J. Jurčević: “Komunistički teror i mučeništvo Crkve”

Da bi bolje upoznali hrvatsko društvo i njegove probleme izvan ‘staklenog zvona’ u kojem Vlada RH živi potrebna su i razmišljanja osoba koja ne podilaze trenutno-vladajućima u njihovoj neuspješnosti, pa u tom duhu ‘izgubljenima u prostoru i vremenu, a nadolazeći popis stanovništva to potvrđuje’ skrećem pozornost na knjigu doktora Josipa Jurčevića ‘Komunistički teror i mučeništvo Crkve’ objavljenu 2020. u dva sveska.

Danas profesora Jurčevića hrvatska javnost dobro poznaje (daleko najbolji predsjednički kandidat u 2009.), no pristup medijima mu je ograničen, tako da ga se, kao i većinu intelektualaca, uglavnom ignorira (na primjer tijekom parlamentarnih izbora, pa umjesto intelektualaca u Saboru RH imamo mnoštvo ‘smokvinih listova’). Razlog je tome, kao uostalom uvijek u povijesti, strah vlastodržaca od promjena. Naime, kad u nekom društvu intelektualce pobijete, ušutkate ili im onemogućite, tj. ograničite djelovanje, onda imate državu (diktaturu) kakvu vlast (a ne narod) želi. Stoga bih napomenuo da ‘kako titula ne čini osobu učenom, tako ni pojavljivanje neke osobe u medijima ne dokazuje njenu uglednost u intelektualnim krugovima’. S drugim riječima, lako je prepoznati istinskog intelektualca u mnoštvu lažnih. Želim reći da je Josip Jurčević intelektualac, ne po tituli, već po djelima.

Jedno od njegovih brojnih djela je i knjiga ‘Komunistički teror i mučeništvo crkve’ objavljena 2020. u dva sveska u kojoj dokumentirano prikazuje utjecaj antifašista preko njihove ozloglašene tajne službe na sve u Crkvi i oko nje. Knjiga je vrlo informativna i preporučio bih je vjernicima, pogotovo onima koji su osjetili komunističku nemilosrdnost, kako bi bolje shvatili (pa i iz osobnog iskustva) međusobne odnose s jedne strane vjere-Crkve-svećenstva-vjernika, a sa druge strane državnog represivnog aparata. Isto tako knjiga je podsjetnik svim bivšim članovima komunističke partije (10% Hrvata) koji su vjerno služili interesima antifašističke diktature i time (svjesno ili ne) upropastili mnoge živote i obitelji, a svima nama onemogućili prosperitet kakvog su imali naši vršnjaci negdje na Zapadu.

Ako me netko još uvijek ne razumije, onda bih usporedio danas ‘coronu’ s jugoslavenskom UDB-om (Uprava Državne Bezbednosti – istu svrhu imao je Stasi u DDR-u). Koliko je imala prije UDB-a, toliko ima i danas ‘korona’ utjecaj na vjernike i Crkvu. Iz Jurčevićevih djela znamo mnogo o UDB-i, no o koronavirusu vrlo malo, tako da je ‘corona’ posebna priča i nije tema ovog sadržaja.

Tema je knjige vrlo osjetljiva, netko se može u njoj prepoznati i moguće je da knjigu neće shvatiti ispravno, pa stoga za one koji ne namjeravaju temeljito pročitati knjigu treba nedvosmisleno reći: ‘Crkva je u Hrvata za vrijeme komunizma bila pod strogom kontrolom jugoslavenskih tajnih službi, no koliko god se trudili, nisu slomili hrvatski duh, niti uništili vjeru puka u majku Crkvu i Boga. Na naše svećenike i časne sestre možemo biti ponosni, jer su svojim radom, žrtvom i mučeništvom opravdali svoj životni smisao i postojanje. Nijedni izuzeci neće osporiti rečeno’.

No nastavimo s knjigom u kojoj autor dokazuje da je Crkva u Hrvata bila glavna meta komunističke represije. Čitatelji se također mogu upoznati s odnosom diktatora Tita i velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj, blaženog Stepinca. Utjecaj antifašističkih tajnih službi u sve pore hrvatskog društva je impresivno užasan, pogotovo dio koji se odnosi na pokojnog don Živka Kustića. Nevjerojatno je da pored svega što danas znamo još uvijek se dozvoljava tinjanje antifašizma, što je samo potvrda da se iskrene demokratske promjene ipak nisu dogodile u Hrvatskoj (Sve je bila jedna velika farsa). Ovdje se moram upitati ‘Kakva je to demokracija u Europskoj uniji kad se dozvoljava diktatura manjine nad većinom?’

U knjizi se može pronaći mnoštvo zanimljivih podataka poput:

– Godine 1989. u saveznoj Službi Državne Bezbednosti (to je ono što mi od ‘milja’ uvijek zovemo ‘Udbom’ bez obzira na mijenjanje imena u Službu Državne Sigurnosti – SDS itd.) bilo je 61% Srba, 18% Jugoslavena, 12% Crnogoraca, 2% Hrvata, itd.

– I nova vlast u Hrvatskoj je do 1. srpnja 1991. nadzirala pomoćnog biskupa Kokšu i Crkvu

– SDS (bivša UDB-a) i njenih 750 djelatnika postala je preko noći služba državne sigurnosti demokratske i samostalne hrvatske države protiv koje je najžešće djelovala gotovo pola stoljeća.

Kad sve to i još štošta drugog iz knjige čovjek pročita i malo bolje razmisli, mora zaključiti da nije ništa čudno što smo kao narod, s neupitno plemenitom pomirbom, prevareni. Nacionalna pomirba i zajedništvo DA, ali tek nakon odsluženih kazni odgovornih za sve zločine od 1945. Male ljude komuniste ne treba osuđivati (grižnja savjesti bit će dovoljna), no vlastodršce DA. Isto pravilo vrijedi i za komunističke nasljednice HDZ i SDP i ostale beznačajne partije koje su nas dovele u status provincije EU-ja. Za ‘lustraciju’ nikad nije kasno! Ne zaboravite, i nakon smrti ostaju djela po kojima se osobi sudi (povijest, javnost, itd.).

Ovom bih se prilikom htio zahvaliti znanstveniku-istraživaču Josipu Jurčeviću, ne samo na ovoj knjizi, nego na svim knjigama i budućim djelima koja će biti s pozornošću korištena u izučavanju hrvatske novije povijest. Mnoge sam njegove knjige sa zanimanjem pročitao i radujem se novima.

dr. Ivica Tijardović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo