Nenad Piskač: Pismo anonimnog kršćanina Ivanu Pavlu II., majki Tereziji i Alojziju Stepincu

Tko je donio odluku i na čiji prijedlog da se kršćani imaju klanjati „stožerima“, „pandemiji“ i „mjerama“ kao što su prigušnica, socijalno distanciranje, medicinska šprica s iglom, cjepivo i masovno cijepljenje eksperimentalnim pripravcima? Je li te odluke i smjernice prihvatio i proglasio neki nama nepoznati koncil? Je li u pitanju samovolja rimskoga biskupa? Kongregacije za nauk vjere? Iako je dakle nejasno tko je donio vremenite odluke koje se tiču svega naroda Božjega i tko će na ovom i onom svijetu odgovarati za klanjanje i sagibanje glave i koljena katolika pred novim čudnim i rigoroznim božanstvima, jasno je da su kleričko-hijerahijske strukture bespogovorno prihvatile novi model katoličanstva i Crkve.

Ušli smo u eru – kovid-kršćanstva. Taj tip kršćanstva preuzeo je ulogu ministranta „novonormalne“ ideologije s pripadajućim totalitarizmom. Pritom se, čini se, zaboravilo da sve ideologije i totalitarizmi nisu normalni budući da su izravno upereni protiv Stvoritelja i njegova stvorenja. A, čini se, sukladno tomu, kako ni klanjanje ideologijama i totalitarizmima nije po sebi normalno. Ako komu i jest, sigurno nije kršćanski opravdano u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Teologija kovid-oslobođenja i lažna sloboda

U prvom planu, naime, kaj, više nije spas čovjeka od smrti „po Kristu, s Kristom i u Kristu“, već po maski, s međusobnim odvajanjem i u kolektivnom eksperimentiranju bez granica. Srećom, Krist se objavio malenima i neznatnima, da ne velim sirotinji i „siromasima duhom“. Iz tog će bistrog bazena, kao i prije tijekom povijesti Crkve, uz pomoć snage Duha Svetoga niknuti obnova autentična kršćanstva. Dotad će preostati slobodno i odgovorno „stado maleno“ u okruženju posrnulih novonormalnih struktura pomazanih cjepivom i dezinficijensima u nesagledivim dozama. Kako će s prigušnicom izgledati Evanđelje i socijalni nauk tek ćemo vidjeti, kao i možebitna buduća reforma obreda usklađena s nenormalnim novonormalnim načelima. Ima tu cijeli niz novih pojmova koji kucaju na vrata, primjerice, „epidemiološki sakramenti“, „transcendentna perspektiva cjepiva“, „hodočašća pod maskom“, „kovidološka eshatologija“, „kovidni moral“, „etika prisilnog cijepljenja“, „novonormalna vjera“ i tako dalje, pa se može očekivati i pojava novih grana (ne samo pastoralne) teologije, a zacijelo i nova papinska enciklika o teologiji kovid-oslobođenja.

Posrnule kovid-strukture, sada je to posve predvidivo, propovijedat će neslobodnu slobodu i pomoću tog propovijedanja zavoditi kršćane ne bi li prihvatili nove lažne bogove, oni ih navodno spašavaju od smrti i daju im novu dimenziju slobode koju nije moguće ostvariti bez kovid-potvrde na određeno vrijeme. Put do dobivanja spasonosne potvrde počinje pitanjem – odričete li se slobode disanja i zdrave pameti… pa do ucjene radnim mjestom i bespogovornim prihvaćanjem svih „sakramenata“, „blagoslovina“, „pučkih pobožnosti“ i „obreda“ kovid-religije. Kakva-takva sloboda, naime, kaj, moguća je samo s kovid-potvrdom, za sada, tko zna što nas tek čeka. Lažna je to sloboda. A sloboda kojoj treba državna potvrda jest totalitarizam.

Preostali su samo rijetki glasovi iz pustinje

Religijski elementi kovid-ideologije i rastućega kovid-totalitarizma postaju sve očitijima. Izazov je to koji stoji pred kršćanima. Na taj izazov nije moguć uistinu kršćanski odgovor bez povratka na izvor – na Isusa Krista, drugu božansku Osobu. Nastaviti piti iz zatrovanog vrela kovid religije ne bi bilo kršćanski, osobito u svjetlu novih znanstvenih spoznaja. No, kristološke teme već odavno nisu „in“, a društveni nauk Katoličke crkve unatoč svim pokušajima nikako da dobije svoje pravo mjesto, pa ni unutar Crkve. Već dva-tri desetljeća središnje kršćanske teme i stvarne znakove vremena u propovijedima brojnih, uglavnom lokalnih svećenika, zamijenile su bezlične, moralizatorske i preduge besjede s nabijanjem kompleksa (krivnje) okupljenim vjernicima.

Župe su umjesto na zajednice vjernika svedene na klerička trgovačka društva ograničene odgovornosti (d.o.o.). Župnik je sve više „kleromenadžer“. Mnogi su se takvi d.o.o. „pastiri“ priključili i aktivno uključili u promicanje osnovnih ideja i metoda kovid-ideologije i kovid-totalitarizma. I to s većim žarom negoli što propovijedaju Evanđelje, nauk Crkve o Crkvi u suvremenom svijetu, o društvu, o katoličkom moralu ili pak negoli što provode elementarni pastoral po župama. Na terenu pastoralna i (novo)evangelizacijska lijenost poprima oblike epidemije, to više što je položaj Crkve u društvu – materijalno i politički – uređeniji i bolji, stabilniji i inkluzivniji. S druge strane suradnja kleromenadžera s vremenitim vlastima na zavidnoj je razini osobito glede materijalnih stvarnosti. Na takvo je tlo posijana kovid-religija u masovnim količinama.

I dok se sam Krist, utemeljitelj Crkve, i iz njegova nauka izveden nauk o društvu guraju pod debele tepihe, crkvene strukture nekritički, među prvima (!) prihvatile su prigušnice, socijalno distanciranje, cijepljenje, izmjene obreda misnoga slavlja i ograničavanje ljudskih prava, te su se uključile u globalnu agitaciju i propagandu kovid-ideologije i kovid-totalitarizma i istodobno se dodatno izdvojile od naroda Božjega. Kakve će to posljedice izazvati u samoj Crkvi, u ovom trenutku pitaju se samo usamljeni glasovi većinski dezorijentiranog laikata i pokojega hrabrijeg klerika. Glasovi su to iz pustinje, u našem slučaju glasovi „naroda nade“ (sv. Ivan Pavao II.).

Koji i čiji bog stoji iza nove religije?

Pogledajmo ono što je vjerskom, ili barem religioznom biću očito: Neprestana testiranja zapravo su inicijacija za novonormalnu religijsku stvarnost. Maska je uzdignuta na razinu svakodnevnoga sakramenta krštenja! Samo pogani ne nose masku. Cjepivo je, Bože oprosti!, tekuća inačica hostije! Oltari za ubadanje te „božanske“ supstance otvaraju se poput i umjesto pučkih kuhinja. Tko ne uzvjeruje u spasonosno cjepivo, postaje obespravljenim prognanikom i izopćenikom. Stožeri su „sveta inkvizicija“, a njihove „mjere“ zauzele su dosadašnju poziciju deset Božjih zapovijedi i Kristove zapovjedi ljubavi.

Iako kontradiktorni – članovi stožera djeluju i predstavljaju se kao nezabludivi pape i papice. Zaposleni u javnim službama i mediji postaše pastoralni robovi kovid-religije. Kovid-putovnica je godišnja ulaznica u raj. Respirator je pakao, a režimska statistika svakodnevno čistilište! Država služi za nametanje jedne, jedine i jedinstvene religije, inače, Platona mu i sv. Tome Akvinca, nije država. Ustav je suspektno štivo okorjelih nevjernika, grješnika, disidenata, shizmatičara i krivovjernika. Konzervirani farizeji i pismoznanci nametnute religije dezinficirani su za nove spoznaje struka i znanosti. Država i apostoli nove religije sjedinjeni su u novi oblik zabrnjičenoga monolitnog „cezaropapizma“ – pritom nitko, pa ni zadrti kriptokomunisti, ne zahtijevaju dosad poželjnu sekularizaciju. Represivne snage u funkciji su kažnjavanja nevjernih. Savjest je protjerana. Gradovi su logori. Pluralizam stenje pod čizmom cenzure. Gospodarski, kulturalni, politički, vjerski i društveni život uvelike je podređen nametanju i afirmaciji novih spasonosnih sakramenata. Pod krinkama „pandemije“ i „javnoga zdravlja“ bolesni postaju zdravi, zdravi bolesnima, vjernici su Jude, Jude su vjernici, brojevi su ljudi, ljudi brojevi…

Nismo li već u spirali zahuktale civilizacije smrti s više-manje dragovoljno navučenom luđačkom košuljom?!

I sad je preostalo potražiti odgovor na ključno pitanje – koji i čiji bog stoji iza svega toga?!

Prilog za bolje razumijevanje Pisma anonimnog kršćana Ivanu Pavlu II., majki Tereziji i Alojziju Stepincu

Pismo Diognetu

(Oko godine 200. anonimni kršćanin iz Aleksandrije piše rimskom upravitelju)

Kršćane ne dijeli od ostalog puka ni država, ni govor, ni običaji. Nigdje ne prebivaju u vlastitim gradovima, ne govore posebnim narječjem i ne žive posebnim životom. Njihovo učenje nije pronalazak sretne maštovitosti ni bistroumnosti znatiželjnih muževa, niti se pozivaju na neku školsku mudrost, kao što to čine neke druge zajednice.

Žive u grčkim i drugim gradovima, već prema tome kako je sudbina kome odredila; prilagođavaju se običajima kraja glede odjeće, hrane i drugih načina života, a žive uzorno i čudesno, tako da svojim životom sve iznenađuju. Žive svaki u svom kraju, ali ne kao stalni doseljenici; u svemu uzimaju udjela kao državljani i preuzimaju na sebe sve nevolje stranaca. Svaka tuđina njima je domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao svi ostali, rađaju djecu, ali djecu ne izlažu. Imaju zajednički stol za blagovanje, ali ne i zajedničku postelju.

Žive u tijelu, ali ne po tijelu. Zadržavaju se na zemlji, ali njihova je domovina na nebu. Pokoravaju se zakonskim propisima, ali svojim životom nadilaze zakone. Ljube svakoga, a svi ih progone. Ne poznaju ih, a ipak ih osuđuju; ubijaju ih i time zapravo oživljuju. Siromašni su, a mnoge obogaćuju; svega im nedostaje, a svega imaju u izobilju. Obeščašćuju ih, a oni obeščašćeni žanju slavu; ogovaraju ih kao zločince; raduju se čak i smrtnoj kazni, kao da se bude u novi život. Židovi ih napadaju kao izrode, Grci ih progone; ali neprijatelji ne znaju reći zašto ih mrze.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo