Daran Darko Bašić: Zločini tzv Armije BiH – Grabovica 8/9. rujna 1993.

O zločinu u Grabovici se ne će oglasiti Documenta, Teršelička, Zoran Pusić, opskurni antifa portali i silne nevladine udruge koje izdašno financira hrvatska vlada i ne će zatražiti kažnjavanje krivaca i pravdu.

Oliver Frljić ne će postaviti predstavu ni Drago Pilsel neće ići sa kolumnom o malenoj Mladenki Zadro četverogodišnjoj djevojčici Mladena i Ljubice Zadro koja je surovo pogubljena zajedno sa svojim roditeljima i babom i didom u bestijalnom zločinu pripadnika “viteške i slavne” Armije BiH.

O tom zločinu ne će slova napisati ni Snježana Pavić i Slavica Lukić na stranicama Jutarnjeg lista.

Danas se ne će dijeliti simboli Grabovice. Kao što se o obljetnici Srebrenice dijele simboli.

Pravda je za nekoga drugoga ne za Hrvate BiH. Sve te opskurne NVO udruge “pravednika” su ipak izdašno plaćene samo za progon Hrvata poradi i procesuiranog već kažnjenog zločina u Ahmićima.

Danas će HRT odvojiti par minuta za Grabovicu. Okruglih stolova sa gostovanjem Vesne Teršelić, Zorana Pusića, Tvrtka Jakovine ne će biti. Ne će se tražiti danas ni njihove izjave. Jer su žrtve Hrvati.

Kao da nam nije bilo dosta mitova o antifašizmu i partizanskim borcima koji su strijeljani i poradi krađe šala i o ratu u devedesetim su se počeli stvarati mitovi koji i danas ne pridonose napretku i pomirenju. Jedan od najopasnijih mitova jest kako su Bošnjaci kao narod najveća i jedina žrtva rata. Taj mit je postao dijelom ukupne svijesti bošnjačkog naroda. Ali ne samo bošnjačkog naroda. Opće je mišljenje da su Bošnjaci najveće i čak jedine žrtve ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini i da među njima nema zločinaca, ili ako ih ima da riječ je o pojedincima i većinom su to samo incidenti pa se može i dogoditi da jedan Bakir Izetbegović  tada bošnjački član predsjedništva BiH i beskrajno i besramno laže kao na Danu Zlatnih Ljiljana i danu pobjede nad fašizmom 9. svibnja 2017 ( koji su to fašizam i kada Bakirovi pobijedili teško da je jasno !? )

Izetbegović naglašava da “naši borci se nisu svetili, nisu palili sela, nisu ubijali nevine civile ni rušili bogomolje. Taj moralni kapital mjera je naše duhovne snage, osnov je i temelj našeg zalaganja za pomirenje, za reintegraciju zemlje. “

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/51914/izetbegovic_nasi_borci_se_nisu_svetili_nisu_palili_sela_nisu_ubijali_nevine_civile_ni_rusili_bogomolje.html

No ne laže samo Bakir, Bakiru se nedavno pridružio i Šefik Džaferović sa svojim lažima.

“Armija RBiH je vodila časnu borbu. Zločini ako su bili, bili su zločini pojedinaca i oni trebaju odgovarati. Nikako nisu bili dio sustava. Sustav se borio protiv zločina koliko je znao i umio, kazao je uz ostalo Džaferović.

Džaferović negirao da je tzv. Armija RBiH činila ratne zločine, evo što je točno rekao

Nema mira, pravde i suživota u Bosni i Hercegovini dok se ne bude znala sveukupna istina o zločinima i zločincima.

Obljetnica jednog od tih surovih zločina je danas. Obljetnica zločina u Grabovici.

1993. do tada mirno mjesto Grabovica smještena između Drežnice i Jablanice postaje strateški cilj bošnjačke vrhuške u njihovim planovima osvajanja hrvatskih prostora i izlaska u Neum. 10.05.1993. jake bošnjačke snage osvajaju Grabovicu u kojoj je bilo 35 vojnika HVO-a.

Padom Grabovice braneći svoja ognjišta život su izgubila tri pripadnika HVO-a: Franjo Zadro, Željko Rozić i Miroslav Zlomislić.

Većina pretežito mlađih žitelja Grabovice ranije je izbjegla a ostale su uglavnom starije osobe vjerujući da im se ništa neće dogoditi jer nikome ništa nisu skrivili.

Nakon zauzimanja Grabovice, pripadnici tzv. A RBiH a zapaljene su i dvije hrvatske kuće Dragana i Pere Mandića. Nakon što je tzv. A RBiH zauzela Grabovicu, u njoj je ostala 91 osoba hrvatske nacionalnosti, većinom starije osobe i petero djece. Svakodnevno je pljačkana hrvatska imovina (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što su činili muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja. Kada se šezdesettrogodišnji starac Jozo Ištuk usprotivio pljačkanju svoje imovine i odvođenju stoke, pripadnici tzv. A RBiH su ga u srpnju 1993. godine ubili. Sredinom ljeta ubijeni su na Ćopima, selu između Grabovice i Drežnice i Cvitan Lovrić i žena mu Jela. Pored pljačke imovine svakodnevno je maltretirano i zastrašivano preostalo hrvatsko stanovništvo.

U ovom razdoblju Grabovica je bila pod izravnim nadzorom postrojbi 6. Korpusa tzv. A RBiH, odnosno tadašnje OG Sjever-2 kojom je zapovijedao Zulfikar Ališpago – Zuka, koji je bio i zapovjednik postrojbe za posebne namjene ŠVK tzv. A RBiH “Zulfikar”.

Zamjenik i vršitelj dužnosti zapovjednika postrojbe “Zulfikar” u to vrijeme bio je Nihad Bojadžić, Pored pripadnika postrojbe “Zulfikar”na području Grabovice često su boravili i pripadnici “Drežničkog bataljona” pod zapovjedništvom Mustafe Beglerovića – Mujice, iz sastava 4. Korpusa tzv. A RBiH.

Zbog otežane komunikacije između Mostara i Jablanice u ovom razdoblju nadležnost nad Grabovicom imale su i civilne vlasti Jablanice odnosno načelnik MUP-a Jablanica Emin Zebić i predsjednik ratnih predsjedništava općina Jablabica, Konjic i Prozor dr. Safet Ćibo. Ovakvo je stanje potrajalo sve do početka rujna 1993. godine, kada otpočinju aktivnosti tzv. A RBiH za izvođenje akcije “Neretva 93”, koju su odobrili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i zapovjednik Štaba vrhovne komande (ŠVK) tzv. A RBiH Rasim Delić, što je imalo za cilj ovladavanje dijelom teritorija BiH od Bugojna do Jadranskog mora. Prema zapovijedima zapovjednika ŠVK tzv. A RBiH Rasima Delića, nositelji napadnih operacija u akciji “Neretva 93” bile su postrojbe iz IV. i VI. korpusa tzv. A RBiH, a pridodate su im i postrojbe iz III. korpusa, te I. korpusa tzv. A RBiH:

– Dijelovi 9. Bbr pod zapovijedanjem Ramiza Delalića – Ćele;

– Dijelovi 10. Bbr pod zapovijedanjem Mušana Topalovića – Cace, kao i manje postrojbe

za posebne namjene;

– “Igmanski vukovi” pod zapovjedništvom Ediba Šarića;

– Skupina pod zapovjedništvom Adnana Solakovića poznata kao “Solakovi ljudi” ili “Adnanova grupa”

– “Handžar divizija” i

– Odred za posebne namjene MUP-a BiH “Laste”. Već od ranije na ovome području bila je nazočna postrojba za posebne namjene ŠVK “Zulfikar” pod zapovijedanjem Zulfikara Ališpage – Zuke i Nihada Bojadžića.

Radi praćenja provođenja akcije kao i koordiniranja postrojbi 4. i 6. K tzv. A RBiH te ostalih postrojbi koje su sudjelovale u akciji, zapovjednik ŠVK zapovjedio je da se formira IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Zićro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković. Istodobno u Zapovjedništvo OG Sjever-2 uz zapovjednika Zulfikara Ališpagu – Zuku pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran.

Spomenute postrojbe dana 06. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali Vehbija Karić i Zićro Suljević. Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a Vehbija Karić je pred postrojenim pripadnicima tzv. A BiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao:

“AKO SE KO BUDE BUNIO, BACITE GA U NERETVU”!*

(*Iz knjige Ivica Milivončić “Zločin s pečatom”)

Prije dolaska postrojbi tzv. A RBiH u Grabovicu, u selo su dolazili predstavnici civilne vlasti iz Jablanice i predstavnici tzv. A RBiH na čelu s generalom Karićem te prenijeli lokalnom hrvatskom stanovništvu da će u selo doći pripadnici tzv. A RBiH, te da ih trebaju primiti u svoje kuće i da se ničega ne trebaju plašiti.

Koliko se nisu trebali plašiti pokazuje krvavi pir “vitezova” ABIH u noći 8/9. rujna 1993. godine. U masakru u svojim kućama su mučene i masakrirane 32 civilne osobe hrvatske nacionalnosti. Živih svjedoka navedenog zločina nema, osim dvojice braće Gorana i Zorana Zadre, tada dječaka od 11 i 13 godina, koji su očevici ubojstva svoje obitelji: majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda.

“…Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na talijanku, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir-prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim.

Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo’. I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali’. Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune četiri godine…”

(iz Knjige Zločin s pečatom Ivica Milivončić )

U suludom krvavom piru pripadnika “viteške i slavne ” ABIH 8./9. 9. 1993. godine ubijene su sljedeće osobe:

Josip Brekalo 1939

Luca Brekalo 1939 žena Josipa

Pero Čuljak 1913

Matija Čuljak 1917 žena Pere

Andrija Drežnjak 1921

Mara Drežnjak 1921 žena Andrije

Dragica Drežnjak 1953 kćerka andrije i Mare

Živko Drežnjak 1933

Ljubica Drežnjak 1932 žena Živkova

Cvitan Lovrić 1936 ubijen prije 09.09 1993 u svojoj kući

Jela Lovrić 1940 žena Cvitanova ubijena prije 09.09 1993 u svojoj kući

Mara Mandić 1912

Ivan Mandić 1935

Pero Marić 1914

Dragica Marić 1914 žena Perina

Ilka Marić 1921

Ruža Marić 1956

Martin Marić 1911

Marinko Marić 1941

Luca Marić 1944 žena Marinkova

Marko Marić 1906

Matija Marić 1907 žena Markova

Ruža Marić 1935

Ilka Miletić 1926

Anica Pranjić 1914

Franjo Ravlić 1918

Ivan Šarić 1939

Ivan Zadro 1924

Matija Zadro 1923 žena Ivanova

Mladen Zadro 1956 sin Ivana i Matije Zadro

Ljubica Zadro 1956 žena Mladenova

Mladenka Zadro 1989 četverogodišnja kćer Ljubice i Mladena

Jozo Ištuk 1930 ubijen prije 30.07 1993 u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće

Nitko od ubijenih nije bio naoružan niti je u Grabovici bilo bojovnika HVO-a niti ratnih operacija. Zločin se pokušalo prikriti paljenjem i pretpostavlja se bacanjem tijela u Neretvu. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci samo 16 osoba i to većinom djelomično. Obitelji stradalih i dalje će se pitati gdje su tijela njihovih najmilijih.

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način kao da su ubojice izašle iz horor filmova.

Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić* izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova jednog od pripadnika ABIH:

“Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s  naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica.”

Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, osim zapovijedi da se leševi pobacaju u Neretvu, neki od najviših časnika tzv. ABiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik “Dani” od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo:

“…Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik… Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti.”

(Dani od 24. listopada 1997. godine)

Sa sastanka civilnih i vojnih dužnosnika rujna 1993. godine u Konjicu na kojemu su bili : Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješća o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.

Prema kasnijim izjavama u tisku nekadašnjih pripadnika ABIH govori se da je Uprava bezbjednosti a time i čitav vojni i civilni bošnjački vrh do u tančine znao sve detalje oko masakra u Grabovici.

A Vehbija Karić?

Sada već rahmetli  Vehbija Karić lamentirao je o drogiranim (“dopingovanim”) borcima tzv. armije BiH. Po njemu je stravičan zločin samo incident. O svojoj krivnji i u pokušaju prikrivanja zločina ni riječi. Odgovornost za zločin prebacuje vješto na druge pa tko povjeruje…

A povjerovali su mnogi Hrvati…

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić.

Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro i to Ivana, Matije i Mladena. Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, no Haški sud oslobodio ga je optužbi, navevši u presudi: “vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala.” Sefera Halilovića teretilo se po zapovjednoj odgovornosti, budući da je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije “Neretva ’93”. Optužnica je navodila da general Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice.

VEZANO

Sutra će u  u Grabovici na misi uz obljetnicu zločina svećenik i netko od pripadnika stradalničkih udruga tražiti da se i nalogodavci kazne. Ponovo će Grabovica postati mjesto gdje će dužnosnici polagati vijence izricati velike riječi.

A onda ponovno muk. Do sljedeće obljetnice stravičnoga zločina u Grabovici.

Grabovica nije jedini NEKAŽNJENI zločin nad Hrvatima. Samo je jedan od bestijalnih zločina u nizu koje su počinili pripadnici tzv ABIH.

Daran Darko Bašić/Hrvatsko nebo