, zadruge, trgovine, radionice), zdravstvene i ine ustanove osiguranja, itd.
Kulturna varijanta izražava se kroz filozofiju, umjetnost, znanost, šport, zabavu i kroz sve odgovarajuće ustanove i organizacije.
Vjersko-moralnu varijantu možemo uočavati u svim religijama, te vjerskim i moralnim društvima i ustanovama.
Međusobno prožimanje, dominacija i diktat
Premda postoje četiri temeljne životne ideje (varijante), koje se očituju kako u čovjeku tako i u narodu, to ne znači da su te četiri ideje i njihove organizacije, odnosno instrumenti, međusobno nepovezani. Oni su u neprestanoj životnoj povezanosti, kao što su u zavisnosti, recimo, srce i mozak, ta dva elementarna organa ljudskog tijela.
No povezanost i međusobna ovisnost ne znači i međusobno brkanje i smutnju. Srce je ovisno o mozgu, kao i mozak o srcu, ali svaki od njih obavlja svoj dio posla i ne može zamijeniti drugog. Za dobro i normalno funkcioniranje ljudskog organizma mora postojati i mozak i srce, te što bolje funkcionira srce, to će bolje funkcionirati i mozak, kao i obrnuto.
Kako u čovjeku-pojedincu tako i u narodu-zajednici varijante se međusobno prožimaju, uvjetuju, potpomažu i upotpunjuju te su zajednici sve jednako potrebne.
No prirodno je da svaki čovjek ne doživljava sve ideje istom snagom, već da snažnije teži ostvarenju jedne od tih četiriju ideja, ili nekima od njih. Prirodno je i to, da se čovjek tijekom života mijenja, pa da se u jednoj dobi više posvećuje ostvarenju jedne ideje (varijante), a u drugoj druge. Na primjer, dok ide u školu više će se posvetiti ideji interesiranja, a kad svrši svoj studij, te kad se želi oženiti i okućiti, snažnije će se posvetiti ideji interesa. A netko će se možda sav posvetiti svome bližnjemu, zajednici, pa i zanemariti svoje vlastite interese. U ovakvim i sličnim slučajevima govorimo o dominaciji jedne ideje nad drugom, odnosno nad drugima. Dominacija je prirodni odnos između ideja, jer je prirodno da jedna ideja dominira privremeno ili stalno nad drugim idejama.
No nije prirodno i pozitivno, ako jedna varijanta, jedna ideja, želi da se nameće i diktira drugim varijantama, drugim idejama, pogotovo ne ako ih želi uništiti. Ovakvo stanje prof. Oršanić nazivlje diktatom jedne ideje, te takav odnos ideja i varijanata smatra životnim neskladom i nesrećom.
Evo što on govori o tome:
„U praktičnom je životu razlika između dominacije i diktata vrlo uočljiva.
„Čovjek u kome dominira, na primjer, politička varijanta (ideja cjeline), želi na socijalno-ekonomskom terenu da bude zadovoljen interes svih ljudi, a ne samo nekih. Na kulturnom terenu želi da svi mogu ići u školu i uživati kulturna dobra, a ne samo neki; na vjersko-moralnom terenu želi također da svi ljudi budu vjerski odgojeni. Time što u njemu dominira ideja cjeline u kompoziciji s ostalim varijantama, u bezuvjetnom priznanju svih ostalih varijanata, on stvarno hoće dati ideju cjeline svim varijantama…
„Čovjek u kome dominira kulturna varijanta, ali ne izolirano od drugih varijanta nego u realnom prožimanju s njima, mora željeti od političke varijante, od ideje cjeline, da bude prosvijetljena filozofijom, znanosti, tehnikom, da bude uljuđena a ne tupa i barbarska. Mora željeti od religiozno-moralne varijante da bude na filozofskoj i znanstvenoj visini.
„Čovjek u kome dominira socijalno-ekonomska varijanta, ali koja ne isključuje druge varijante, hoće od političke varijante da vodi računa o interesima pojedinca, da ih razvija, štiti i osigurava. Hoće od kulturne varijante da se interesira za razvitak interesa pojedinca u filozofskim, znanstvenim, umjetničkim i tehničkim nastojanjima. Hoće od religiozno-moralne varijante da oplemeni i upravi smislu i odgovornosti interese pojedinca.
„Čovjek u kome dominira religiozno-moralna varijanta i koja priznaje sve ostale varijante unosi u političku varijantu osjećaj odgovornosti, poštenja i pravde; unosi u socijalno-ekonomsku varijantu osjećaj razumijevanja i ljubavi prema bližnjemu; unosi u kulturnu varijantu osjećaj skromnosti, vjere u istinu i u smisao života…
„Ovim je vidljivo pokazano da dominantna varijanta upravo po svojoj superiornosti osjeća da ne može živjeti u supstancijalnom skladu ako ostale varijante nisu zadovoljene barem u najmanjem stupnju. Dubina jedne varijante traži prisutnost svih ostalih varijanata, eda bi mogla rasti i djelovati u kompoziciji (sklada). No očito je da samo sublimne dominacije (izvanredne osobnosti)… mogu svojim djelovanjem priznati sve varijante za sve ljude, a sami se odricati. Samo sveci na religioznoj varijanti postižu visine, odričući se svega. Samo izuzetni kulturni radnici žrtvuju sve u otkrivanju opasnih puteva znanosti za dobro svima. To su velike tragedije, koje svijetle na vrhovima varijanata, ne uništavajući ih nego stvarajući im najbolju hranu za kompozicioni sklad” (Republika Hrvatska 19: 6/7).
„Međutim život nam pruža i obilje primjera životnog nesklada, koji slijedi iz toga što faktori pojedinih varijanata žele diktirati život, potiskivanjem ili uništavanjem drugih varijanata, razaranjem supstancije čovjeka.
„Diktat sa političke varijante izražava se kao diktatura, koja pretvara prije svega samu varijantu u disciplinirano nasilje, odnosno u nasilnu disciplinu. Povijest je prepuna ekscesa i ispada političke varijante u imenima mnogih kraljeva, despota, uzurpatora, diktatora i nasilnika, sve od reda cesara koji su htjeli diktirati život i smrt, imovinu, smisao i vjeru…
„U diktatu socijalno-ekonomske varijante interes pojedinaca pokazuje također svoje ekscese. Život nam je suviše bliz a da ne bismo poznavali načelo prava jačega u individualnoj tendenciji varijante i načelo diktature proletarijata u masovnoj tendenciji varijante… Individualistička tendencija predstavljena u nosiocima velikog pokretnog i nepokretnog kapitala, jednostavno kupuje, plaća i korumpira političku varijantu, tj. političke stranke, vojsku, administraciju i sudstvo. Masovna pak teži javnoj i otvorenoj diktaturi, tj. komunističkim diktaturama. Diktat socijalno-ekonomske varijante na kulturnom terenu podređuje ljudsko interesiranje u čisto služništvo. Silnu masu intelektualaca rutinira u bezlične profesionalce, kojima je jedini cilj postići što bolju socijalno-ekonomsku poziciju” (Republika Hrvatska 19:7).
U članku „Dominacije i diktati” raščlanio je prof. Oršanić u tančine i diktat kulturne kao i vjerske varijante, no već smo i s ovo nekoliko misli dovoljno osvijetlili bitnu razliku između skladnog odnosa varijanata, tj. dominacije, te neskladnog odnosa, tj. diktata. Kako kaže prof. Oršanić: „Dominacija razvija i uzdiže svoju vlastitu varijantu, i hrani, osvjetljuje i prosvjetljuje s najviših vrhova svoje varijante sve ostale varijante. Diktat koči i ponižava vlastitu varijantu, te razara, zamračuje i kvari ostale varijante. Dominacija teži skladu i ne može biti izvan totalne kompozicije (tj. totalne prisutnosti i priznavanja) svih varijanata, dok diktat teži neskladu i uopće ne može postojati u kompoziciji (tj. u prisutnosti i priznavanju) svih varijanata” (Republika Hrvatska 19:9).
Vizija budućnosti
Kao što se čovjek mijenja, te ne doživljava uvijek s istom snagom pojedine ideje, već znade biti dominiran danas jednom a sutra drugom idejom, tako se i čovječanstvo kao cjelina mijenja, te se i u njemu mogu nazrijeti dominacije jedne određene varijante. Prof. Oršanić vidi u čitavoj ljudskoj povijesti neku težnju prema savršenstvu, prema napretku. No on smatra da se do savršenstva i do konačnog boljeg i višeg stupnja života čovječanstva ne može doći ni odjednom ni naprečac, već postepeno, u epohama.
„Povijest se usredotočila”, kaže prof. Oršanić, „na postepeno razvijanje pojedinih varijanata, priznavajući pritom ostale varijante makar na njihovu primitivnom stupnju. Povijest je usavršavala svoju supstancu razvijajući postepeno političku varijantu, pa religiozno-moralnu, uz već razvijenu političku varijantu, pa kulturnu varijantu, uz ostale dvije razvijene varijante, pa konačno danas živimo u epohi razvitka i analize socijalno-ekonomske varijante.
„Mi smo u neku ruku na svršetku povijesne analize, u posljednjoj epohi, i sad bi bilo logično da dođe jedno visoko stanje kompozicije društvenog sklada. Nakon što čovječanstvo zna da je život u svojoj supstanci analiziran samim životom u svim svojim elementarnim varijantama, ono može historijski konkretizirati životni sklad i slobodno ljudsko društvo” (Republika Hrvatska 19:9).
Ove riječi odražavaju puno optimizma i ukazuju nam na bolju i ljepšu budućnost. No nisu temeljene samo na osobnoj želji, nego na analizi prošlosti i stanja koja su bila isto tako teška i tragična, pa čak možda i tragičnija od naših vremena, te koja su također izgledala neprolazna i nepopravljiva, ali koja su bila ipak po životu uništena i zauvijek odbačena.
Prof. Oršanić ne samo da uviđa i shvaća nego i intimno doživljava svu strahotu vremena u kojem nam je živjeti. No to shvaćanje ne pretvara se kod njega ni u pesimizam ni u očaj, jer je uvjeren da se radi samo o jednoj prelaznoj etapi.
„Većina misli”, kaže on, „da aktualna epoha obuhvaća cijelu supstancu čovjekova bića, zbog njenog izvanrednog iživljavanja, te čak stvaraju teorije, ideologije, doktrine, filozofije, pokrete i stranke koje dokazuju da je smisao života i njegov sklad dan u faktorima te jedine varijante. Zbog njene razmahanosti, uspjeha i povijesno-spoznajne naglašenosti javljaju se duhovi od jednoga dana koji, nemajući viziju o razvitku čovječanstva, postaju nosiocima diktata u procesu prirodne povijesne dominacije” (Republika Hrvatska 19:10). Dakle, ono što je trebao biti prirodni proces socijalno-ekonomske dominacije, tj. socijalno-ekonomsko izdizanje čovjeka i čovječanstva, pretvorilo se u diktat te varijante, u zarobljivanje čovjeka i čovječanstva. Sredstvo se je pretvorilo u cilj, svrhu i smislenost.
„U ovaj čas”, nastavlja prof. Oršanić, „svijet muče dvije moćne integracione ideologije, dva materijalistička procesa, dvije grane razularenoga i izbezumljenoga znanstvenog progresa, koji u jednoj grani stvara teror oduševljenja prema produkcionom procesu, što odgovara radničkoj klasi, dok u drugoj grani nameće sadizam oduševljenja za sam produkt, kako to i odgovara kapitalističkoj klasi. Stroj ima biti bog radničkoj klasi, a proizvod kapitalističkoj. U funkciji stroja odnosno u obilju proizvoda treba da se osjeti jedinstvo, zadovoljstvo i savršenstvo čovječanstva. Stroj i proizvod današnje su ideološke integracione baze u koje bi se imale uključiti sve religije, svi narodi i sve kulture kao pomoćni funkcionalni elementi, bez ikakva svoga autonomna smisla i vrijednosti“ (Republika Hrvatska 16:2).
Prof. Oršanić ne smatra da je zlo u samoj ekonomsko-socijalnoj varijanti, već u njenom diktatu, u njenim ekscesima.
„Nema u tome ništa zla što netko hoće proizvesti stotinu milijardi kravata, ako je tolika potražnja. To je dobro, a ne zlo. Zlo je tek u tome, što bismo morali misliti da je smisao života jedino u pravljenju, kupovanju i nošenju tih kravata ili sličnih stvari, koje se mogu zvati i cipele ili automobili” (Republika Hrvatska 53:9). Nije zlo ni u produkciji ni u produktu, već je zlo u čovjeku. Zlo je u tome što se produkcija i produkt uzimlju za smisao života. „Mnoge su dobre namjere, sjajni impulsi, izvrsna ostvarenja krenuli u krivo, jer su izgubili ko-funkcionalnu obvezu prema ostalim varijantama. Kraj velebnih i nužnih stvari, kraj izvanredno razvijenih pojava, gladne mase, prepotentni imperijalizmi, materijalističke teze, samoživost i ignorancija misle da je sav život u faktorima socijalno-ekonomske varijante, i radi toga je život toliko težak, vulgaran i naoko besmislen” (Republika Hrvatska (19:19/11).
No sve to smatra prof. Oršanić prolaznim i putem k savršenstvu. „Zablude i ekscesi, diktati i mračne reakcije nesklada imale su sličnih uspjeha, a poznata je stvar da teoretski argumenti teško ruše zablude, ekscese i diktate u uspjehu”. Znači, čovječanstvo mora proći kroz te zablude da bi bilo u stanju shvatiti gdje je rješenje i gdje je spas koji prof. Oršanić vidi u skladu i u slobodi. Dijete se mora najprije opeći da se znade potom čuvati vatre; uzalud nam je uvjeravati ga „teoretski” kako vatra peče. Tako se i „pad jednog diktata može očekivati samo onda, kad on u sebi propadne…” „Kad diktat na socijalno-ekonomskoj varijanti počne kolebati, jer ne može pružiti uspjeh, kad, dakle, većina ljudi počne osjećati da zahtjevi i prigovori s područja ostalih varijanata, probuđeni i formulirani od strane hrabre manjine, imaju realno značenje, diktat je još samo stvar tehničkog svršetka” (Republika Hrvatska (19:11)
Ove je misli napisao prof. Oršanić pred dvadesetak godina, tamo oko god. 1955. Nismo li već danas u osvitu tih događaja? Ne javljaju li se već na Zapadu i na Istoku oni koji ne žele služiti ni stroju ni produktu? Nismo li već blizu konačne krize materijalističkog svijeta kome se počinje protiviti čak i sama priroda, kažnjavajući ga zagađenošću rijeka, jezera i mora? Svijet već bije nezdravi zrak, potresi, pa izgleda čak i promjena klime. Zar je, prema svemu ovome, daleko čas kad će biti potrebno ukinuti sve te ekscese, zadržavši i oplemenjujući sve ono što nam je pozitivno donijela ta epoha, koja je već u svojoj kulminaciji a time i na pragu svoga sutona?
Integralna sloboda
Da smo htjeli slijediti logiku i razvoj misli prof. Oršanića, trebali smo započeti prikaz njegove filozofije s prikazom pojma integralne slobode, koju on smatra esencijom svog političko-filozofskog naučavanja i djelovanja. U iznašanju svoje doktrine započinje prof. Oršanić baš tim pojmom, a taj smo redoslijed i mi poštivali u ovoj knjizi. No zbog didaktičkih i psiholoških razloga, u ovom smo prikazu smatrali potrebnim napraviti ovaj zaokret, pa tek sada iznašamo tu njegovu temeljnu misao.
„Temeljna linija načela“, kaže prof. Oršanić, „temeljna linija našeg republikanstva može se izraziti općenito kao integralna sloboda, što znači kao sloboda čovjeka unutar svoje narodne zajednice i kao sloboda narodne zajednice među drugim narodima. Mogli bismo reći i ovako: Integralna sloboda znači slobodu čovjeka kao čovjeka (individue i osobe) i slobodu čovjeka kao Hrvata (zajednice).
„Temeljna, kičmena, strukturalna linija naših načela izgrađena je u problematici integralne slobode“ (Republika Hrvatska 17/18:2).
U ovo nekoliko rečenica doista se nalazi sažeta temeljna linija kako njegove misli tako i njegovog djelovanja. No da bismo shvatili svu zamašitost pojma integralne slobode, koja je upravo privlačivo lijepo formulirana, gotovo bi se moglo reći kao nekakva formula ili slogan, pa se lako i rado prihvaća i ponavlja, iako ne tako lako i potpuno shvaća i doživljava, a još manje dosljedno i u potpunosti slijedi, potrebno je da se malo zadržimo na tom pojmu.
Opasnost je nekih pojmova, koji su formulirani na lak i prihvatljiv način, da ih se, istina, često ponavlja, ali bez shvaćanja njihove biti. Ponavljaju se pomalo i mehanički, pa im tim ponavljanjem počinje blijediti sadržaj. Tko, na primjer, shvaća svu dubinu i važnost riječi koje izgovaramo pri križanju: „U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga”, a da i ne govorimo o riječi: „Amen!”, koju ne samo da uglavnom izgovaramo automatski, nego joj mnogi niti ne znaju značenje?
Neka mi se ne zamjeri što sam kao primjer uzeo ove, za svakog kršćanina, svete riječi. No nisam našao jasniji primjer opasnosti mehaničkog ponavljanja uzvišenih pojmova koji tim ponavljanjem često postaju šuplje i prazne fraze bez svakog sadržaja.
I mi smo republikanci stalno i ustrajno ponavljali gornju definiciju integralne slobode, pa smo je možda pretvorili i u naš politički slogan, što i ne bi bilo loše, ako bismo pri tom zadržali svijest i spoznaju o svoj vrijednosti i dubini te misli i tog, danas, našeg političkog slogana.
Upravo integralna sloboda znači ne samo sintetički prikaz misli prof. Oršanića, već i sintezu nekoliko divergentnih političkih misli.
Nasuprot onima koji su smatrali važnim državu ili narod, ili pak oboje, a zaboravljali na čovjeka, odnosno umanjivali njegovu vrijednost i stavljali ga isključivo u službu zajednice; nasuprot i onim drugima koji su isticali vrijednost čovjeka-pojedinca i vrijednost osobne slobode, no istovremeno zanemarivali ili nedovoljno isticali vrijednost zajednice, društva, naroda i države, prof. Oršanić postavlja pojam integralne slobode kao sintezu ovih dvaju suprotnih pojmova, kao sintezu prijašnje teze i antiteze.
No integralna sloboda nije samo u tome, ona je puno više. Jer, kako ćemo vidjeti iz razmatranja tzv. „zakona slobode”, prof. Oršanić pod slobodom ne podrazumijeva samo slobodu misli, govora, pisanja, političkog djelovanja, itd., već on pod time podrazumijeva i slobodu od gladi, tj. socijalnu pravdu.
Dakle, integralna sloboda je doista integralna, potpuna, te predstavlja sintezu svih dotadašnjih pozitivnih težnja unutar sociologije, odbacivši – kao što to mora učiniti svaka ispravna sinteza! – sve manjkavosti tih težnja.
Nema mehaničke demokracije
Što je to sloboda? Svi govorimo o slobodi, svi težimo k slobodi, svi žudimo za slobodom. Otišli smo u emigraciju jer nam je bila oduzeta sloboda, radimo na izvojevanju te slobode, suze nam naviru pri samoj pomisli na tu slobodu. Ivana Gundulića znamo i ne znamo, no čije srce ne zadrhti pri recitiranju njegove himne slobodi. Međutim, malo je onih koji jasno i određeno znaju reći što je to zapravo sloboda.
A budući da ne znamo što je to sloboda i što zapravo znači biti slobodan, to je ne možemo ni ostvariti. Jer kako ostvariti ono što se želi i naslućuje a što se ne pozna i ne zna u čemu se sastoji? „Težiti slobodi prirodno je, ali biti slobodan i znati živjeti slobodno mora se iskušavati, učiti i odgajati. Mnoga razočaranja nakon oslobođenja dolaze otuda što nitko ne zna kako se to bude slobodan, i što to zapravo treba raditi da sloboda predstavlja red i rad, a ne anarhiju i nerad. Dešava se i to, da u takvom razočaranju narod počinje žaliti za starim stanjem reda, ili da počinje težiti za kakvom bilo čvrstom diktatorskom rukom” (Republika Hrvatska 27/28:2)
„Svi ljudi i svi narodi žele biti slobodni, ali biti slobodan, ili bolje reći, znati biti slobodan, tj. biti ono što predstavlja savršenstvo života u svrhotnom smislu, vrlo je daleko od želje za slobodom. Narodi prelaze stogodišnje vremenske epohe od želje za slobodom do ostvarenja slobode, i očevidno je nužno ovakve bitne razlike uočavati a ne vladati se kao da ih nema” (Republika Hrvatska 18:4)
Ivan Oršanić doživljava slobodu ne kao jedno određeno i konačno društveno stanje, već kao savršenstvo kome treba stalno težiti i koje treba svakog dana ponovno izboriti. Postoji, dakle, neprekidno nastojanje prema sve većem i većem stupnju slobode, kao i nastojanje u suprotnom smislu, dakle, neke vrsti borbe između slobodarskih i neslobodarskih ideja i strujanja. „I u postignutoj slobodi borba se nastavlja, jer svrhotna orijentacija slobode svaki dan i svaki čas nameće impulse nezadovoljstva, impulse spoznavanja i sazrijevanja prema nedostižnom savršenstvu” (Republika Hrvatska 13:4). Sloboda je dakle, za prof. Oršanića “nedostiživo savršenstvo” prema kojem teži društvo stalnim i svakodnevnim naporom, nastojanjem i sazrijevanjem. „Biti slobodan i htjeti biti slobodan znači biti u neprestanom naporu” (Republika Hrvatska 21/22:14).
No u čemu se sastoji “nedostiživo savršenstvo”? U čemu se sastoji integralna sloboda”? Da li je dovoljno da izborimo vlastitu državu te da u njoj izglasamo ili revolucionarnim proglasom odredimo uspostavu demokratskog sustava, i da time samim ostvarimo integralnu slobodu? „Nema mehaničke demokracije“, upozorava nas prof. Oršanić, „nema mehaničkog vladavinskog sustava, nema mehaničke organizacije slobode jednog naroda” (Republika Hrvatska 13:3).
Sloboda, dakle, ne ovisi o dobroj volji kralja, ni tiranina, kao ni narodnih zastupnika koji donose ustav novostvorene države, već je sloboda uvjetovana stanjem i razvitkom nekog naroda. „Narodi predstavljaju dinamička stanja, koja prirodno i organski nameću onakvu rezultantu vladavine kakva im odgovara. Ne može biti, na primjer, u Abesiniji demokratske vladavine kad tamo nitko ne zna što je to, i kad je nitko nije u stanju organizirati, pa makar koliko se napisalo knjiga u svijetu da bi takav sustav trebao vladati. Kad bi se tamo zaveo engleski vladavinski sustav, on ne bi predstavljao organizaciju slobode, nego anarhiju, a kad bi se abesinski sustav zaveo u Engleskoj, predstavljao bi organizaciju diktature, a ne slobode.
„Vladavina u jednom narodu rezultanta je cjelokupne narodne realnosti, rezultanta je ideja koje taj narod doživljava i koje je sposoban organizacijski izraziti kao žive sile” (Republika Hrvatska 13:3)
Sloboda, dakle, ovisi o „cjelokupnoj narodnoj realnosti”.
No prof. Oršanić je još mnogo konkretniji u označavanju čimbenika o kojima ovisi sloboda, odnosno unutrašnje uređenje jedne države. On zamjećuje tri uvjeta slobode, koje on nazivlje „zakonima slobode”, te što više jedna zajednica ispunjava te zakone, to je u njoj i veći stupanj slobode.
Prof. Oršanić, dakle, definira slobodu kao stanje u kojem se ispunjavaju „zakoni slobode”.
Kao prvi „zakon slobode”, on navađa „Zakon o razvijenosti elementarnih varijanata”, koji izriče ovim riječima: „Što su razvijenije elementarne životne varijante u jednoj zajednici, to je u njoj i sloboda čovjeka razvijenija” (Republika Hrvatska 17/18:3). Zatim dalje razglaba : „Nema države s vrlo nerazvijenim varijantama u kojoj ne bi postojala diktatura, svejedno kakva, kao što nema države s vrlo razvijenim varijantama u kojoj ne bi bilo slobode, svejedno kakve. Diktatura i nerazvijenost su nerazdruživi pojmovi, kao što su razvijenost i sloboda. Naravno da ima mnogo prelaznih stanja od koji svako može biti predmet posebnog ispitivanja” (Ibidem).
Dakle, sloboda ovisi o razvijenosti jednog naroda, pa zato „ne može biti u Abesiniji demokratske vladavine” i zato „nema mehaničke demokracije”.
No razvijenost treba biti potpuna a ne djelomična. „Nema slobode na dijelove. Cijeli čovjek mora biti slobodan u sve četiri varijante, u sve četiri ideje, u cijeloj strukturi svoje supstancije” (Republika Hrvatska 21/22:20). I zato trebaju biti razvijene sve četiri životne varijante a ne tek neke od njih, i što su razvijenije to će i stupanj slobode biti veći. Imao je, dakle, pravo dr. Ante Radić, kad je govorio: „Prosvjetom k slobodi!”, te kad je govorio da „sloboda ima jednu veliku neprijateljicu i dušmanicu, a to je glupost, tupa pamet ili bedastoća” (A. Radić: „Sabrana djela”, II-308), jer bez razvijene kulturne varijante nije moguće ostvariti integralnu slobodu. Glupost, tupa pamet, bedastoća i zatucanost temelji su diktature, ali isto tako i uvjeti gubitka narodne slobode. Jer, zar možemo smatrati da je god. 1918. odlazak naših narodnih zastupnika u Beograd bio znak političke razvijenosti i političke pameti? Zar nije to bilo „srljanje gusaka u maglu”, kako je to slikovito naglasio Stjepan Radić? Zar je vjerovanje u bolju, drugu, Titovu i Šubašićevu Jugoslaviju, bio također znak političke mudrosti i razvijenosti? A zar je buncanje o nekoj trećoj, boljoj Jugoslaviji doista išta drugo nego obična budalaština? „Kako su se smjeli praviti ludi naši Jugoslaveni”, pita se Ivan Oršanić, „pa smatrati da se dva državna naroda, svaki sa svojom povijesti, različitim socijalno-ekonomskim strukturalnim razvitkom, vjersko-kulturnom orijentacijom mogu složiti u jedan narod ili da su čak jedan narod? Na temelju čega su oni smjeli zaključiti da bi žezlo Karađorđevića simboliziralo manji zločin od žezla Habsburgovaca? Zar nisu svi Karađorđevići i svi Obrenovići došli na prijestolje zločinom a ne demokratskim putem?” (Republika Hrvatska 11:4).
Potrebno je, dakle, imati razvijenu kulturnu varijantu ako želimo ostvariti integralnu slobodu, jer bez toga nužno padamo u ropstvo, bilo narodno ili osobno, ili pak jedno i drugo. No isto je tako potrebno imati razvijenu i socijalno-ekonomsku varijantu. Zato imaju pravo oni koji se bore za svoju koru kruha, koji se bore za socijalnu pravdu, za socijalno-ekonomsko napredovanje kako naroda kao cjeline, tako i svakog pojedinca unutar toga naroda. Gladan čovjek, čovjek koji živi u bijedi i ovisan o ekonomski jačemu ili o dobroj volji svemoćne države, nije slobodan čovjek, kao što nije slobodan niti narod – makar živio u vlastitoj državi! – ako ga eksploatira drugi, jači narod ili jača država. Razvijenost socijalno-ekonomske varijante je, dakle, nužan preduvjet potpune, tj. integralne slobode. Ova razvijenost pretpostavlja pak kako socijalnu pravdu tako i produktivnost, jer bez produktivnosti uzaludna je socijalna pravda, a bez socijalne pravde nema svrhe ni sama produktivnost. Ne može se dijeliti ono što se nije proizvelo, ali čemu proizvoditi ako se ne kani pravedno dijeliti?
No sve kad bi i bila razvijena kulturna i socijalno-ekonomska varijanta, još uvijek ne bi bilo moguće uvesti sustav integralne slobode, ukoliko ne bi bila razvijena i vjersko-moralna varijanta. Jer, u državi u kojoj svatko krade i vara, u državi u kojoj je „plava kuverta” podmićivanja i korupcije opće pravilo, u državi u kojoj je i samo redarstvo korumpirano, nije moguće ostvariti istinsku slobodu. A „najveća osveta diktatora i diktature je u stanju koje ostave iza sebe” (Republika Hrvatska 21/22:11). I zato će nakon oslobođenja naši svećenici, hodže, prote, rabini, moralisti i vjerski aktivisti imati pune ruke posla ako ne želimo prenatrpati poslom sudove i dupkom ispuniti zatvore. U vjersko-moralno nerazvijenom narodu sustav diktature dolazi kao nužno i jedino moguće rješenje. Njegova narodna sloboda svakako dolazi u pitanje, jer ako se netko putem „plave kuverte” prodaje svome zemljaku, zašto se ne bi putem „plave kuverte” mogao prodavati i nekoj stranoj državi, to više što bi ta „plava kuverta” mogla biti i mnogo punija od one domaće.
Od naročite je pak važnosti za sustav slobode snažan razvitak političke varijante. No čini se da je toga svjesniji neprijatelj nego mi sami. Jer, dok mi ne shvaćamo svu potrebu postojanja snažnog političkog života, to naš neprijatelj i te kako shvaća, pa je zato pod stranom vlašću normalna pojava „zabrana političkih stranaka, simbola, glasila i slično; zatvaranje, ubijanje i protjerivanje političkih prvaka; komadanje narodne zajednice, plaćanje i nagrađivanje osoba, pokreta i stranaka koje služe političkoj varijanti dominatora, kao i podupiranje ideja koje slabe i ruše samu ideju cjeline, itd. Ako u ovom svjetlu analiziramo našu političku prošlost, možemo shvatiti koliko je bilo pogrešno što su se hrvatske stranke bile povukle s političke pozornice još prije Aleksandrove diktature (g. 1929.), te što nisu iskorištavale svaku priliku da se ojačaju, bilo u emigraciji ili u samoj zemlji, kad je to i u koliko je to bilo moguće. Naprotiv, pristale su da se ideja cjeline počne manifestirati u svojoj primitivnoj, totalnoj i totalitarnoj monolitnoj jednostranačkoj formulaciji” (Republika Hrvatska 17/18:4).
„Tako je stvoreno najstrašnije shvaćanje da je, naime, najveća snaga ideje o cjelini najjače zastupana na njenom primitivnom stupnju (tj. nerazvijenosti), a da politička razvijenost predstavlja slabljenje ideje cjeline; stvorena je time diktatura i na unutrašnjoj fronti hrvatske narodne zajednice kraj diktature na vanjskoj” (Ibidem).
„Deklamatorska, demagoška, patrijarhalna, legalistička i legitimistička obmanjivanja o totalitarnom jedinstvu, o politici i o našoj borbi protivna su zakonu o razvijenim varijantama, te nas održavaju na najprimitivnijoj ljestvici pogleda o cjelini, na ljestvici reakcionarnih diktatura. Kad budemo postigli državu provalom narodnog otpora i međunarodne dinamike, ova obmanjivanja nužno će pokušavati ostvariti diktature, jer im je to struktura” (Ibidem).
Smisao postojanje Hrvatske republikanske stranke
Prof. Oršanić nije bio samo teoretičar, već je njemu teorija služila kao orijentacija i pokretač djelovanja.
Zato je i osnovao, zajedno sa svojim prijateljima i istomišljenicima, Hrvatsku republikansku stranku, kako bi time dao impuls razvitku političke varijante. Neki su mu spočitavali osnivanje stranke u emigraciji, na što je on odgovarao da se u emigraciji mora raditi ono što nije moguće u domovini, te da je Stranka osnovana u emigraciji, ali ne i za emigraciju, još manje za emigrantsko iživljavanje, nego sa svrhom rada za domovinu, naravno, u okvirima mogućnosti. Kako se mijenjaju mogućnosti, tako se treba mijenjati i rad Stranke.
„Smatramo”, kaže prof. Oršanić, „da se u političkoj dinamici životnog značenja odgovornosti i pozicije imaju definirati onako, kako je to u cijelom slobodnom svijetu uobičajeno, tj. stranačko-politički, eda bi se proces političkog sazrijevanja mogao vršiti oko što više jasnih i određenih linija i tako usmjeriti aktualizaciji rješenja” (Republika Hrvatska 1:2).
Dakle, da bismo se mogli politički razvijati i sazrijevati, potrebno je formulirati određene temeljne političke stavove i organizirati se oko tih stavova; potrebno je donijeti politički program i stvoriti odgovarajuću političku organizaciju, tj. stranku, makar samo kao i zametak buduće stranke, ili makar kao sjeme koje će u domovini proklijati ili biti odbačeno.
„Početna iskustva slobode vrše se preko stotinu skupina i skupinica dok se dođe do čvrstih linija nacionalnog života, koje se izražavaju u nekoliko velikih skupina. Bolje je da se te linije zacrtavaju kroz izvjesnu, čak bismo mogli reći, anarhiju u emigraciji, nego da se počnu rađati u državi, koja bi trebala biti konstruktivna i odgovorna, bez potreba i želja za diktaturom i totalitarizmom, a u ime potrebe reda i rada” (Republika Hrvatska 55:14).
„Ako stvarno i pošteno shvaćamo duh zapadnjačkog demokratskog razvitka, ako stvarno hoćemo slobodni društveni poredak za svoj narod, onda smatrajmo s dužnom ozbiljnošću i odgovornosti da mu moramo pripravljati demokratske i slobodnjačke organe ovdje gdje možemo, iz kojih će prirodnom nuždom slijediti i demokratska vladavina. To je patriotstvo, to je općenarodno djelovanje na suvremenoj razini slobodnog društva” (Republika Hrvatska 41:39).
„Razvijenost naroda očituje se snagom argumenata koji se pomoću organiziranih i odgovornih skupina sređeno i sustavno provode na njegovu veću korist i uspjeh. Takovo razvijanje argumenata na širokoj podlozi nije moguće u domovini, a u emigraciji je često oslabljeno argumentom izvan i iznad svega ili odgađanjem koje po djelotvornosti ne zaostaje za njim” (Republika Hrvatska 47/48:47). No, „ako uzgajamo argumenat da se sva politika započima tek kad nastane država, te da dotle svi moramo biti izvan i iznad svega, onda stvaramo klimu da se emigracija ima okameniti i prestati razvijati kao slobodni dio hrvatskog naroda” (Republika Hrvatska 47/48:48).
U praksi to znači bježati od politike, a time i od oslobodilačkog rada. A tko to radi, taj je indirektni krivac stanja u domovini, jer: „Dok u jednom narodu mnogi žive izvan ideje cjeline i ne bave se politikom, a pritom jadikuju na diktaturu, ne može biti promjena, jer je u tom slučaju kriv narod što ima diktaturu, a diktator sjedi na svojoj prirodnoj stolici. Biti slobodan i htjeti biti slobodan znači biti u neprestanom naporu… Biti pak u ropstvu ili pripadati kao emigrant narodu koji je u ropstvu a koji želi biti slobodan, pa ne sudjelovati u revolucionarnom pripravljanju i razvijanju čimbenika slobode na bilo koji način, znači biti kriv i odgovoran, a pobijati to, znači biti pomagač diktature zbog gluposti, što je rjeđe, ili zbog plaćeništva, što je češće” (Republika Hrvatska 21/22:14)
„Slobodu ne nosi onaj koji kaže da će o njoj netko drugi odlučivati; slobodu ne nameće u vlastitom narodu, niti protiv tuđina, onaj koji se odriče da jest i da bude jedinica odlučivanja u takvome poslu; slobodu ne nose ni oni koji imaju patriotsku, sentimentalnu i deklamatorsku naklonost prema domovini, nego oni koji hoće slobodu određenu, u koju unose sve svoje aktivne sile. Samo razvijene ideje, razvijene političke, socijalne, ekonomske, vjerske, kulturne i ine ustanove i organizacije, koje hoće djelovati u slobodi, mogu nametnuti zemlji vlast, vladavinu, sustav, rezultantu slobode. Sloboda kao sustav, rezultanta je određenih pogleda o slobodi, konkretiziranih u programe, nastojanja i organizacije” (Republika Hrvatska 13:6).
„Sile slobode ne rađaju se iz diktatura i totalitarizama. Iz njih se, naprotiv, rađaju diktatorske i totalitarističke sile. U duši svakog buntovnika zrcali se jedina slika vlasti i vladavine koju nosi i ostvaruje diktatura. Oslobođenje ruši diktaturu, ali slika ostaje i ona oblikuje oslobođenje u novim diktatorskim formama. Ono što je trebala biti sloboda, sve se više izražava kao nova diktatura.
„U oslobodilačkoj slici hrvatskog naroda lebdi vladavina, načini, oblici i formule današnje diktature i nasilja. Diktatori mogu nestati, oslobođenje se može ostvariti, ali što je sa slikama koje stvarno prijete slobodi, a koje ostaju kao jedini izvor za oblikovanje vlasti i odgovornosti, jer nema drugih razvijenih sila koje bi nametale bolje izvore za oblikovanje sustava slobode.
„Zbog tog tragičnog povijesnog stanja moramo vršiti najveće revolucionarne napore u moralnom, intelektualnom i organizacijskom smislu, da bismo u pothvate oslobođenja unosili slike i vizije o sustavu slobode i onemogućili svaki postojeći oblik diktatorskih i totalitarnih shvaćanja među nama.
„Eto, u tom je smisao postojanje Hrvatske republikanske stranke, koja u oslobođenje nosi viziju slobode kao jedinstvenu koncepciju Integralne Slobode hrvatskog naroda” (Republika Hrvatska 27/28:3)
Osuda totalitarizma
Kad smo govorili o četirima temeljnim idejama, odnosno o četirima životnim varijantama, onda smo raspravljali o tome da te ideje i varijante nisu nezavisne i ne mogu postojati same o sebi, niti postoje same za sebe, nego da se one međusobno prožimaju. „Četiri elementarne varijante u jednoj narodnoj zajednici nisu nezavisne varijante, nego su međusobno u funkcionalnoj životnoj zavisnosti, kao što su, na primjer, u neprestanoj funkcionalnoj zavisnosti srce i mozak, elementarni organi ljudskog organizma” (Republika Hrvatska 17/18:4).
Spomenuli smo i dominaciju jedne od njih, bilo u čovjeku ili u narodu, kao i to da je prirodno ako u čovjeku dominira danas jedna sutra druga temeljna ideja, odnosno ako u narodu prevladava jedanput jedna a drugi put druga životna varijanta. U doba vanjske opasnosti ili u doba osloboditeljske borbe prevladavat će ideja cjeline kroz političku varijantu, u doba ekonomskih poteškoća ili socijalnih kriza socijalno-ekonomska, itd.
No govorili smo i o diktatu jedne ideje ili varijante nad drugom ili nad ostalima, te o štetnim posljedicama takvog stanja. Jasno smo ukazali da u takvom slučaju ne može vladati sloboda. A bitna oznaka diktata jedne varijante nad drugima je nastojanje da ih se ne samo podčini nego i uništi.
Ivan Oršanić odbija diktat bilo koje varijante nad drugom. Ni vjersko diktiranje politici, ekonomiji i kulturi (odbijanje klerikalizma), ni podvrgavanje čitavog života socijalno-ekonomskim čimbenicima (odbijanje komunizma i kapitalizma) ), ni podvrgavanje svega diktatu bilo cara, vojske, stranke ili nekog diktatora, ali niti ukidanje stranaka i političkog života u ime tobože superiorne kulturne varijante.
Svi su ti diktati upravo negacija slobode, koji je nazvao zakon o autonomiji elementarnih varijanata, prema kojem „svaka razvijena varijanta mora uživati autonomiju” (Republika Hrvatska 19:3).
Taj je zakon oštra osuda svih totalitarizama, jer oni doživljavaju čitav život u funkciji vlastite varijante, nastojeći da sve služi njihovoj varijanti. Pa dok se prvi zakon slobode, koji naglašava potrebu sveopćeg razvitka kao preduvjeta slobode, može s pravom nazvati „zakonom napretka”, dakle progresa, dotle se ovaj drugi zakon može nazvati „zakonom antitotalitarizma”, jer je stvarno uperen protiv totalitarizma.
Možemo zamijetiti i intimnu povezanost, te međusobnu ovisnost obaju zakona, budući da totalitarizam jedne varijante ukida ili oslabljuje druge varijante, pa je time uperen i protiv zakona o razvijenosti životnih varijanata. Istovremeno punina razvitka onemogućuje ili barem otežava totalitarizam, a manjkavost i slaba razvijenost ga omogućuju i olakšavaju. Tamo gdje nema razvijenosti života teško će se moći ostvariti autonomija elementarnih varijanata. „Autonomija elementarnih varijanata potreba je razvijenog života. Samo razvijeni i razvijajući čovjek u svom doživljajnom raščlanjivanju stvara i zahtijeva autonomiju organizacija kojima pripada” (republika Hrvatska 17/18:5).
Dakako, „manifestiranje takve autonomije nije ni nijekanje cjeline ili ideje o cjelini, nego je samo isključivanje totalitarističkog definiranja i upravljanja cjelinom. Autonomija elementarnih varijanata ne znači uništavanje narodne zajednice, nego je jamstvo višeg stupnja njegove slobode (Ibidem).
Među ostalim, autonomija elementarnih varijanata znači da „jedan instrument ne može zamijeniti drugi, nego se samo popunjavati s njime” (Republika Hrvatska 69:9). Ne može, na primjer, vojska postati strankom niti se baviti ekonomijom, ili da se pretvori u vladu, ako želimo da vlada sustav slobode. Isto tako kao što ni stranke, sindikati, crkva itd. ne mogu prelaziti u područja drugih društvenih instrumenata i obavljati njihov dio posla.
„Jedna vlada može sagraditi sve škole, ali kako će se vršiti obuka, to će bolje znati čimbenici s kulturne i religiozno-moralne varijante. I zato imaju pravo i dužnost sjediti u Saboru, gdje se to određuje i normira kao zakon. Vlada može htjeti sagraditi svakoj obitelji dom ali način gradnje, financiranje, vrst domova i slično, bolje će znati čimbenici sa socijalno-ekonomske varijante. Stoga trebaju biti u saboru. Prema tome politička varijanta u sustavu slobode mora željeti najveći razvitak, najveću uravnoteženost, najveće priznanje autonomije svim socijalno-ekonomskim, svim kulturnim, svim vjersko-moralnim čimbenicima, jer bez njih ideja cjeline ostaje bez odgovarajuće supstancijalne hrane za rast i bez hijerarhijske snage za održanje” (Republika Hrvatska 21/22:19). S druge strane, „treba da se okane posla oni koji bi htjeli imati jednu stranku, jedan sindikat, jedno kulturno društvo i jedno vjersko društvo, ili samo nešto od toga, uz uništavanje i isključenje ostalih, jer to nije stvaranje jedinstva nego totalitarizma; jer to nije razvijanje slobode nego diktature i u svemu tome discipliniranje praznine.
„Nacionalno jedinstvo i duh slobode pokazuju samo i isključivo oni ljudi, koji mogu biti u istom kulturnom društvu, makar su različitih stranaka; koji mogu biti u istom vjerskom društvu, makar su u različitim strankama i sindikatima; koji mogu biti u istoj stranci, makar bili različite vjere, sindikata ili kulturnih društava. Takav mi duh moramo stvarati u emigraciji, jer se takav duh ne može stvarati u zemlji; s takvim mi duhom moramo voditi našu borbu i izgraditi našu zemlju” (Republika Hrvatska 23/24:27).
Hijerarhijska ravnoteža
Treću i zadnju uzročnost slobode nazivlje prof. Oršanić „Treći zakon slobode” ili „Zakon o hijerarhijskoj ravnoteži unutar elementarnih varijanata”.
Prof. Oršanić zamjećuje da „ideja nema u svakom čovjeku istu vrijednost. Ona se po svojoj višoj vrijednosti smješta na manji broj ljudi, te ima – da se tako izrazim – individualnu tendenciju, dok po svojoj nižoj vrijednosti obuhvaća veći broj ljudi, te se može kazati da ima masovnu tendenciju” (Republika Hrvatska 17/18:7).
„Vodstvo ideja pripada skupinama s višom vrijednosti a ne skupinama s nižom vrijednosti ideje. Skupine s višom vrijednosti ideje (hijerarhijski superiorne skupine) nastoje održavati svoje pozicije (konzervirati ih), dok ostale skupine (hijerarhijski inferiornije) nastoje podići se i razviti (evolucionirati i revolucionirati)” (Ibidem).
Na temelju svega toga prof. Oršanić dolazi do definicije trećeg zakona o slobodi, tj. zakona o hijerarhijskoj ravnoteži na autonomnom području svake varijante, te kaže da „svakoj ideji u njenoj funkciji među ljudima mora biti priznata hijerarhijska ravnotežna struktura da bi mogla vladati sloboda” (Ibidem).
Dakle, unutar jedne životne varijante treba vladati neki red, određena hijerarhija. No ta hijerarhija mora biti uravnotežena, tj. prirodna a ne neprirodna, ili – što je isto – nametnuta. Svaki čovjek mora doći na ono mjesto kamo po svome radu, sposobnostima, naobrazbi, itd. spada, a ne da dođe na to mjesto radi svog porijekla, rase, kaste, klase, rodbine, prijateljstva, ili pak prisilno, nelegalno i nelegitimno. „Ravnoteža sklada može postojati samo onda, ako je čovjek smješten u dinamici svake varijante „na svom mjestu”, ako je usklađen po elementima svoje supstancije u hijerarhijsku ravnotežu. Samo se na taj način može osjećati zadovoljan svaki čovjek i cijeli narod (Republika Hrvatska 19:13). „Sve se promjene (tj. pomicanja iz jedne skupine u drugu unutar jedne životne varijante) moraju izvršavati poštujući znanje i iskustvo hijerarhijski usredotočeno u ljudima. Nemoguće je mehaničko i samovoljno pomicanje a da ravnoteža ne bude poremećena. Oni koji to čine, koji tu ravnotežu uništavaju, upadaju nužno u neuspjehe, diktature i progone” (Republika Hrvatska 17/18:8).
Svi ljudi nisu jednaki, niti ih se može nivelirati, jer bi to bilo protuprirodno, a niti bi bilo korisno i pravedno. No postojeće društveno uređenje ne ostvaruje uvijek načela pravednosti. Zato prof. Oršanić zastupa potrebu promjene, pa i revolucionarne, no ne u vidu utopističkog niveliranja, nego u vidu pravednosti, u vidu postavljanja svakoga „na svoje pravo mjesto”. Što se više društveno uređenje bude približilo tom idealu, to će sretniji biti kako čovjek-pojedinac tako i zajednica, odnosno to će savršenije biti ostvaren sustav slobode. Tako društvena ravnoteža, a time i pravednost, postaju bitnim dijelom slobodarskog sustava.
HRS u vidu triju zakona slobode
Rekosmo da prof. Oršanić usko povezuje teoriju s praksom. Spoznaja o zakonima slobode dovodi ga do primjene tih zakona na sva područja.
U „Priručniku Hrvatske republikanske stranke”, koji je napisao godine 1957., primijenio je te zakone na rad i djelovanje HRS.
„Jedna stranka”, piše prof. Oršanić, „mora imati točnu načelnu zamisao o slobodi. Inače pada u protuslovlja, zablude, deklamacije i demagogiju, pa čak i u diktaturu i totalitarizam.
„Hrvatska republikanska stranka mora s osobitom odgovornošću doživljavati zamisao o slobodi, jer ova ima sačinjavati izrazitu značajku Stranke.
„Prema tome HRS treba u samim svojim pogledima i djelima zadovoljiti zakone slobode, a u prvom redu na svom stranačkom području. Time će biti živi organizam slobode u životu naroda.
„Ovi zakoni obvezuju Stranku, u pogledu zakona o razvijenosti, na sljedeće:
„Stranka mora smatrati nužnim i pozitivnim (u jačanju slobode) razvijanje političkog života, razvijanje socijalno-ekonomskog, pa kulturnog i vjersko-moralnog života.
„Prema tome, Hrvatska republikanska stranka ne može i ne smije nikada doći na pomisao, a kamoli na djelovanje, da bi ona trebala biti jedina politička organizacija u političkom životu naroda. Ona, dakle, ne smije težiti ni svojoj vlastitoj diktaturi, pa prema tome nužno mora isključivati diktaturu svake druge stranke, poglavara države, vlade ili vojske.
„Samim time što isključuje svoju diktaturu na političkoj varijanti, a priznaje političku razvijenost, učvršćuje se i u priznavanju razvijenosti na socijalno-ekonomskom, kulturnom i vjersko-moralnom području.
„U pogledu drugog zakona slobode, o autonomiji životnih varijanata, Stranka se obvezuje na sljedeće:
„Ne smije nikada doći na pomisao i djelovanje da se učini totalitarističkom strankom, koja bi počela stvarati svoje stranačke sindikate, svoje ekonomske organizacije, svoje kulturne ili vjerske organizacije, ili se dati u službu sindikatima, ekonomskim, kulturnim ili klerikalnim skupinama. Ona mora uvijek priznavati autonomiju sindikalno-ekonomskog, kulturnog i vjersko-crkvenog područja života.
„Pa kako sama nosi ovo poštivanje autonomije razvijenih životnih varijanata, neće priznavati ni drugima da tu autonomiju preskaču i da stvaraju totalitarističko društvo.
„U pogledu trećeg zakona slobode o ravnoteži unutar svake varijante, Stranka se obvezuje na sljedeće:
„U samoj Stranci mora vladati suglasnost između njenih načela i njenih djela. Stanka se kao organizacija mora kretati u svojim načelima. Inače bi živjela izvrnuto u sebi i prema drugima, te bi, prema tome, predstavljala čimbenika diktature ili anarhije a ne uravnoteženosti. Stranka, dakle, neprestano mora uživljavati svoj program u svoje pripadnike.
„Između individualnog dijela u Stranci, tj. njenog vodstvenog elementa u cijelog Stranci, i masovnog dijela Stranke, tj. cjelokupnog stranačkog tijela, mora vladati osjećanje međusobne suglasnosti. Vodstvo mora stvarno pripadati osjećajima i željama pristaša. Prema tome Stranka mora provoditi tajni izborni sustav u cijeloj organizaciji u biranju svojih vodstvenih čimbenika. Stranka, koja ne bi znala uravnotežiti svoj individualni i masovni dio, predstavljala bi neuravnoteženi jaz koji bi unosila u cijeli politički život
Stranka kao politički čimbenik ne smije nikada zaboraviti da sva njena djela moraju biti usmjerena u ideju cjeline. Izgubiti ovaj ravnotežni odnos, znači postati neuravnoteženim političkim parazitom, znači izgubiti temeljni smisao postojanja i djelovanja” („Priručnik HRS”, str. 3-5).
Opasnost dogmatizma
Čovjek misaono pripada vremenu u kojem živi. Zato samo vrlo rijetki pojedinci mogu biti suvremeni dulje vremena. To su oni koji raspravljaju potpuno načelne probleme, probleme od opće vrijednosti.
Starčević je, na primjer, i danas aktualan, ako se pozivamo na njegove temeljne misli, jer one imaju trajnu vrijednost i moraju biti temelj našem radu i borbi. No mnogi su njegovi govori, rasprave i satire uglavnom već potpuno zastarjeli, makar da ih je i danas ugodno čitati.
Starčević, međutim, nije mogao poznavati nove i buduće probleme. Rješavanje tih problema i krčenje odgovarajućih puteva dužnost je novih mislilaca. No pri tome trebaju nastojati da sačuvaju temeljne misli Ante Starčevića. Traženje novih puteva ne znači rušenja svega dotadašnjega, jer život nije “tabula rasa”, koji bi svaki novi naraštaj morao nanovo ispisati; učimo se na iskustvu starijih, pređašnjih naraštaja, i na tome dalje gradimo.
Braća Antun i Stjepan Radić našli su se, na primjer, pred novim problemom, za koji je Starčević možda već bio prestar da ga započne rješavati, jer ovaj u njegovoj mladosti gotovo i nije postojao. To je bio problem novih političkih masa, problem politiziranja hrvatskog seljaka. Starčević duboko voli seljaka, o čemu nam svjedoči i njegova oporuka, u kojoj izražava želju da bude pokopan na selu, s ličkim opancima, te bez podizanja spomenika. No u njegovo je doba politika bila u rukama građanskog sloja, a ne širokih seljačkih slojeva. Zato je bila zasluga braće Radića što su politizirali hrvatsko selo, dakle, stvarno veći dio hrvatskog naroda.
Na sličan se način i dr. Ante Pavelić suočio s novim problemom, jer je u Jugoslaviji trebalo voditi borbu na sasvim drugačiji način nego u Austro-Ugarskoj. I on je morao potražiti nove puteve, te je novu metodu sintetizirao u izreci: “Na ljutu ranu – ljutu travu!”
Međutim, pri uočavanju novih problema i traženju njihovih rješenja može doći i do napuštanja nekih temeljnih stavova. Dakle, umjesto nastavka, može doći do pojave teza – antiteza. Novi problemi iziskuju koncentriranje na njima, pa od tuda i zapuštanje a možda i napuštanje nekih temeljnih pozicija. Na primjer, braća Radić prstom upiru na važnost hrvatskog seljaka u životu hrvatskog naroda, dakle na važnost današnjice nasuprot nekih političara koji su se zatvarali u prošlost i živjeli od prošlosti zaboravljajući na sadašnjost i konkretne probleme. I u tome su braća Radić imali posve pravo. No to još ne opravdava prekidanje dublje veze s hrvatskom prošlošću, jer ovakav prekid lako dovodi do lutanja u magli sveslavenstva, pa čak i još kobnijeg jugoslavenstva.
Dr. Ante Pavelić je imao pravo kad je radio na stvaranju revolucionarne organizacije. No od toga rada pa do opasnosti da se autoritativni sustav, koji je bio prirodan u onakvoj organizaciji, primijeni i u državi, samo je jedan korak.
Braća Radić obraćaju svu svoju pažnju čovjeku, zaboravljajući koji put i na potrebu vlastite države. Dr. Ante Pavelić obraća svu svoju pažnju stvaranju i obrani države, pa zbog toga zaboravlja da država nije sama sebi svrha, već da je država tek sredstvo za slobodan razvoj kako naroda, tako i čovjeka u njoj.
Konačno, u traženju novih puteva može se zaći i u ćorsokak, može se zastraniti, kao što je, na primjer, zastranio Fran Supilo.
Sve te pojave iz prošlosti moramo imati u vidu, kako se ne bi ponovile iste pogreške.
Moramo shvatiti da život postavlja nove probleme i traži nova rješenja.
No isto tako moramo shvatiti, da ta nova rješenja moraju biti nadopuna a ne negiranje iskustva iz prošlosti.
Dakle, antiteza treba biti samo prvi korak do sinteze, jer u protivnom ako ostanemo samo na antitezi a posve napustimo sve elemente teze, antiteza znači barbarski povratak u mračnu prošlost Krapinskog čovjeka.
Ivan Oršanić je napravio sintezu. A u tom je procesu bio neko vrijeme i antiteza. No antiteza je služila samo kao potreban razmak, samo kao dio intelektualno-političkog procesa na putu do sinteze.
Prof. Oršanić nije bio dogmatik. Da je to bio, ne bi bio došao ni do antiteze, a kamoli do sinteze. On se je dosljedno razvijao. U doba NDH, on nije onaj isti Oršanić prije NDH, a pogotovo nije isti iza NDH i iza Bleiburga. No on nije ni negacija onog bitnog dijela njegove i hrvatske prošlosti. Ovaj Oršanić iza Bleiburga ne negira i ne odbacuje onog prijašnjeg Oršanića, već ga nadopunjuje stečenim iskustvom, dakle usavršava ga. A usavršavanje nije drugo već odbacivanje nebitnog i nadograđivanje novog; nije jednostavno prelaženje spužvom preko ploče. Spužvom treba prijeći jedino preko očitih zabluda.
Ova knjiga iznosi temeljne stavove prof. Oršanića. Neki će dijelovi zastarjeti čim budemo ostvarili državu. Bit će to onaj dio koji raspravlja problematiku osloboditeljske borbe te izbjeglištva. Ali dio koji raspravlja problematiku uređenja države, ostat će od trajne vrijednosti i služit će kao jasni putokaz ne samo današnjoj generaciji već i budućim naraštajima.
No onaj koji bi smatrao da mu prof. Oršanić rješava sve probleme pa i one koji danas još ni ne postoje, kao i onaj koji bi se držao prof. Oršanića dogmatski, kao pijan plota, bio bi zapravo negacija prof. Oršanića i njegovog duha, jer bi time pokazao da nije slobodan čovjek.
Kazimir Katalinić
Hrvatsko nebo
One thought on “OGLEDI IZ PROŠLOSTI Ivan Oršanić: Vizija slobode (1)”
Comments are closed.