Benedikt XVI. u velikom intervjuu: Brojne crkvene institucije vode ljudi koji ne podržavaju njezino poslanje

U pisanom intervjuu za kolovoški broj lista Herder Korrespondenz naslovljenom “Jesam li bio dobar pastir?” papa u miru Benedikt XVI. osvrnuo se na početke svojega svećeničkog poziva. Mladi Joseph Ratzinger razdoblje od rane jeseni 1951. do početka ljeta 1952. godine proveo je kao kapelan u münchenskoj Župi Svete Krvi u okrugu Bogenhausen.

Papa u miru prisjetio se vremena posvećenog krštenjima, vjenčanjima, sprovodima, ispovijedima i propovijedima te radu s mladima u malenoj župi na istoku bavarske prijestolnice. Već tada zamijećen među lokalnim vjernicima, budući papa u Župi Svete Krvi ostavio je dubok trag.

Iz iskustva svakodnevnog rada u župi u velegradu, međutim, rodila se i Ratzingerova zamisao “rasvjetovnjačenja” ili “odsvjetovnjenja”, kao svojevrsne reakcije na postupno udaljavanje ljudi koji se deklariraju vjernicima od života u skladu s kršćanskim načelima.

Šest desetljeća kasnije, kada je kao papa posjetio Njemačku, Ratzinger je u Freiburgu naglasio kako se Crkva, ako želi ostati relevantnom, treba “sve više distancirati od svoje okoline” upravo kroz poništavanje procesa “posvjetovnjenja” vjernika, odnosno kroz Entweltlichung, kao pojam koji se na hrvatski može prevesti “rasvjetovnjačenje” ili “odsvjetovnjenje”.

“Jesam li mudro odabrao tu riječ, koja potječe iz rječnika koji je razvio Heidegger, ne znam”, ističe danas papa u miru. Ideja kao takva postajala mu je sve jasnijom tijekom godine koju je proveo kao kapelan, dodaje, da bi je 1958. godine uključio u ogled “Novi pogani i Crkva” objavljen u katoličkom kulturnom časopisu Hochland, a koji je dobio neočekivan odjek.

“Moje iskustvo u godini Bogenhausena potvrdilo mi je da mnoge funkcije u strukturama i životu Crkve obavljaju ljudi koji vjeru Crkve ni na koji način ne dijele”, prisjeća se Benedikt XVI. “Vjera i nevjera pomiješale su se na čudan način, što je u jednom trenutku moralo izići na vidjelo i uzrokovati slom koji bi na kraju pokopao vjeru”.

Rješenje, međutim, nije u posvemašnjem odvajanju od svijeta i “crkvi svetaca” kao zajednici savršenih. “Ta je ideja, koja se ponavlja u povijesti, lažni san koji stvarnost uvijek odmah opovrgava”, ističe danas Ratzinger, svjestan da takvi pokušaji – kao i u slučaju hereze donatizma – završavaju u sektaštvu.

“Crkva uključuje žito i kukolj. Dakle, ne može se raditi o razdvajanju dobroga od lošega, već o razdvajanju vjernika od nevjernika”, dodaje Ratzinger, ukazujući na činjenicu da se unutar Crkve nalaze mnogi koji ne slijede njezin nauk. “Otada do danas, ovaj problem postajao je sve očitijim”.

“U crkvenim institucijama – bolnicama, školama i Caritasu – na mnogim se ključnim pozicijama nalaze ljudi koji ne podržavaju unutarnje poslanje Crkve, zamagljujući tako njezino svjedočenje. Iznad svega, to utječe i na izjave za javnost”, napominje Benedikt XVI.

“U međuvremenu je nažalost u značajnoj mjeri slučaj da službene dokumente Crkve u Njemačkoj sastavljaju ljudi za koje je vjera samo služba. U tom smislu, moram priznati da se izraz ‘službena Crkva’ doista odnosi na velik dio crkvenih dokumenata u Njemačkoj”, istaknuo je papa u miru, prisjetivši se slučaja kada je, dok je još bio profesor, zamolio jednog biskupa za tekst koji bi bio objavljen u časopisu Communio, no rukopis koji je poslao “očito je napisalo njegovo odjeljenje” te je bio “jezik aparata, a ne jezik osobe”.

Ovo iskustvo, ističe Benedikt XVI., i kasnije se ponovilo. “Ono što Crkva ima reći po službenoj dužnosti govori ured, a ne osoba. Sve dok samo ured, a ne srce i duh, progovaraju iz službenih crkvenih dokumenata, egzodus iz svijeta vjere će se nastaviti”.

“Zbog toga mi se i tada i danas činilo važnim izvući osobu iz zakrivenosti službom te zahtijevati istinsko osobno svjedočanstvo vjere”, napominje Benedikt.

“Riječ ‘odsvjetovnjenje’ označava negativni dio pozicioniranja koje me zaokuplja”, podrazumijevajući “izlazak iz govora i praktične ograničenosti jednoga vremena u slobodu vjere”, zaključuje papa u miru.

Rane propovijedi

Župnik Blumschein mladog je kapelana Ratzingera isprva puštao propovijedati samo na misama za djecu – ali ubrzo je primijetio da ga može postaviti i na druge mise. Tako ga se moglo vidjeti, za vrijeme pojedinih misnih slavlja, dok je kapelan Ratzinger propovijedao, kako hoda gore-dolje, govoreći župljanima: “Zar ne govori odlično? Njegove propovijedi su nešto posebno!”. Na pitanje ima li neka propovijed iz toga vremena koju i danas pamti, Benedikt XVI. odgovara: “Mogu se prisjetiti jedne propovijedi koju sam držao za vrijeme Prve pričesti 1952., već na kraju moje godine u župnoj zajednici. Tada sam rekao kako su ljudi, s njihovim napretkom, uvijek pokušavali pronaći lijek protiv smrti. Ali nisu uspjeli. Jednog dana javio se glasan krik: pronađen je! Postoji netko tko ga je pronašao. Ljudi su, naravno, požurili do njega kako bi zauvijek otjerali smrt. Nakon dramatičnog prikaza situacije, rekao sam: da, zaista postoji netko s lijekom protiv smrti, to je on – Isus Krist. Odatle sam pokušao objasniti smisao zajedništva prema Ivanu iz 6. poglavlja”.

Sjećanje na kapelana

Razgovarate li danas sa župljanima iz Svete Krvi koji su vidjeli kapelana Ratzingera, primijetit ćete da je ostavio duboke tragove, iako je u župi proveo jedva godinu dana. Mladi je svećenik za vrijeme vjeronauka u osnovnoj školi na jednu djevojku ostavio takav dojam da mu je nakon njegova odlaska napisala pismo. Zajedno sa sestrom, ona je u školskoj godini 1951./1952. slušala vjeronauk kod Ratzingera. Mladi, u crno odjeveni kapelan ostavio je dubok dojam na djecu. “Njegove propovijedi bile su vrlo tražene. Bio je prisutan i na mojoj Prvoj pričesti, uz župnika Blumscheina. Sjećam se kako je moj otac rekao – to je dobar svećenik, bit će tu još nečega. Kada je Joseph Ratzinger nakon godine dana iz Bogenhausena otišao u Freising, moja sestra i ja napisale smo mu pismo na koje je odgovorio”, prisjeća se. “Stoji li čovjek na suncu ili u sjeni ne ovisi o onome što kaže, nego o tome kakav je”, napisao je budući papa djevojčicama, uz napomenu: “Dobro je što je vaš kapelan strog, jer riječi starih Grka koje sam vam rekao u propovijedi na početku školske godine zaista vrijede: Bog je pred uspjeh postavio znoj i poteškoće”.

Svećenik ili teolog?

Nakon gotovo godinu dana koje je proveo u Bogenhausenu, Joseph Ratzinger otišao je u Freising. Župu Svete Krvi očigledno je napustio s pomiješanim osjećajima. S jedne strane, u očekivanju novog zadatka i intelektualnog izazova, dok je s druge strane u svojoj župi iskusio kako je to biti potreban. Očito nije bilo moguće imati oboje – teološka istraživanja i življeno svećeništvo. “Upravo ta prividna alternativa ponekad mi je otežavala povratak na akademski rad. No naposljetku sam shvatio da te alternative nestaje kada se rad teologa ispravo razumije. U današnjoj zbrci postaje jasno koliko su potrebni teolozi za koje je rad s knjigama važan, ali koji nemaju zadnju riječ, a posebno župnici i kapelani te oni koji se hrvaju sa svojim pitanjima i zadacima – to je rad onih koji se u potpunosti izlažu pitanjima našeg vremena i pronalaze odgovore koji zapravo pomažu živjeti u vjeri i iz vjere”, govori papa u miru.

Matija Štahan/Bitno/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo