Zdravko Gavran: Koga hrvatskom narodu nedostaje?

0

 

 

 

Moglo bi se pisati i o tomu koga ima dovoljno, i koga previše, kada bi takav pristup bio pozitivniji. A kako su oba pristupa podjednako „negativna“, red je krenuti od prvoga. Uz onu profesorsko-studentsku pošalicu: Koga nema, nek se javi!

Pa ipak, onih kojih nema, ti se ne mogu, na žalost, javiti. Zato se oni kojih još ima moraju, tu i tamo, javljati namjesto njih.

Nema dovoljno ljudi

Nema, kao prvo i temeljno, dovoljno ljudi. Nema onih koji su poginuli u posljednjim dvama-trima ratovima, u zločinu genocida i drugim zločinima. Ni onih koji su zbog njihove pogibije ostajali bez sinova i kćeri, bez braće i sestara, bez unuka i praunuka. 

Nema, praktički, ni onih koji su odviše onesposobljeni: tjelesno, zdravstveno, psihički, socijalno, materijalno, duhovno…

Nema ni onih koji su sami, u trenutku pomračenja, dignuli ruku na sebe, ostavivši svoje bližnje da se bez njih nose sa životom, izdrživim ili teško izdrživim, njima je sada, možda, svejedno.

Nema ni onih iseljenih, koji su otišli u brojnim izbjegličkim i emigracijskim valovima, što ratnim i poratnim, što političkim, što ekonomskim, što zato što domaći nered, nepravde, teror ili neslobodu nisu mogli više podnositi. I koji se iz tuđih zemalja nisu vratili. I koji su u tuđim zemljama othranili, odgojili i ondje zadržali ili ostavili svoje potomstvo.

Nema, naravno, ni onih koji se nisu rodili, a mogli su se i „trebali“ roditi, koji su kontracepcijom bili onemogućeni doći do začeća, ili koji su abortivnom kontracepcijom i pobačajem bili zaustavljeni između začeća i rađanja.

Nedostaje, naravno, općenito mladih, čemu svjedoče podatci o drastičnu smanjivanju broja učenika osnovnih i srednjih škola. 

Nema ni onih koji su mogli biti rođeni da se toliki brakovi nisu raspali, ili da su se mnogi drugi sklopili, da vojska sve mlađih naraštaja nije ostajala i ne ostaje sve češće „solo“, ili se ženi i udaje kasno i prekasno, ili jednostavno ne želi imati ni dijete ni djece ako se  i nađe u braku ili kvazi-braku. Psa ili pse mnogo radije, lakše i draže.

Nema, znamo, ni dovoljno onih koji žive u unutrašnjosti, u provinciji, na selu, na zemlji, u malim mjestima, osobito u ’mekom trbuhu’ Hrvatske i opustjelih krajeva od Imotske krajine, preko dijelova dalmatinskog zaleđa i nekih otoka, Like, Korduna i Banovine pa dalje nizvodno Posavinom, sve do nizinskih i brdskih predjela Slavonije, od Hrvata opustjelih predjela Bosne i donekle Hercegovine, pa sve do Srijema, Baranje i Podravine ravne. 

Vrlo oštra konkurencija među onima kojih nedostaje

Postoji razlika između „ne imati“ i „nedostajati“. A postoji dvoznačnost i u samom glagolu „nedostajati“. Nije uvijek razvidna razlika misli li se na one kojih uopće nema, ili na one kojih ima, ali ih premalo, nedovoljno ima. Pa ipak, ovdje se ne ćemo odveć truditi razlučivati jedno od drugoga. Ako koga odnosno kojih „nedostaje“, tada je manje bitno nedostaje li takvih posvema ili nedostaje li ih u znatnoj, pretežnoj ili gotovo punoj mjeri.

U natjecanju za prva mjesta među onima kojih nedostaje, kojih uglavnom nema ili ih nedovoljno ima, vrlo je oštra konkurencija. Članovi žirija ne znaju od koga bi krenuli. Točnije rečeno, nedostaje i članova žirija. Nedostaje i onih koji bi načinili što objektivniju rang-listu svih skupina kojih u hrvatskom narodu nedostaje. Zbog toga, potpisnik mora improvizirati i preuzeti rizik pristranosti i nedoraslosti ovom izazovu. I njemu osobno mnogi nedostaju, pa kako bi i sam mogao biti cjelovit i samokritičan kada mu toliki drugi kvalificirani i ocjenitelji, a i ocjenjivani – nedostaju. Kada ih, zapravo, premalo ima, ili ih jedva ima. Ponegdje, pokoji. 

Zacijelo se ne će pogriješiti, i mnogi će to spremno odobriti, ako se kaže da nedostaje pravih, uglednih, velikih i časnih vođa i neupitnih autoriteta. O krizi pravih vođa ne samo kod nas, nego općenito na Zapadu, ovdje je već pisano. A Hrvati teško da mogu išta učiniti bez vođe. Ako ga nema, skloni su u bilo komu prepoznati spasiteljskog vođu i odmah se dati njime „zaluditi“.

Nedostaje, naravno, i pravih stranaka. Kad ne bi bilo tako, ne bi pobjednička stranka na prošlim izborima za Hrvatski sabor osvojila svega 16,5 posto glasova, i ne bi više od pola birača prezrelo glasovanje. Bilo bi zanimljivo čuti i motive onih koji jesu glasovali: ako bi bili posve iskreni, anketa među njima dala bi vrlo zanimljive rezultate. No nedostaje i pravih anketnih agencija, koje bi išle „pod kožu“, a ne, obično u interesu vladajućih, gladile svoje pulene dajući im unaprijed mnogo više postotaka nego što objektivno imaju, a još više nego što doista zaslužuju.

Nedostaje pravih medija, autoriteta, intelektualaca, institucija…

Svi ćemo se suglasiti da nam nedostaje i pravih, kvalitetnih, nepristranih medija, urednika i novinara kojima će pred očima kao cilj biti istina, a ne na uho naručena propaganda i manipulacija, a šaka u leđa kao ’poguranac’, s honorarom, napredovanjem ili opstankom kao nagradom. Mnogi će odmah reći da se pritom misli na tzv. mainstream (glavne, glavnostrujne, matične) medije, koji su pod kontrolom dominantnih političkih snaga, dakle vlasti ili manje vidljivog establišmenta odnosno tajnih središta moći. Dakako da se misli. No, iskreno rečeno, još nam više nedostaje pravih slobodnih medija, urednika, novinara i voditelja među onima koji se natječu i pjene u kritici vlasti, establišmenta i svih nam bivših, sadašnjih i mogućih neprijatelja. Mjera njihove isključivosti prema onima koji ne pripadaju njihovu taboru, premda su neupitni domoljubi i sve ostalo, tolika je da nerijetko nadilazi mjeru isključivosti najrežimskijih odnosno najanacionalnijih medija. A o nedostatku kvalitete te uredničke, novinarske i komentatorske profesionalnosti da se i ne govori. Nedostaje nam dakle pravi, „normalan“, informativan, zrelo formativan, moderno i profesionalno uređivan, i čitan, općehrvatski dnevni list, isto takav tjednik, isto takva televizija, radio, i isto takav portal.

Nedostaje nam, naravno, i pravih igranih filmova o Domovinskom ratu i drugih velikim povijesnim i ’malim’ ljudskim temama, obrađenima pozitivno, pošteno i ljudski, ne tendenciozno i neprijateljski.

Hrvatskom narodu, osim vođa, autoriteta i medija, nedostaje i intelektualaca. Ma imamo mi na tisuće doktora znanosti i na desetke ili stotine tisuća profesora, magistara, inženjera i drugih diplomiranih osoba. No jedno je biti stručnjak u nekoj struci ili zanimanju, jedno je biti i veliko ili razvikano ime u recimo epidemiologiji, virusologiji, veterini, historiografiji ili likovnoj umjetnosti, a nešto je sasvim drugo biti uistinu intelektualac, to jest u svakom trenutku slobodna misleća osoba koja ne će preuzimati gotove „istine“, istupati „po šabloni“, niti će „mudro šutjeti“ kada treba govoriti i vikati, nego će kritički o svemu razmišljati i spremno, bez straha i obzira, i bez prizemnih strasti ili bilo kojeg materijalnog interesa, iznositi svoje misli, dojmove, zaključke, slutnje… Kritizirati koga treba kritizirati, pohvaliti ono što treba pohvaliti, otkriti ono što je dragocjeno otkriti. Nedostaje intelektualaca koji su spremni reći: Car je gol, carica ponekad potajno svrati u javnu kuću, a carevna se zanosi mišlju da nastupi u reality shaw-u; dinastija je atrofirala, društvo je ’otišlo na kvasinu’’, „nešto je (zaista) trulo u državi Danskoj“.

Kada nedostaje hrabrih i čestitih intelektualaca, kremen-značajeva, razumljivo je da nedostaje i pravih nacionalnih kremen-institucija, koje bi u godinama opće intelektualne i druge oskudnosti i svakojakih manipulacija, iznevjera, populizama i demagogija bile pouzdana čuvališta istine i svijesti o čovjeku, društvu, narodu, državi, tradiciji, trajnim vrijednostima, identitetu i slobodi. Zato pak imamo oportunističkih i štetnih i nedemokratskih i uzurpiranih i žalosno devalviralih, šutljivih institucija, na proračunskim jaslama, koliko hoćete… No tu moramo stati; ovo se razmatranje ne bavi onim čega ima previše, nego onim čega ima premalo.

Nedostaje pravih prijatelja i saveznika, obraćenika, pastira i duhovnih vođa…

Nedostaje nam, kao narodu, i pravih prijatelja i saveznika u inozemstvu. Onih koji će razumjeti i cijeniti, pa i voljeti nas, našu povijest, našu sadašnjost, naše potrebe i htijenja. I koji će o nama danas i našoj bližoj i daljoj prošlosti pronositi po svijetu istinu, zastupati pravdu, pošteno, pa i kritički, da se ne uljuljamo u samoispravnosti ni u vlastitoj, odveć žrtvoslovnoj ’bezgrješnosti’. I onih koji će nam davati iskrenu potporu u našim posve opravdanim i legitimnim nastojanjima.

Takvih hrvatskih prijatelja i saveznika nedostaje, ako ćemo po pravdi, i unutar samoga hrvatskog naroda. Premalo je onih koji će između svoga privatnog i općenacionalnog interesa znati čemu se mora davati prednost, a što stavljati u drugi plan, ili čemu se odlučno usprotiviti poradi dobra  zajednice. Premalo je onih koji će svjedočiti ono što se mora svjedočiti, što u sebi nose ili su nosili dok to nisu izgubili, iznevjerili ili nekamo zametnuli.

Premalo je onih koje njihove karijere, počasti, napredovanja, nagrade, honorari, povlastice i komocije nisu pokvarili ili ne će pokvariti. A toliko je potrebno narodu da ne budu u tolikoj mjeri robovi one starolatinske: Honores mutant moresČasti mijenjaju običaje. Nedostaje nam, naravno, i dobrih običaja, i onih koji će se dobrih običaja iskreno i dosljedno držati.

Nadalje, gotovo da uopće nemamo ni pravih obraćenika, bilo političkih, bilo vjerskih, bilo „čisto ljudskih“, ako ne računamo neke kojima tobožnje obraćenje služi da bi stekli novi legitimitet ili prikrili stare grijehe, zablude i krivde. A veliko je pitanje i je li zabilježen ijedan slučaj da se tko javno pokajao za javna ili tajno počinjena zlodjela, za zloporabe, pronevjere, izdaje. Ne, u ovom vrlom narodu nema javnih grješnika; svi o sebi i nakon što budu od svih sudova i od najšire javnosti osuđeni uvjeravaju druge i sebe da ni u čemu nisu krivi, da nisu ništa pogriješili, da su im to „namjestili“, itd. No istodobno je nebrojeno onih koji nebrojene druge krive za svakovrsne javne grijehe, krimene i propuste. Tu logika doživljava slom: ako je u očima drugih nebrojeno mnogo krivaca, kako to da nitko svoju vlastitu krivnju ne priznaje?!

Nedostaje nam, više od svega, poniznih i samozatajnih ljudi spremnih cijeniti druge i s njima surađivati, spremnih druge slušati, od njih učiti, njihova mišljenja cijeniti i s njima dijalogizirati u otvorenosti za višu razinu spoznaje. Četiri milijuna individualaca u vlastitoj državi, uvjerenih u vlastitu pamet, osobito onda kada se okupe radi nekog zajedničkog pothvata, recimo u nekoj novoj političkoj stranci, ili u udruzi, na konvenciji ili na sastanku kućnog savjeta.

Nedostaje, svakako, hrabrih i borbenih ljudi, onih koji ne će vjerovati kako nadmašuju sve druge svojom ispravnošću ili pameću, nego će nastojati nadmašivati slabije svojom smjelošću i snagom volje. Onako kao što su najplemenitiji postupali u ratu: slušajući zapovijedi ili naloge situacije, ali ne bojeći se izvršiti ih, ni druge pozvati za sobom.

Na kraju, a negdje se mora zaustaviti ovaj inače jako dug niz, i to zbog toga što živimo u sekularnom društvu, u kojemu se Crkva i vjera potiskuju po mogućnosti u sakristiju, osim za protokolarne i autopromotivne potrebe nekih političara i drugih ambicioznih javnosnika, na kraju su tek došli su na red crkveni i duhovni vođe, predvodnici, pastiri. Last but not least! – Posljednji, ali ne najmanje važni! I takvih jako, jako nedostaje. Za kojim bi to od suvremenih biskupa i drugih istaknutih klerika, ili istaknutih laika, vjernik mogao, i kamo to uopće, poći? Koliko je takvih? Doslovce: poći. Otisnuti se na neku pučinu, napustiti sigurnu obalu, okrenuti brodicu prema cilju koji nije još vidljiv, ali je vrijedan rizična plova, avanture i moguće pogibelji na otvorenoj pučini.

To da nam nedostaje i običnih vjernih prijatelja, ljudi koji će nas razumjeti, koji će držati danu riječ, koji će s nama i poslije mladosti, nakon što su se ’socijalizirali’ i situirali, dijeliti zajedničke ideale, koji će htjeti podmetnuti svoja leđa kada zatreba, koji će se bez opipljiva razloga javiti i pitati te „Kako si?“… to nam je više nego poznato, osobito razmjerno rijetkima iz naraštaja rođenih između 1945. i 1970. koji su zadržali svijest o idealima, o zajedništvu, o prijateljstvu ili kršćanskom ili domoljubnom bratstvu. I o obvezi vjernosti. Nedostaje dakle, općenito, ljudi koji nisu šutljivi, „nijemi“, nezainteresirani, ravnodušni, sebični, egocentrični… I nedostaje onih koji bi ih liječili od komunitarne „nijemosti“, pa i čudotvornom riječju iz evanđelja: Effata! – Otvori se!

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara