Mile Pešorda: Dragi Anđelko, prijatelju, veliki hrvatski književniče!*

0

 

 

Dragi Anđelko, prijatelju, veliki hrvatski književniče!*

         Danas se opraštamo s Tobom, na groblju u Šestinama, tu gdje počiva znameniti slobodarski velikan Ante Starčević» dobrotvor i učitelj duše naše« (AG Matoš). Šestinsko je posvećeno mjesto izabrao Otac Domovine, junak i velikan, (kojega su toliki izdali, za života, ali i poslije njegove smrti) s dubokom vjerom da upravo ovdje najsnažnije kuca srce hrvatstva. Svojim si slobodnim izborom starčevićevskih Šestina, u čijim hrastovima šumori i govor Zrinskih, ovdje pokraj narodnoga proroka i barda »najlucidnije naše glave koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću« (M.Krleža, 1933.), pokazao da tu želiš pronaći mir i utočište, takovim svojim izborom izričući snažnu poruku rodu i narodu. »Navik on živi ki zgine pošteno«, slavna je poruka koju naš narod pamti. 

        Od danas, od ovoga tužnoga dana, ovdje počivaš i Ti, znameniti hrvatski pjesnik, romanopisac, ponositi sin Hercegovine, koji si pri kraju svoga životnoga vijeka gotovo zanijemio od boli nad svojevrstnom izdajom i prodajom jedne jedine domovine za koju si živio i stvarao.

Tvoje se GORKO SUNCE, objavljeno u Sarajevu g.1958., s pravom  smatra »početkom razvitka moderne hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini nakon II.svjetskog rata« (Ž.Grahovac)

 

     A baš u tom razdoblju bio si progonjen, dvaput si bio iza tamničkih rešetaka, godine 1957. i godine 1968.

     Unatoč tome nastavio si pisati i djelovati suvereno i profetski. Duhovno srodni, upoznali smo se u Sarajevu, odakle smo već g.1969. krenuli na jug, zajedno s još nekoliko pjesnika, na knjigočašće u narod svoj, u Hercegovinu, u duhu hrvatskoproljećarskoga preporodnoga gibanja. Iz toga su niknuli prvi »Šimićevi susreti« g.1970. i Sarajevska deklaracija o hrvatsko jeziku 28. siječnja 1971.s narodnim zahtijevanjima o slobodi, istinskoj demokraciji, jednakopravnosti, nacionalnoj i kulturnoj suverenosti.

       Povijesnih godina 90-ih aktivno si se uključio u demokratski tijek preobrazbe društva i stvaranje prostora slobode. A u tim danima, u listopadu 1991., srbsko-ratnički tenkovski napad sravnio je sa zemljom hrvatsku općinu Ravno, kuću Tvoga otca i majke, Tvoj rodni dom, gdje si se rodio g. 1933, i crkvu, u kojoj si bio kršten.

Tebi su srušili rodnu kuću, a ti si ostavio potomstvu svoju poruku i životni CREDO, testament sliven u pjesmu 

 

MOLITVENIK MOJE MAJKE:


…Kad gori kuća moga oca i moje majke, ja možda
mogu biti
na nekom dalekom rtu dobre nade, tako
da do mene ne dopire miris paljevine, ali –
u crno zgarište zauvijek liježe,
kao u kolijevku,
i moj prvi plač, i moj prvi korak, i moj prvi crtež u pepelu,
i moja prva dječja maštarija, i prva pšenična vlat
sa svijećama za božićno slavlje,
i prva materinska riječ – taj temelj na kome je počivala
cijela zgrada, taj krov nad glavom, to nebo
s oblacima od uspavanki, s oblacima od bajki,
kad gori kuća…
Kad gori moja kuća, kao da gori i moja prva pričest i
crkveni toranj
i angelus i duša moja moje duše, i s njom
i molitvenik moje majke, i dan sastanka, i dan pozdrava.

A u tim sudbonosnim danima, godine 1993., na Tebe i Tvoj dom u Sarajevu udarili su takozvani mudžahedini. Njihova poruka nasilja i mržnje za posljedicu je imala Tvoj konačni bijeg iz Sarajeva. 

Došao si u Zagreb i tu ostao.

       Posljednji put smo se vidjeli u Tvome zagrebačkom stanu, među tvojim najbližnjima, koji su Te s bezgraničnom ljubavlju i pažnjom njegovali; sinovljeva skrb puna topline  i nježna privrženost i uznosita vjera supruge na čas su me bili ohrabrili u nadi da ćeš se oporaviti i ustati s bolestničke postelje i krenuti u šetnju u prirodu, na svoj omiljeni susret sa stablima i korijenjem, u zagrljaj šume maksimirske, koja, makar raskošna i šumorna, ipak nije poput one na Trebeviću, gdje si bio skupio toliko čudesnoga korijenja da je izložba koju si potom priredio bila kulturnim događajem u predkaradžićevskome Sarajevu. Svi žalujemo, jer nije se dogodilo čudo ozdravljenja, a naša se sestra smrt neumoljivo pobrinula blago Te povesti na zelene Gospodnje poljane tamo daleko u bližu blizinu blistavih sestrica zvijezda.

        Sada kada si toliko nijem koliko i zemlja koja Te je primila u svoje krilo,  iz njezinih nam dubljina pristiže Tvoj glas koji pjeva o čempresu u zavičaju, o tajnoj večeri i velikoj izdaji, o tome da »gdje će kamen pasti gdje će kamen rasti to ti pitaj sudbu to ti pitaj vlasti«, o kraljici puteva, koja nas uvodi u otajstvo svete zemlje Hercegovine, u kojoj

»…bijeli se grab i crni se smreka i urliče vuk i sikće otrovnica i zuji pčela na bagremovom i zanovetnom svijetu i topi se stijena pod suncem i huči Neretva i šumi Trebišnjica i žedni hrašće i gori nebo i miruju kosti mongolskih i tatarskih hercega i pjevuše nekropole patarena i bogumila i šušti ječam i povija se raž i dimi se i plamti lišće duhana i sije sjeme kukute i ninaju se čašice divljeg makovog cvijeta i sjaju jasenja i viju se loze vinove.«

     Pokoj Tebi, vrli pjesniče čuvaru vatre našega lipoga jazika, jer si svojim pjesmama i romanima, govorom i razgovorom s ljudima, na najbolji mogući način pridonosio ozračju povjerenja i slobode i ljubavi za umjetnost i književnu riječ. 

     Mirno počivaj, prijatelju, jer Bog je pravedan, a tvoja je pjesnička riječ jamstvom da je vječno živ i neosvojiv naš tisućljetni i samosvojni jezik hrvatski. Otišao si od svojih najmilijih, napustio Prelijepu Našu, ali si rodu i narodu i cijelomu svijetu ostavio svoje bogato, raznovrstno, slojevito i moderno književno djelo: pjesme, priče, romane, drame, pedesetak knjiga, koje čekaju svoje nove čitatelje.

    Oplemenjeni Tvojom pjesmom, zavjetom vjernosti materinskomu jeziku i toplini domaćega ognja i duha molitve, slušamo, pjesniče, Tvoj zvonki glas ljubavi prema svemu stvorenju, obuzeti spoznajom da je hrvatska književnost u šumi svojih visokih stabala sada izgubila vitak čempres, istinskoga klasika. Neka nam zato svima u trajnom i živom sjećanju ostane Pjesnik, koji je – unatoč svim proživljenim strahovima i zlostavljanjima, prešućivanjima i grubim zlotvornim napadajima – nad tajnovitom križaljkom za čitanje sudbina ustrajno sanjario slobodu, izpisivao nadu. S tim je snom u srcu i napustio ovaj svijet naš Anđelko.  Pokoj vječni daruj mu, Gospodine! Requiescat in pace – počivao u miru!

U ime Društva hrvatskih književnika i predsjednika Zlatka Krilića, i osobno, izražavam iskrenu sućut svima ožalošćenima: sinu i supruzi pokojnoga Anđelka Vuletića, njegovoj braći i svim njegovim rođacima i prijateljima, gradovima, selima i mjestima u kojima je živio i stvarao, a nadasve njegovu rodnom hercegovačkom kraju i općini Ravno. 

 

Ima jedan san nad svim našim

snovima:

da budemo prvi korakom a posljednji riječju.

 

Da kažemo i da opet kažemo

da pjevamo, i da opet

zapjevamo …“

 

     Neka Tvoja pjesma, dragi Anđelko, pjeva u našim srcima i svim budućim naraštajima!

 

*Izgovoreno  u ime Društva hrvatskih književnika, u Zagrebu, na groblju u Šestinama, u ponedjeljak, 25.listopada 2021.,na posljednjem ispraćaju hrvatskoga književnika Anđelka Vuletića

 

Mile Pešorda/Hrvatsko nebo

 

 

Facebook komentari

komentara