J. Sabol: Sve za mlade, a što ćemo sa starima?

 Starost: kraj ili početak?

Starost nije neki fenomen ljudskog života koji bi se moglo objektivirati i onda pomoću znanstvenih metoda analizirati, obrađivati, definirati. Postoji, doduše, znanost imenom gerontologija, ali ona ne istražuje starost kao takvu nego proces starenja. To je nešto posve drugo. Prema tome ona istražuje već i djecu, mlade, zrele ljude pod vidom starenja.

Starca, jer je već ostario, nema smisla znanstveno obrađivati pod vidom procesa starenja. Da se nađu kriteriji po kojima se znanstveno starca uvjeri da je star ili da mu se dokaže da je zbilja star i da time pripada onom segmentu društva koji nema baš sva prava i jednaka prava koja imaju djeca, mladi, ljudi srednje dobi, to nije baš vrijedno znanstvenog naprezanja uz trošenja novca. To znamo i doživljavamo sami u svom staračkom životu. Prema tome je istina da umjesto o „starosti“ trebamo govoriti o starcima i staricama.

Tko treba govoriti? Pa oni sami jer svaki starac, svaka starica ima svoju specifičnu starost, doživljava sebe kao starca/staricu na svoj, autentičan način, i konačno jer samo oni znadu cijelu istinu o razdoblju života koji se živi u starosti.

Već u mladosti: memento mori

Kažem, oni znadu istinu o razdoblju života koji se živi, a ne života koji se prestaje živjeti jer se čeka smrt. Velika je zabluda misliti da starci žive još samo zato da čekaju smrt, što konkretno znači da su se već mislima i osjećajima preselili u vječnost. Da to nije istina, zna najbolje onaj starac ili ona starica koji su već u svojim mladim godinama spoznali da je pravi put kroz uspješan, smiren i čak sretan život onaj po kojem se hoda sa sviješću „sub specie aeternitatis“ – s pogledom na vječnost – ili, još bolje, po kojem se hoda s maksimom etosa: „memento mori“: sjeti se, čovječe, da te čeka smrt, i to ne na kraju života nego od prvog dana nakon tvog rođenja. Istini za volju, trebali bismo kod slavljenja rođendana misliti na smrt jer smo sa svakim novim rođendanom opet bliži smrti, svejedno je li to drugi, deseti, pedeseti, ili osamdeseti rođendan. Tu perspektivu trebamo korigirati, jer iz nje proizlazi kao da je nužno, dakle po prirodnom zakonu, da je stariji čovjek bliže smrti nego mlađi. Iskustvo govori suprotno. To nam opet daje pravo da demantiramo uvriježeno shvaćanje da biti star znači da čekam smrt. To mi također daje podršku kada tvrdim da o starosti može i smije govoriti samo starac odnosno starica. Oni nam zaista imaju što poručiti i objasniti.

Odbacivanje balasta

Starija osoba osjeća se slobodnijom, cijeni današnji dan, ne gubi vrijeme, razlikuje bitno od sporednoga, spremna je na humor; otvorenija je, istinitija, neovisnija, iskrenija, jer nema što izgubiti – karijera je iza nje – nego time može samo dobiti. Doživljava svakog dana da joj je starost darovana i u tu svrhu da odbaci sav balast koji je marljivo i nervozno skupljala dok je bila još mlada, na putu prema karijeri, u najboljim godinama. Nota bene: u najboljim godinama skupljamo balast i time smo si programski otežali starost jer moramo sada kao starci sebe rasterećivati od tog balasta, umjesto da otkrivamo nove ljepote života. Ali tko misli u najboljim godinama, na putu prema karijeri, da će jednom postati star? Baš taj moment potvrda je da je čovjek mudar samo kao starac. Za mnoge prekasno, i ne baš rijetko, tragično. Mladost je gotovo po pravilo neozbiljnost, a zrelo je doba zavaravanje samog sebe prolaznim dobrima: bogatstvom, čašću, vlašću, moći… Kao da nismo nikada čuli ili čitali mudru opomenu (sigurno jednog Starca, jer starci su mudri): Ne skupljaj blago koje moljac izgriza i rđa ždere.

Znali smo ili mogli smo doznati čak i to što treba čovjek raditi u zreloj dobi s viškom snage da bi imao lijepu starost. Odgovor nam je davno poznat tako da čak suvremena znanost odnosno jedan znanstvenik piše knjigu s naslovom: Imati ili biti (E. Fromm). Odgovor glasi: Budi onaj koji trebaš biti: čovjek razvijenih duhovnih, duševnih, tjelesnih krjeposti. Moderni čovjek na to primjećuje: Kako ću sve to postići – taj teški posao – kad nemam novca? Starac na to kaže: Kako si kratkovidan i plitak pa ne vidiš da si se s tom idejom – bolje rečeno, s tom ideologijom koju su ti drugi nametnuli iz vlastitih interesa, a isto tako plitki kao i ti – ugurao u zamku procesa u kojem vlada zakonomjernost: Što više trošiš svoje životne snage radeći, to ćeš više zaraditi te ćeš moći uživati trošeći i postati spremnijim još više zarađivati radeći i prekovremeno, i u nedjelju, jer ti je slobodno vrijeme ionako postalo dosadno i takozvani užitci postali su ti ogavni.

Možda si pao u još jednu zamku koja glasi: Radit ću stalno da bih mogao prišteđeni novac staviti na žiroračun u svojoj banci, i kad uđem u mirovinu, ispunjavat ću si sve one želje koje si nisam mogao ispuniti za vrijeme radnog staža. Starac ti poručuje: Prijatelju, iz staračke mudrosti kažem ti na to samo ovo: Ta tvoja zamisao ili taj tvoj tako divan plan jest jedna velika iluzija. Načinio si račun bez krčmara, kažu opet naši stari. Naime, premnogo radeći, bez slobodnog vremena i odmora, istrošio si svoje životne snage u tolikoj mjeri da ušteđeni novac ne ćeš moći trošiti na ugodne doživljaje nego u čekaonicama liječničkih praksa, gdje očekuješ medicinski zahvat za barem malu rekonvalescenciju potrošenih životnih snaga u svojoj zreloj dobi.

Uzalud je sav taj posao. Starost je tu, ali ne kao godišnje doba jeseni, u kojoj se pobiru plodovi pametno provođenog ljeta života i čeka se smireno doba zime, nego u kojoj se mučiš zbog tjelesnih tegoba i još više zbog duševne depresije što si bio tako slijep i duhovno plitak te nisi proveo svoj zreli život u prikupljanju duhovnih spoznaja i sposobnosti za kasnu jesen svog života, znajući da ona nužno vodi kroz vrata smrti u „Zimu“. Ne, ne tako! Ti sada ne možeš prežaliti što se nisi za vrijeme svog zrelog doba susreo s onom Istinom koja te sigurno i utješno vodi do spoznaje da će zima našeg života biti kratka, jako kratka i bolna, ali da će nas nužno povesti u Novo proljeće. Starost, prema toj jedinoj Istini na svijetu, nije kraj nego početak Života: Tko vjeruje u mene, živjeti će ako i umre, poručuje nam Isus.

Tko nije došao tijekom svog života do spoznaje da čovjek mora učiti umrijeti, bit će mu teško u stare dane. Učiti umrijeti ili učiti umirati? To su dva različita „posla“. Ima nekih koji su uvjereni da čovjek ne mora učiti umrijeti jer to od prve zna. Ali to nije isto što i umirati. Umirati moramo stvarno učiti kada se radi o životu i smrti. Na primjer, moramo po mogućnosti što prije doznati da s rođendanom započinje umiranje, koje nas prati kroz čitav život, i to jednako mladog i starog, dijete i mladića, čovjeka srednje dobi i starca. U tome smo svi jednaki. Starac ima jednako „pravo“ da umre kao i mladić.

Stoga nema potrebe govoriti o smrti kada razmišljamo o starosti nego govoriti o smrti moramo onda kada razmišljamo o životu. Mladi i stari jednako su sudionici Života, ali i umiranja. Razlika je samo u načinu kako sudjeluju na tome. To pak određuje tjelesna dimenzija ljudskog bića koja nije ista kod starca i kog mladića.

Carpe diem i nadaj se

Iz tih misli dolazi mi čestitanje rođendana u posve drugom svjetlu. Slavljeniku bismo trebali, uz ostale lijepe želje za zdravlje, uspjeh i dugi život (sa starošću ili bez nje?), reći i ovu rečenicu: Sjeti se da je to prvi dan od preostalog tvog života. I to svaki dan. Svakog si jutra možemo tako reći: Evo, ovo je prvi dan mog preostalog života. Stoga: carpe diem – iskoristi baš ovaj dan, i ne misli na sutra. I to spada u mudrost starog čovjeka. Kao starac ne doživljavam više svoju dob kao vrijeme koje je prošlo i koje se nalazi za mojim leđima, nego kao vrijeme koje još imam pred sobom. No to vrijeme preda mnom ne doživljavam više kao budućnost. Budućnost, to mi je nekako neodređeno i za moje misli nedokučivo. „Imati vrijeme“ znači za mene imati ovaj „sada“ bez prije i poslije. To ne znači da ne pretvaram prošlost u sadašnjost kroz sjećanje onoga što sam doživio. Fotoalbumi mogu mi biti od pomoći kod toga.

Isto tako, ako ne mislim na budućnost, ne znači da budućnost ne pretvaram u sadašnjost pomoću nadanja.

Čemu se može starac još nadati? Ovisi o tome kakvu sliku svijeta ima, u kakvu je svjetonazoru provodio svoj život. Kao katolički vjernik imam mnogo razloga da se nadam i veselim budućnosti jer svoj život razumijem povratkom kući: u dom Oca odakle sam pošao i došao na ovaj svijet. Vraćati se kući: to je život vjernika, mladog i starog. Nema razlike. Vraćamo li se brže ili sporije, to ne određujemo mi, iako se možemo nalaziti u situaciji kada bismo rado ubrzali povratak u kuću Oca. Ali i to trebamo prepustiti Ocu nebeskom: zadnji čas ovdje na Zemlji i prvi čas u novom životu u Nebu, jer pripadam samo Bogu i nikome drugome, i ničemu drugom. Osjećam da je to dobar život. Pripadati nekom ili nečem drugom osim Bogu, nije baš dobar život. Priznanja i uvažavanja od drugih – nekada bitna stvar – više ne trebam jer mi staračka mudrost otkriva veliku istinu: samo Bog me priznaje i uvažava bez ikakva preduvjeta jer je u Njemu, Ocu ljubavi, upisano moje ime. „Imenom sam te zazvao: ti si moj!“

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo