S. Kutleša: Obljetnica Velebitskog ustanka

0

Obljetnica Velebitskog ustanka

Povodom 89. obljetnice Velebitskog ustanka u Brušanima kraj Gospića upriličeno je obilježavanje toga događaja 6. rujna 2021., dan uoči samog datuma ustanka 7. rujna 1932. godine. Kod spomen-ploče u Brušanima zapaljene su svijeće i položeni vijenci. Na tom je mjestu 7. rujna 1932. miniranjem žandarske vojarne započeo Velebitski ustanak, otpor hrvatskog naroda protiv vojno-policijskog terora Kraljevije Jugoslavije. Kratke prigodne govore održali su župan Ličko-Senjske županije Ernstest Petry i gradonačelnik grada Gospića Karlo Starčević uz prigodnu molitvu don Anđelka Kaćunka. Ovo je prvi puta da je svečanosti prisustvovao župan Ličko-Senjske županije.

Nakon toga okupljeni iz Gospića, Zadra, Rijeke, Zagreba i drugih mjesta Like i Hrvatske uputili su se u Jadovno gdje je 14. rujna 2013. o 80. obljetnici Velebitskog ustanka 1932. – 2012. podignut veliki križ i spomen-ploča na spomen „nezaboravnim hrabrim vitezovima Velebitskog ustanka … i prvoj žrtvi srbo-četničkog terora Stjepanu Devčiću“. Hrvatski nacionalni revolucionari ustaše organizirali su ustanak kao znak odpora velikosrbskom monarhofašizmu. Molitvu je predvodio vlč. Marinko Miličević kao i u šumi kod groba Stjepana Devčića, koji je poginuo kao sudionik Velebitskog ustanka. Na grobu je prigodno slovo održao i Mile Biondić iz Rijeke istaknuvši da se 90. obljetnica Velebitskog ustanka treba obilježiti dostojanstveno 2022. i podsjetio na nedavno preminulog Ličanina Josu Mraovića koji je zaslužan i za podizanje spomenika i križa u Jadovnom.

Velebitski ustanak1

Uslijedilo je druženje i Okrugli stol kraj crkve u Brušanima. Skupu su se obratili gradonačelnik Gospića Karlo Starčević i Marko Ratković, po rođenju Brušanin, državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja. Na Okruglom stolu su svojim interventima sudjelovali Ivo Biondić, Ivan Brlić, Ante Bežen, Stipe Kutleša i Stanko Uršić. Marko Ratković je istaknuo da obilježavanje 90. obljetnice Velebitskog ustanka treba biti na višoj razini, tj. da obilježavanje Velebitskog ustanka ne bude samo lokalni nego županijski i državni događaj. Ivo Biondić osvrnuo se na povijest obilježavanja Velebitskog ustanka i istaknuo važnost dvaju stožera ustanka, Gospić i Zadar te potrebu da se obilježavanje treba organizirati diljem Hrvatske na razne prigodne načine.

Ivan Brlić je član Instituta Ivo Pilar, točnije njegove podružnice u Gospiću i zadužen je za organizaciju istraživanja Velebitskog ustanka u svrhu objavljivanja monografije koja će biti rezultat znanstvenih, arhivskih istraživanja u više arhiva i zemlji i inozemstvu. Prikazao je nacrt buduće monografije s temama i autorima. Jedan od urednika monografije Ante Bežen naglasio je da je ona zasnovana znanstveno, a ne politički i da će se iztražiti ne samo arhivska građa nego i tisak iz toga doba. Iako Velebitski ustanak nije bio po opsegu velika revolucija, on je to bio po svom značaju posebno u kasnijoj recepciji u hrvatskoj povijesti toga kraja i razdoblja. O važnosti Velebitskog ustanka svjedoče i činjenice da je sudionicima suđeno u Beogradu, a jedan od njih je osuđen na smrt, da je i sam kralj Aleksandar Karađorđević nakon ustanka došao u Gospić i Liku te da je ustanak odjeknuo i u Europi. Ustanak je bio znak odpora teroru koji je pritiskač čitav hrvatski narod u Kraljevini Jugoslaviji. U tom je smislu Velebitski ustanak ključ za razumijevanje i politike i kasnije hrvatske povijesti. Zato Velebitski ustanak nije lokalni nego nacionalni događaj. Ustanak ustaša protiv velikosrbske diktature poduprla je i Komunistička partija Jugoslavije sa svim komunistima, ne samo hrvatskim nego i komunistima drugih naroda tadašnje Jugoslavije.

O tom malo poznatom pitanju govorio je Stipe Kutleša, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća, suorganizatora ovogodišnjeg obilježavanja Velebitskog ustanka. Istaknuo je da primjer Velebitskog ustanka (a to nije jedini događaj) dokaz zanemarene, prešućene, krivotvorene, neistinite, lažne povijesti koju treba revidirati. Kakva je to znanost koja nije revizionistička? Ako nije takva, ona je kriva i ideologizirana znanost i služi dnevno-političkim ciljevima.

Velebitski ustanak2

S obzirom na odnos komunista prema ustašama prije Drugog svjetskoga rata treba spomenuti stavove koji odudaraju od službenih narativa. Ako se iz današnje perspektive gleda na noviju nacionalnu prošlost onda prevladava ustaljeno mišljenje da komunisti i ustaše nikada ništa zajedničkoga nisu imali. Ali to je posve krivo. Da ustaše i hrvatski i jugoslavenski komunisti ne moraju biti posve na suprotnim stranama pokazuje primjer iz doba tzv. kraljevske Jugoslavije. Što su tadašnji komunisti mislili o ustašama i ustaškom pokretu? U Proleteru, komunističkom glasilu, br. 28. iz prosinca 1932. godine objavljen je tekst pod naslovom Ustaški pokret u hrvatskim krajevima. Kratki podsjetnik na tadašnje okolnosti. Nakon uspostave diktature (6. siječnja 1929.) u kraljevini Jugoslaviji život nesrpskih naroda, posebno Hrvata, bio je nepodnošljiv.

Prva Jugoslavija bila je samo drugo ime za Veliku Srbiju. Naravno da je srpski teror od početka stvaranje nove države, a posebno uvođenje zloglasne „šestojanuarske“ diktature izazvao reakcije na diktatorski režim, tj. na srpski teror prema Hrvatima. U Proleteru čitamo: „U posljednje vrijeme počinje da se širi osobito u Lici i sjevernoj Dalmaciji ustaški pokret protiv srpskih okupatorskih vlasti. Bilo je više sukoba izmedju naoružanih ustaša i žandara. Medju Šibenikom i Benkovcem ustaše su digli u zrak četiri žandarske kasarne. U sukobima u Lici zarobili su ustaše 5 žandara i odveli ih sobom kao taoce.“ Naravno da je kraljevska projugoslavenska i velikosrpska vlada poduzela mjere protiv ustanika, tj. ustaša, ali i protiv civilnog stanovništva koje nije sudjelovalo u pobunama. Bilo je masovnih uhićenja po hrvatskim selima. „Vlada je, da uguši pokret proglasila opsadno stanje u tim krajevima, … poslala (je) tako 1400 žandara, tri bataljona vojske, dva kavalerijska odreda strojnih pušaka (mitraljeza) i jednu brdsku bateriju. Osim toga su poslati neregularni odredi tako zvane „Narodne odbrane“ Koste Pećanca … Jugoslavenske torpednjače krstare medju Rijekom i Splitom i najstrože paze da se iz Italije ne bi švercovalo oružje ustašama. … Po selima ne smije se poslije 8 sati u veče izlaziti iz kuća, a kad neko hoće da nekamo putuje, mora moliti dozvolu vlasti. U vezi sa ustaškim pokretom hapse se ljudi po selima u masama.“ Zatvori u Zagrebu bili su puni, a kod Gline je bilo ranjenih i poginulih. „Javljaju iz Zagreba da tamo u policijskom zatvoru ima preko 150 seljaka iz Like, a osim toga oko 90 uhapšenih iz Zagreba radi zadušnica Hraniloviću. Kod Gline, gdje je nedavno bila seljačka pobuna bilo je prema vijestima odatle, 15 mrtvih i 16 ranjenih.“

Hrvatski, ali i jugoslavenski, komunisti uzroke tako ozbiljnog stanja u tadašnjoj Jugoslaviji vide prije svega u režimskoj diktaturi koja je prešla svaku mjeru. To je uzrok nastanka ustaša i pružanja otpora diktatorskom režimu. Dva su momenta koja ističu komunisti. Jedan je socijalno-ekonomski. „Glad, bijeda i teror režima nad stanovništvom prevršili su već sve mjere i seljaci dovedeni do očaja bježe u šumu i sa puškama u ruci počinju da se bore protiv velikosrpskog zuluma. Uz okolnosti da ustaški pokret započinje u Lici i sjevernoj Dalmaciji – najsiromašnijim krajevima Jugoslavije – može se zaključiti da socijalno-ekonomski momenti igraju veliku ulogu u tom pokretu.“ Drugi moment koji komunisti ističu u vezi s ustaškim pokretom je nacionalni iako je komunistima bio važniji internacionalizam nego nacionalizam. Isticanje nacionalnog kod tadašnjih komunista pokazuje nisu bili posve odnarođeni. Zato oni ističu : „Ali značenje nacionalnog momenta takodjer je veliko, jer je pokret najviše razvijen u hrvatskim dijelovima Like i sjev. Dalmacije”.

Velebitski 3

Hrvatski i jugoslavenski komunisti imali su ne samo simpatije prema ustaškom pokretu (nema dvojbe da je slično i s komunistima drugih zemalja jer je CK KPJ samo dio internacionalnog komunističkog pokreta), nego i više od toga: smatrali su svojom dužnošću poduprijeti i proširiti ustaški pokret na šire narodne mase. Komunisti i ustaše su, dakle, istomišljenici po pitanju otpora prema jugoslavenskoj i velikosrpskoj kraljevskoj diktaturi. Ali ne samo to. Komunisti se svrstavaju na ustašku stranu i sebi u zadatak stavljaju proširenje ustaškog pokreta. „Komunistička Partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Dužnost je svih komunističkih organizacija i svakog komuniste da taj pokret potpomognu, organizuju i predvode.“

Ima nekih razlika u metodama. Dok se ustaše, kako misle komunisti, bore individualnim terorističkim metodama, komunisti su za mobiliziranje širokih masa naroda. „Velikosrpska vojno-fašistička diktatura ne može da se obori samo akcijama malih grupica ljudi bez učešća najširih masa…“ Prema tome: „Borba za raširenje masovne baze ustaškog pokreta, …– to je zadaća komunista.“ Hoće li hrvatski tzv. povjesničari i ovo nazvati revizionizmom?

Komunisti u prvoj Jugoslaviji smatrali su posve legalnom i legitimnom ustašku borbu za nacionalno oslobođenje sve do nacionalnog samoodređenja i odcjepljenja. „Zbog toga oni uzimaju najaktivnijeg učešća u ustaškom pokretu i predvode taj pokret, vezujući borbu ustaša za nacionalno oslobodjenje sa borbom širokih masa radnog naroda za rad, hljeb, zemlju i slobodu.“

Istina je da su komunisti prigovarali Paveliću i nekim drugim ustašama zanemarivanje socijalne komponente, ali bez ikakve dvojbe podržavali su nacionalnu težnju ustaša za vlastitom državom i slobodom. „Borba za nacionalno oslobodjenje treba da bude ispunjena konkretnim sadržajem i da obuhvati pitanje zemlje, dugova, poreza, borbe protiv mjesnih bogataša-lihvara, škole itd. … A komunisti se bore protiv srpske i hrvatske buržoazije, protiv nacionalnog i socijalnog potlačivanja, za samoodredjenje potlačenih naroda do otcjepljenja za vlast radnika seljaka.“

Kada se uzme u obzir sve što je poznato o ustaškom pokretu, pa i ono što su o tom pokretu mislili hrvatski i jugoslavenski komunisti u doba prve Jugoslavije, onda je posve jasno da i povjesničari s trunkom osjećaja za elementarnu logiku moraju, nasuprot nelogičnim režimskim pseudo-povjesničarima, zaključiti da ustaški pokret u svome nastanku nije bio nikakav fašistički pokret nego protujugoslavenski i protuvelikosrbski, a prohrvatski nacionalni pokret s čijim su se osnovnim idejama slagali komunisti i podržavali ga.

To je prevažno znati i iznova naglašavati. Ako se unutar ustaškog pokreta moglo pojaviti da su neki pojedinci bili fašisti, to nipošto ne znači da je čitav pokret nastao kao fašistički. Kad bi bilo tako onda bi se i onodobne hrvatske komuniste moglo svrstati u fašiste. Osim toga većina hrvatskog naroda bila je uz ustaški pokret u smislu težnje za vlastitom državom, ali nije prihvaćala fašizam. Ono što se dogodilo poslije Drugoga svjetskog rata jest da su velikosrbi, a s njima i komunisti, sotonizirali ustaški pokret i NDH, a time i najveći dio hrvatskog naroda te postojanje bilo kakve hrvatske države. Ta je stigma,utemeljena na brojnim i teškim povijesnim krivotvorinama, ostala na hrvatskom narodu do dana današnjega iako su neki drugi narodi imali prave fašističke pokreta, ali ih se danas tako ne percipira. Nijednomu narodu nije nametnuta takva ideološka omča oko vrata kao hrvatskom narodu, zahvaljujući dijelu pripadnicima hrvatskoga naroda, tj. hrvatskim komunistima.

Velebitski4

Još se nužno nameće jedan zaključak. Prijeratni hrvatski komunisti bili su internacionalisti (u skladu s prirodom komunizma), ali i nacionalno osjetljivi, dok su današnji neokomunisti (sada sakriveni pod drugim imenima) posve anacionalni i globalistički su slugani. Nisu li oni onda možda bili i ostali nacionalni izdajice? Taj se zaključak nameće sam po sebi ako se zna da su se mnogi hrvatski komunisti, koji su ostali u strukturama nakon 1945. godine, opredijelili protiv vlastite države i naroda. Internacionalizam ne mora nužno isključivati nacionalizam. Što bi se dogodilo da su hrvatski komunisti i ustaše radili na zajedničkom cilju stvaranja i očuvanja vlastite države? U tom slučaju ne bi bio moguć Domovinski rat i Hrvatska je već tada mogla biti samostalna država. Poslijeratni hrvatski komunisti mogli su se već tada boriti za komunističku Hrvatsku (ako već drugačija nije bila moguća; a bila je moguća i nekomunistička Hrvatska), ali oni su više htjeli protuhrvatsku Jugoslaviju (de facto Veliku Srbiju) nego bilo kakvu Hrvatsku. Posljedice toga trpimo i danas. U tome ih vjerno slijede i današnji globalistički tvz. hrvatski neokomunisti.

Upravo danas, ovih dana potajno se provodi jedan zločesti plan koji je u zadnje vrijeme ipak došao u fokus javnosti, odkada se pojavila tzv. migrantska kriza i iseljavanje Hrvata iz Domovine. Radi se o slučaju Kosinj. Bez znanja javnosti i bez pitanja zainteresiranih provodi se sofisticirani plan iseljavanja ljudi sa svojih ognjišta, uništavanje jednog od najljepših polja u Hrvatskoj, zatiranje kulturne tradicije (Kosinjski glagoljski misal) samo zato da bi se grupa huligana dočepala nacionalnog blaga kao što je voda.

O toj temi nešto kratko je govorio Stanko Uršić. Istaknuo je da je Kosinjsko polje jedno od najljepših u Hrvatskoj, a glagoljski misal jedna od najstarijih tiskanih knjiga u Hrvatskoj. Osim toga, kako nekome može pasti na pamet da ljude iseljava s njihovih ognjišta i to bez pitanja i razprave. Šira javnost o tome ništa ne zna iz režimskih medija. Ovdje se ne radi samo o iseljavanju stanovništva nego i još više od toga – potapanju Kosinjskog polja i stvaranju fantomskog jezera koje se ne može napuniti za sedam godina i prema tome ne bi ni služilo navodnoj svrsi. Energetski gledano to je promašaj, a postoje mnogo drugih boljih rješenja i za očuvanje kraja, ekologije, stanovništva. Sve je to dio šireg plana i napada i na Gacku i izvore vode. Tema je izazvala veliko zanimanje i živu raspravu.

Stipe Kutleša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara