Ž. Dogan: Hoće li Srbija zauvijek ostati nepopravljivi balkanski siledžija?

 Neposlušni regionalni siledžija – od Balkanskih ratova do Vučića

U povijesnoj literaturi i izvješćima stranih medija Balkan se stalno spominje kao nesređen i opasan dio Europe. Opisujući ga kao bačvu baruta i stalno žarište potencijalnih ratnih sukoba vrlo rijetki autori koji su se bavili tim problemom navode tko je i što stvarni uzrok takvog stanja. Iako je to uglavnom svima potpuno jasno, samo se poneki usuđuju javno ukazati da je razlog tome ‘recaltricant regional bully’ (‘neposlušni regionalni siledžija) – mala, grabežljiva Srbija koja u svojoj umišljenoj grandomaniji stoljećima neprekidno nastoji osvojiti, posrbiti i izrabljivati susjedne narode i zemlje.

Od Balkanskih ratova do Miloševića i rata protiv NATO-a

Samo u prošlom stoljeću, u kojima je Srbija vodila sedam ratova za proširenje svojih granica, zlokobna ideja Velike Srbije izravno je ubila, raselila ili na druge načine uništila živote milijuna ljudi. Kako onih koji su joj se suprotstavljali, tako i onih koji su je podržavali. Sjetimo se na trenutak Balkanskih ratova 1912.-13., koje je Srbija vodila za teritorije ‘stare Srbije’ (Sandžak, Kosovo, Makedonija) Gavrila Principa i 1. svjetskog rata za proširenje na BiH, četničkog pokreta i pokušaja ostvarenja homogene Srbije u 2. svjetskom ratu, agresije na Hrvatsku i BiH početkom 90-tih te rata protiv NATO saveza za nastavak okupacije nad Kosovom.

Osvajačka velikosrpska ideja očito je dakle centralni društveno-politički i ekonomski problem Srbije i Balkana. Veći i dalekosežniji od svih drugih problema koje taj prostor ima.

Svatko tko se malo zadubi u proučavanje prošlosti toga prostora, vidjet će da je Srbija povijesno, duboko i sustavno, do samih temelja svog postojanja, prožeta svetosavskim i megalomanskim velikosrpstvom koje neprekidno generira napetosti, mržnju i sukobe sa susjednim narodima. Na to su već odavno upozoravali mnogi politički analitičari i povjesničari. Među one koji su iz osobnog iskustva najbolje razumjeli i izložili to pitanje svakako spada dr. Ivo Pilar, čije enciklopedijsko znanje, sposobnost jasnog razmišljanja i prodornost u srž problema impresioniraju čitatelja na zavidan način.

U svojoj knjizi ‘Južnoslavensko pitanje’ u kojoj nam daje puno temeljnih i sveobuhvatnih informacija, Pilar navodi da bez obzira koliko je zbog proširenja svojih granica Srbija u svojoj povijesti ratova započela i izgubila, koliko je pri tom katastrofalne štete nanijela svom i narodima u okruženju. Srbi još uvijek imaju toliko snage i drskosti da velesilama svijeta nameće misao o Velikoj Srbiji u granicama Pećke patrijaršije. Još prije više od stotinu godina on je u spomenutoj knjizi sasvim ispravno zaključio: ‘Jezgra južnoslavenskog problema sastoji se u tome što se srpstvo razvilo u jak imperijalistički, jednako vjerski kao i nacionalno-politički pokret koji ide za tim da podjarmi i usiše ostale narode južnih Slavena i osnuje svoju vlastitu veličinu i moć na razvalinama susjednih država’.

Po preciznosti sličnu analizu neprestanog obnavljanja, rasta i erupcije srpskog religioznog nacionalizma u novije vrijeme dali su Norman Cigar i Paul Williams u svojoj knjizi ‘Indicments at Hague- The Milosevic regime and crimes of Balkan War’ (‘Optužbe u Hagu- Miloševićev režim i zločini balkanskog rata’). Oni tvrde da u tome ključnu ulogu igraju srpski intelektualci i svećenstvo srpske pravoslavne crkve koji velikosrpstvo intenziviraju do točke kada ono postaje genocidno. Ova dva autora upozoravaju kako je i nakon pada Miloševića ta ideologija ostala dominantna u političkom, vjerskom i društvenom životu Srbije, tkz. Republike Srpske i Crne Gore.

Opsesivna usmjerenost na posrbljavanje

Današnja Vučićeva karikaturalna gluma moćnog svesrpskog vožda, Dodikovo drčno šerifovanje u BiH, nedavni događaji na Cetinju u Crnoj Gori, i situacija na granici s Kosovom zorno pokazuju način utjecaja, podrivanja i veličinu prijetnje koju najnoviji velikosrpski projekt ‘srpskog sveta’ predstavlja za sve zemlje ‘Regiona’.

Jasno se dakle vidi kako sve više raste i u pravom svjetlu se otkriva priroda subverzivnog miješanja Vučićevog režima i SPC-a u unutarnje poslove ciljanih susjednih država. Očito je da zbog grabežljivih velikosrpskih pretenzija, kojima se na sve moguće načine žele proširiti granice Srbije, Srbi nikada nisu i neće biti u iskreno dobrim odnosima sa svojim susjedima. Ali ni s miroljubivim i demokratskim svijetom, budući da njihovo iracionalno ponašanje predstavlja prijetnju miru u Europi i cijelom svijetu. To je izgleda odavno jasno svima, osim samim (veliko) Srbima koji se i dalje stalno tobože čude i pitaju ‘zašto su se svi razbežali od nas’ i ‘zašto s nama nitko neće’.

Velikosrpska vjersko-politička misao koja je krajnje opsesivno usmjerena na posrbljavanje i osvajanje jednih tako žilavih autohtonih naroda kao što su Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Albanci, ne može se nazvati nikako drugačije nego samoubilačkom. Takve namjere i pokušaji mogu u konačnici dovesti čak i do raspada sadašnje, prilično heterogene, srpske države ako se grabežljivo ostrašćene vjersko-političke elite u Beogradu na vrijeme ne odreknu sulude velikosrpske politike.

Đinđić i Tadić kao tragični i neuspješni pokušaj otklona od mita

Pitanje je hoće li Srbija zauvijek ostati konfliktna, nepredvidiva i omražena zemlja, neusklađena sa svojim susjedima i cijelim svijetom? Kada će i hoće li ikada na čelo Srbije doći i moći opstati karizmatičan lider koji će uspjeti uvjeriti privilegiranu elitu i srpski narod zaslijepljen odsjajem mita o Velikoj Srbiji da je definitivan otklon od aveti i mitova prošlosti bezuvjetno potreban.

Đinđić i Tadić su pokušali pa smo vidjeli kako se to završilo. Jednom tragično, a drugi put neuspješno.

Nakon toga, uz pomoć Rusije, Kine i opskurnih centara moći ponovo su do daha i vlasti u Srbiji došli Miloševićevi najbliži suradnici i ratni huškači u agresiji na Hrvatsku i BiH. U čijoj je naravi sklonost razbojništvu, kriminalu, pljački, zavjerama, ustancima i pobunama te bizantsko lukavstvo sjedenja na dvije, tri i više stolica kako bi se u pogodnom trenutku priklonili jačem. Oni Srbe vode u bolju budućnost tako što ih vraćaju u 2. svjetski rat i oživljavaju im velikosrpske mitove i planove iz prošlosti. Čekajući novu ‘povijesnu priliku’ za sada promoviraju politiku ‘srpskog sveta’, po kojoj otimanje i širenje na račun drugih i dalje prikazuju kao egzistencijalnu bit i nezamjenljiv duhovni sadržaj srpstva, ali i obvezu svakog pojedinačnog Srbina.

Vučićev režim u Beogradu radi dakle isto ono što je radio Hitlerov nacistički režim 30-tih godina prošlog stoljeća, ili Miloševićev 90-tih. Njegovi dužnosnici i propagandisti iz petnih žila trudi se uvjeriti sve Srbe, bez obzira žive li oni u Srbiji ili izvan nje, da je Vučić njihov jedini predstavnik i zaštitnik. Inzistirajući na tome da voljeti Srbiju znači voljeti ideju Velike Srbije. Po njima jedino oni Srbi koji vole i podupiru velikosrpsku ideju i politiku istinski vole Srbiju. Oni koji to ne rade izdajice su svoga roda, a njihova kritika velikosrpstva Vučićevog režima prikazuje se kao ‘autošovinistički’ napad na srpski narod.

Društvo temeljeno na karakteru i vjeri Šešelja i drugih ratnih zločinaca ima tragičnu budućnost

Svakome tko ima malo zdravog mozga u glavi i prati što se događa u Srbiji jasno je da oni koji na takav način brane od kritike Vučićev režim time ne brane interese srpskog naroda, nego utišavaju i marginaliziraju glasove onih svjesnih Srba koji znaju kamo ih velikosrpsko ludilo vodi. Onih koji su svjesni posljedica zlokobne velikosrpske politike i zla koje je do sada nanijela kako susjednim tako i srpskom narodu. Posebice srpskoj manjini u susjednim državama na koju se zbog toga gleda kao na neprijatelja i petokolonašku prijetnju. Iako činjenice pokazuju da su te manjine u stvari najveće žrtve velikosrpske politike i huškanja iz Beograda.

Naraštaji Srba koji su žrtvovani u nasilju, zlostavljanju i ratovima zbog ostvarenja ideje Velike Srbije daju bolji odgovor na pitanje koliku je korist donijela srpskom narodu ta suluda politika, nego emotivno-prostačko guslanje njenih ofucanih perjanica iz ratova 90-tih. Ako se današnje srpsko društvo temelji na karakteru, vjeri i humanosti jednog Šešelja, Bokana, kapetana Dragana, Šljivančanina i drugih ratnih zločinaca koje se opet danonoćno promovira kao uzore u Vučićevim medijima, onda takvo društvo nema druge budućnosti osim novih ratova i već viđenih tragedija.

Nakon svih tragičnih iskustava iz prošlosti žalosno je danas gledati koliko puno Srba još uvijek pada na njihov trik da svaku kritiku zlokobne velikosrpske politike i propagande proglašavaju mržnjom prema srpskom narodu i rasizmom. A kada te kritike dolaze od Hrvata, onda još ustaštvom i fašizmom. Mnogi zdravo misleći i demokratski orijentirani Srbi, posebice oni koji žive kao izbjeglice u Srbiji, ‘Regionu’ i zapadnim demokracijama, svjesni bivših i mogućih novih posljedica velikosrpske politike i kampanje sadašnjeg Vučićevog režima, trebali bi biti u prvim redovima borbe protiv ponavljanja već viđenih ratova i tragedija iz prošlosti. Cijena koju bi naredni put svi skupa mogli platiti mogla bi daleko nadmašiti onu iz Miloševićevog doba.

Pripreme za ‘drugo poluvrijeme’

Povijesne lekcije i dosadašnji razvitak događaja daju nam dovoljno znakova za orijentaciju u kojem bi se pravcu budući događaji mogli odvijati. Ponovnim dovođenjem na vlast u Srbiji Šešeljevih učenika i Miloševićevih suradnika i k tome još osvetoljubljivih gubitnika u agresiji na Hrvatsku, BiH i Kosovo, već je stvoren zametak jednog novog rata koji bi se poput požara mogao lako proširiti u više novih, malih i velikih ratova. Gotovo je sigurno da će Vučićeva Srbija ponovo zaratiti s nekom od država ‘Regiona’. Samo je pitanje kada i s kojom, odnosno, kojim povodom nakon što iscrpi sva druga nenasilna sredstva i pripremi vanjsko zaleđe za priželjkivano, kako se to u Beogradu popularno naziva – ‘drugo poluvrijeme’.

Kombinirajući vješto vođenu političko-propagandnu kampanju ‘srpskog sveta’ s ‘uvjerljivom’ pozom regionalnog dobročinitelja i mirotvorca, Vučić sada na krilima kineskog novca i ruske diplomatsko-vojne potpore koristi kontraverzni ekonomski uzlet Srbije da bi tkz. mekom moći putem politike ‘otvorenog Balkana’ ostvario željene velikosrpske planove i ambicije koje skupa s Miloševićem nije uspio ostvariti u ‘građanskim ratovima’ 90-tih.

No, tko se dva puta opeče treći put i na hladno puše, kaže narodna mudrost, pa je teško povjerovati da će sada slobodnim susjednim narodima, kod kojih postoji prirodan strah od ponovnog nametanja velikosrpskog jarma, Vučiću to uspjeti na miran način. A onda bi ponovo sve moglo poći po zlu.

Ugodno vjerovanje da će nakon raspada Jugoslavije i ratnog poraza velikosrpske osvajačke ideje na tim prostorima zavladati mir i slobodan razvitak svake od novostvorenih država pokazali su se samo kao pusta želja. Povratak Miloševićevih prvih suradnika u agresiji na Hrvatsku i BiH na vlast u Srbiji kao i ‘bivših’ Jugoslavena u Hrvatskoj nakon Tuđmanove smrti pokazali su koliko su moćni neprijatelji konačnog sređivanja prilika na Balkanu i u Hrvatskoj.

Zajednički ‘regionalni’ krov s centrom u Beogradu

Stvari koje su se događale u zadnjih 20 godina i široko obuhvatna kampanja potkopavanja suverenog razvitka svake od novostvorenih država na prostoru bivše Jugoslavije, s izuzetkom Slovenije, ukazivale su u kojem se pravcu politika ‘međunarodne zajednice’ zaokreće.

Mnogi važni politički momenti, od zaključaka Mesićevog Balkanskog summita zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija plus Albanija) u Zagrebu 2000-te, preko presuda Haškog tribunala do redovitih foruma o Zapadnom Balkanu (Brdo-Brijuni) jasno su demonstrirali želju centara moći da se bivše republike izmire i ponovo okupe pod zajednički ‘regionalni’ krov s centrom u Beogradu.

‘Bratski narodi’ u susjedstvu Srbije, koji su blagodati tog zajedništva već krvavo osjetili na vlastitoj koži i jedva živu glavu izvukli iz njega, razumiju puno bolje o čemu se tu zapravo radi, nego indiferentni zapadni političari i sivi birokrati u svojim dalekim i udobnim uredima u Bruxellesu i dalje na Zapadu.

Njima je lakše skrivati se iza floskula o kompleksnosti situacije i nasjedati na velikosrpske podvale o sukobu nekakvih balkanskih plemena koja tu međusobno ratuju već stoljećima, a da nitko zapravo ni ne zna zašto i oko čega.

Iako im povijest daje puno primjera i dokaza da ti ratovi nisu plemenski ni ideološki, nego jednostavno agresivno osvajački pokušaji velikosrpskih elita iz Beograda koji iza sebe imaju diktatorske režime, vojsku, policiju, prateće službe i razgranatu mrežu petokolonaša uz čiju pomoć nastoje proširiti granice Srbije. Tako što od susjednih naroda pokušavaju oteti teritorije i bogatstvo.

Zapad nema adekvatnog odgovora ni lijeka za iracionalni velikosrpski primitivizam

Do danas bi valjda svakome trebalo biti jasno da se tu radi o sukobu između obrambenog domoljublja manjih naroda koji brane pravo na svoju slobodu identitet i bogatstvo i pljačkaškog velikosrpskog ekspanzionizma koji im osporava sve to. Izbjegavanje da se velikosrpska opasnost nazove pravim imenom i adekvatno sankcionira te se umjesto toga pristaje na ucjene Beograda da se ‘Srbija bolje razume’, moglo bi se po tko zna koji put do sada pokazati tragičnom pogreškom.

No, kao što je pokazalo skandalozno ponašanje Šešelja na suđenju u Hagu i njegovo puštanje na slobodu nakon što je na najodvratniji način psovao i ponižavao sudce, civilizirana Europa i Zapad izgleda nemaju adekvatnog odgovora ni lijeka za iracionalni velikosrpski primitivizam i ludilo, pa radije okreću glavu u stranu i pristaju na popuštanje i kompromise ne bi li se barem na neko vrijeme to ludilo primirilo i pacificiralo. Ohrabren popuštanjem i nebrigom Zapada, Vučićev režim kampanju izvoza ‘srpskog sveta’ usmjerava u sve zemlje ‘Naše Regije’, iako se njegov pritisak trenutno najviše osjeća u Crnoj Gori, BiH i na Kosovu.

Dok se mnogi u Europi i na Zapadu, isto kao i u vrijeme Miloševića, prave da to ne vide, izravno ugrožene zemlje ‘Regiona’, ukoliko žele preživjeti kao slobodne i samostalne države moraju žurno postati čvršće i jedinstvenije u otporu velikosrpskim planovima Beograda. Bošnjaci, Hrvati, Crnogorci, Albanci na Kosovu i Makedonci, moraju znati da je Vučićev režim u Srbiji sve više postaje opasnost ne samo za njihovu slobodu i suverenitet, nego i za sam opstanak kao naroda.

Razlog zašto nisu više jedinstveni u obrani od velikosrpske opasnosti leži u prvom redu u dubokim državama zaostalim iz bivše Jugoslavije u svakoj od njih, koje kontroliraju ‘bivše’ obavještajne i paraobavještajne službe s centrom u Beogradu, odakle im se vješto podmeću međusobne svađe i podjele.

Rusko-kineska potpora Vučićevoj balkanskoj siledžiji

Vodeće zemlje Zapada, koje sebe smatraju šampionima slobode i obrane malih naroda ugroženih od tirana i ugnjetavača, ne smiju samo sjediti na ogradi i ignorirati velikosrpsko osvajačko orgijanje, te tek kada budu izravno ugroženi i njihovi interesi reagirati na način da stvari nikada ne riješe konačno i do kraja.

Nedostatak jasnih osuda i adekvatnog kažnjavanja velikosrpskog destabiliziranja susjednih zemalja pod izgovorom ‘zaštite ugroženih Srba’ je ono što ponovno nedostaje EU i NATO zemljama. Kao da su zaboravili što su Europi i svijetu donijeli hitci velikosrpskog teroriste i fanatika Gavrila Principa i agresivni ratovi, jedno vrijeme njihovog miljenika, genocidnog manijaka, Slobodana Miloševića.

Bez obzira na međusobno različite interese pojedinih zemljala, Zapad mora biti složan u potrebi suzbijanja velikosrpskog prekograničnog miješanja režima u Beogradu u unutarnje stvari susjednih zemalja i širenja na njihove teritorije jer bi to uskoro moglo ugroziti mir u Europi, a možda i šire.

Treba znati koliko su velikosrpstvo i njegova vjerska inačica svetoslavlje (srpsko pravoslavlje) u svojoj biti krajnje neprijateljski raspoloženi prema Zapadu i zapadnom kršćanstvu. Posebice prema katoličanstvu, Vatikanu i Hrvatima. Pogledajte na YOU TUBE-u neke njihove emisije i vidjet će te da takvo raspoloženje ostaje i dalje temeljem njihovog ponašanja.

Kroz čitavu svoju povijest, Srbi su na Balkanu uvijek radili na širenju svetosavlja, a svetoslavlje na širenju srpstva. Uostalom, sve što Srbija i Rusija poduzimaju na Balkanu samo su predradnje za njihove krajnje ciljeve. Taktika je jednostavna, Srbi neka se što više prošire na manje susjedne zemlje i narode i na Zapad i što dalje prenose pravoslavlje. Prije ili kasnije sve će to ionako potpasti pod Rusiju.

S velikom potporom ruskog naoružanja, kineskog kapitala i značajnim investicijama Njemačke, Italije i Austrije u njenu privredu, Vučićeva Srbija ponovno postaje regionalni ekonomsko-politički i vojni siledžija koji zbog oživljavanja velikosrpskih apetita i mitova svakim danom sve više ulazi u sukob sa susjednim ‘bratskim’ državama u ‘Regionu’ i Zapadom općenito. Ostalo je povijest, rekli bi Englezi.

Željko Dogan/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo