J. Sabol: Hrvatski narod još uvijek katolički narod?

 Današnja civilizacija: opasni eksperiment „društva bez Boga“

Mnogi svijetli umovi i znanstvenici poručuju već duže vremena da se svijet danas nalazi u ovom katastrofalnom stanju zato jer si nositelji moći u posjedu znanja i politike umišljaju da za rješavanje problema današnjeg čovječanstva ne trebaju „pomoć odozgor“, od Boga, od Božje ustanove Crkve. Ti ljudi pate od kompleksa „biti kao Bog“ nakon što su ljudski „razum“ proglasili jedinim izvorom i jedinom snagom spoznaje, a vjeru sveli na privatno pitanje.

U tom upravo patogenom umišljanju vide znameniti historičari uzrok onih stravičnih događaja u 20. stoljeću – dva svjetska rata, revolucije, genocidi i etnocidi, prirodne katastrofe… – radi kojih su to stoljeće proglasili najstrašnijim stoljećem u povijesti čovječanstva. Kako izgleda, 21. stoljeće će nadmašiti u strahotama ono prethodno – sjetimo se samo ekološke krize i danas aktualne krize radi svjetske epidemije „corona“ – ako ne dođe do novog usmjerenja u ciljevima i sustavu vrjednota ove civilizacije.

Kakvo je stajalište katoličkog vjernika prema aktualnim nemilim događanjima? Raditi, graditi, stvarati bogatstvo, ugled i moć kao da ću vječno živjeti: čini se da nije razumno. Ponašati se, djelovati, trošiti, iskorištavati, uživati, varati i lagati…. jer je život kratak, a smrt stalna, i jer nas nakon smrti čeka „ništa“: je očito protiv razuma, je nepošteno i nepravedno, je apsurdno. Jedno i drugo je protiv dostojanstva čovjeka jer je čovjek stvoren na sliku Božju i time biće duha, duše i razuma.

Protiv jednog i drugog je katolički vjernik jer vjeruje da križni put Isusov i njegova smrt na križu vode u uskrsnuće u vječni život. Katolički vjernik prihvaća smrt – došla ona na bilo kojoj vrsti križnoga puta njegova života – kao određenje njegovog čovještva u vjeri i nadi da smrt ne znači uništenje njegove osobe nego oslobođenje na vječni život. Mi katolici smo uvjerenja da u tom novom usmjerenju razvoja društva treba kršćanska socijalna etika imati jednu od važnih uloga u temeljnoj obnovi društva.

Spoznaja o grešnosti

Prvi korak u novo usmjerenje današnje civilizacije treba voditi k obnovi spoznaje o grešnosti i ograničenosti čovjeka i na taj način omogućiti oslobođenje od krive svijesti o veličini čovjeka. Grijeh, grešnost čovjeka spadaju u moralnu strukturu ljudskog bića kao što zabluda, pogrešivost spadaju u intelektualnu strukturu ljudskog bića. Za oslobođenje od prvog treba čovjek vjeru u ljubav i milosrđe Boga Spasitelja, za oslobođenje od drugog treba odgoj i obrazovanje pomoću cjelokupne spoznaje Božje istine o sebi kao bića koje ima Stvoritelja.

Drugi korak u novo usmjerenje treba omogućiti oslobođenje od religioznog uvjerenja da je „znanost“ moć ili svemoć u rukama čovjeka za ostvarenje neograničenog napretka po željama i potrebama čovjeka s ciljem ostvarenja raja na zemlji. Vjerovati, naime, u mogućnost stvaranja raja na zemlji čini čovjeka nesposobnim za intelektualnu i duhovnu orijentaciju prema transcendenciji, to će reći prema nadzemaljskoj stvarnosti bez vremenskih i prostornih ograničenja.

Bez emocionalne i intelektualne svijesti o transcendenciji čovjeku je zatvorena spoznaja da postoji objektivna istina o ontološkoj i moralnoj stvarnosti, koju čovjek treba prihvatiti kao mjerilo istine i kao mjerilo dobra i zla. Ta nova svijest zabranjuje čovjeku proglasiti sebe „mjerom svih stvari“. Upravo to je moderni čovjek učinio, i to je misao vodilja današnjeg čovjeka. Umišljenost čovjeka da je on „mjera svih stvari“, je konačni uzrok ekološke krize! Stručno filozofski zovemo taj stav moralni i spoznajni relativizam i radikalni subjektivizam. Ljudi vjeruju da je istinito ono što oni misle. Ljudi vjeruju da je moralno dobro ono što je njima korisno, što im priprema ugodu i užitak. Ljudi ovakvih misli, ljudi takvog uvjerenja i osjećaja su jednostavno nesposobni prihvatiti temeljne istine kršćanstva, primjerice istinu o Stvoritelju svijeta i čovjeka, istinu o grijehu i potrebi spasenja, istinu o životu, koji se kroz smrt vraća u dom nebeskog Oca, istinu o odgovornosti za svoja djela pred Bogom Sucem, istinu o nužnosti biti član Crkve, istinu o obraćenju pokorom i istinu o zapovijedi ljubavi bližnjega. Ove i druge istine kršćanske vjere i etike imaju snagu i Božje jamstvo da se na njima i samo na njima može graditi pravi humanizam dostojanstva čovjeka i poštivanja života svake vrste.

Ateistička civilizacija

Ove istine kršćanske vjere ne oduzimaju ama baš ništa od važnosti znanosti, od legitimnosti tehnološkog napretka i izgradnje što savršenijeg društva mira, pravednosti, blagostanja. One, provedene u život, osposobljuju čovjeka da stavi u red sebe i svoju djelatnost po mjeri Božje mudrosti, Božje ljubavi i volje na osobno i opće dobro.

Zaključno rečeno: problem naše civilizacije se sastoji u tome što se čovjek, konkretno što se moćnici svijeta smatraju pametnijima i savršenijima nego je to Bog i svekolika mudrost svih postojećih kultura povijesti čovječanstva. Preciznije rečeno: moderni čovjek nije čovjek svijeta nego je to čovjek zapadnog svijeta, dakle čovjek koji si je stvorio svoju ateističku civilizaciju na tlu kršćanstva. To je čovjek koji je obožavao nekada Boga Abrahama, Izaka i Jakoba, i Boga Isusa Krista, pa se usudio, emancipiran od te vjere, umjesto Boga obožavati samog sebe, svoj razum. To je društvo Europe i Amerike, koje se proglasilo sekularnim, odbacujući obvezu služiti se duhovnom baštinom svojih predaka u oholoj umišljenosti da se u duhovno-kulturalnom kaosu može doći do zadovoljstva i sretnog života.

Ekološka kriza, corona kriza i kriza svake vrste svjedoče o tome da je taj takozvani moderni čovjek donio krivu odluku. Začuđuje da je ta kriva odluka donesena na tlu nekada skroz na skroz kršćanske Europe. Nas zanima u kojoj mjeri smo mi katolici u Hrvatskoj zahvaćeni ovim spomenutim svjetonazorom? Što je ostalo od onog počasnog tituliranja Hrvatske: „katolička Hrvatska“ i „hrvatski katolički narod“?

Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo