Ljudi ropske naravi u našoj zemlji šire nemir

Kritičko je mišljenje, mišljenje slobode, pretresanje i ispitivanje nekog djela, zamisli, postupka ili prosudbe. Kritički misliti doista znači biti na putu slobode i unaprjeđenja ljudskoga života u mnogim njegovim dimenzijama. Ponekad susrećemo i žestoke rasprave između neistomišljenika, ali nužno ih je razlikovati od javnoga govora mržnje koji nema nikakva doticaja s kritičkim mišljenjem, jer toj destruktivnoj namjeri nije do popravljanja bilo čega, nego do uništenja svega što nije po volji mrziteljima. Trideset godina nakon uspostave hrvatske države u ovdašnjem javnom prostoru i dalje nastupaju ljudi koji čine sve što mogu ne bi li zaustavili hrvatski put u slobodu: oni vrte nekoliko besmislenih fraza koje bi trebale pokazati da je nacionalna emancipacija zastarjela i pogrješna, a sve što je nasuprot njoj dobro i opravdano. Taj, doista uski krug ljudi, u Hrvatskoj bio je bez prestanka izvana stimuliran i materijalno pomagan kako bi, u ime globalne moći, spomenuti proces vratio natrag, u ‘jugoslavenski okvir’. Danas se ti pokušaji, u odnosu na one prije dva ili tri desetljeća, razlikuju po tomu što se u njihovu javnom iznošenju pokazuje kako im na raspolaganju stoji još više kapitala za ispunjenje prvotnih namjera, neovisno o putu koji je narod izabrao.

Tuđman mora biti kriv

Pri nekoliko tjedana, nešto prije ‘Cetinja’ Jutarnji list je u istom broju objavio dva teksta u kojima se u jednom navodi kako je krivo sve bitno što je učinio Franjo Tuđman, a u drugom kako je besmisleno što Hrvati ne vide da im opasnost ne prijeti od Vučića nego od Orbana. Pišući o Tuđmanu, komentator Jutarnjega lista polazi od ove tvrdnje: “Na stranu to da je baš sve u što je on vjerovao bilo pogrešno”, a posebno nacionalna država. ‘On’ je dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik. Višestranački demokratski poredak, sloboda medija, slobodno (ne-plansko) gospodarstvo, pravo naroda samostalno odlučivati o vlastitoj budućnosti, slobodni izbori, slobodno iskazivanje odnosa prema hrvatskom prirodnom i povijesnom pravu na vlastitu državu, preispitivanje položaja Hrvata u državi koja je nastala nakon Prvoga svjetskoga rata… Što je, od nabrojenoga, u Tuđmanovu ‘vjerovanju’ bilo pogrješno? Po kojoj bi logici zagovor slobodne nacionalne države i vjera u oslobođenje njezinih okupiranih dijelova bilo pogrješno, odnosno s čijeg bi motrišta to bilo pogrješno? Komentator: “Tako je čvrsta bila njegova vjera da je nacionalna država ispunjenje svih naših želja, čarobni stočić, ćup zlata na kraju duge, kraj povijesti u kome će se svi društveni sukobi izgladiti i među Hrvatima zavladati sloga i blagostanje, da Tuđman nije želio boriti se protiv struje, trpjeti podsmješljive osmijehe dok je zapuhan trčao uzbrdo pokretnim stepenicama koje su se spuštale.” (Jutarnji list, 3.9.2021)

To što iznosi kolumnist Jutarnjega, nije bila Tuđmanova vjera. Sadržaj i ton toga zapisa sugerira da je sve to prepisano, vjerojatno, iz bilježnice pitomca nekoga jugoslavenskoga vojnoga učilišta: ‘ispunjenje svih želja’, kraj povijesti’, ‘izglađeni sukobi’, ‘klasni mir, ‘bratstvo i jedinstvo, ‘najveći Sin u Beogradu’. To je ufanje indoktrinarnih ljudi kojima su oteli dušu i pamet, a ne ljudi koji prije prosuđivanja, otvorenim očima motre svijet. Njihovo pisanje upućuje na zaključak da bi lako, nakon kraja ‘jugoslavenske povijesti’, opet krenuli bar iz 1945. Tuđman je doista trčao uzbrdo, a pokretne stube su prema dolje, u mulj i blato nosile nesretne pitomce i njihove pajdaše iz ovdašnje pete kolone.

Tuđman je s ovoga svijeta otišao čist i obasjan slobodom neovisne Hrvatske, pitomca su navodno u Splitu, kao neku nagradu, živa premazali fekalijama. Danas on piše o devastaciji Tuđmanova spomenika u Splitu progonjen tom nagradom koju je dobio za svoje pisanje protiv slobodne Hrvatske. S razlogom pretpostavlja da ne bi bila slobodna bez Tuđmanovih prinosa, pa je u toj svijesti Tuđman kriv za sve izgubljene snove mladoga pitomca. Vjerujući u svoje potencijale, nadao se bar generalskom činu JNA. Ovako, Tuđmanovom krivnjom, on piše i piše, nastojeći ugoditi gazdama, a umjesto kakva ozbiljnijeg pomaka unatrag, po njemu se slijevaju smrdljive fekalije. Možda danas, u dokolici ili radi ispitivanja svojih snova, doista ima sklonost sjediti pored Tuđmanova spomenika i motriti što se oko njega događa. A možda ni ne može živjeti, ako ne vjeruje da se bar Tuđmanovu spomeniku ne događa ono što se dogodilo njemu, živomu, unesrećenom pitomcu. Piše kako je gradskim čistačima teško održavati prostor oko spomenika. Spomenik se, ipak, može držati čistim, ali nikakvi ulični čistači, s ne znam kako snažnim šmrkovima ne mogu oprati kolumnista ukrašenog otpatcima iz ljudskih tijela. Fekalije naprosto smrde. To je smrad koji se sljubljuje s mirisom zla i pakosti, koje nose u sebi ljudi otrovani mržnjom. I danas, 2021., trideset godina nakon međunarodnoga priznanja RH, ti nesretni ljudi, tjerani osvetom, pišu kako je Tuđman bio u krivu, a oni i njihovi učitelji u pravu. Mislite da oni ne znaju kako lažu, ali njihovo je ponavljati i ponavljati. Za to su plaćeni.

Revolucija nastupa drukčije

‘Središnjica’ zahtijeva da se ne posustaje s optuživanjem Tuđmana za ‘dijeljenje Bosne’ i protjerivanje Srba’. Pitomac zamišlja da je još uvijek na obuci, ‘tamo negdje’ gdje je uobičajeno urinirati po javnim prostorima, ali u hrvatskim gradovima srećom već dugo postoje javni nužnici, a pijanci bi iz kafića teško išli na ulicu tražiti neku zaklonicu, kad su im toaletni prostori odmah do šanka. Propali pitomac piše da je opravdano što pijanci, u njegovoj mašti, zagađuju prostor oko Tuđmanova spomenika na splitskoj rivi: “… prljavština i niskost uokolo Tuđmanova kipa točno odražavaju prljavštinu i niskost države koju su on i njegova stranka napravili … prvi hrvatski predsjednik nije zaslužio ništa bolje.”

Tako izgleda društveni, kritički angažman ovdašnjih ‘pitomaca’ JNA prema hrvatskoj državi. Nikakvi fakulteti u njima ne mogu izbrisati nauk iz škole zla i mržnje. Oni su naprosto podli, zločesti i nesretni. Hrvatska je država njihova nesreća, bez obzira na goleme novce koje su već pokupili.

Dotle hrvatski ‘desničari’ očekuju izlazak na ulice proletera i proleterki koji će klicati Revoluciji i Titu, gospođi Benčić i T. Tomaševiću, R. Borić, V. Matuli… To ne će nikad dočekati, jer revolucija danas posve drukčije nastupa. Napuštena su klasna pitanja o ekonomskoj obespravljenosti i slične teme s popisa učitelja revolucije. Novi su revolucionari davno dobili upute o djelovanju kroz institucije i ostale etablirane sustave. Drukčiji su modeli i moći medijskih manipulacija.

Svi ti festivali, svih tih desetak petnaest ‘cvjetova’ ovdašnje kulture, znanosti i umjetnosti, koji nameću vrijednosne sudove cijelom javnom prostoru, sve te najvažnije katedre na sveučilištima u rukama su ljudi pripremanih baš za takav nastup i takvo javno djelovanje. Nije ‘kultura lažna svijest’, kako se učilo na satovima marksizma, nego izvor ‘nove’ svijesti koja će ljude pratiti od vrtića do visokoga obrazovanja. Oni koji su ovladali tim sferama nadaju se upravljati hrvatskim sutrašnjim danom.

U istom broju spomenutoga zagrebačkoga dnevnog lista, drugi kritičar upozorava Hrvate kako su krivo razumjeli s koje im strane prijeti prava opasnost. (Vijesti iz Liliputa, Jutarnji, 3.9. 2021). Taj komentator zna zašto Hrvati nisu skloni Vučiću, a zna i koliko su, navodno, očarani Orbanom. Zašto, dakle, hrvatski nacionalisti ne obožavaju Vučića onoliko koliko obožavaju Orbana? “Jedini razlog zašto Vučić kod njih ne izaziva ideološki i realpolitički ushit jest što je od svih zemalja na svijetu on predsjednik, eto ti vraga, baš te đavlije Srbije.” Ako komentator ne razumije baš najbolje što je napisao, urednici bi to svakako morali znati, jer ih obvezuje istina, bar onoliko koliko im pamet omogućuje razlikovati slučajnu pogrješku od tendenciozne neistine. Pretpostavimo da autor nije toliko glup da ne zna tko je razorio hrvatska sela i gradove, tko je poubijao toliko ljudi u osvajačkom ratu od 1991. do 1995. Pretpostavimo da ne zna kako je 1995. Vučić u Glini govorio da ‘Glina nikad više ne će biti hrvatska’. Ali sigurno zna da je Vučić bio uz četničkoga vođu V. Šešelja u ratu protiv Hrvatske. Ne možemo ovdje nabrojiti sve što bi trebalo nabrojiti. Jutarnji tvrdi suprotno: “jedini razlog” neraspoloženju Hrvata prema Vučiću je to što je predsjednik Srbije. Koja je svrha iznositi u javni prostor takve tvrdnje? Ponižavanje Hrvata ili neistine koje moraju poslužiti nekim ‘višim’ ciljevima, recimo ‘bratstvu i jedinstvu’? Tvrdi da su Hrvati neraspoloženi prema srbijanskoj političkoj platformi, a ne prema ‘autokratu, nacionalistu i ruskom savezniku’ Orbanu. Jer Vučić, kako se čini komentatoru, nije ni autokrat, ni nacionalist ni ruski saveznik. Nazadni Hrvati još uvijek su šokirani što ih je 1991. napala Srbija, zaboravljajući što su im kroz povijest činili sjeverni susjedi.

Hrvatski ‘primitivci’ i Orban

Ni čovjeka ni narod koji u sebi čuju i razumiju zov slobode, ‘nikakva ljudska sila ne može zadržati u ropstvu’. Sinovi i kćeri hrvatske zemlje u nedavnoj su prošlosti pokazali što njihovu unutarnjem uhu znači taj znak. Imali su hrabrosti i snage iskazati svoju odanost slobodi, ne štedeći ni vlastite živote. U Hrvatskoj je, kao i u drugim zemljama, bilo i bit će i ropskih duša, koje se lako pokoravaju, ali i onih koje su otrovane mržnjom prema vlastitoj zemlji, pa traže gospodara kome bi je izdali i prodali. Njihov sluganski duh ne doživljava otimanje slobode kao nasilje i nepravdu. Hrabar čovjek za slobodu stavlja i vlastiti ‘život na kocku’, a ropska duša, kako se čini i najumnijim ljudima, koja se za nju ne će zauzimati ‘zaslužuje biti rob’.

Komentator piše da je Orban hrvatskim ‘primitivcima’ “ideal i uzor, njihov Lenjin, Mussolini i Mao”. A Tito? Tita, kao ‘uzor i ideal’ ne spominje. Kako je mogao preskočiti Tita, zapravo, tita? ‘Hrvatskim primitivcima’ Orban je novi Tito, kako se čini Liliputancu iz Jutarnjega. Piše da je Srbija “danas ozbiljno demokratski insuficijentna zemlja kojom vlada dominatni autarh, u kojoj vlast i stranke kontroliraju svaku poru društva uključujući medije, a vlast se koristi nacionalizmom kao gorivom za homogenizaciju isto tako kao Milošević”. I hrvatski mu ‘primitivci’ ne daju potporu? “Od Varšave do Budimpešte, a bogme pokatkad i Zagreba i Ljubljane, negdašnji su se dobri đaci pretvorili u smradne duplje u kojima se rastaču temeljne vrijednosne orijentacije Unije.” Čini mu se da Orban podupire što brži ulazak Srbije u EU zbog toga što mu trebaju novi saveznici. A tko je Orban? ‘Autokrat, nacionalist i ruski saveznik’. Ali ne bilo kakav autokrat, nego ne-liberalni autokrat (‘iliberalni’). Toga čovjeka, dakle, ‘hrvatski primitivci’ veličaju (gdje i kako), a Vučiću prigovaraju samo zbog toga ‘što je od svih zemalja na svijetu on predsjednik, eto ti vraga, baš te đavlije Srbije’. To je zadnja vijest iz Liliputa.

Skrenut ćemo pozornost na komentar jedne crnogorske novinarke koja je, nekoliko dana nakon pisma iz Liliputa, oslikala pozornicu ne samo za Porfirija, nego i za hrvatske Liliputance i propale podoficire. U tom društvu Vučić ima važnu ulogu. Novinarka RT Crne Gore Tamara Nikčević, opisujući ustoličenje vjerskoga prvaka SPC u Crnoj Gori početkom rujna 2021. za zagrebački Index je rekla i ovo: “Riječ je o nastavku fašističkog projekta ‘velika Srbija’, iza kojeg je ostalo gotovo 150 tisuća mrtvih, milijuni raseljenih lica, razoreni Vukovar i Dubrovnik, 44 mjeseca opsade Sarajeva, genocid u Srebrenici, aparthejd nad kosovskim Albancima, masovne grobnice albanskih civila u okolini Beograda… Dojučerašnji potrčko Vojislava Šešelja, koji je devedesetih sa Židovskog groblja pucao na opkoljeno Sarajevo, koji je 1995. Bošnjacima poručivao ‘stotinu muslimana za jednog Srbina’ i koji je 2007. preko table s natpisom Bulevar Zorana Đinđića lijepio ime ratnog zločinca Ratka Mladića, danas pokušava ostvariti svoje mladalačke snove i proširiti granicu ‘Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica’ … Ne čudi se “što je predsjedniku Vučiću u tom naumu glavni asistent patrijarh Crkve Srbije Porfirije, koga je, kao sjajnog obavještajca, zagrebačka javnost imala priliku upoznati, ali čudi da su predsjedniku Srbije prešutni pomagači i zapadni partneri europske, građanske Crne Gore. Uključujući Hrvatsku”. (Index, 5.9.2021).

Nebeski patrijarsi

Večernji list je 12.9.2021. opširno komentirao moguće posljedice procesa na Cetinju i usput konstatirao da je “SPC jedina preostala srpska institucija u Crnoj Gori” pa je i sve u vezi s ustoličenjem vjerskoga prvaka povezano s tim. U istom se Večernjakovu komentaru konstatira da je Hrvatska “barem zasad” ostala izvan dosega nove srpske politike, koliko zbog hrvatskoga članstva u NATO-u i EU, toliko i zbog činjenice “što politički čelnici srpske zajednice u Hrvatskoj svoju politiku ne usklađuju s Beogradom”. Vrlo tendenciozna tvrdnja koju je trebalo potkrijepiti bar nekim dokazom, jer za iskaz sa suprotnim sadržajem bilo bi i previše javno dostupnih dokaza. A što je sa SPC u Hrvatskoj, je li i ona ‘jedina preostala srpska institucija’ koja svoje djelovanje širi u raznim pravcima? Spomenuti ‘obavještajac’ Porfirije, u Večernjaku je do neukusa slavljen, ne samo zbog njegova zagrebačkoga ‘kružoka’. Je li to bio Porfirije iz helikoptera na Cetinju ili neki drugi lik koga je Pofuk stalno susretao na različitim mjestima po Zagrebu, pa, sjetno bilježi da kardinala Bozanića ne susreće ni u knjižarama ni na koncertima ni… Tko zna što radi? Možda je u crkvi i moli se Bogu za Hrvatsku. Mitropolit je imao i drugih zadaća.

Crnogorska je novinarka svojim sažetim prikazom ‘đavlije Srbije’ i njezine politike kroz nekoliko desetljeća ponudila nešto građe, a novine koje izlaze u Zagrebu, trideset godina pokušavaju uvjeriti narod da je baš sve u što je Tuđman vjerovao bilo pogrešno, a jedini razlog zašto Vučić kod Hrvata ne izaziva ideološki i realpolitički ushit, jest što je od svih zemalja na svijetu on predsjednik Srbije. Predsjednik koji danas govori kako su uvijek “iz Crne Gore dolazili napadi na Srbiju. I u vrijeme agresije NATO-a na našu zemlju Crna Gora je korištena kao politički poligon za napad na Srbiju, i svaki put se to dešavalo. Ja vam sad kažem – mi nećemo upravljati Crnom Gorom, mi hoćemo bratske odnose s Crnom Gorom. Ali vam garantiram, dok sam živ, neću vam dati da Srbiju pokorite onako kako ste je pokoravali gotovo 30 godina!” Tko je to pokoravao Srbiju? Crna Gora, u kojoj živi manje ljudi nego u nekom srednje velikom europskom gradu? Među crnogorskim pukom dosta se ljudi izjašnjava Srbima? I takva Crna Gora trideset godina pokorava Srbiju? Ili je Crna Gora prejaka ili je Srbija preslaba? Što li će biti kad se bolje shvati smisao i važnost proglašenja autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, koju je carigradski patrijarh Bartolomej proglasio 2019. Isto tako netko će valjda odgovoriti što srpska sigurnosna služba (BIA) radi u drugoj suverenoj državi, kad već nisu pitali što su srpski obavještajci radili i rade u Hrvatskoj.

Ljudi ropske naravi u našoj zemlji šire nemir. To su oni koje se u prvoj polovini prošloga stoljeća počelo nazivati petom kolonom. Oni djeluju po uputi svojih stranih gospodara. Na domaću javnu scenu, kojom su uglavnom ovladali, unose nove taktičke elemente. Uz ponavljanje lažnih optužaba koje su milijun puta argumentima opovrgnute, ‘novi’ akteri hrvatske povijesti pripremaju se zauzeti mjesta stvarnih i mudrih i hrabrih ljudi, tvoraca djela koje (‘globalna’) Moć pokušava potkopavati. Umjesto njih na javnu se scenu izvlače likovi koje nisu pokazali takve značajke. Od sad ne će više klevetati Domovinski rat i Franju Tuđman samo ‘Liliputanci’ i ‘ovlašteni’ povjesničari iz političke škole B. Lončara. Pridružuju im se akteri Domovinskoga rata koji su zbog nekoga razloga bili ‘zapostavljeni’. Na urešenim tribinama pojavljuju se debele knjige ‘novih heroja’, ‘pravih vitezova’ i obavještajaca koji su se dokazivali još i ‘onda’, izravno iz Budinih postaja. Trideset godina guše se u histeričnom bijesu što diverzije nisu uspjele.

Ivan Bekavac/HKV/https://www.hkv.h/Hrvatsko nebo