Gluhonijeme osobe žive u svojevrsnoj izoliranosti od drugih ljudi.
Gluhonjemi čovjek o ovonedjeljnom čitanju Evanđelja po Marku također je u izoliranom položaju u društvu. U ono vrijeme, dakle u prvom stoljeću, najvjerojatnije nije postojao formalni jezik znakova, pa se je taj čovjek i oni u njegovoj blizini morali snalaziti kako bi međusobno komunicirali.
Ljudi koji su živjeli u prvom stoljeću bili su ljudi oralne komunikacije. Komunikacije razgovorom. Oni nisu stvari zapisivali.
U takvom društvu gluhonijema osoba bila je na apsolutnoj margini.
Takva bi osoba u cjelosti bila izostavljena iz društvenog života.
Današnje društvo, u kojem živimo, živi brzim ritmom.
Svi manje više koriste automobil, rijetki hodaju.
Većina nas je postala ovisna o mobitelu i internetu.
I naravno svatko vodi računa o svom poslu.
Rijetko se komunicira s ljudima oko sebe ukoliko nisu poslovni partneri ili jako bliski poznanici. Među ljudima i u najvećim gužvama vlada snažan osjećaj osamljenosti. Ljudi se druže u svojim društvenim, strogo kontroliranim, krugovima u koje pridošlica nema pristupa.
Živeći takvim životom, životom brzog ritma mi smo neprestano u stanju gdje nas se ometa, gdje se naša pozornost odvlači i u kojem mi živimo ne u suglasju sa svojim bližnjim nego u potpunoj disonanci.
A kada smo u takvom stanju onda smo mi zatvoreni i nove ideje ne dopiru do nas. Odvojen od okoline u kojoj se nalazimo mi se također odvajamo od mogućnosti da primimo nove informacije.
Mi u biti postajemo – gluhonijemi. Mi ne slušamo one koji su oko nas, a niti s njima komuniciramo.
Mi živimo u svijetu koji misli da je Bog gluh na njegove vapaje, a u biti smo mi gluhi i ne čujemo Božji glas.
Druga tendencija kojoj naginjemo, kada živimo prebrzim životnim ritmom, jest da mi težimo prema ekstremnom konzervatizmu po pitanju svojih osjećaja.
A kada postanemo emocionalno i suviše konzervativni onda se mi zatvaramo prema drugim ljudima i nismo u stanju s njima se povezati.
Osobi koja je izolirana i kruta teško je ući u rizik ljubiti nekoga i davati se nekome. Zarobljeni u suludom ritmu svakodnevice mi više, ni uz najbolju volju, nismo u stanju usporiti, povezati se s ljudima oko sebe kako bi stvorili i održali određene odnose.
Uvlačimo se i zatvaramao sami u sebe.
U današnjem čitanju, nakon što je utisnuo svoje prste u njegove uši i nakon što je pljunuo i dotaknuo se njegovog jezika, Isus im zapovijeda: “Effata!” – to će reći: “Otvori se!”
Ne izliječi se, ne ozdravi, nego otvori se, oslobodi se svojih okova.
Naredna rečenica je potvrda, jer se u njoj kaže da su mu se uši otvorile i jezik mu se razdriješio spona. Jezik je postao slobodan, jer više nije bilo onog što ga je sputavalo.
Isusova zapovijed uisto vrijeme je i radost i prijetnja. Ona je radost otvaranja, sloboda od svake ovisnosti koja nas sputava, kao što je, naprimjer, ovaj naš suludo brzi život. Ona je prijetnja ugodi koju donosi takva ovisnost i koja nas sputava.
Znanstvenici su otkrili da životinje naviknute na kavez ostaju u kavezu čak i kada su vrata kaveza otvorena. Životinjama je ugodnije u njihovom zarobljeništvu, u kavezu, i one biraju u njemu ostati.
Mi smo definitivno postali robovi suludo brzog ritma života i mi radije ostajemo u njemu vezani, prikovani, sputani dok trčimo kroz život, umjesto da usporimo i preuzmemo na sebe rizik nepoznatog.
Za biti otvoren, kako nam Isus zapovijeda, mi to ponajprije moramo željeti.
Gluhonijemog čovjeka u današnjem čitanju su donijeli Isusu, on nije sam potražio Isusa. Donijeli su ga njegovi dobronamjerni prijatelji i obitelj.
Ali on je bio spreman dopustiti Božjem Duhu da uđe u njega i da na taj način promijeni njegov život na bolje.
Na koji način Bog nas danas poziva da se otvorimo?
Kome ili čemu Isus danas zapovijeda i govori: “Effata!” – “Otvori se!”?
Kako će ovaj „zaglušeni“ svijet uopće čuti Božji glas?
Možda jezikom znakova. Kroz djela ljubavi i dobrote.
Da, mi bismo trebali ući u svijet kojeg Bog toliko ljubi, a ne čekati da taj svijet dođe do nas.
Mi moramo progovoriti „jezikom znakova“ i onda ćemo čuti i progovoriti.
Ali kako mi živimo u duhovno gluhom svijetu postoji realna opasnost da mi kao vjernici „izgubimo svoj duhovni sluh“. Okruženi različitom bukom mi postajemo nesigurni kada nastupi tišina oko nas i kada Bog progovara.
U Evanđelju po Marku nekoliko puta se spominje „slušanje“.
Na Brdu preobraženja nebeski Otac govori učenicima: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” (Marko 9,7), a samo nekoliko stihova kasnije od ovih današnjih Isus će reći učenicima: „Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete?“ (Marko 8,18)
Jesmo li i mi ponekad nalik učenicima koji “uši imaju ali ne čuju”? Ušutkujemo li Božji glas i govorimo li Bogu: „Da, čujem te Bože ali nemam namjeru poslušati te.“
Poslušajmo!
Poslušajmo!
Poslušajmo!
Budimo zahvalni da imamo Boga koji želi razgovarati s nama, koji nas želi voditi i koji nam šapatom prenosi svoju ljubav na bezbroj načina.
Isus je rekao gluhonijemom: „Otvori se!“
Možda danas to isto govori i nama.
Otvori se!
Otvori se ljubavi Isusa Krista.
Otvori se istini Isusa Krista.
Otvori se Isusu Kristu i slijedi ga tamo kamo te vodi.
Izjave veleposlanika Velike Britanije u BiH Juliana Reillyja, a koje je, kako je nedavno Večernjem listu potvrdio predsjedatelj Općinskog vijeća Bugojno Miroslav Zelić,...
