Ivica Ursić: Bog govori, slušamo li ga?

0

 

(Marko 7, 31-37)

Gluhonijeme osobe žive u svojevrsnoj izoliranosti od drugih ljudi.

Gluhonjemi čovjek o ovonedjeljnom čitanju Evanđelja po Marku također je u izoliranom položaju u društvu. U ono vrijeme, dakle u prvom stoljeću, najvjerojatnije nije postojao formalni jezik znakova, pa se je taj čovjek i oni u njegovoj blizini morali snalaziti kako bi međusobno komunicirali.

Ljudi koji su živjeli u prvom stoljeću bili su ljudi oralne komunikacije. Komunikacije razgovorom. Oni nisu stvari zapisivali.

U takvom društvu gluhonijema osoba bila je na apsolutnoj margini.

Takva bi osoba u cjelosti bila izostavljena iz društvenog života.

Današnje društvo, u kojem živimo, živi brzim ritmom.

Svi manje više koriste automobil, rijetki hodaju.

Većina nas je postala ovisna o mobitelu i internetu.

I naravno svatko vodi računa o svom poslu.

Rijetko se komunicira s ljudima oko sebe ukoliko nisu poslovni partneri ili jako bliski poznanici. Među ljudima i u najvećim gužvama vlada snažan osjećaj osamljenosti.  Ljudi se druže u svojim društvenim, strogo kontroliranim, krugovima u koje pridošlica nema pristupa.

Živeći takvim životom, životom brzog ritma mi smo neprestano u stanju gdje nas se ometa, gdje se naša pozornost odvlači i u kojem mi živimo ne u suglasju sa svojim bližnjim nego u potpunoj disonanci.

A kada smo u takvom stanju onda smo mi zatvoreni i nove ideje ne dopiru do nas. Odvojen od okoline u kojoj se nalazimo mi se također odvajamo od mogućnosti da primimo nove informacije.

Mi u biti postajemo – gluhonijemi. Mi ne slušamo one koji su oko nas, a niti s njima komuniciramo.

Mi živimo u svijetu koji misli da je Bog gluh na njegove vapaje, a u biti smo mi gluhi i ne čujemo Božji glas.

Druga tendencija kojoj naginjemo, kada živimo prebrzim životnim ritmom, jest da mi težimo prema ekstremnom konzervatizmu po pitanju svojih osjećaja.

A kada postanemo emocionalno i suviše konzervativni onda se mi zatvaramo prema drugim ljudima i nismo u stanju s njima se povezati.

Osobi koja je izolirana i kruta teško je ući u rizik ljubiti nekoga i davati se nekome. Zarobljeni u suludom ritmu svakodnevice mi više, ni uz najbolju volju, nismo u stanju usporiti, povezati se s ljudima oko sebe kako bi stvorili i održali određene odnose.

Uvlačimo se i zatvaramao sami u sebe.

U današnjem čitanju, nakon što je utisnuo svoje prste u njegove uši i nakon što je pljunuo i dotaknuo se njegovog jezika, Isus im zapovijeda: “Effata!” – to će reći: “Otvori se!”

Ne izliječi se, ne ozdravi, nego otvori se, oslobodi se svojih okova.

Naredna rečenica je potvrda, jer se u njoj kaže da su mu se uši otvorile i jezik mu se razdriješio spona. Jezik je postao slobodan, jer više nije bilo onog što ga je sputavalo.

Isusova zapovijed uisto vrijeme je i radost i prijetnja. Ona je radost otvaranja, sloboda od svake ovisnosti koja nas sputava, kao što je, naprimjer, ovaj naš suludo brzi život. Ona je prijetnja ugodi koju donosi takva ovisnost i koja nas sputava.

Znanstvenici su otkrili da životinje naviknute na kavez ostaju u kavezu čak i kada su vrata kaveza otvorena. Životinjama je ugodnije u njihovom zarobljeništvu, u kavezu, i one biraju u njemu ostati.

Mi smo definitivno postali robovi suludo brzog ritma života i mi radije ostajemo u njemu vezani, prikovani, sputani dok trčimo kroz život, umjesto da usporimo i preuzmemo na sebe rizik nepoznatog.

Za biti otvoren, kako nam Isus zapovijeda, mi to ponajprije moramo željeti.

Gluhonijemog čovjeka u današnjem čitanju su donijeli Isusu, on nije sam potražio Isusa. Donijeli su ga njegovi dobronamjerni prijatelji i obitelj.

Ali on je bio spreman dopustiti Božjem Duhu da uđe u njega i da na taj način promijeni njegov život na bolje.

Na koji način Bog nas danas poziva da se otvorimo?

Kome ili čemu Isus danas zapovijeda i govori: “Effata!” – “Otvori se!”?

Kako će ovaj „zaglušeni“ svijet uopće čuti Božji glas?

Možda jezikom znakova. Kroz djela ljubavi i dobrote.

Da, mi bismo trebali ući u svijet kojeg Bog toliko ljubi, a ne čekati da taj svijet dođe do nas.

Mi moramo progovoriti „jezikom znakova“ i onda ćemo čuti i progovoriti.

Ali kako mi živimo u duhovno gluhom svijetu postoji realna opasnost da mi kao vjernici „izgubimo svoj duhovni sluh“. Okruženi različitom bukom mi postajemo nesigurni kada nastupi tišina oko nas i kada Bog progovara.

U Evanđelju po Marku nekoliko puta se spominje „slušanje“.

Na Brdu preobraženja nebeski Otac govori učenicima: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” (Marko 9,7), a samo nekoliko stihova kasnije od ovih današnjih Isus će reći učenicima: „Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete?“ (Marko 8,18)

Jesmo li i mi ponekad nalik učenicima koji “uši imaju ali ne čuju”? Ušutkujemo li Božji glas i govorimo li Bogu: „Da, čujem te Bože ali nemam namjeru poslušati te.“

Poslušajmo!

Poslušajmo!

Poslušajmo!

Budimo zahvalni da imamo Boga koji želi razgovarati s nama, koji nas želi voditi i koji nam šapatom prenosi svoju ljubav na bezbroj načina.

Isus je rekao gluhonijemom: „Otvori se!“

Možda danas to isto govori i nama.

Otvori se!

Otvori se ljubavi Isusa Krista.

Otvori se istini Isusa Krista.

Otvori se Isusu Kristu i slijedi ga tamo kamo te vodi.

Otvori se glasu Boga svojega.

Usudimo se i – otvorimo se.

Možda nam to promijeni naš život – zauvijek.

https://ivicaursic.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara