U krizi eura Njemačka preuzima vodeću ulogu

Ali kancelarka se ubrzo morala prebaciti u krizni modus: 2008. je izbila svjetska financijska kriza. Euro, jedan od najjačih simbola europskog jedinstva, nalazi se pod pritiskom. „Ako propadne euro- propast će Europa”, upozoravala je šefica njemačke vlade.

Gotovo nevoljko, gospodarski najjača članica EU-a s Angelom Merkel na čelu preuzima vodeću ulogu u Europi. Njemačka vlada s jedne strane prisiljava posebno zadužene zemlje na provedbu tvrdog kursa štednje i reformi – u Grčkoj neki kritičari čak povlače paralele s njemačkom okupacijom u Drugom svjetskom ratu.

S druge strane, Merkel odobrava sveobuhvatnu europsku pomoć. Njemačka jamstva za dugove drugih zemalja su se drastično povećala.

Za to što je ostatak Europske unije prihvatio novu vodeću ulogu Njemačke može se zahvaliti i pažljivom nastupanju Angele Merkel. Ona „kulturu suzdržanosti” povezuje s „kulturom odgovornosti”, kako je to politolog sa Sveučilišta Halle Johannes Varwick izrazio u razgovoru za DW.

Ne više tako blizak partner Francuske

Sve važnija uloga Njemačke dovela je i do kvarenja odnosa s Francuskom. Merkel, doduše, stalno govori o tijesnom partnerstvu. Ali ona se nije puno obazirala na zahtjeve različitih francuskih predsjednika, nedavno i Macrona, za produbljivanjem EU-a, na primjer, imenovanjem zajedničkog ministra za financije.

Henning Hoff iz Njemačkog društva za vanjsku politiku to zove „propuštenom šansom”. A Varwick za DW govori o „sve većem otuđivanju” od Francuske i da Merkel u pogledu produbljivanja EU-a „nema velike vizije”.

Fascinirana Kinom

Kancelarka inače nastavlja vanjsku politiku ranijih njemačkih vlada: temeljito, bez velikih gesta, po mogućnosti uz suglasnost svih strana, stalno vodeći računa o njemačkim gospodarskim interesima u svijetu.

To se isplatilo: trgovinska razmjena, prije svega s Kinom, vrlo brzo se povećava. Merkel često putuje u Kinu i izgleda da je fascinirana. Henning Hoff vidi kod nje „divljenje prema kineskoj gospodarskoj sili koje graniči sa strahopoštovanjem“. O ljudskim pravima ona tamo govori krajnje oprezno.

Amerikanci ukazuju na drugu stranu sve veće ovisnosti od Kine. Hoff smatra da je Angela Merkel „dugo podcjenjivala opasnosti koje predstavljaju autokratskih sustavi, prije svega Kine i Rusije, sustavi koji se služe geoekonomskim sredstvima moći, dezinformacijama i podrivanjem Zapada“.

Velikodušna politika azila

Da je Angela Merkel 2015. godine otišla s dužnosti kancelarke, njezina dotadašnja, sveukupno gledano uspješna bilanca vjerojatno bi brzo bila zaboravljena. Ali ništa ju nije učinilo tako poznatom u svijetu, i ništa nije toliko polariziralo javnost kao njena odluka u ljeto 2015. da otvori granice za izbjeglice i migrante koji su pristizali.

Ona je to obrazlagala kršćanskom ljubavlju prema bližnjima, ali i iskustvom koje je imala kao građanka DDR-a s granicama koje se nisu mogle prijeći. Merkel pozira na „selfijima” sa sirijskim izbjeglicama, a Njemačka postaje mjesto iz snova za ljude iz čitavog svijeta.

Jedni je slave skoro kao sveticu. Magazin Time ju je 2015. proglasio za „osobu godine“ pa čak i za „kancelarku slobodnog svijeta”. Drugi, prije svega vlade na istoku EU-a, jako joj zamjeraju što je pokušala svoju velikodušnu politiku azila nametnuti čitavoj EU. Tada se počeo širiti desničarski populizam u Europi.

Odnos s Washingtonom je postao hladniji

Angela Merkel je u početku bila vatrena zagovornica transatlantske suradnje. Još kao oporbena političarka je podržavala rat koji je u Iraku poveo predsjednik SAD-a George Bush mlađi; rat koji je većina građana Njemačke tada odbijala podržati.

No odnosi su se ohladili, između ostalog i zato što se SAD s predsjednicima Bushom i Obamom sve više orijentirao na Aziju. Za vrijeme Obame, koji je u retrospektivi njemačku kancelarku nazvao svojim najvažnijim vanjskopolitičkim partnerom, 2013. je objavljeno da je američka tajna služba godinama špijunirala kancelarku. Merkel je bila ogorčena: „Špijuniranje među prijateljima – to nikako ne može!“

Tamni oblaci

A onda je svjetska politička situacija vrlo brzo postala mračna: Rusija 2014. anektira Krim, Britanci 2016. na referendumu glasaju za izlazak iz EU-a, a ubrzo zatim u SAD-u Donald Trump postaje predsjednik. Svojim sloganom „America first” pokazao je negiranje multilateralizma. Čak je i NATO doveo u pitanje. Angela Merkel 2017. sa razočarenjem konstatira: „Vremena u kojima smo se mogli pouzdati jedni u druge, djelomice su prošlost.”

Olujni oblaci koji su se navlačili potakli su Merkel da se 2017. još jednom kandidira za kancelarsku dužnost – i tako je to postala i četvrti put.

Razgovori s autokratima – zbog državnog interesa

Ona je vidjela sebe kao svjetionik u svjetskoj politici. „Njemačka je u većoj mjeri od drugih upućena na multilateralni okvir“, objašnjava Varwick kancelarkine motive.

Hoff smatra da ona ima „nesvakidašnju sposobnost da Europu i Zapad drži na okupu – baš kao i strane koje se nalaze u sukobu”. Ovo potonje je stalno pokušavala u sukobu između Ukrajine i Rusije, ali u tome na kraju nije imala uspjeha. Doduše, svojom stalnom podrškom njemačko-ruskom projektu plinovoda „Sjeverni tok 2″ zamjerila se SAD-u i istočnim članicama EU-a.

Odnos sa SAD-om se vidno poboljšao nakon stupanja na dužnost Joea Bidena 2021. Biden je u srpnju pozvao Merkel – kao prvu šeficu jedne europske vlade – u Washington, a njeno političko životno djelo je okarakterizirao kao „povijesno”.

S druge strane, osobni animoziteti ili političke razlike u mišljenjima nju nikada nisu sprečavali da stupi u razgovor i s autokratskim šefovima država i vlada kao što su Putin, Erdogan ili Xi Jinping – iz državnog interesa. Varwick kaže da ona u pregovorima ima „legendarnu izdržljivost”.

„Ništa se ne podrazumijeva”

Što je njezina vanjskopolitička ostavština? Možda to što je rekla2019. na Sveučilištu Harvard kada je primala svoju 16. počasnu doktorsku titulu: „Ništa se ne podrazumijeva. Naše individualne slobode se ne podrazumijevaju (što će postati škakljiva tema u krizi s koronom, prim.ur.), demokracija se ne podrazumijeva, baš kao ni mir i blagostanje.”

Veliki trenuci Angele Merkel su nastupali prije svega u kriznim situacijama, a takvih je za vrijeme njene duge vladavine bilo napretek. Nikada nije bila govornica koja može zapaliti mase, ali prije svega u krizama se kod nje izražavalo ono što Varwick zove „mješavinom pragmatizma, prodornosti i robusne ličnosti“.

I Hoff ju vidi kao „neumornu kriznu menadžericu“ koja je „postigla velike stvari“. Doduše, i kao političarku koja je uvijek nastojala „očuvati postojeće“. Prema njegovima riječima, ona je „krize premalo koristila kao šanse za temeljne promjene”; na primjer, nije se zalagala za veće integracijske korake u EU-u.

Varwick ovako rezimira politiku Angele Merkel: ona je shvatila „da Njemačka ima globalne interese i da je Njemačka s jedne strane suviše mala da sama postiže ciljeve, a s druge zbog svoje veličine i uloge u Europi mora biti predvodnica.”