Razgovor s R. Antićem: Kistanje su svijetli primjer i pokazatelj da je snaga države u njezinu iseljeništvu

Vrijeme:20 min, 40 sec

Razgovor s Rokom Antićem, zamjenikom načelnika Općine Kistanje

S Rokom Antićem, zamjenikom načelnika Općine Kistanje razgovarali smo o političkoj, društvenoj i demografskoj situaciji u Kistanjama, o suradnji sa SDSS-om na lokalnoj sredini, ali i o povijesti janjevačke zajednice.

Na lokalnim izborima u svibnju ponovno ste izabrani na dužnost zamjenika načelnika u Općini Kistanje iz reda pripadnika hrvatskog naroda. Jednostavnijim rječnikom rečeno, izabrani ste prema manjinskom modelu biranja dužnosnika kao Hrvat u hrvatskoj državi. Neupućene to može malo zbuniti. O kakvoj se tu nacionalnoj strukturi stanovništva radi ? Objasnite nam taj svojevrsni paradoks.

Većinskom voljom Hrvata Općine Kistanje, od kojih najveći broj čine moji sumještani podrijetlom iz Janjeva, nakon Antić2013. i 2017. godine, izabran sam po treći put na istu dužnost. Obzirom da u prethodna dva izborna ciklusa kao član HDZ-a nisam imao protukandidata, ova pobjeda je utoliko značajnija što sam u izravnom srazu s drugim neovisnim kandidatom u zajednici dobio potvrdu svog rada. I bolje da je tako, jer je smisao demokracije natjecati se. To mi svakako predstavlja još jasniju potvrdu legitimiteta i naravno osjećaj velike odgovornosti da opravdam iskazano povjerenje.

Potvrđivati se u jednoj maloj zajednici, s ljudima s kojima živiš nije nimalo lako. Svjestan te odgovornosti želim i dalje davati svoj maksimum i biti blizu svima onima koji me trebaju. Politika je općenito u Hrvatskoj podosta kontaminirana zbog sve raširenije korupcije, nemorala i nepotizma, zatim deficita demokracije i sveopće grabeži koje gledamo i o kojima čitamo iz dana u dan.

Ako joj se pravilno i savjesno pristupi, politika pruža priliku činiti dobro bližnjemu svaki dan, i to ja kanim činiti, bez obzira tko pokuca na moja vrata.

Što se izbora tiče, naš primjer s terena zapravo najbolje potvrđuje svu anomaliju hrvatskoga izbornog sustava.

Za lakše razumijevanje treba krenuti od početka. Prvo, popis stanovništva je kod nas jedna obična farsa. Prema podacima iz 2011. godine, koji je još uvijek aktualan, imamo fiktivni podatak od 3480 stanovnika u Općini Kistanje, a Hrvati kao većinski narod sa 1.300 stanovnika od tog ukupnog broja čine samo 37 posto stanovništva. To je ništa drugo nego jedna ozakonjena laž koju zakonodavac svjesno dopušta i preko koje se olako prelazi.

Drugo, kad na popisu birača imate više upisanih birača nego stvarnih stanovnika, onda su izbori jedan obični igrokaz koji treba odraditi. I treba li nakon svega nekoga iznenaditi što je uoči lokalnih izbora došlo do odgode popisa stanovništva.

I treće, na kraju, kad se već dopuste ovakva izborna pravila, onda predstavnik hrvatskog naroda dođe kao neka vrsta nadoknade nepravde na predstavničkoj razini. To je otprilike to. Neko realno stanje što se tiče strukture stalnih stanovnika s prebivalištem na području Općine Kistanje je takva da ima oko 1300 Hrvata i ne više od 1.000 pripadnika srpske nacionalne manjine. Kamo lijepe sreće da je svih nas više, ali su ovi podaci točni. I kad se sve to uzme u obzir, ne predstoji nam ništa drugo nego se kandidirati za ovu dužnost na koju sam izabran. No barem nema preglasavanja i nametanja podobnog manjinskog predstavnika kao što što je to slučaj s Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Mene su, dakle, mogli birati isključivo Hrvati s prebivalištem u Općini Kistanje.

Kistanje su mirna multietnička sredina

Na izborima je ponovno pobijedio SDSS, iako ne tako uvjerljivo kao prijašnjih godina. Kakva je vaša međusobna suradnja?

Kako u Općini Kistanje, nakon raspuštanja HDZ-ova ogranka ne djeluje niti jedna politička stranka s hrvatskim predznakom, naša zajednica imala je dvije nezavisne liste za Općinsko vijeće i osvojili smo ukupno 6 od 13 vijećnika. SDSS kao nositelj vlasti ima 7 vijećnika i vrlo tanku većinu. Bez obzira na to, Klub vijećnika (3) s moje nezavisne liste prihvatit će svaki dobar prijedlog koji će za cilj imati razvoj naše općine.

Realno gledajući, u zadnjem mandatu suradnja je bila iznimno korektna. Kako u životu, tako i politici čovjek je ključ svega. Načelnik Goran Reljić (SDSS) je na istoj dužnosti od 2012. godine kada smo imali prijevremene izbore. Bez obzira što je znatno mlađi od prijašnjeg načelnika Slobodana Rončevića (2005.-2012.) pokazao je veću širinu, i ljudsku i političku, te želju za suradnjom s našom zajednicom. U početku dok se nismo tako dobro poznavali bilo je svakojakih trzavica i time je bio obilježen gotovo cijeli naš prvi mandat (2013.-2017.).

Kistanje Crkva

Župna crkva Svetoga Nikole u Kistanjama

Svjestan velikih problema koji su opterećivali našu zajednicu, a savjesno radeći ovaj posao, opterećivali su i mene samoga. Počevši od loše komunalne infrastrukture, nagomilanih problema vezanih uz stambeno zbrinjavanje uslijed čega su naše obitelji morale iseljavati, do nedovoljnog izdvajanja za djecu, mlade i studente pa na kraju i do nepravedne raspodjele općinskog proračuna. Zbog svega toga u meni bi rasla nervoza jer nisam mogao prihvatiti takvo stanje. Iako je infrastruktura u novom naselju rađena sporo i po etapama, ipak je završena tijekom prvog mandata. Stvarni iskorak učinjen je u drugom mandatu (2017.-2021.).

Primjerice, naknada za novorođeno dijete je podignuta s 1.000 na 5.000 kuna. Godišnje novčane nagrade učenicima i studentima s 800 na 3.200 kuna, sufinancirana je nabava radnih materijala za osnovnu školu, uvećana su izdvajanja za naše sportske i kulturne udruge te potpore našoj župi. Ono što nas posebno veseli, početkom 2018. godine počela je s radom igraonica za djecu od 3 do 6 godina koju s iznosom od oko 100.000 kuna godišnje u cijelosti financira Općina Kistanje i izgrađeno je novo dječje igralište.

Iako to nije u izravnoj ingerenciji Općine, počeli su se sustavno rješavati i problemi stambenog zbrinjavanja. Izvedena je i potpuna rekonstrukcija glavne ulice dr. Franje Tuđmana koja čini državnu cestu D-59 s ugradnjom nove i ekonomičnije led rasvjete.

Općina je u međuvremenu provodila i neke razvojne programe povezane s povlačenjem sredstava iz EU fondova i ti su projekti pred finalizacijom. Iako je iznos tih projekata pozamašan (41 milijun kuna) sve je to predugo trajalo, a koliko će oni biti uspješna vizija načelnika Reljića, pokazat će vrijeme. Ako ništa drugo, ostat će vrijedne građevine koje će se moći koristiti i biti na korist svima.

Bez obzira kako ja vidim ulogu SDSS-a i njihovih perjanica na državnoj razini, načelnik je zavrijedio naše poštovanje jer je u prvom redu pokazao političku zrelost, socijalnu osjetljivost te želju za suradnjom i uvažavanje naše zajednice. Odjeci svega toga dobro su prihvaćeni u zajednici i Kistanje su jedna mirna multietnička sredina u kojoj nema sukoba i neka tako i ostane.

Bez ljudi se ne može učiniti ništa

Da imate izravnu vlast, što biste Vi promijenili?

Prvo, stavio bih naglasak na privlačenje investitora i snažnijim potporama poticao školovanje mladih jer je to ključ cijele priče. Iznimno me raduje što je u proteklih pet godina naša zajednica iznjedrila tridesetak visoko obrazovanih osoba. To su sve mladi ljudi od kojih je većina i rođena u Kistanjama. Bez ljudi se ne može učiniti ništa i bez ljudi sve Kistanjegubi smisao. Ovo je mjesto puno života i demografski smo najvitalnija sredina u Šibensko-kninskoj županiji. Dakle, prvi bitan faktor je čovjek i njegovo osnaživanje.

Drugo, Kistanje imaju neviđenu komparativnu prednost. To je u prvom redu odličan geografski položaj, dobra cestovna infrastruktura i sjecište smo brojnih puteva. Udaljeni smo 28 km od Knina, 42 od Šibenika. Od obalnih turističkih destinacija, Vodica, Pirovca i Tisnog smo na pola sata vožnje, do Skradina i Roškog slapa još i bliže. Autocesta A1 je na 20 km, a do Splita imamo sat vremena. Dok su druge sredine u unutrašnjosti Dalmacije početkom 2000-ih gradile svoje gospodarske zone, Kistanje su imale dvije takve zone još prije Domovinskog rata, tvornicu Tvik i Jadran. Tvik je u privatnom vlasništvu, a u ex zoni Jadran ima nekoliko velikih hala nedefiniranog vlasništva i to bih nastojao razriješiti. Treće, Općina nam položajno ulazi u granice Nacionalnog parka “Krka” i tu ima velikih potencijala za razvoj turizma.

Danas da upitate pojedine registrirane iznajmljivače kuća u Kistanjama za slobodni termin do 01.09. svi će vam od reda reći da su zauzeti. Nakon što se izgradi viseći most preko rijeke Krke koji će spajati dvije hrvatske srednjovjekovne utvrde Nečven i Trošenj, što će biti prvorazredni turistički hit, izgradnja hotela u Kistanjama će postati nužnost, da o brojnim privatnim iznajmljivačima i svemu onome što veže uz turizam da i ne spominjem.

Kako s druge strane aktivno razvijati turizam pored sablasnih građevina u samom centru i glavnoj ulici punoj ruševina koje izgledaju poput Hiroshime. Potrebno je utvrditi jednom za svagda stvarno vlasništvo tih nekretnina, razgovarati s ministarstvom nadležnim za državnu imovinu, Središnjim državnim uredom za obnovu i stambeno zbrinjavanje i Pravoslavnom crkvom. Što je za obnovu, obnoviti, što je državno prenamijeniti i staviti u funkciju. Još snažnije poticati demografske mjere, uvesti stipendije za redovne studente u iznosu od barem 600 kuna mjesečno i aktivnim mjerama potpora osnažiti naše obrtnike. Poštujemo i podržat ćemo sve ono što se dobro čini, ali osluškujući potrebe definitivno vidimo da nije dovoljno i ima puno prostora za napredak.

Prije dvije godine objavili ste knjigu “Kistanje – Novo Janjevo “1997. -2017.” čiji ste suautor. Uz tekstove o bližoj povijesti i životu u Kistanjama, u knjizi su sadržani i vrijedni znanstveni radovi koji govore o povijesti Janjeva i okolnostima u kojima ste bili primorani napustiti svoj zavičaj. Možete li nam to malo približiti?

Kao pripadnici najstarije hrvatske dijaspore, Janjeva na Kosovu, koja bilježi više od sedam stoljeća opstojnosti izvan domovine, iako zemljopisno udaljeni i uz mnogo nepovoljnih okolnosti kroz povijest, uspjeli smo sačuvati svoj etnički i religijski identitet i povezanost s dubrovačkim krajem odakle su naši korijeni. Na to smo silno ponosni. O tome se i uči na našim sveučilištima, a obzirom na snalažljivost koja nas krasi i dobru rasprostranjenost naših ljudi po čitavoj Hrvatskoj, vjerujem da je to i našem narodu dobro poznato. Jedan od izlagača na znanstvenom skupu iz kojega je knjiga nastala, dr. sc. Stjepan Šterc, između ostalog rekao je da je naš povratak u domovinu i doseljenje u Kistanje primjer biblijskog povratka Hrvata. I potpuno je u pravu.

Za tu kršćansku i narodnu neiskorjenjivost kroz više od 700 godina, uz radinost, snalažljivost i odanost životu u obitelji koja nas je krasila, možemo zahvaliti prije svega dragom Bogu i našem nebeskom zaštitniku svetom Nikoli. Mi Hrvati izvan domovine s posebnim smo osjećajima ponosa i poleta dočekali stvaranje neovisne i suverene hrvatske države. Tako da s punom odgovornošću mogu reći da smo sudionici njezinoga stvaranja od samih početaka. Najbolja potvrda tomu je oko šesto mladića podrijetlom iz Janjeva koji su se od prvog dana uključili u obranu Hrvatske, a o tome se malo ili uopće ne govori.

KNJIGA KORICE naslovnica

Sasvim je prirodno da ako si napadnut i prijeti ti pogibelj i nestanak, da ćeš braniti svoje najmilije, svoju imovinu, svoje selo, grad ili državu i bilo bi suludo da je drugačije. Ovo ističem iz razloga jer je radi povijesne istine važno reći da su naši mladići iz 900 km udaljenog Janjeva došli braniti Hrvatsku. Odbijajući pozive JNA i svrstavanje uz agresora, u rujnu 1991. u samo jednom danu ostali smo bez četrdesetak mladića koji su riskirajući živote pobjegli u Hrvatsku. Zato je važno objasniti te predratne okolnosti u kojima smo mi ondje živjeli i što je bio ključni razlog za masovno iseljavanje, i povezano s tim i naš doprinos slobodi i samostalnosti Hrvatske. To naglašavam jer se učestalo u medijima provlači da smo izravno iz Janjeva došli u Kistanje i da nas rat u Hrvatskoj nije niti okrznuo. To nije točno.
U samoj knjizi o tome se može puno sadržajnije pročitati i ona je nastala s temeljnim ciljem da osvijetli prvih dvadeset godina naše prisutnosti ovdje, kao i presjek mnogih relevantnih povijesnih činjenica kako bi ostavili trajni spomen na jedno iznimno zahtjevno i prijelomno vrijeme za nas Hrvate podrijetlom iz Janjeva. Kronički zapisi tadašnjeg župnika Janjeva, don Josipa Dučkića (1991.-1998.), uglavnom bilježe sve te pritiske koji su uzrok iseljavanja i to je po meni, uz pisane radove znanstvenika, najveća vrijednost knjige.

don Nikola Duckic s djecom ispred Gospe

Don Nikola Dučkić s djecom ispred Gospe

Uložili smo veliki napor u pripremi tog iznimno vrijednog djela i sretni smo da ta naša knjiga danas predstavlja jedinstven izvor za rekonstruiranje i razumijevanje novije janjevačke povijesti. Potvrda tome su dva diplomska rada na našim sveučilištima u protekle dvije godine, koji su kao izvor informacija naveli upravo ovu našu knjigu. Riječ je o mladim studentima, Vedranu Glasnoviću iz Osijeka i Antoniji Manestar iz Dramlja kod Crikvenice. Neizmjerno smo sretni zbog toga i to nam je najbolja potvrda da smo uspjeli.

Put u nestajanje Janjeva kakvog pamtimo događa se s počecima rata u Hrvatskoj

Prema sadašnjim brojkama, Hrvati na Kosovu su svedeni na ostatke ostataka. Govori se o svega tristotinjak ljudi od prijeratnih gotovo deset tisuća. Možete li nam navesti neke konkretne životne primjere? I kad ste shvatili da vam nema opstanka na Kosovu?

Tristotinjak će ih biti ako računamo hrvatske oružane snage koje djeluju u okviru mirovne misije NATO-a na Kosovu. Dvije stare hrvatske enklave na Kosovu, Janjevo i Letnica ukupno gledajući, danas nemaju više od dvjesto stanovnika. Oko 180 u Janjevu i dvadesetak u Letnici.

Srce i duša našeg Janjeva oduvijek su bili njegovi župnici. Današnji župnik don Matej Palić je na službi u Janjevu od svećeničkog ređenja 1990. godine. Župnikom postaje 1998. i jedini je hrvatski svećenik na Kosovu. Kad don Matej jednog dana napusti Janjevo, bojim se da će to biti i njegov kraj jer će preostali Hrvati izgubiti svoj najvažniji oslonac. Bog uvijek ima svoj plan, ali realno gledajući Janjevo je po svemu ispričalo svoju povijesnu priču.

Put u nestajanje Janjeva kakvog pamtimo događa se s počecima Domovinskog rata u Hrvatskoj. Opisat ću vam nekoliko vrlo važnih događaja. Demokratske promjene u Hrvatskoj imale su značajan odjek i u Janjevu. U veljači 1990. godine pripadnik rezervnog sastava MUP-a Srbije, Tomislav Isaković, u pripitom stanju i naoružan prijeti i puca po Janjevu. Za taj čin nikada nije bio sankcioniran. Prateća huškačka medijska propagandu je na vrhuncu i u listopadu te iste godine Janjevo bilježi svoju prvu ljudsku žrtvu. Ročni vojnik JNA, 19-godišnji Ivica Berišić, u mrtvačkom limenom lijesu vraćen je svojim roditeljima i pokopan u Janjevu. Stradao je pod nikad razjašnjenim okolnostima pri kraju odsluženja vojnog roka u Kićevu u Makedoniji. Zamislite samo agoniju kroz koju je morala proći ta obitelj. Oni danas žive u Zagrebu. Bilo je i mnogih neugodnosti s kojima su se suočavali naši trgovci koji su radili diljem Srbije i Kosova. Međutim, tek nakon pogibije dvanaest redarstvenika u Borovu Selu počinjemo shvaćati da se nešto opako sprema.

Tadašnji župnik Janjeva, don Franjo Đurić (1989.-1991.), povodom te tragedije koja je zadesila naš narod u domovini, piše brzojav sućuti Vladi RH, što je emitirano u Kronici dana Hrvatskog radija. Sutradan putem telefona dobiva jezive prijetnje smrću od strane anonimnih radikalnih Srba. Da bi zaštitio zajednicu od neželjenih događanja, bio je primoran pod okriljem noći napustiti Janjevo, i to samo dva dana uoči krizme u župi. Ubrzo nakon toga u Janjevo dolazi i četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Najavljuje svoj dolazak putem Radio Prištine. Od samog ulaza u mjesto pa sve do policijske stanice u centru, hoda uz pratnju naoružan u maskirnoj uniformi. Smatram da nije potrebno opisivati nelagodu i strah koji je tada posijan. Imao sam tada 11 godina i dobro se sjećam svih tih događaja. I pucnjeva i sprovoda i dolaska Šešelja.

Uz sve to, ključni je detalj kao što rekoh ipak bio taj što su naši mladići u rujnu 1991. godine odbili primiti pozive JNA za odlazak na tzv. “vojnu vježbu”, a što bi značilo odlazak na ratišta diljem Hrvatske. Za potvrdu ove bojazni nismo trebali dugo čekati. Jedan naš ročni vojni JNA, Anton Palić, umjesto u vojarni, završio je na bojištu u Lici.

JANJEVO

Janjevo

Po saznanju da su pozivi stigli i da im se sutradan trebaju uručiti, avionom od Skoplja do Ljubljane, nakon toga do Zagreba, četrdesetak mladića u cvijetu mladosti naprasno je i nepovratno napustilo svoj zavičaj. Možete samo zamisliti što su tada morale proživljavati njihove obitelji u Janjevu.

Uslijedila je tortura višednevnih ispitivanja, učestali policijski satovi i jedna opća nesigurnost. Što je njima nakon svega preostalo nego da krenu za svojom djecom i ostave sve što imaju.

Tako se najveći broj naših ljudi iselio od siječnja do listopada 1992. godine i većina nas dolazi u Zagreb. To je bio najintenzivniji period iseljavanja. Od oko tri tisuće Hrvata u samo jednoj godini ostaje nas svega oko tisuću i dvjesto. Od tada pa do izbijanja rata na Kosovu između Srba i Albanaca 1998.-1999. traje kontinuirano iseljavanje i dolazimo do današnjeg broja, kako rekoste, ostatka ostataka.

Doprinos Janjevaca u stvaranju Hrvatske

Spomenuli ste vaš doprinos slobodi i samostalnosti Hrvatske kroz Domovinski rat. Poznata je također i vaša uloga kao zajednice u stvaranju HDZ-a i snažna povezanost s prvim hrvatskim predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom?

Imamo petero poginulih u Domovinskom ratu, dvoje je na popisu nestalih u Vukovaru. Bilo je i mnogo ranjenih, čija je kasnija smrt bila posljedica stradavanja u ratu. Važan doprinos dali su mnogi naši ljudi, uspješni poduzetnici i naša kulturna udruženja: Hrvatsko Društvo “Janjevo”, Udruga “Janjevo Zagreb” i Mješoviti pjevački zbor “Janjevo” koji su djelovali u Zagrebu. Poznato je sudjelovanje tog našeg zbora na 1. Općem Saboru HDZ-a 25.02.1990. godine, kada su u dvorani “Lisinski” otpjevali državnu himnu, a prije njih su mnogi gradski i drugi zborovi zbog straha odbili ondje nastupiti.

Zatim, isti zbor nastupa 08. travnja 1990. godine na glasovitom predizbornom skupu HDZ-a – nazvan “Tuđmanova Cvjetnica” na Jarunu i još mnogo toga. Sjećanja na te slavne dane ispunjaju nas ponosom, jer smo i mi koji smo iz Janjeva doselili 1991. i 1992. godine bili dio one probuđene snage našega naroda koji se u to vrijeme nastojao istrgnuti iz smrtonosnog zagrljaja jednoumlja i bezbožne komunističke diktature. To nas je snažno vezivalo uz tu stranku i uz nju smo rasli. Ostat će zapisano da je povijesnu izbornu pobjedu 1990. godine predsjednik Franjo Tuđman s najbližim suradnicima proslavio s našim ljudima u Konjšćinskoj ulici u zagrebačkoj Dubravi.

Također, prvu predsjedničku lentu predsjedniku Tuđmanu darovali su Janjevci iz Dubrave, a njegov bliski prijatelj bio je pokojni Paško Glasnović koji je našim predstavnicima bio najbolja poveznica s predsjednikom. Državni predvodnici u to vrijeme, predsjednik Tuđman i ministri Gojko Šušak i Jure Radić, zajedno s našim predstavnicima iz Hrvatskog Društva “Janjevo” iz Zagreba i mons. Nikolom Dučkićem, radili su ogroman posao u cilju našeg trajnog zbrinjavanja u Hrvatskoj. Plod svih tih nastojanja bilo je doseljenje u Kistanje koje se dogodilo uoči blagdana Cvjetnice 22. ožujka 1997. godine, kada prve obitelji organizirano dolaze.

JANJEVCI I TUĐMAN

Kao zajednica, beskrajno smo zahvalni pokojnom predsjedniku Tuđmanu, jer je održao obećanje koje je dao našim predstavnicima na Pantovčaku 1994. godine riječima: “Budite strpljivi i imajte povjerenja. Janjevačko pitanje u Hrvatskoj riješit ćemo u najboljem interesu, kako za sve vas, tako i za Republiku Hrvatsku u cjelini”. Izgradnjom novog naselja sa 120 kuća u Kistanjama 1999. godine, on je to obećanje još za života ispunio – i to se pamti.

Nakon Oluje niti jedan hrvatski premijer nije posjetio Hrvate u Kistanjama

Kakav je bio odnos nakon vašeg doseljenja u Kistanje?

Kada je riječ o našoj zajednici nastanjenoj u Kistanjama, neosporna je činjenica da smo nakon Tuđmanove i Šuškove smrti od svih HDZ-ovih Vvlada bili marginalizirani, unatoč gotovo plebiscitarnoj podršci koju smo im godinama pružali na svim izborima, sve do 2018. godine. Jedina spomena vrijedna iznimka bio je period kada je predsjednik stranke bio Tomislav Karamarko, od 2012. do 2016. godine. On nas je iskreno poštovao i to su mnogi naši ljudi osjetili. Bio je čovjek terena, dolazio do svakog člana i razumio je naše probleme. Važno je istaknuti da je imao jasan stav i u pogledu odnosa sa SDSS-om. U redu, jedno je državna politika i neki viši interesi, ali je nedopustivo da Hrvati u Kistanjama budu najveći taoci te suradnje.

Bez obzira što je u tom periodu kao predsjednik HDZ-a bio u oporbi, kroz njegove česte dolaske ovdje, dobili smo jedan novi polet i vjeru da će se okolnosti mijenjati, a time i rješavati problemi naše zajednice. Dolaskom briselskog reformatora na vlast i u stranci i u državi, opet smo gurnuti po strani. Njemu su male sredine predstavljale marginu društva. Vjerujem da je i danas tako. Čisto da uočite razliku u odnosu, Karamarko je u četiri godine u Kistanjama bio u tri službena posjeta i odavde otvorio nacionalnu kampanju HDZ-a za lokalne izbore 2013., kada je i doveo kompletno Predsjedništvo HDZ-a. Plenković je u prvom mandatu obišao požarište oko Manastira “Krka” u kolovozu 2017. godine, a u drugom, u rujnu 2020., sudjelovao je na komemoraciji ubijenim civilima u Varivodama kod Kistanja i oba puta preletio kroz mjesto bez susreta s ljudima. Svim hrvatskim premijerima, napose HDZ-ovim ne služi na čast činjenica da nakon VRO “Oluja” niti jedan hrvatski premijer tijekom mandata nije službeno posjetio Hrvate u Općini Kistanje.

Prije tri godine izašli ste iz HDZ-a. Način na koji ste to učinili odjeknuo je u medijima. Razloge napuštanja znamo i tome smo tada razgovarali za ovaj portal. Što se od tada promijenilo i je li Vam taj potez otežao političko djelovanje?

Važno je biti dosljedan, kako u životu, tako i u politici. Da mi je otežalo djelovanje, vjerojatno ne bih pobijedio na ovim izborima, ali sam svakako osjetio otpore i određene šumove u komunikaciji s važnim stranačkim akterima. No to je i HDZrazumljivo. Političkoj stranci obično nedostaje sloboda. Ono što se naziva slobodom, a to je da se mora misliti u skladu s predsjednikom stranke i užim stranačkim krugom. To nikada nisam mogao prihvatiti. To može postati prostor izrazite autoritarnosti i diktature kao što je to na na žalost primjer u današnjem HDZ-u.

Biti dio stranke znači misliti kao stranka. Međutim, HDZ se udaljio od svog izvornog političkog programa, političke misli njezina utemeljitelja dr. Tuđmana, svoga poslanja i društvenog djelovanja baziranog na demokršćanstvu, koje zapravo i ne postoji.

U izboru između kulture života i kulture smrti koja je protivna Božjoj namisli o čovjeku, svaki kršćanin se jasno treba odrediti. Politika “ni sim ni tam” uz zatiranje temeljnih vrijednosti našeg naroda, kao što su vjera, obitelj i državotvornost, doveli su nas u ovo stanje u kojemu se danas nalazimo. Tako da nisam mogao pristajati u politiku koje se sramim. Jedno je onaj Tuđmanov HDZ, a sve ono nakon njegove smrti, nešto sasvim drugo. Zato sam i smatrao da je važno razjasniti našu ulogu koju smo imali u samom početku stvaranja naše mlade domovine, kao dio pokreta zvanog HDZ koji je bio predvodnik na putu prema samostalnosti, i da ne osjećamo da smo ikome išta dužni, osim dragom Bogu.

Na proteklim lokalnim izborima HDZ je prvi puta od uspostave samostalnosti izgubio vlast u Šibensko-kninskoj županiji. Vi ste jedan od rijetkih dužnosnika koji je vrlo jasno upozoravao da je takva politika postala neodrživa. Izborni epilog je jasan. Kako to komentirate?

Poraz HDZ-a u Šibensko-kninskoj županiji može iznenaditi samo neupućene. Dogodio se splet svega onoga što se u politici obično kažnjava. U prvom redu je to bahatost koja je podmazana gomilanjem materijalnih dobara određenih pojedinaca kroz duge godine vladavine, duhovna suhoća i odmak od stvarnosti. Nedjeljivi dio svega toga su prevara birača te brojni primjeri nepotizma i političkog klijentelizma. To je na ovim izborima kažnjeno.

Novom županu dr. sc. Marku Jeliću definitivno neće biti lako, ali je pred njim zgodna prilika da promijeni ukupno stanje. Osim njegovog znanja, najveća prednost su mu poštenje te smirenost i razboritost, što obično ne krasi političare. Ono što je u tom pogledu za nas najvažnije je da od njega očekujemo promjenu odnosa županije prema Kistanjama, da imamo ravnopravan tretman i dokidanje nepravde u pogledu prometne izoliranosti naše općine. Želim mu od sveg srca da uspije.

Za kraj, kako se danas živi u Kistanjama i kakve su demografske brojke?

Kistanje su jedna mirna oaza za život i mi smo kao zajednica okrenuti životu i stvaranju. Unatrag tri godine imamo povećanje broja stalno zaposlenih za oko stotinu u raznim djelatnostima, prerađivačkim i građevinskim djelatnostima, do trgovine i usluge, javne uprave i zdravstva, što se do prije koju godinu činilo pomalo nestvarnim. Sve ovo nije bio plod neke lokalne ili državne strategije, već isključivo Božjeg promisla. Sve više mladih završava studije različitih usmjerenja i to nas posebno raduje.

Na godišnjoj razini, što se naše zajednice tiče, imamo prosjek od oko 25 rođenih, 4-6 umrlih i pet sklopljenih brakova. Cijeli ovaj kraj dalmatinskog zaleđa je demografski potpuno devastiran i po stopi naseljenosti najrjeđe naseljeni prostor Hrvatske. Ukoliko uzmemo da su Kistanje centar kružnice i zaokružimo na 40-ak kilometara oko nas, uključujući gradove kao što su: Knin, Drniš, Skradin, Obrovac i Benkovac i općine Prominu, Kijevo, Biskupiju, Ervenik, Ružić i Unešić sa svim okolnim mjestima nema sve ukupno 30.000 stanovnika i onda su vam jasni razmjeri depopulacije o kojima vam govorim. Kistanje je po tome svijetli primjer i pokazatelj da je najveća revitalitacijska snaga hrvatske države upravo u njezinom iseljeništvu. Tko u to ne vjeruje, neka pogleda primjer Kistanja.

Razgovarao: Davor Dijanović

 

hkv.hr/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)