Ivica Ursić: Zavjeti koje smo dali

0

 

UVIJEK NEDJELJOM, 3. listopada 2021.

(Marko 10, 2-16)

Sjećate li se filma „STAR WARS“?

Ako se sjećate filma onda se možda sjećate ključne scene u kojoj Obi-Wan Kenobi (Alec Guiness) pokušava naučiti Luke Skywalkera (Mark Hamill) kako koristiti „force“ – silu.

I on mu govori:

„Tvoje te oči mogu prevariti, Luke. Ne vjeruj im. Osloni se na svoje osjećaje.“

Bio sam tih 70-tih još mlađahan dečko i lako sam se slagao s tom filozofijom.

Osjećaji!

Super!

Ali kako čovjek biva zreliji, da ne kažem stariji, sve mu je nekako nepojmljivo to što mudri Obi-Wan Kenobi zagovara.

Osjećaji?

Pa zar osjećaji nisu danas ponajveći problem kada mnogi u brakovima imaju problem držati se onih obećanja koja su dali na svojem vjenčanju?

Mi živimo, bez imalo sumnje, u kulturi koja obožava govoriti o osjećajima.

Upalite televiziju.

Hoćete sapunice.

Domaće ili strane.

Razgovori u studiju.

Sve je to pretrpano emocijama. Koliko se samo knjiga tiska koje se prodavaju i to zahvaljujući isključivo potrebi ljudi da potraže pomoć kada su njihovi osjećaji u pitanju. Pa i carstvo promidžbe počiva na goloj eksploataciji naših najdubljih osjećaja, zar ne?!

I onda je najlogičnije, u kulturi koja bračni zavjet tretira kao nešto potrošno, to što se događa, a događa se da se svi problemi raspada braka svaljuju na – osjećaje.

„A, mi nismo imali ništa više zajedničkoga.“ – „Ostali smo mi i dalje u dobrim odnosima ali više se ne volimo.“ – „Nestalo je žara i ljubavi.“

Vjerojatno ste čuli ovakva „tumačenja“ ili neka njima slična kada se dvoje rastave.

Ali ja sam uvjeren da da pravi razlog što se nečiji brak raspao baš taj što su ljudi pobrkali, odnosno poistovjetili, svoje osjećaje sa svojim obvezama. Ljudi su pobrkali svoje osjećaje s obećanjem koje su dali jedno drugom kao supružnici. Jer ako ja ne osjećam više onu „ludu i strastvenu“ ljubavnu vatru onda ja ne moram više ni biti odan svojem bračnom drugu, tvrde mnogi.

Ali nas nikad nisu u crkvi, „prid oltarom“, pitali da kažemo „Da!“ ili „Uzimam!“.

Ne, Crkva nas je pitala i pita nas dajemo li mi svoje obećanje da ćemo onog drugog voljeti, častiti, čuvati sve dok nas smrt ne rastavi.

A taj je odgovor puno drugačiji od onog „Da!“ kojeg dajemo na pitanje: „Uzimaš li ti …?“

Mi čujemo pitanje: „Jeste li spremni u braku za cijeloga svog života jedno drugo ljubiti i poštovati?“, a naši odgovori na to i na druga pitanju nisu „Da!“ nego su: “Uzimam!“ – „Obećavam!“ i – „Hoću!“.

To znači da se ja zaklinjem na cjelokupnost svojega života, moje duše, mojega uma i mojega tijela i da sve to posvećujem onoj drugoj osobi. To moje obvezivanje postoji odvojeno od nekih mojih možebitnih osjećaja u nekom trenutku mojega života. Ta moja prisega nema veze s danima kada mi se možda ne iznosi smeće ili kada mi se ne vodi djecu na kupanje.

Biti oženjen nema veze s mojim trenutačnim raspoloženjem u svezi kućnih poslova koji čine moju svakodnevicu. Ne, bračni odnos u svojoj dubini daje nam uvid u stvaralački i u otkupiteljski aspekt Božje ljubavi, a to nema baš veze s kuhanjem, pranjem, usisavanjem …

Prisjetimo se što su farizeji rekli Isusu: „Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.”

Dakle ako nam žena postane neprivlačna, bolesna, nezgodna – otkaz. Pismeni!

Slijediti ovakvo razmišljanje značilo bi obeščastiti sliku Stvoritelja koja je u svakome od nas i značilo bi narugati se sa svojim bračnim zavjetom kojeg smo dali jedno drugom na vjenčanju.

Jedna mlada žena jednom je rekla anđelu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Luka 1,38)

Njezino obećanje Bogu promijenilo je tijek ljudske povijesti.

Kroz zavjet poput bračnog i mi imamo sličnu prigodu, sjediniti Božju ljubav i milosrđe u odnosu jedni prema drugima i tako svaki od dana naših života učiniti nezaboravnima.

 

https://ivicaursic.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara