Razgovor s novinarom i publicistom Josipom Jovićem

O posljedicama korona-krize, potresima na desno-konzervativnom i lijevom političkom spektru, o referendumu o euri, krizi u Crnoj Gori i položaju Hrvata u BiH razgovarali smo s novinarom i publicistom Josipom Jovićem.

Iza nas je više od godinu i pol dana tzv. korona-krize. Koji je Vaš pogled na cijelu situaciju: jesu li baš sve mjere opravdane ili se prava i slobode pretjerano ograničavaju diljem Zapada? Bavi li se dio medija i znanstvene zajednice onime što bismo mogli nazvati menadžmentom straha?

Iako ništa nije isključeno, ipak ne bih išao tko daleko pa tvrditi kako je cijela ta stvar pokrenuta e da bi se ljudima i narodima utjerao strah u kosti. Razumijem kako je mnogima svega dosta, kako ne mogu živjeti pod maskama i s covid potvrdama. Razumijem i mnoge poduzetnike i radnike kojima je onemogućeno poslovanje i zarada. No ne razumijem prosvjede, kojih je sve više, u ime ljudskih prava i sloboda, kao da netko uvodi te razne mjere baš radi toga da bi se ta prava i slobode ograničili ili onemogućili. Postoje, uostalom, i drugi sofisticirani mehanizmi kontrole i manipulacije. Ljudski životi i zdravlje su primarni.

Pogotovo mi je neprihvatljivo mišljenje kako je sve ovo tek jedna masovna histerija, kako je pandemija jednostavno izmišljena, kako zaraza uopće i ne postoji. Sve to može bit izrazom razložnog nepovjerenja u institucije, kako u nas tako i u svijetu. Dodatnu zabunu unose često proturječne informacije i tumačenja, koja dolaze od stručnih i znanstvenih autoriteta. Vidimo da ni cijepljenja nisu tako efikasna, jer unatoč cijepljenju zaraza se ne smanjuje. Istina, postoje u ovoj konfuziji i veliki dobitnici, u prvom je redu to farmaceutska industrija, u kojoj svoje dionice imaju i neki moćni političari, koja je zgrnula milijarde na prodaji cjepiva. Ide se i dalje, slijedi i treća doza, cijepljenje djece, itd.

Nameće se dojam kao da su virus i cjepivo stvoreni istovremeno prema onoj kako nema tog lijeka za koji se neće iznaći bolest. Sumnja je razložna pogotovo ako znamo kako je famozni Pfizer suvlasnik laboratorija u Wuhanu, odakle je sve krenulo. Pandemija je dovela i do inflacije kao svjetskog fenomena, što svakako može predstavljati nečiji interes.

Tradicionalne podjele

Ljeto iza nas dovelo je do novih potresa na desnome političkom spektru koji su dodatno razočarali biračko tijelo. Može li u sljedeće tri godine doći do okrupnjavanja desnoga spektra ili nas očekuju nove frakcijske borbe koje će rezultirati jedino novim porazima i frustracijama?

To nejedinstvo desnice ili točnije nacionalne, konzervativne, narodnjačke pa i nacionalističke opcije je već tradicionalno. Jedna metodološka napomena: pojam nacionalizma nije nužno, bezuvjetno i u svim slučajevima negativan, već je samo stigmatiziran u kontekstu najprije marksističke pa onda i liberalističko-globalističke ideologije, te kompromitiran nacizmom, šovinizmom i osvajačkim politikama. Pravaši su se počeli dijeliti još dok je „otac nacije“ bio živ i nastavilo se sve do druge Jugoslavije kada više i nije bilo stranaka, da bi se podjele razbuktale poput virusa devedesetih i tako sve do danas.

Evo, Domovinski pokret, koji je puno obećavao, išao je na izbore sa Suverenistima koji su istu večer nakon objavljenih rezultata otišli svojim putem. Onda se i sam Domovinski pokret rascijepio i sam sebe praktički poništio. Svoje prste svakako imaju i oni centri moći kojima jedna desna opcija ugrožava pozicije. Opet se govori o ujedinjenju. I svi su, kao, za to, ali „pod mojim vodstvom“. Pojave se na televiziji i u Saboru i odmah misle da su baš oni te mesije.

Mnogi su skloni podrediti ideju sebe, a ne sebe ideji. Još je Napoleon rekao da se je tek jedan od tisuću u stanju žrtvovati za opće dobro, a tisuće se vode samo vlastitim užicima i koristima. Što bi značilo ujedinjavanje postojeće desnice? Ispalo bi po onoj „tri kukavca tovare magarca“. Faktor ujedinjenja mogla bi biti samo jedna jaka ličnost koju bi svi kojima je stalo do Hrvatske prihvatili i poštivali. Recimo, jedan novi Starčević, Radić ili Tuđman. Za sada se takav ne nazire, možda i zato što živimo u kukavnim, nejunačkim vremenima kad su ljudi zabavljeni svojim egzistencijama, kad traže sigurnost, kad se trpaju pod skute vlasti i pod šatore pobjednika.

Posttraumatski sindrom

Preslagivanja se odvijaju i na lijevoj političkoj sceni. SDP je u konstantnom padu, a na račun Partije raste plaforma Možemo!. Hoće li Možemo! u budućnosti zamijeniti SDP? Koliko će to ovisiti o rezultatima u Zagrebu?

SDP-u se dogodio posttraumatski sindrom. Nakon gubitka izbora nastao je unutarnji raskol, traženje krivaca i borba za pozicije. Stranka je ostala bez lidera. To, očito, nisu ni Bernardić ni Grbin. Ideološki su ostali vezani uz titoizam, koji je vrijeme pregazilo. Socijaldemokratska je retorika, čak i na razini puke frazeologije, iščezla. Ostali su u praznom prostoru. Možemo se pojavio kao modernizirani zeleno-lijevi savez udruga s novim licima, sa svojim kozmopolitizmom, municipalizmom, feminizmom, homoseksualizmom, sekularizmom i sličnim novotarijama, čime je, još obilno financiran iz inozemstva, zajahao na valu lijevo-zelene europske revolucije, ali opet dijelom ostajući vezan uz jugoslavensko naslijeđe. Na toj je platformi, na tom aktivizmu, nasuprot potrošenosti i otupjelosti SDP-a okupio i dobar dio tradicionalnih SDP-ovih birača, na platformi koja može impresionirati dio mladih, koji traže promjene ma kakve one bile, snobove i malograđane.

U borbi za Zagreb nisu posebno isticali ideološku platformu, jer se ona podrazumijevala, ali opet dobar dio popularnosti stekli se na obećanoj borbi protiv korupcije, klijentelizma, rastrošnosti, nereda i slično. Osvojena pozicija u Zagrebu mogla bi im značiti vjetar u leđa, ali i vjetar u prsa, jer već nakon prvih sto dana pokazalo se da svi ti sociolozi, politolozi, novinari i aktivisti preparirani na međunarodnim sveučilištima i konferencijama, koji nastupaju uvijek kontra, nisu u stanju rješavati probleme građana. Izvan Zagreba ionako nemaju neku širu potporu niti će je ikada imati.

Ima li HDZ danas ozbiljniju oporbu na političkoj sceni? Neki kažu da je jedini ozbiljni oporbeni političar zapravo Zoran Milanović koji obnaša funkciju predsjednika Republike…

Iz svega što smo rekli očito je da nema. Tako barem trenutno izgleda. On je, nastojeći se odmaknuti od onoga na čemu je izrastao, sam svoj najveći protivnik. Takva situacija, u nedostatku alternative, može izazvati još veću nezainteresiranost birača, što HDZ-u i odgovara. Milanović jest najveći i najdosljedniji kritičar Vlade i premijera. Puno je određeniji prema nekim temama iz prošlosti, prema poziciji Hrvatske u EU, prema odnosima sa susjedima, prema Hrvatima u susjednim državama, prema pojedincima s javne scene, itd. Samo što to čini kao jedan od nas, kao kavanski komentator, što nije uloga predsjednika države, ili je takva uloga za takvu poziciju nedovoljna. Od njega se očekuje da mijenja stanje, a ne samo da ga tumači, da kreira, a ne tek reagira.

Do referenduma najvjerojatnije ne će doći

Hrvatski suverenisti poručuju kako će organizirati referendum o uvođenju eura. Kako ocjenjujete izglede da dođe do referenduma? Plenković je poručio da referenduma ne će biti…

Ta je izjava ravna onoj kako on jamči da DP nikada neće doći blizu vlasti. Pa nije on tak koji odlučuje hoće li biti referenduma ili ne. On se najavljujući uvođenje eura početkom 2023. može koristiti razumnim ekonomskim argumentima, iako postoje i kontraargumenti, ali nije u redu koristiti se kvaziargumentima. Nije u redu kazati da smo odlukom o ulasku u EU automatski prihvatili euro kad to nije točno. Pa ni sedam zemlja EU nisu uveli tu zajedničku valutu. Nije u redu ni diskvalificirati referendumsku inicijativu s obzirom na to tko je inicijator.

Do referenduma najvjerojatnije zaista i neće doći, jer je narod zbunjen i ravnodušan. Nigdje ljudi ne mogu vidjeti otvorenu, pa ni u Otvorenom, raspravu među stručnjacima o opravdanosti uvođenja eura, iako i među političarima i među ekonomistima i među profesorima ekonomije ima onih koji zagovaraju euro, ali i onih ga osporavaju. Poznato je kako su velika zakonska ograničenja, a još veća su sadržana u prijedlogu novog zakona o referendumu građana. Vlast kao da se boji vlastitog naroda, ona je tu tek da provede naloge iz Bruxellesa. Na koncu, vidjeli smo kako se volja građana može falsificirati i izigrati.

Hrvati u BiH se bore za minimum minimuma

Kako komentirate političku situaciju u Bosni i Hercegovini i prve poteze novoga visokog predstavnika Christana Schmidta?

Vrlo su i to duže vrijeme, jasne dvije tendencije. To je ona srpska, separatistička i ona bošnjačko-muslimanska, unitaristička, koja se krije pod vrlo prozirnom maskom nekakvog građanskog društva. Ovaj unitaristički koncept praktički je usmjeren na Federaciju BiH, protiv Hrvata, jer Republiku Srpsku nitko više ne može dovesti u pitanje. Hrvati se bore za minimum minimuma, za svoje pravo da sami biraju svoje političke predstavnike, što je u duhu i u slovu Daytonskog sporazuma. Bojim se da ni to neće dobiti, a opet pristati na izbore po postojećem zakonu, kojega je čak i Ustavni sud BiH proglasio neustavnim, značilo bi legitimirati i legalizirati ono protiv čega se buniš.

Osobno držim da bi Hrvati, bez kompleksa, trebali tražiti vlastiti entitet ili federalnu jedinicu. Christian Schmidt je nekim svojim prvim izjavama dao naslutiti potrebu promjene izbornog zakona u pravcu legitimnosti i legalnosti, kao čak i neki razumni bošnjački političari (ranije Silajdžić, danas Radončić), svjestan kako bi inzistiranje na postojećem načinu biranja moglo dovesti do bojkota izbora od strane Hrvata, a možda i Srba. Toga je svjestan i bivši visoki predstavnik Wolfgang Petritsch, koji je svojevremeno dao svoj doprinos diskriminaciji Hrvata, koji sada kaže kako bi taj bojkot u stvari predstavljao kraj same BiH. Tako na kraju krajeva ispada da onaj tko je na riječima najviše za državno jedinstvo, svojom nametljivošću, isključivošću i neuvažavanjem drugih, sam ponajviše radi protiv tog jedinstva i protiv same opstojnosti države.

Znamo kamo to vodi…

Nedavno smo imali vrlo napetu sigurnosnu situaciju u Crnoj Gori koja se nalazi pod novim udarima tzv. srpskoga sveta. Svjedočimo li novome jačanju velikosrpske ideje?

Sve je rekao Milo Đukanović za posjeta Hrvatskoj ovih dana, i o Velikoj Srbiji i o ulozi SPC i tome se nema što dodati kad je Crna Gora u pitanju. Opasnost za Hrvatsku svakako postoji i ohrabrujuće je što to vide sve ili skoro sve političke stranke u našoj zemlji. Na obilježavanju tog Dana srpskog jedinstva i slobode 15. ovog mjeseca govorilo se o jedinstvu Srba ma gdje oni živjeli, što bi naivni mogli shvatiti kao nekakvo duhovno jedinstvo. Ali Dodiku se omaklo „ujedinjenje“ svih Srba, što je već jedna posve druga, jednoznačna konotacija. To je ono zlokobno „svi Srbi u jednoj državi“ što ne može ići bez prekrajanja granica i bez ratova. Srbi svakako računaju i na ojačalu Rusiju pa nije bilo baš pametno Andreju Plenkoviću izazivati tamo na nekom europskom sumitu Ruse kad to nije učinio ni jedan drugi državnik.

To što Srbija želi i o čemu sanja nije ništa novo, to su stari planovi i stara mitomanija koja živi unatoč pokazanim iluzijama i doživljenim porazima. Što hrvatske vlasti čine? One koaliraju s Miloradom Pupovcem, koji inzistira na ugroženosti Srba, na stvarnim i izmišljenim zločinima koji su počinjeni nad njima, na proslavi četničkog ustanka 41., na „ustašizaciji“ i slično, a znamo kamo to vodi, jer nas je ta ista agresivna propaganda i dovelo do pobune, agresije i rata. Vlasti plaćaju jedan velikosrpski propagandistički list u srcu Zagreba, one su dopustile da se Srbija preko raznih fondova duboko infiltrira u hrvatski medijski prostor, one su spremne podržati srbijansku europsku kandidaturu bez jasnih i čvrstih uvjeta, one prihvaćaju da Srbe popisuju Srbi, one odustaju od progona ratnih zločina, ukratko ohrabruju svu tu zloćudnu politiku. Doista je na vladajućima povijesna odgovornost da se povijest ne ponovi.

Već neko vrijeme rijetko Vas možemo čitati. Je li došlo do zamora? Pripremate li neke nove rukopise?

Ne, nisam se zamorio, ima motiva i povoda, a to što me se ne može često čitati nije moja volja nego rezultat ukupne medijske situacije koja je upravo apsurdna. U Slobodnoj Dalmaciji su mi otkazali suradnju, pisao sam jednu kolumnu u 7dnevno, ali je ta suradnja radi nekih tehničkih razloga zamrznuta, sada dva puta mjesečno pišem za Hrvatski tjednik. U tzv. središnjim ili mainstream medijima (Jutarnji, Večernji, Slobodna, Novi list) objavljuju svega dva novinara koji zastupaju stavove slične vašima ili mojima, a i njih se jedva podnosi. Dominiraju komentatori neskriveno jugoslavenske, srbofilske, kroatofobične orijentacije.

Hrvatski nacionalisti zazivaju lustraciju, a zapravo su oni lustrirani. Stjerani su na margine i hvala Bogu barem tamo, zahvaljujući napretku tehnologije, mogu pisati. To vrijedi za novinare, ali i za neke druge profesije poput povjesničara, književnika ili jezikoslovaca. Da je 71. zatvarali bi ih, sada ih samo ignoriraju. Za progonitelje je to efikasnije a za progonjene ipak bezbolnije.

Da, objavio sam u izdanju Naklade Bošković knjigu pod naslovom Vrijeme u meni i ja u vremenu, neku vrst spomenara na događaje i ljude o kojima sam pisao proteklih godina i o svom novinarskom putu. Još nije bilo javnih predstavljanja zbog ovih zdravstvenih neprilika. Jedan drugi rukopis (Kratka povijest hrvatskog mučeništva) ponudio sam ljetos nekim od spomenutih novina, misleći kako bi im ta publicistička knjižica mogla dobro doći kao poklon čitateljima uz Dan domovinske zahvalnosti. Ništa od toga, ni tema ni autor ne uklapaju se u njihov „svjetonazor“.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo