D. Dijanović: Velikosrpska politika danas je slabija nego 1990-ih, ali…

 Razgovor s Davorom Dijanovićem za Vokativ.hr

Davor Dijanović hrvatski je novinar, urednik, geopolitički analitičar i povijesni istraživač. Iako je tek u tridesetima, iza sebe ima više od tisuću objavljenih članaka i razgovora, od kojih je dio svojedobno i ukoričen u knjizi Hrvatska u žrvnju Jugosfere na preko 600 stranica. Davor redovno piše i uređuje na Portalu Hrvatskoga kulturnoga vijeća i u časopisu Obnova te ima vrlo čitanu kolumnu na portalu Direktno.hr. Za Vokativ govori o euru, hrvatskim političarima, krizi Zapada, Velikoj Srbiji i drugim veselim temama.

LEO MARIĆ: Za početak – euro. Najvažnija tema ove političke jeseni. Što misliš kolike su vjerojatnosti da će najavljena referendumska inicijativa uspjeti u naumu da se u Hrvatskoj održi referendum o uvođenju eura?

DAVOR DIJANOVIĆ: Referendumska inicijativa svakako je poželjna. Potrebna nam je javna rasprava o tako krupnoj temi. Na žalost, s obzirom na dosadašnja iskustva koja imamo s vladajućim strukturama glede referenduma, mišljenja sam da do referenduma ne će doći. Čak i da se prikupi dovoljan broj potpisa, naći će se neki novi Kuščević koji će referendum o euru blokirati.

Koji su razlozi tako snažnoga ustrajanja hrvatskih političkih elita na uvođenju eura? Poznato je da više zemalja u srednjoj Europi, kao i u ostatku Europske unije, nije uvelo euro, uključujući i HDZ-u blisku Fideszovu vladu u Mađarskoj. Zašto su naši drukčiji?

Andrej Plenković poznat je kao velik zagovornik europskih integracija. Njegova karijera do dolaska na čelo Vlade RH vezana je uz Bruxelles. Neuvođenje eura predstavljalo bi velik udarac njegovoj reputaciji u Bruxellesu, posebno ako znamo da se ta tema de facto već smatra apsolviranom. Niti Plenkoviću, niti vladajućima nije pala na pamet bilo kakva rasprava o uvođenju eura koja bi prelazila izbor između toga koje ćemo motive staviti na eure. Dakle, riječ je o vladajućim strukturama koje ne razmišljaju izvan zadanih okvira koji se crtaju u Bruxellesu.

U redu, no Plenkovićeva je vlada isto tako tijekom svojega mandata učinila i neke pozitivne korake prema Mađarskoj i Poljskoj kad su te nama bliske zemlje bile pod oštrim kritikama iz Bruxellesa. Kako objašnjavaš to?

Ne samo Vlada, nego je slične korake u posljednje vrijeme učinio i Zoran Milanović. To su nedvojbeno potezi koje treba pozdraviti. Očito i u vladajućim strukturama, unatoč općoj pro-bruxelleskoj poziciji, shvaćaju da se neki interesi mogu bolje braniti u tuđem dvorištu. Nitko ne jamči niti jednoj državi da se i sâma sutra ne će naći na udaru Bruxellesa zbog neke sporne odluke koju ona smatra sukladnom svojim interesima. K tomu, HDZ i dalje računa na određeni broj „desnih glasova“, pa bih rekao da i tu leži dio razloga. Vidjet ćemo hoće li se vladajući u Bruxellesu izložiti ako bi zbog podupiranja Mađarske ili Poljske mogli dobiti malo jače packe od strane EU-birokrata.

Nastavno na naš odnos s Mađarskom i Poljskom, misliš li da ti potezi mogu prerasti i u nešto više, odnosno naše približavanje Višegradskoj skupini ili jači angažman u Inicijativi triju mora?

Formalno članstvo u Višegradskoj skupini vjerojatno nije realno, no jači angažman u Inicijativi triju mora jest. To ovisi o pozicijama dva zagrebačka brda. Nakon odlaska Kolinde Grabar Kitarović, Milanović ne da ne podupire tu Inicijativu, nego s gnušanjem odbija bilo kakav angažman. On smatra da taj projekt „iritira Moskvu i Berlin“, iako ne vidim zašto bi se Hrvatska trebala voditi interesima Rusije i Njemačke. Vlada u posljednje vrijeme pruža određenu potporu Inicijativi, a ta potpora korespondira s vremenom kad ju je prihvatila i njemačka politika.

Mišljenja sam da Inicijativa triju mora ima veće perspektive na ekonomskoj nego na političkoj razini. Iako među tim državama postoje povijesne i kulturne poveznice, postoje i ponekad nespojivi geopolitički interesi, različit odnos prema Rusiji, kao i repovi iz prošlosti.

Dakle, misliš da će naša geopolitička i gospodarska vezanost za Njemačku ostati još duže vrijeme žalosnom stvarnošću?

Ne samo za nas, nego i za druge države srednje Europe. I države Višegradske skupine snažno su ekonomski vezane za Njemačku. To rezultira određenim ograničenjima na geopolitičkoj razini. Najsnažniji položaj tu ima Poljska, budući da se ipak radi o državi od 40 milijuna stanovnika koja, s obzirom na rusko susjedstvo, uživa i određenu potporu SAD-a.

Da citiram Donalda Trumpa: „Sad!“ No, premjestimo se malo s geopolitičkoga pesimizma na kulturni pesimizam. Vjeruješ li u jednako crne scenarije kad je u pitanju budućnost zapadne civilizacije?

Zapadna civilizacija se, spenglerovski rečeno, nalazi u fazi propadanja. Već su izlišne postale usporedbe s Rimskim Carstvom. I tada su „migranti“ navirali na granice Carstva, a s vremenom dolazili i na čela pojedinih provincija, kao što danas možemo vidjeti na primjeru Londona, nekada centra svijeta, gdje je gradonačelnik Pakistanac. I tada su se gradili limesi, kao danas zidovi, ali dugoročno bezuspješno. Mnogi dijelovi Europe danas su već u identitetskom smislu postali Bliski istok. Samo u Francuskoj imamo gotovo 800 no-go zona, tj. šerijatskih geta. S jedne strane imamo masovne migracije prema Europi, ljudi koji su mahom neprijateljski raspoloženi prema kontinentu na koji dolaze, a s druge strane imamo prirodni pad broja stanovnika. Dugoročna računica jasna je. Tamo gdje nema života nastupa smrt.

Usto, ponašanje europskih elita ukazuje na visok stupanj dekadencije i gubitka zdravoga razuma. To se ponajbolje može vidjeti u zastupanju tzv. genderističkih koncepcija. Simptom dekadencije je kada se nešto što je suludo brani kao vrhunaravna vrijednost. To imamo danas u Europi.

U redu, ali postoji li neki izlaz iz toga? Politički, ne-politički, ikakav?

Ne želim zvučati posve pesimistično, pa ću reći da uvijek postoji neki tračak nade iako smo se i mi u Hrvatskoj već nagledali mnogih kradljivaca nade. Ljudi različitih životnih pogleda, svjetonazora i filozofija različito gledaju i na današnju situaciju i na moguća rješenja. Kao katolik sveukupnu situaciju gledam u široj eshatološkoj perspektivi, a na život samo kao na prolaznu stanicu. To, naravno, nije opravdanje za nerad. Kada smo na ovome svijetu, trebamo se boriti.

Teško da možemo utjecati na globalna zbivanja, ali možemo nastojati mijenjati barem svoje lokalne sredine. Ja, primjerice, svoju budućnost, iako sam rođen i odrastao u gradskoj sredini, vidim na selu i već sam učinio određene korake u tom pravcu. Današnji gradovi i megapolisi doslovce melju ljude, u svakom smislu. Smatram da je budućnost u velikim i jakim obiteljima i u povezivanju ljudi sličnih stavova. Protiv tzv. kulture smrti najdjelotvornije se možemo boriti upravo na način da odgajamo zdrave obitelji i dobre ljude. Današnji duh vremena na Zapadu najviše od svega prezire život i žrtvu. To je ono što nam treba.

Dosta lijepa poruka za kraj. Dok nismo opet skrenuli u neke mračnije scenarije, završimo s jednom vedrom temom. „Srpski svet“. Koliko je (ne)stvarna opasnost od srpskoga ekspanzionizma danas? Što on znači za Hrvatsku i Srbiju u postmodernom dobu? Daj mi, molim te, neki materijal za clickbait naslov.

„Srpski svet“ eufemizam je za Veliku Srbiju. Sam naziv „posuđen“ je iz Rusije, gdje se nakon raspada Sovjetskoga Saveza govori o bivšim sovjetskim republikama kao „ruskom svijetu“, tj. ruskoj geopolitičkoj sferi. Velikosrpska politika danas ima slabije poluge utjecaja nego krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Bilo kakvi ekspanzionistički pothvati trenutno su posve nerealni, no ideolozi „srpskoga sveta“ ističu kako treba čekati „bolje okolnosti“ – pad američke moći te jačanje Rusije i Kine. Pritom ne shvaćaju da su i Rusija i Kina, čak i da sutra postanu dominantne na globalnoj razini, spremne podupirati Srbiju samo onoliko koliko je to u njihovu interesu.

Zemlja koja trenutno treba najviše strahovati od „srpskoga sveta“ je Crna Gora. Bez Crne Gore padaju u vodu bilo kakvi velikosrpski planovi. Najistaknutiji srpski geopolitičar dr. Milomir Stepić pisao je o rekonfiguraciji postjugoslavenskoga prostora. U okviru te rekonfiguracije Dalmacija bi postala samostalnom državom, a Srbija bi se znatno proširila na račun Hrvatske.

Treba biti na oprezu, no ako pogledamo realnost, riječ je o mokrim snovima i fantazmagorijama, neovisno o tome što iza njih stoji najvažniji srpski geopolitičar. Ne samo Hrvatska, nego i Srbija demografski propada. Za kontrolu bilo kojega prostora moraš imati ljude. Srbija već danas nema dovoljno ljudi za kontrolu Srbije i tzv. Republike Srpske. Srbija je izgubila Kosovo upravo zbog demografije, a dugoročno im demografske perspektive nisu bajne ni na području Sandžaka. Umjesto da se bavi suludom mitologijom, Srbija bi trebala paziti i na današnje granice. No, dok god je na čelu države Aleksandar Vučić, koji je izgradio najveći partijski monstrum u Europi, teško se mogu očekivati bilo kakvi pomaci. Hrvatska i Srbija imaju područja u kojima bi u budućnosti mogle surađivati – od ekonomije do sigurnosti. No, dok su god na čelu te države kadrovi iz devedesetih, tzv. dobrosusjedski odnosi spadaju u sferu nerealnih želja.

Leo Marić/Vokativ/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo