Vladimir Lončarević: Istra – hrvatski dom

0
Nakon uspostave fašizma u Italiji istarsku raznolikost ujedinio je početkom 1920-ih narodnjački antifašizam, uopće prvi u svijetu! Lišen sve do 1943. ideoloških obilježja, navezan na narodnjačko-pravašku tradiciju, s osloncem na svećenstvo, učiteljstvo i težaštvo, taj i takav antifašizam kulminirao je manifestom nepatvorenog hrvatstva Istarski narode 13. rujna 1943.
„Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog…“ Među rodoljubnim pjesmama hrvatskih zavičaja možda nema ljepše od te divne ode, što u svakom Hrvatu budi ponos i suzu radosnicu. Uglazbio ju je 1912. Matko Brajša Rašan (1859–1934), poznati etnomuzikolog i skladatelj, na stihove medulinskog odvjetnika Ivana Cukona (1868–1928); 2002. proglašena je himnom Istarske županije.
Ljepotom krajolika katkad uspoređivana s Provansom ili Toskanom, ili našim Zagorjem, s plodnom zemljom crljenicom, vinogradima i maslinicima, s razvedenom obalom, rječicama i usjecima, Istra je jedan od onih naših zavičaja u kojima je Hrvat, iako stoljećima odvojen od domovinske i državne matice, ne samo politički nego i zemljopisnim zaprekama mora, a još više hirovite Učke, koja se tek sada „u punom profilu“ svladava, vjerno čuvao i očuvao hrvatsku svijest u svim državno-političkim sustavima i režimima, od franačkog doba, preko vladavine Nijemaca, Mlečana, Habsburgovaca, Francuza do doba kada se, kako napisa mons. Božo Milanović, u Istri u dvadesetom stoljeću, „bacila… cijela talijanska država od 45 milijuna ljudi u borbu za odnarođenje hrvatskog i slovenskog pučanstva“ te naposljetku do jugoslavenskoga razdoblja 1945– 1990. Njezin domatji, hrvatski identitet i pripadnost sačuvani su žilavošću ljudi i duhom izgrađenim od glagoljičke i glagoljaške kulture, kojoj su najdublji i najčvršći korijeni u Istri, s protegom do Krka i Cresa. „Jazikom hrvackim“ napisan je u 13. stoljeću čuveni Istarski razvod, u Istri je u 15. stoljeću redigiran čuveni Lucidar, a predtridentski Misal po zakonu rimskoga dvora pripremali su za tisak 1483. istarski glagoljaši. I ono što se od protestantizma zametnulo među Hrvatima zadobilo je u Istri najsnažniji nacionalni izričaj u prijevodima dijelova Sv. pisma Stjepana Konzula Istranina i Antuna Dalmatina na hrvatski jezik, tiskanima glagoljicom i ćirilicom.
Od svih hrvatskih primorskih krajeva u Istri je najbolje održana socijalno-kulturna ravnoteža obale i unutrašnjosti
I dok je taj pisani segment hrvatske kulture čuvao istarski svećenik, istarski težak i ribar čuvao je hrvatski karakter Istre u imenima ljudi, mjesta, gora, otočića, uvala, livada, šuma, biljaka, rijeka, potoka i njiva, kako čakavskih, tako i kajkavskih idioma; čuvao ga je u običajima truda i blagdana kroz melos pentatonske ljestvice, „prevedene“ u notni jezik tek prije stotinjak godina marom Ivana Matečića-Ronjgova. Pritom je važno zapaziti da je bogatstvo tog života bilo ravnomjerno raspoređeno diljem Istre, u kojoj je više od svih hrvatskih primorskih krajeva ponajviše održana socijalno-kulturna ravnoteža obalnih i unutarnjih gradova i sela; od najveće Pule s njezinim Divić-gradom (Arenom), preko Rovinja, Poreča, Motovuna, Buzeta, Pazina, Labina…, svako je naselje svojevrsna prijestolnica, a svako mjesto, od Višnjana, Žminja i Tinjana do Barbana i Ližnjana unikatni biser, u kojima je istarski Hrvat, ali i Talijan, stoljećima ispod mjesnih „svetih“ ladonja održavao narodne skupštine kao izraz svoje izvorne demokratske kulture.

„Živjela hrvatska Istra!“

Sav taj poklad bio je od sredine 19. stoljeća osnova za razvoj narodnjaštva kao pokreta nacionalne identifikacije i emancipacije istarskih Hrvata, i to u kontinuitetu stotinjak godina, od Dobrile i Baštijana, preko Laginje, Mandića i Spinčića do fenomena Proštinske bune i Labinske republike. Nakon uspostave fašizma u Italiji sve to ujedinio je na samom početku 1920-ih narodnjački antifašizam, uopće prvi u svijetu! Jedan od njegovih simbola bio je Vladimir Gortan, kojega su nakon rata komunisti učinili „svojim“ narodnim herojem, a on nije bio komunist, nego uvjereni katolik, kao i njegov rođak, odvjetnik i zauzeti katolički laik Vjekoslav Gortan, jedan od pionira hrvatskoga zadrugarstva, koji se sve do pape Pija XI. zauzimao za pomilovanje gortanovaca. Lišen sve do 1943. ideoloških obilježja, dapače navezan na narodnjačko-pravašku tradiciju, s osloncem na svećenstvo, učiteljstvo i težaštvo, taj i takav antifašizam kulminirao je manifestom nepatvorenog hrvatstva Istarski narode 13. rujna 1943. „Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje. U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati. (…) Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom. (…) Živjela hrvatska Istra!“

Od talijanizacije do komesarskog ideologiziranja

Dovoljno je iz proglasa izvući tih nekoliko rečenica da se osjeti slobodarski domoljubni duh istarskog čovjeka, koji je gotovo četvrt stoljeća trpio žestoku talijanizaciju: od talijanizacije imena i prezimena do protjerivanja brojnih obitelji.

Istra je jedan od onih naših zavičaja u kojima je Hrvat, iako stoljećima odvojen od domovinske i državne matice, ne samo politički nego i zemljopisnim zaprekama mora, a još više vilovite Učke, vjerno čuvao i očuvao hrvatsku svijest u svim državno-političkim sustavima i režimima

Upravo su naime istarske obitelji bile sijela hrvatstva, redovito privržene Crkvi, koja je naposljetku, personificirana u Boži Milanoviću, iako znajući što ju čeka pod komunizmom, dala ključan prinos da se poruke navedenog proglasa provedu u djelo. A u njemu se, nota bene, ne spominju ni Jugoslavija, ni Tito, ni Partija, ni AVNOJ, što dakako nije prošlo nezapaženo, pa Partija ujesen 1943. šalje u Istru provjerene kadrove, među kojima Jakova Blaževića, sa zadaćom da tamošnji antifašistički pokret komesarski ideologizira i stavi pod puni nadzor Partije te suzbije utjecaj Crkve. Ipak, ni Blažević u svojim izvješćima nije mogao prešutjeti činjenicu da istarske „omladinke“ pjevaju „Mi smo pak Istrani Hrvati pravi. / Ma kano lavi svoje zemlje branimo“ te da „Hrvati svećenici imaju u narodu utjecaj, jer su stvarno kroz najteža vremena fašističkog ropstva bili nosioci bar kroz crkvu neke nacionalne svijesti i otpora, i koji su u momentu kapitulacije Italije, može se reći, potpuno sarađivali sa nama“.

Kako znamo, u sljedeće dvije godine i hrvatstvo i katolištvo potisnuti su iz antifašizma za račun jugoslavenstva i komunizma, čiji neki sljednici i danas krivotvore povijest hrvatskog antifašizma. Vjerovati je da ono što se kao dio poratnog velezločina komunista dogodilo i u Istri – ne samo zbog političke mržnje nego i in odium fidei, primjerice ubojstvo svećenika antifašista (!) Miroslava Bulešića – ne bi bilo moguće, makar ne u toj mjeri, da je vlast u Istri ostala u rukama autentičnih istarskih rodoljuba.

Poslije rata Istra je, s rajskim Brijunima, pretvorena u garnizon bivše JNA, pa se tako znatno mijenjala i njezina nacionalna struktura, uz snažno političko promicanje jugoslavenstva i forsiranje regionalizma. Nakon što je nad Limskom dragom u osvit hrvatske neovisnosti podignuta čuvena Hrvatska ptica Šime Vidulina, ona je uskoro minirana, i to u božićnoj noći 1992. Ali nije to bio čin autentične Istre niti je to mogao biti! Ona je bila velik broj dragovoljaca i najveći mogući odaziv Istrana u hrvatske postrojbe u Domovinskom ratu, koji su se hrabro borili diljem domovine, ponovno tako potvrđujući da je njihovo hrvatstvo itekako živo.

Monumentalnost minijaturnosti

Ukratko, stoljećima se u Istri tkalo najfinije hrvatstvo, nenametljivo, otvoreno, ali čvrstih niti, otporno i ponosno. Sva književnost istarskih pisaca od Kumičića, Katalinić-Jeretova i Cara Emina do Balote (M. Mirkovića), od Nazora do Balentovića, od Gervaisa do Črnje, Tatjane Arambašin Slišković, pa Rakovca, i do generacija rođenih nakon Drugoga svjetskog rata, u kojima se ističu Načinović i Biletić, vrvi tim duhom oplemenjenim istarskim pričama i legendama, ali i suvremenim životnim borbama, krizama, vrlinama i vrednotama istarskog čovjeka, koji je, iako nerijetko u oskudici, skromnim sredstvima vazda i iz kamena, a kamoli ne bi iz zemlje znao stvarati najbolje i najljepše, materijalno i duhovno. Pa iako je u Istri sve na neki slikovit način manje nego drugdje, od pastirskih kažuna do najmanjih gradova na svijetu poput Motovuna, Roča i Huma, u toj minijaturnosti materijalnoga živi ljepota i snaga duha, koji, kad nabuja, pravi djela monumentalnija od Učke. Ima u njoj, ne zaboravimo, i uskočkoga duha, koji, kad misliš da si ga zauvijek svladao, bukne snagom Velog Jože. Sva takva, Istra je na sebi vlastit način bila i ostala stanište hrvatskih narodnih vlastitosti.

Hrvatstvo je europejstvo

Istra se danas smatra najrazvijenijom hrvatskom županijom. Bilo tako ili ne, razvijenost Istre iznad državnog prosjeka ima se prije svega pripisati radišnosti i šparnosti, pa i svojevrsnoj samozatajnosti Istrana, koji se neće razmetati, ali će svakomu tko ih cijeni znati pokazati iskreno gostoprimstvo i preda nj iznijeti ono najbolje. Ne samo gospodarski nego i politički i kulturni Zagreb sve više, srećom, shvaća vrijednost i važnost Istre za Hrvatsku, shvaća kako njezin „regionalizam“, ako nije ispolitiziran, ne izrasta iz inata prema „centru“, nego je, naprotiv, izraz težnje istarskoga čovjeka – nazivao se Istranin ili Istrijan, kako ga je nazivao i Otac Domovine Ante Starčević – da u svemu bude jednakovrijedan i važan dio „matice zemlje“, kojoj je stoljećima s čežnjom optirao.
Matica hrvatska, koja u Istri ima desetak ogranaka, dala je, uz Čakavski sabor s njegovim katedrama, najveći prinos očuvanju toga duha. On se danas rado krsti imenom multikulturalnosti, često u zaboravu njegove temeljne pretpostavke, a to je hrvatski značaj Istre. Ni sa kojim drugim elementom kao pretežnim – povijest nas to bjelodano uči – taj multikulturalizam ne bi bio moguć. Stoga sve ono što je u Istri hrvatsko ujedno je najeuropskije moguće. I obratno. Svjedoče o tome i dvije već dugogodišnje manifestacije: Dani Antuna Šoljana u Rovinju i Pulski dani eseja, obje u organizaciji Društva hrvatskih književnika i njegova istarskog ogranka.
Danas, kada prijeti stanovita opasnost da se Istra svede na odmaralište europskih bogatuna, svaki Istranin, poglavito pak matičar, treba da ima na umu i u srcu da smo, uza sve naše krajeve, po Istri mi bogataši! Svatko tko tako spoznaje i osjeća ima zadaću to jedinstveno bogatstvo duha, zemlje i čovjeka očuvati našim i živim, kao uzor-ravnovjesje zavičajnosti, rodoljublja i europejstva.

 

Matica hr/https://www.matica.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara