S. Šterc: Vukovarski trag u beskraju

Vukovar kao simbol nove i uređene Hrvatske u kojoj se ostaje?

Današnjim su nemirnim vremenima opterećenima s puno nesklada i društvenih nezadovoljstava na globalnoj i ostalim nižim regionalnim i nacionalnim razinama prijeko potrebne vrijednosti koje traju, koje ostavljaju tragove u vječnosti ili, kako pjesma kaže, u beskraju, koje naša postupanja i razmišljanja čine boljima, koje generacijama koje dolaze pokazuju put, koje ne izazivaju sumnje mudrima, koje ostaju civilizacijska svojina svima dobronamjernima, koje potvrđuju smisao postojanja, koje daju snagu u životnom nastavku, koje ljudskoj populaciji pridružuju bogatstvo, koje bez jasnoće ostavljaju prazninu u našim mislima, koje svojom snagom podižu naše slabosti, koje potvrđuju razlog ostanka hrvatske mladosti u hrvatskom državnom prostoru, koje…

Vukovarska velika i posebna ratna braniteljska poema, spojena s neponovljivim Oliverovim umjetničkim izričajem u pjesmi i stihu “Trag u beskraju” upravo je ta vrijednost za vječnost ili beskraj koju Vukovar i njegovi mitski branitelji ostavljaju hrvatskoj mladosti na putu prema smislu. Takve su neupitne vrijednosti temeljni nacionalni zasad na kojem se gradi ili bi se barem trebao graditi vrijednosni sustav hrvatskog društva i prostora primjeren svima. Vukovar kao simbol nove i uređene Hrvatske u kojoj se ostaje, u koju se dolazi i u koju se vraća s ponosom na prošlost i sadašnjost.

Trideset je godina prošlo od slika koje su nam ostavile duboku tugu i nemir, dugih već trideset godina od hrvatskog Termopila i povijesne obrane nalik na antičke opjevane bitke koje su obilježile svjetska povijesna zbivanja i postale nezaobilazni dio civilizacijskog učenja. Vukovar za vojne i civilne udžbenike i za potvrdu duhovne i identitetske snage hrvatskog naroda, istina koje ne blijede i načina na koji se dokazuje pripadnost, povezanost i borba za budućnost. Usprkos svemu, malo je toga učinjeno za Vukovar, a još manje za vukovarsku i hrvatsku mladost koja je upravo u vukovarskoj bitki pokazivala i potvrđivala vjerovanje u vrijednosti na kojima se trebala temeljiti hrvatska sadašnjost, budućnost, istina i ukupna spoznaja o povijesnim zbivanjima početkom devedesetih prošlog stoljeća.

Vukovar otvara oči

Umjesto toga, dugih su trideset godina vukovarska obrana i njezini junaci antičkog povijesnog značenja za Hrvatsku bili potiskivana priča, a u dijelu političkog vladajućeg trgovinski sklopljenog saveza i negirana. Ili kako ovih dana veliki gospodin i erudit Andrija Hebrang kaže: “Hrvatska je prodala svoju povijest i zato nema budućnosti… Politika to danas čini iz razloga koji su svima jasni, a to je održavanje na vlasti po svaku cijenu”.

Koja je to cijena partnersko negiranje Vukovara i njegovih branitelja i stradanja koju hrvatska formalno nacionalna politička opcija treba plaćati? I kako se uopće može negirati istina koju su svi razumni vidjeli i na isti način doživjeli prije trideset godina?

Na način ispisan već istog dana slamanja po svemu mitske vukovarske obrane koja je zadužila Hrvatsku i sve njezine tadašnje i kasnije političke aktere. Na način koji u svom sadržajnom smislu vrijedi po puno toga i danas i kad se još zbog mira u izvršnom savezu vladanja nad Hrvatskom ne postavljaju uvjeti napadačima prema vukovarskom načelu obrane i stvaranja Hrvatske, u kojem su vukovarski branitelji i njihovi zapovjednici bili zalog hrvatskog opstanka. Mala povijest prisjećanja kao prilog vraćanja potrebnog dostojanstva.

“Od Europe tražimo da zaustavi agresora kojeg mi ne imenujemo, Europi poručujemo da zaustavi rat u Hrvatskoj umjesto protiv Hrvatske, sami rušimo toliko nam potrebne mitove u ratu u ime naklada i zarada tjednika, demokraciju dovodimo do apsurda u nebitnim stvarima… Vukovar nas opominje, Vukovar nam mora otvoriti oči. Nije vrijeme za političke igre, za nesposobne, za vlastiti interes, za poniženja u pregovorima, za cijeli niz drugih stvari koje su bile važnije od obrane domovine. Hrvatski narod ima dostojanstvo i moralnu snagu da oslobodi sve što mu pripada. Žrtve postaju nebitne jer ionako samo igrom slučaja nismo rođeni u Vukovaru. Ne dirajte nam Vukovar, Jastreba i hrvatske branitelje. To su naši mitovi, naše dostojanstvo i naša bol.” (S. Šterc, Vjesnik, 18. 11. 1991.).

Trideset godina poslije

Prohujalo je vrijeme, umorili su se akteri, pritisnule su godine, mladost nije više razigrana, a politika se prati s udaljenosti, ali duh je ostao. Isti onaj s početka i s ponosom i dostojanstvom iz njihovih slavnih dana vukovarske obrane, kada su pogibije bile svakodnevica kao jutarnji ili dnevni pozdrav. I upravo je na tridesetu obljetnicu ponovno proradio izazovni duh i zatražio od izvršnih vladajućih, neovisno o sklopljenom trgovinskom savezu i udruženim potiskivanjima istina ili prodavanju povijesti koja ne donosi budućnost, postavljanje vukovarskih načela, istina i vrijednosti u temelje političkog postupanja na hrvatskoj javnoj sceni. Nije pritom bilo molbi, ulagivanja, klanjanja, padanja u nesvijest od političkih veličina ili bespogovornog priklanjanja postojećem trgovinskom savezu, već ponovno vraćanje na zapovjedni odnos kao i daleke 1991. godine.

Posljednji je zapovjednik obrane Vukovara, Mladi Jastreb ili imenom Branko Borković, zatražio od izvršne vlasti, koliko god ona bila vezana “koalicionim” dogovorima i uvjetima, vraćanje ili davanje značenja vukovarskoj obrani i njezinim počecima ustroja i djelovanja kakvo joj i pripada s obzirom na kasnija ratna zbivanja i neplanirano zaustavljanje agresorske vojske u Hrvatskom Podunavlju. Pokrenuo je gotovo sve relevantno u izvršnoj vlasti i političke različitosti i kombinatorike više nisu bile važne u odnosu na tridesetu obljetnicu obrane Vukovara. Još je važnije što je izgovorio pred gotovo cijelim državnim vrhom (kao, uostalom, i cijelom hrvatskom i ostalom javnošću), koji je stoički u mirnom stavu odslušao istinu, ma kako god ona bila ideologijskim nasljednicima iz prošle totalitarne zajednice i političkim izvršnim saveznicima teška za prihvaćanje. Iako je sve izgovoreno sa zapovjednom jasnoćom i bez protesta ukupnog slušateljstva, riječi posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara ipak nisu baš puštane s lakoćom u javnost pa istu valja podsjetiti na zapovjednikovu rezolutnost. “Braćo i sestre po oružju, poštovane obitelji, dragi gosti i uzvanici, Hrvati i Hrvatice ma gdje bili!”

“Nismo se okupili da bismo slušali sat povijesti o našim herojskim djelima, već smo se sabrali ovdje, na obali Dunava, u gradu Vukovaru, da obilježimo i očuvamo spomen na događaje otprije punih 30 godina. Spomen na osnivanje 204. vukovarske brigade i spomen na bitku svih bitaka u Domovinskom ratu, presudnu bitku koja je omogućila Republici Hrvatskoj da postane samostalna i suverena država… Svojom borbom, krvlju, žrtvom, patnjom, ustrajnošću i stradanjem podigli smo ljestvicu morala, domoljublja, poštenja, požrtvovnosti, zalaganja i uspjeha, koja mnogima nije dostižna, pa čak ni prepoznatljiva i vidljiva. Ovom prigodom možemo poručiti da naša domovina Hrvatska nije slučajna država. Nije sljednik ni ustaša ni partizana. Nije utemeljena ni u Brezovici ni u Srbu, a nije stvorena ni u Jajcu.

Zar je slučajno u okupiranom Vukovaru ulica Stjepana Radića preimenovana u ulicu Puniše Račića? Sam jugokomunistički projekt se urušio tamo gdje se i stvorio. Uostalom, kao i mit o nebeskom narodu i nacistički projekt ‘srpskog sveta’… Učinimo sve što je u našoj moći osobno i kao kolektiv da ostvarimo Hrvatsku kakvu smo željeli, za kakvu smo se borili i za kakvu su život dali naši suborci. Hrvatski narod i sada ima državotvornog, moralnog, intelektualnog, kreativnog i organizacijskog i drugog potencijala koji se mora staviti u funkciju boljitka svih nas. Na svima nama je da to prepoznamo i podupremo… Hrvatskom narodu i domovini vjerni.” Kad se uz nazočnost državnog vrha uopće izgovorilo na obljetnicama nešto slično s nedržavničke pozicije i tko može nakon ovakve sadržajnosti negirati izrečeno? Posebno ponavljamo izgovoreno: “Ovom prigodom možemo poručiti da naša domovina Hrvatska nije slučajna država.“

Vrijednosna osnova

“Nije sljednik ni ustaša ni partizana. Nije utemeljena ni u Brezovici ni u Srbu, a nije stvorena ni u Jajcu.” Ili kad se dogodilo obraćanje u kojem se izdvojeno ne spominju nazočne političke veličine. Ili kad je spomenuta nedostižnost i neprepoznatljivost mnogima danas podignute razine morala, domoljublja, poštenja, požrtvovnosti, zalaganja i uspjeha tijekom obrane Vukovara. Malo to danas ljudi može izgovoriti pred političkim nedodirljivim veličinama u vojničkom zapovjednom stavu, ali zato i jesu Vukovar i vukovarska ratna poema jedinstvena, posebna i neponovljiva priča. Priča koja bi trebala biti neupitna hrvatska nacionalna vrijednost, obrazovna sadržajnost i osnova državnosti, identiteta i hrvatskog civilizacijskog vrijednosnog sustava. Vukovarski trag u beskraju, kako kaže pjesma jedne druge veličine i isto tako posebne vrijednosti.

I komu sva ova vukovarska poema pomaže? Svima nama kako bismo konačno shvatili kako nam je svima, neovisno o različitosti, uređenost, razvoj i sigurnost društva i prostora u kojem živimo primarnost. Društva i prostora koji se i dalje zovu hrvatskim, zahvaljujući vukovarskoj i svoj ostaloj obrani, zahvaljujući hrvatskoj mladosti i svim braniteljima koji se tad i nisu mogli ubrojiti u mladost i zahvaljujući njihovu idealizmu, vjerovanju, snazi, hrabrosti i pripadnosti. Politički se izvršni vladari Hrvatskom konačno trebaju naviknuti na postojane i neupitne vrijednosti, na izričaje i izvan svog zatvorenog kruga, na osobnosti koje ne mogu usmjeravati po političkom osjećaju i na vukovarske istine koje ostavljaju vječne tragove u hrvatskom beskraju. Nema zato tu korištenja i odbacivanja jer postoje osobnosti koje ni politički vladajući sustav ne može brisati samo po svojoj želji.

Stjepan Šterc/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo