Nenad Piskač: Deklaraciju o Domovinskom ratu nema tko provesti u djelo! (Od Janka Bobetka do Pere Vincetića)

0

 

 

 

Žalosna je činjenica da je Zastupnički dom Hrvatskoga (državnoga) sabora 13. listopada godine 2000. morao usvojiti dokument pod nazivom Deklaracija o Domovinskom ratu. Njezinim donošenjem Hrvatski (državni) sabor zapravo je priznao činjenicu da u državi odnos prema Domovinskom ratu ne ide u pravom smjeru, da Domovinski rat ima svoje neprijatelje u njedrima države, odnosno da građani, državne i društvene institucije, udruge i mediji, dužnosnici i državna tijela ne štite „temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti“. Deklaracija je trebala zaustaviti loš odnos prema pobjedničkom Domovinskom ratu. Je li u tome uspjela, ili je s oznakom ad acta završila u registraturi?

Tih dramatičnih dana kad se raspravljalo o Deklaraciji radio sam intervju sa stožernim generalom Hrvatske vojske Jankom Bobetkom (Sisak 1919. – Zagreb 2003.). Bio je tada već ozbiljno narušena zdravlja, ali i pod snažnim pritiskom haaškoga sudišta i domaćih krivokletnika. Velike je nade polagao u Deklaraciju. U razgovoru mi je rekao – Tuđman i Šušak su mrtvi, njih više ne mogu optužiti, po zapovjednoj odgovornosti sad sam ja na redu…, zatim i to da haaškome sudištu živ u ruke ne ide, da je Hrvatska izložena agresiji bila prisiljena „ući u rov“ i braniti se, ili će biti „strpana u rov“, te da on, kad jednom „zauzme položaj“ od njega ne odstupa ni po koju cijenu. Taj razgovor s njime objavljen je u Hrvatskom slovu. Ovih dana uoči obilježavanja 26. obljetnice Oluje, pitam se bi li general Bobetko bio zadovoljan stupnjem oživotvorenja Deklaracije o Domovinskom ratu. 

Dijametralno suprotno od slova i duha Deklaracije o Domovinskom ratu

Što je Deklaracija konstatirala? Prvo, da su stvaranjem Republike Hrvatske „ostvarene stoljetne težnje hrvatskoga naroda“, i to „na temelju zajedništva hrvatskoga naroda u Domovini i svijetu“. Drugo, da je Republika Hrvatska vodila „pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat“. Treće, da je uspješnom obranom od velikosrpske agresije „stvorila sve pretpostavke za skladan razvitak“. Četvrto, temeljna vrijednost Domovinskog rata jest „uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnoga integriteta Republike Hrvatske, čime su stvorene pretpostavke za djelovanje pravne države i vladavine prava te zakonito funkcioniranje državnih tijela kao najbolji način za daljnju afirmaciju dostojanstva Domovinskog rata“. Peto, Republika Hrvatska će osigurati svim hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i stradalnicima punu zaštitu, dostojanstvo i skrb. Šesto, „hrvatsko pravosuđe je dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje“.

Dvadesetak godina od donošenja Deklaracije može se reći da su slovo i duh Deklaracije temeljito pogaženi. Prvo, „zajedništvo hrvatskoga naroda u Domovini i svijetu“ svedeno je na razinu folklora, razinu kakva je hrvatskom narodu bila dopuštena i u komunističkoj Hrvatskoj. Drugo, „pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski“?! Kako, kad vlast, mimo volje naroda, obnaša srpska stranka u Hrvatskoj, koja zagovara agresorovu politiku, to jest da je Oluja „zločin“ – riječ je o očitom gaženju dostojanstva Domovinskog rata. Treće, propuštena je dvadeset i jedna godina „skladnoga razvitka“ za kojega je preduvjete postavio Domovinski rat – Hrvatska je i dalje nerazvijena, gospodarski ovisna čak i o uvozu hrane, na začelju je EU po platežnoj moći, gospodarski su je pretekle gotovo sve postkomunističke države EU. Četvrto, izostalo je „djelovanje pravne države i vladavine prava te zakonito funkcioniranje državnih tijela kao najbolji način za daljnju afirmaciju dostojanstva Domovinskog rata“ – umjesto toga procvjetala je politička korupcija, različiti oblici nepravde… (Više je generala imenovao predsjednik Mesić u miru, negoli predsjednik Tuđman u ratu, neodgovorno je i odgađanje donošenje odluke o nabavi borbenog zrakoplovstva, a skandalozno je što hrvatski branitelji po odluci državnih tijela Republike Hrvatske plaćaju odštetu agresoru – sve je to gaženje Deklaracije o Domovinskom ratu.)

Peto, zbog dosad iznesenoga, potpuno je jasno da je izostala i „puna zaštita, dostojanstvo i skrb“ prema hrvatskim braniteljima i stradalnicima agresije „Srbije, Crne Gore, JNA i oružane pobune dijela srpskog pučanstva“. Državni dužnosnici izbjegavaju imenovati agresora. Šesto, hrvatsko pravosuđe izbjegava postupati kako bi se osvijetlili zločini agresora, kako bi se „individualizirala krivnja“ i zločinci priveli pravdi. Ono, također, blagonaklono promatra izražavanje volje poraženih agresorskih snaga za stvaranje pretpostavki obnove i inplementacije jugokomunističkih odnosa u Hrvatskoj… I tako dalje.

Bijeg iz države koja ne poštuje vlastitu Deklaraciju

Deklaracija je snažno naglasila „temeljne vrednote ustavno-pravnog poretka“ nabrojivši u njih: slobodu, pravdu, vladavinu prava, mirotvortstvo s nacionalnom ravnopravnošću i poštovanje prava čovjeka“. Stupanj slobode sve je manji, Hrvati pravdu traže na inozemnim sudištima, a vladavinu prava hrvatski narod može samo sanjati. S obzirom na to da su političke elite u protekla dva desetljeća zanemarila „skladan razvitak“ države i nacije, te pod tepih gurnule slobodu, pravdu i vladavinu prava, a istodobno preko svake zdravorazumske mjere afirmirale „prava“ najmaštovitijih manjina, pa i agresorske manjine, hrvatski narod je nezadovoljan i svoje nezadovoljstvo i nemoć da promijeni stanje u državi izražava masovnim iseljavanjem, gorim negoli u doba jugokomunističkoga totalitarizma, budući da se sada iseljavaju mlade i obrazovane obitelji. Zaključno se može reći – da su se poštivale temeljne vrijednosti Domovinskoga rata i pretpostavke koje je on stvorio, stanje države i nacije bilo bi kudikamo bolje. Nedvojbeno je pak da je Deklaracija pisana dok je Hrvatska još bila pod kakvim takvim utjecajem kršćanske uljudbe. Poslije nametanja Istanbulske konvencije, ona to ni formalno više nije, skrenula je u postkršćansko društvo. A njemu pak Deklaracija o Domovinskom ratu jednostavno smeta. Koliko god se vješto prikriva, Deklaracija je uspostavljenom režimu nepotrebna prtljaga.

Deklaracija o Domovinskom ratu završila je, dakle, u registraturi nepotrebnih dokumenata. Svjestan sam da ju više nitko od etabliranih stranaka ne doživljava ozbiljno. Nisam primijetio nijednu stranku koja u svom političkom programu ima jedan od ciljeva punu implementaciju Deklaracije o Domovinskom ratu. Uostalom, takvo što nije politički korektno, a moguće je ocijenjeno kako je tekst Deklaracije zapravo „govor mržnje“. Stoga, ona više nije dovoljna sama po sebi kako bi se uskladili odnosi u državi i naciji s njezinim proklamiranim vrjednotama. Deklaraciju nema tko provesti u djelo! No, zato ima puno onih koji, otvoreno ili prikriveno, rade suprotivo njezinu slovu i duhu. Za nacionalno odgovoran pothvat, koji bi uvažio među ostalim i Deklaraciju, potrebno je stvoriti novi politički program, novu stranku ili pokret, izaći pred hrvatski narod s jasnom politikom i na izborima osvojiti vlast. Bio bi to, kako se čini, jedini put prema punini dostojanstva Domovinskoga rata i prema afirmaciji njegovih vrjednota i same Deklaracije.

Tri plus jedan naslov – prije odlaska u katakombe

S obzirom na to da za takav pothvat nema još dovoljno spremnih državljana, sve ih je manje proporcionalno porastu konformista, karijerista, režimskih konstruktivista i ostalih istih moralnih kvaliteta, okrenuh se osobnoj pripravi za obljetnicu Oluje i proslavu blagdana Uznesenja BDM na Nebo. Preporučam, ne namećem, stoga tri naslova prikladna za osobnu pripravu. Sva tri po mom skromnom mišljenju treba pročitati i o njima razmisliti, pa možda čak i u svom privatnom kružoku (a gdje drugdje?) otvoriti raspravu o njima… To je naslov „Vukovci i hrvatski jezični standard (Hrvatski u srpskohrvatskom tijesku)“ jezikoslovke dr. Nataše Bašić (Fakultet hrvatskih studija, Zagreb), zatim naslov poljskoga filozofa Ryszarda Legutka „Demon u demokraciji“ (Verbum, Split) i naslov „Benediktova opcija (Strategija za kršćane u postkršćanskom svijetu)“, autora Roda Drehera (Verbum, Split). 

Tko pak uhvati dovoljno vremena, a s obzirom na aktualni tsunami tzv. LGBTXYZQ+ „prava“ i njihova nametanja u sve pore života unatoč interpretativnoj izjavi magistra prava Andreja Plenkovića, preporučio bih braći i sestrama, pa i riječkom nadbiskupu Mati Uziniću prije negoli stane na čelo „povorke ponosa“, umirujući naslov „Spolnost i brak u Bibliji“ dvojice nizozemskih autora, T. C. De Kruijfa i G. N. Vollebregta (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1972.). Ako knjigu ne možete više nigdje pronaći, ozbiljno zainteresiranima spreman sam ju posuditi uz interpretativnu izjavu posuditelja da će mi ju vratiti u razumnom roku. Trebat će je, naime, kaj, zajedno s Deklaracijom o Domovinskom ratu, pročitati i moj unuk, kako je krenulo, vjerojatno skrivečki u katakombi pod svijećom.

 

 

PS

S danom zakašnjenja do mene je došla tužna vijest baš kad sam završavao ovaj tekst. U 53. godini života u Osijeku je 1. kolovoza preminuo junak Domovinskoga rata Pero Vincetić. Posavac. Pripadnik Legije stranaca. Od početka velesrbijanske agresije stavio se na raspolaganje osloboditeljskim snagama u Hrvatskoj, a onda i u Bosni i Hercegovini. Poslije završetka rata agresorska sastavnica iz BiH optužila je Peru Vincetića za navodne zločine. Optužbu je prihvatila RH i prije desetak dana strpala ga u osječki istražni zatvor. Mediji skloni poraženim snagama u Domovinskom ratu odmah su ga proglasili zločincem. Unatoč Deklaraciji o Domovinskom ratu iz godine 2000., ne znam je li Pero u Hrvatskoj uopće uspio steći braniteljski status… Ali znam da je Pero Vincetić ugradio svoj život u obranu, oslobođenje i uspostavu slobodne Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Pogreb Pere Vincetića bit će na 26. obljetnicu početka Oluje u srijedu 4. kolovoza 2021. u Tovarniku u 14 sati. Počivao u miru Božjem.

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara