Zdravko Gavran: Globalni tsunami protiv „Muško i žensko stvori ih“ (4)

U zaključcima studije* iz g. 2018. iza koje stoji Europska komisija, studije koja je obuhvatila tadašnjih 28 država članica EU-a i tri članice EFTA-e, ne spominju se predrasude, netolerancija ili diskriminacija prema homoseksualcima kao aktualne prijeporne točke. Zašto? Zato što je pitanje predrasuda, netolerancije i diskriminacije praktički uvelike riješeno ili zato što nije više vruća tema. Ušlo se u novu fazu, u proširivanje i zakonsko jamčenje „prava“ na raznovrsne druge spolne/rodne identitete. Prema spolu kao prirodnoj danosti Europska komisija i praktički svi drugi svjetovni akteri u Europi postavljaju se kao prema „Alajbegovoj slami“: tuku po njemu, problematiziraju ga, nagrizaju, potkopavaju i relativiziraju. Vidljiva je težnja i očekivanje da će sve više ljudi „otkrivati“ kako iako su rođeni kao muško ili žensko ne osjećaju više svoj „rodni identitet“ kao onaj koji se poklapa sa spolnim identitetom koji nose od začeća. Sve je više i onih koji se odlučuju za neki treći, četvrti… „rodni identitet“: dvospolni, međuspolni, bespolni, inospolni…

*https://ec.europa.eu/info/sites/default/files/trans_and_intersex_equality_rights.pdf

Područje spolnosti postaje tako područujem proizvoljnosti. „Prava“ koja se preporučuju i zahtijevaju bila bi otprilike prispodobiva pravu da netko tko je po boji kože odnosno rasi crn tražio pravo da ga se ne smatra crncem, nego bijelcem ili žutcem, ili ni bijelcem ni žutcem, nego recimo pripadnikom ružičaste, tirkizne ili tamnozelene rase. Na priznavanje takvih prava, slikovito rečeno, nositelji dženderističkih kretanja žele nagovoriti, navesti, natjerati ili prisiliti vlade, parlamente, elite i narode suverenih država. 

Širenje spektra spolnog/“rodnog“ identiteta diljem duginih boja, i komplikacije

Ono što se unatrag dvije-tri godine događa potvrđuje da su Europa i čovječanstvo ušli u novu fazu, u kojoj su crno-bijeli homoseksualizam/lezbijstvo već donekle zastarjeli i prevladani relativizacijom ne samo tradicionalnog spola, nego i novoproglašenog „roda“ (ženska duša, ženski ’identitet’ u muškom tijelu, ili obrnuto). Sada je u tijeku širenje spektra spolnog/“rodnog“ identiteta na čitav spektar duginih boja i svih zamislivih nijansi tih boja, a i onih koje su izvan spektra duginih boja. 

Ipak, ne teče sve tako glatko kako bi arhitekti novoga svjetskog „rodnog“ poretka željeli. U zaključcima se naime primjećuje: „Analiza ’stanja igre’ (state of play) u pogledu jamstava ravnopravnosti/jednakopravnosti i ne-diskriminacijske zaštite za inospolne i međuspolne (trans and intersex) individue pokazuje da je krajolik šaren. U samo 13 od 31 zemlje u kojoj je izvršeno istraživanje rodni identitet i/ili spolne značajke zaštićeni su u nacionalnom zakonodavstvu, makar donekle. Europsko sekundarno zakonodavstvo (neizravno) štiti u najmanju ruku određene individue koje imaju iskustvo ino-istobitnosti (trans identity) (…). Unatoč tomu, važno je pitanje po kojim to značajkama EU i države članice trebaju konceptualno izraziti ino(trans)-diskriminaciju. Tri su opcije koje tu postoje: 

(i) zaštita posredstvom širokog tumačenja spola; 

(ii) proširenje temelja rodnog identiteta, iskazivanja roda te spolnih značajki; ili 

(iii) srednji put, kojim se ne šire temelji, ali se osigurava široko tumačenje spola dodavanjem pojašnjenja da ’spol’ treba razumijevati široko i tako da se [tim pojmom] obuhvate svi oblici diskriminacije koji se odnose na rodni identitet, iskazivanje roda te na značajke spola.“

Svjesni zamršenosti i problematičnosti čitave te priče, auktori studije zatim upozoravaju: „To pitanje iziskuje daljnja razmatranja – i na akademskoj i na političkoj razini. Osobito prijeporno jest pristupanje prostorima za isključivo jedan spol. (…] Prijepor pri donošenju propisa svodi se na to kako će osjećaji neugode utjecati na politike okruživanja pristupa odvojenom prostoru. Konkretno rečeno, tvorci politika diljem EU-a moraju razmotriti opravdava li tu-spolna/unutar-spolna (cisgender) neugoda/nelagoda žena nazočnošću onih koji su proglašeni ženama (trans women) [misli se na nelagodu fizičkih žena zbog nazočnosti fizičkih muškaraca kojima je priznat status žene u ženskim zatvorima, klubovima, svlačionicama, toaletima… – Z. G.] politike isključivanja [misli se na nedopuštanje fizičkim muškarcima da ulaze u isključivo ženske prostore – Z. G.].“

Europske države pružaju otpore dženderizaciji

Auktori(ce) studije žale se u nastavku i na još teži problem ne-diskriminiranja međuspolnih (intersex) osoba, primjećujući da je Malta jedina europska država koja je njihovo pravo na uključivanje (dakle na ulazak u isključivo muške ili isključivo ženske prostore sukladno spolnom identitetu za koji su se slobodno odlučile) zakonski propisala i time ga zaštitila. Općenito je težak problem ostvarivanje prava svih „ne-binarnih“ ljudi [koji se uopće ne uklapaju u podjelu muško-žensko niti odabiru kao svoj bilo muški, bilo ženski spol/“rod“ – Z. G.]. 

Za studiju i Europsku komisiju strašan je problem to što je zakonski okvir svake od 31 zemlje EU-a i EFTA-e (Švicarska, Norveška i Lihtenštajn), a i sam zakonski okvir Europske unije „čvrsto utemeljen u binarnoj koncepciji spola“. To se odnosi i na poneku zemlju koja je nedavno uvela ili priznala kao svoju obvezu uvesti u svoje zakonodavstvo ’treći spol’ (Austrija, Njemačka i Malta). Stoga političarima preporučuju i od njih očekuju da budu spremni i voljni činiti „jako potrebne“ korake kako bi osigurali da se jednakopravnost i ne-diskriminacija u praksi ostvare na osnovi „rodnog identiteta, iskazivanja pripadnosti rodu i na osnovi značajki spola“.

’Katolička’ Hrvatska vrlo ’napredna’; najnaprednija je ’katolička’ Malta

Glavna je ofenziva usmjerena dakle prema zakonskom reguliranju prava na odabir i priznavanje „roda“ drukčijega od prirodnog spola ili nekog „među-spola“ (treći spol/“rod“). U tom pogledu razmatraju se do u detalje medicinski i pravni aspekti, okolnosti i preduvjeti promjene spolnih značajki. Da ne ulazimo dublje u svu tu stručnu materiju, pogledajmo na nekoliko primjera kako je opisano zakonodavstvo i praksa u Hrvatskoj, za koju se kao nacionalni eksperti navode dvije osobe koje su surađivale u izradi studije: Ines Bojić (za područje ne-diskriminacije) i Nada Bodiroga-Vukobrat (za područje „roda“).

„Vrlo je malo oglednih pravnih slučajeva koji se odnose na tretiranje inospolnih i međuspolnih individua u nacionalnim bolnicama od osoblja ili drugih pacijenata. Uvođenje smjernica za tretiranje njih s poštovanjem, kao što se dogodilo u Hrvatskoj, bilo bi dobro došlo za druge države članice.“ Znači, Hrvatska je u pogledu tretiranja i oslovljavanja takvih osoba vrlo ’napredna’.

Iz tablice o postupcima nužnima za priznavanje određene ino-spolne istobitnosti (identiteta) doznajemo da je Hrvatska poravnana s velikom većinom drugih država u Uniji: u njoj postoji propisana procedura prepoznavanja i priznavanja [dakle i promjene] spola u okviru binarnog roda [ili muškog ili ženskog] rodnosti, dakle dvorodnosti, ali ne daje se zakonska mogućnost da netko odabere treći spol. Takva mogućnost postoji, recimo po odluci ustavnog suda, ali još ne izričito ili nikako u zakonodavstvu, samo u trima zemljama: Njemačkoj, Austriji i na Malti.

Hrvatska se je uklopila i u širi trend otupljivanja otpora medicinskoj (kirurškoj ili kojoj drugoj) promjeni spola odnosno dopuštanja i priznavanja takve prakse. Citirajmo opet studiju: 

„Primjeri iz zakonodavstava država koje su u prošlom desetljeću poduzele takve korake jesu ovi: Španjolska (2007.), Portugal (2011.), Nizozemska (2013.), Danska (2014.), Hrvatska (2014.), Norveška (2016.), Francuska (2016.), Belgija (2017.) i Luksemburg (2018.) Na Malti člankom 3(4) Zakona o rodnoj istobitnosti, o iskazivanju rodne pripadnosti i o spolnim značajkama iz g. 2015. izričito se jamči priznavanje rodnih prava bez ikakva ’dokaza o kirurškom postupku u svrhu posvemašnjeg ili djelomičnog preoblikovanja spolnih organa.“ 

U priznavanju (promjene) „roda“ važnu ulogu u zakonodavnoj praksi imaju i sudovi sa svojim presedanskim ili smjerokaznim odlukama odnosno presudama. Hrvatska se i u smislu dopuštanja kirurškog mijenjanja spolnih značajki spominje u pozitivnom svjetlu, pri čemu se navodi odluka njezina Ustavnog suda U-IIIB/3173/2012 od 18. ožujka 2014. Ona se po tomu našla rame uz rame s Norveškom i Luksemburgom. Za razliku od njih, u Austriji je upravni sud zaključio kako bi obvezno uklanjanje ili mijenjanje spolnih značajki (kao preduvjet za priznanje promjene spola) bilo diskriminacijsko i protivno ljudskim pravima. Slične odluke donijeli su i najviši sudovi u Italiji. Uvjet za promjenu spola u Hrvatskoj nije ni kirurški zahvat ni sterilizacija, nego samo odgovarajuća „dijagnoza“; nju daju psihijatar (koji ima iskustva s mijenjanjem spola ili roda) i klinički psiholog. „Dijagnoza“ kao izričit uvjet propisana je i u Njemačkoj, Finskoj i na Islandu, a presedanskim odlukama sudova (koje nisu pretočene u zakonodavstvo) i u Poljskoj i u Bugarskoj. 

U nizu zemalja dobivanje certifikata o promjeni spola ima za uvjet prethodnu rastavu/razvod braka, ako je riječ o oženjenoj/udanoj osobi (ne samo u heteroseksualnom, nego i u homoseksualnom „braku“). Za razliku od njih, u Hrvatskoj to do g. 2018. nije postojalo kao zakonski ili upravni preduvjet. Sve skupa pravno se dodatno zapetljalo s promjenom Ustava, po referendumskoj odluci, g. 2014., kojom se odbija istospolni brak (kao naziv, kao pravna kategorija), nije izgledno da bi se ikako moglo rastavu homoseksualne (kvazi-bračne) sveze predvidjeti kao uvjet za promjenu spola, procijenili su autori studije.

Hrvatska je uz Maltu i možda Njemačku jedina zemlja u kojoj nije propisana najniža dob, dakle nije propisano s koliko se godina može promijeniti spolni status; jedino što – kad je riječ o djeci i maloljetnicima – roditelji moraju uz takav zahtjev priložiti medicinsku dokumentaciju.

Hrvatska među 14 zemalja EU-a koje priznaju iskazivanje „rodnog identiteta“

Šesnaest zemalja (od 31 obuhvaćene studijom), s Nizozemskom kao posebnom iznimkom, nisu do g. 2018. imale u zakonu nikakve odrednice u pogledu priznavanja roda i rodne istobitnosti. No Hrvatska je među onih 14 koje takve odrednice imaju. Dapače, nalazila se prije tri godine među rijetkima (uz Sloveniju i Belgiju) koje su u zakonodavstvo uključile ne samo priznavanje „rodnog“ (dakle i proizvoljna spolnog) identiteta, nego i pravo na iskazivanje tog identiteta.

Hrvatska je ocijenjena kao „obećavajuća“ i u pogledu medicinske potpore pri fizičkom mijenjanju spola i u daljnjoj medicinskoj zaštiti, unatoč poteškoćama s dugim rokovima čekanja na medicinske zahvate, zbog čega su neki praktički ’prisiljeni’ obavljati takve zahvate drugdje. Studija se poziva na dokument koji regulira to područje: Stručne smjernice za izradu mišljenja zdravstvenih radnika i psihologa o utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i životu u drugom rodnom identitetu (Narodne novine br. 7/16). U Hrvatskoj kirurško mijenjanje spolnih organa ima status „estetičkog“ zahvata, pa troškove stoga ne plaća zdravstveno osiguranje. 

Na svim vrstama diploma, svjedodžaba i dozvola u Hrvatskoj se mora naznačiti je li riječ o ženskoj ili muškoj osobi, zbog pravila hrvatske gramatike. Time se implicira da „nema prostora za fleksibilnost“, dakle da nema (gramatičke) mogućnosti za navođenje i trećeg spola/“roda“.

I Izrael je vrlo ’napredan’ – dopustit će surogatno roditeljstvo

A 7. srpnja ove godine izraelski vrhovni sud utro je put ostvarivanju prava istospolnih parova da stječu djecu ’iz usluge’: putem surogatnog (nadomjesnog) očinstva odnosno surogatnog majčinstva. Surogatno roditeljstvo za raznospolne parove već je otprije dopušteno, uz određena ograničenja. Sada je pak privedena kraju pravna bitka vođena jedno desetljeće, koju je g. 2010. pokrenuo jedan istospolni muški par, a obnovio ju nakon prvog neuspješnog pokušaja g. 2015. 

Sud je još g. 2018. – neovisno o tom postupku – odlučio da pravo na surogatno majčinstvo imaju žene koje žive same. To je izazvalo prosvjede, zato što takvo pravo nije ujedno dodijeljeno i homoseksualnim parovima. 

Ovu nedavnu odluku suda aktivisti koji se bore za prava inospolnih osoba u Izraelu slave kao velik uspjeh i napredak. Sud je odlučio da ograničenja u pogledu surogatnog roditeljstva moraju bezuvjetno biti ukinuta u roku od šest mjeseci. On je još u veljači prošle godine zaključio i presudio da ograničenja za gej-parove „nerazmjerno škode pravu na jednakopravnost i pravu na roditeljstvo tih skupina te su stoga nezakonita“, a parlamentu je dao rok do ožujka ove godine da promijeni zakon, što je sada i učinjeno.

Tako se i Izrael pridružio sve većem broju zemalja koje dopuštaju opasno eksperimentiranje s prokreacijom, s medicinskim tretmanima, s „roditeljstvom“, posvojiteljstvom, usvojništvom i odgojem djece u „obitelji“, s dječjim identitetom i međudječjim odnosima, s rodbinskim i svojtinskim odnosima i s budućnošću društva općenito.  To to se takvim zakonodavstvom izravno krše Božje zapovijedi iz Starog i novog zavjeta za premnoge više nije problem i ne znači ništa; naprotiv, ljudi se sve više ponašaju kao oni koji sami sebi prilagođuju božanske ili sami sebi propisuju zgoljno ljudske zakone na području ćudoređa i uređivanja ljudskog života. 

Što na sve to reći kao židovski vjernik/vjernica, kao kršćanin/kršćanska, kao inovjernik/inovjernica?

Kada pravovjerni židov, kršćanin ili inovjerac sve to promatra, ne može ne sjetiti se mnogih poruka iz svetih knjiga odnosno iz božanske Objave. 

Ne može ne sjetiti se riječi Božjih iz Knjige Postanka: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ’Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!“

I ne može ne sjetiti se Božjih zapovijedi iz Dekaloga i iz drugih dijelova Svetog pisma, koje se na ove načine izravno i izričito krše. I ne biti svjestan da se oštro zadire u čovjekovu narav, u ljudsku vrstu kakva je stvorena i od Stvoritelja ’projektirana’ pri Stvaranju.

A dođe mu na um i proroštvo svetog Pavla, trinaestog apostola, iz četvrtog poglavlja Druge poslanice Timoteju:

„Doći će naime vrijeme kada ljudi ne će podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim žudnjama gomilati učitelje, onako kako im godi ušima. I odvraćat će svoje uho od istine, a okretat se k bajkama. A ti budi trijezan u svemu, trpi zlo, učini djelo blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni!“

Zdravko Gavran: Globalni tsunami protiv „Muško i žensko stvori ih“ (1)

(Nastavit će se)

Hrvatsko nebo/Zdravko Gavran