Mihovil Biočić: S posljednjeg ispraćaja Domagoja Ante Petrića
Vrijeme:8 min, 47 sec
U Zagrebu je 23. listopada 2021. g. u 84. godini umro istaknuti publicist, novinar, diplomat i političar Domagoj Ante Petrić, koji je u dva navrata gostovao u Kaštelima, i to u lipnju 2010. godine te u listopadu iste godine povodom obilježavanja Dana hrvatske neovisnosti na tribini „Hrvatska neovisnost i današnja politika“. Ono što je Domagoja Antu Petrića od najranije dobi povezalo s Kaštelima jest susret s prof. don Filipom Lukasom, hrvatskim povjesničarom, geografom i teologom, predsjednikom Matice hrvatske od 1928. do 1945. g., a o tom njihovom susretu je u rujnu ove godine objavljeno njegovo svjedočanstvo.
Domagoj Ante Petrić rođen je 1938. u Zagrebu, koji s obitelji napušta u svibnju 1945. Rano djetinjstvo proveo je u izbjegličkim logorima u Italiji, nakon čega se obitelj 1947. nastanjuje u Argentini. Novinarstvom se bavi od studentskih dana, obnašao je i dužnosti u Predsjedništvu Republike Argentine, u Tajništvu za demokratizaciju kulture i u Savjetu predsjednika Republike. Nakon uspostave neovisne Republike Hrvatske bio je i tajnik za kulturu i informiranje u prvome predstavništvu RH u Argentini. Godine 1995. na poziv Franje Tuđmana vratio se u Hrvatsku, gdje je imenovan pomoćnikom ministra u Ministarstvu povratka i useljeništva. Zatim je 2000-tih djelovao u službi za Hrvate izvan domovine u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, a potom do umirovljenja obnaša dužnost doravnatelja Hrvatske matice iseljenika. Nositelj je triju visokih državnih odličja za rad u korist RH.
Pokop ovog istaknutog diplomata i hrvatskog domoljuba održan je u srijedu 27. listopada 2021. g. na Mirogoju u Zagrebu uz nazočnost njegove obitelji i rodbine te brojnih prijatelja i suradnika, uz „Lijepu našu“ i stihove pjesme „Rajska Djevo, kraljice Hrvata“.
Na zamolbu obitelji, prigodno slovo na posljednjem ispraćaju dragog Domagoja Ante Petrića održao je upravo njegov dugogodišnji obiteljski prijatelj i suradnik, Kaštelanin Milivoj Bratinčević, sadašnji djelatnik Ministarstva regionalnog razvitka i fondova EU, koji je istaknuo:
„Ožalošćena obitelji, suprugo, djeco, svi vi dragi prijatelji, poštovatelji ovog dragog i čestitog čovjeka!
Počašćen sam povjerenjem i željom obitelji pokojnika da održim prigodno slovo. O našem dragom Domagoju mogu reći samo lijepe riječi. Imao sam ga čast upoznati sredinom devedesetih kada je obnašao dužnost pomoćnika Ministra povratka i useljeništva te je bio meni nadređen. Odmah sam uočio o kakvoj osobi i moralnoj veličini se radi. Od mene i kolega „Profesor“, kako smo ga zvali, tražio da sve svoje znanje i sposobnosti stavimo na raspolaganje kako bi pomogli našim povratnicima s dalekih kontinenata. Bio je i sam svjestan težine života u tuđini. Naime, sa svojom obitelji bio je prisiljen napustiti Zagreb 6. svibnja 1945. godine, zajedno s prof. Filipom Lukasom, Kaštelaninom i dugogodišnjim predsjednikom Matice hrvatske. Čudne li slučajnosti, prošlog mjeseca zemni ostaci prof. Filipa Lukasa preneseni su iz Rima u njegova rodna Kaštela, nakon više od 60 godina, uz svjedočanstvo i zalaganje našeg Domagoja Ante Petrića.
Život u emigraciji u Argentini za obitelj Petrić nije bio nimalo lagan. Ipak, novinasrstvo je bio njegov poziv još od studentskih dana. Kasnije biva izvjestitelj u Parlamentu; glavni urednik brojnih časopisa i suradnik katoličkih agencija. Obnaša brojne funkcije u Uredu predsjednika, savjetnik je predsjednika Republike Argentine Carlosa Manema te je ujedno i gostujući profesor političkog novinarstva na argentinskom sveučilištu „John Fitzgerald Kennedy“.
Početkom devedesetih postaje tajnik za kulturu i informiranje u hrvatskom veleposlanstvu u Buenos Airesu, dok se 1995. g. na poziv prvog hrvatskog predsjednika dr. F. Tuđmana vraća s obitelji u Hrvatsku. U svojim istupima nije krio svoje domoljublje, zastupajući čvrsta kršćanska načela, koja je i osobno svjedočio.
Svojim radom u Argentini, napisima i kolumnama, bio je glasni borac za uspostavu slobodne, neovisne i samostalne demokratske Hrvatske.
Rado je obilazio Lijepu našu skrbeći o povratnicima, a nas je osobito zadužio brinući se o Hrvatima s Kosova, našim Janjevcima, koji su nakon sedam stoljeća svoj novi dom pronašli u matičnoj domovini, u Kistanju. Osim toga, upravo je Domagoj Ante bio jedan od inicijatora postavljanja spomenika ratnom ministru Gojku Šušku u Kistanju, i to je jedini spomenik Gojku Šušku, čovjeku koji je zaslužan za preseljenje Janjevaca s Kosova u hrvatsko Kistanje.
Često je dolazio u Kaštela, kolijevku hrvatske državnosti, obilazeći drevne Bijaće i Putalj te solinsku pradolinu.
Kao doravnatelj Matice iseljenika širi istinu o Bleiburgu i Križnom putu te brojnim stratištima stradanja Hrvata.
Posljednjih godina zbog narušena zdravlja našao je mir u obiteljskom okruženju s djecom i unucima te sa svojom ljubljenom suprugom Monikom, koju je njen Tonček svim srcem volio do posljednjeg daha.
Dragi naš Profesore, ponosni smo što smo te poznavali, da svi zajedno svjedočimo ljubav za Hrvatsku koju si ti imao po onoj rečenici dr. Franje Tuđmana: „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“.
Laka ti hrvatska zemlja, počivaj u miru Božjem!“
Svjedočanstvo Ante Domagoja Petrića o zadnjem susretu s Filipom Lukasom prije 76 godina
Pojedine vjerske, znanstvene i obrazovne institucije ove godine provode nekoliko projekata u povodu obilježavanja 150 godina od rođenja znamenitog hrvatskog profesora povjesničara, geografa i teologa, dugogodišnjeg predsjednika Matice hrvatske, Kaštelanina Filipa Lukasa. Ova obljetnica potaknula je i rijetke pojedince, koji su još uvijek među nama, da se prisjete svojih uspomena na don Filipa Lukasa. Jedan od njih je i Ante Domagoj Petrić iz Zagreba.
Ante Domagoj Petrić, koji je većinu života proveo u Argentini, a u Hrvatsku se vratio 1995. godine te je bio pomoćnik ministra za useljeništvo u razdoblju od 1996. do 1999. godine, posljednji put susreo se s Filipom Lukasom kao šestogodišnjak, daleke 1945. godine. O tom svom susretu ispričao je javnosti svoje autentično iskustvo.
U nedjelju 6. svibnja 1945. pred našim stanom, na Ilici u Zagrebu, ukrcavali smo naš obiteljski automobil Dodge u pripremi za odlazak u izbjeglištvo u Austriju. Bilo nas je zaista mnogo, moj otac Ivo Petrić, bivši ministar zdravstva u sada poraženoj hrvatskoj državi, moja majka Rozalija Petrić rođ. Vlahović, bivša učiteljica, moja sestra Višnja Marija od 13 godina i ja, koji sam imao 6 godina. Bio je s nama i vozač Milan Glavaš, brat franjevca kojeg će par tjedana kasnije partizanski pobjednici ubiti smrću vješanjem. Dogovorili smo se da ćemo pri izlasku iz grada pokupiti u naša kola dr. Filipa Lukasa, koga je moja majka jedva nagovorila te nedjelje ujutro da nam se pridruži i spasi život od horda koje su već poklale desetke tisuća Hrvata od Sarajeva, Banja Luke, Dalmacije i gdje god su stigli tijekom zadnjih tjedana. Dr. Lukas je bio od 1928. do1945. godine predsjednik Matice Hrvatske i istovremeno autor monumentalnih povijesnih i znanstvenih djela o našoj nacionalnoj prošlosti.
Lukas se je odupirao zamisli evakuacije iz domovine i tvrdio skoro djetinjom naivnošću da ništa nije kriv ni pred Bogom ni pred ljudima pa tko bi ga htio ubiti, makar to bili i sami komunistički koljači. Konačno ga je još i moj otac morao nagovarati da uđe u auto kako bi negdje oko tri sata poslijepodne krenuli prema Sloveniji na putu za Austriju.
Lukas je stalno molio krunicu i zazivao Božju pomoć za hrvatski narod, za onaj dio koji je ostao u domovini i za one desetke pa i stotine tisuća ljudi koji su pješice ili vozilima i seoskim kolima nastojali doći do hrvatsko-slovenske granice pa zatim i slovensko-austrijske.
Već je bila duboka noć kad smo stigli u austrijski grad Klagenfurt i tamo u jednom samostanu dugo zvonili u nadi da će Lukasa netko primiti. Nakon nekih pola sata otac je odlučio da mi odemo dalje, a naš nesretni Lukas da tamo čeka nečiji dolazak. Nakon nekih deset minuta vožnje majka je uvjerila oca da Lukasa ne možemo ostaviti samoga u toj noći pa smo se ipak vratili do samostana. Bilo je tragično vidjeti tog velikog čovjeka kako sjedi na ulaznoj stepenici i plače uz riječi: “Bože moj, Bože moj, dođi spasiti hrvatski narod”.
Roditelji su izišli iz automobila i razgovarali i tješili tog velikana hrvatske i europske kulture, dok konačno nije prišao jedan austrijski policajac i uputio nas na susjednu kuću u kojoj je živio samostanski vratar. Nakon mnogo objašnjavanja on je otvorio vrata samostana i to je bio zadnji put kad sam Lukasa vidio.
Iz Klagenfurta mi smo krenuli u obližnju dolinu blizu gradića Bleiburg gdje je bilo već veliko mnoštvo izbjeglih ljudi. U svim razgovorima koje sam čuo u Zagrebu prije polaska, a i tamo, prevladavala je tematika skorog povratka u domovinu jer, navodno, boljševici će se iz Hrvatske morati povući nakon čega bi odmah došlo do povratka u domovinu.
Takve najave širile su se od ljudi iz samog Pavelićevoga okruženja, ali Pavelić je već bježao s mjesta gdje je bila zapečaćena tragedija velikog dijela hrvatskoga naroda, a i same domovine Hrvatske u cijelosti..
Moj otac je izišao iz automobila i prolazio uz britanske vojne policajce i vojnike koji su onemogućavali Hrvatima, redom su to bili civili, žene i djeca koji su uz svoje muževe i očeve bili spriječeni, da se udalje od partizanskih vojnika koji su odmah među Englezima odlučivali o skoroj budućnosti tih ljudi. Moj otac je iz razgovora s Englezima razabrao da se sprema izručenje tog naroda jer su komentirali kako će brzo ta poljana ostati pusta, vratio se u automobil i naredio Glavašu da krene prema Klagenfurtu natrag kako zna i može jer je bio vidljivo da će za par sati svi putevi biti blokirani.
Ja sam kao malo dijete tješio majku i govorio joj: “Nemoj mama plakati, mi ćemo se vratiti u Zagreb”. Ja sam to dočekao, a sa mnom se vratila i uspomena na Filipa Lukasa – prepričao je Ante Domagoj Petrić.
Treba napomenuti da je Filip Lukas nakon odlaska iz Zagreba u Austriju, od 1949. godine živio u Zavodu Sv. Jeronima u Rimu, gdje je i pokopan nakon što je preminuo 1958. godine.
U okviru proslave 150. obljetnice rođenja don Filipa Lukasa u srijedu 15. rujna 2021. g. njegovi zemni ostataci preneseni su iz Rima u Kaštel Stari, na groblje sv. Nikole gdje je molitvu i obred ukopa predvodio splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.
https://ika.hkm.hr/novosti/prebaceni-zemni-ostataci-don-filipa-lukasa-iz-rima-u-kastel-stari/
Poveznice na gostovanja u Kaštelima:
http://kastela.org/novosti/aktualnosti/12847-tribina-o-hrvatskoj-neovisnosti-video
Mihovil Biočić/Hrvatsko nebo
